Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili »otac katoličke dogmatike«, kako ga neki nazivaju. Potjecao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je još bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva rođenja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu.
Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena. Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Ličnost toga biskupa učinila je na njega silan dojam. On ga više nikad nije mogao zaboraviti pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.
Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici II. stoljeća i to među pučanstvom što se doselilo iz Azije. Oko g. 177. u Lyonu se već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana, kojoj je kao biskup stajao na čelu devedesetogodišnjak Potin. Među njegovim svećenicima nalazio se i Irenej. Sv. Grgur Turonski, biskup, piše u svojoj Povijesti Franaka »da je Irenej u biskupstvu naslijedio mučenika Potina i da je svojim propovijedanjem u kratko vrijeme učinio kršćanskim cijeli grad Lyon«.
On piše: »U to se vrijeme, to jest oko g. 190., razbuktala rasprava od velike važnosti. Crkve iz cijele Azije, oslanjajući se na jednu veoma staru predaju, mislile su da Spasiteljev Vazam (Uskrs) valja slaviti četrnaestoga dana u mjesecu nisanu, u kojigod dan sedmice pao. Crkve pak svega ostaloga svijeta nisu slijedile taj običaj – već su slavile Uskrs u nedjelju poslije četrnaestoga nisana.«
»Irenej, čije ime znači mirotvorac, bio je to i u svome ponašanju.« Čitavo se to mučno pitanje između zapadne i istočne Crkve, na sreću, povoljno riješilo i tako nije došlo do raskola. I azijske su se crkve u slavljenju Uskrsa složile s Rimskom crkvom. Unatoč Isusovoj jasnoj želji i molitvi za jedinstvo Crkve, u njoj je kroz cijelu njezinu povijest sve do danas u većoj ili manjoj mjeri prisutna opasnost raskola.
Sveti Irenej, mirotvorac, svojim primjerom i držanjem uči nas kako da promičemo crkveno jedinstvo. O mučeničkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej »život završio mučeništvom«. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana između 202. i 203. godine. Grgur piše: »Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom.
Na brežuljku Fourvière, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva Sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: »Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lyonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej, poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici.« Od vjerodostojnih djela sv. Ireneja sačuvane su nam dvije rasprave: Dokazivanje apostolskoga propovijedanja i Izlaganje apostolskoga propovijedanja. U njima sv. Irenej na kratak i sažet način izlaže tradicionalni nauk Crkve o Bogu Ocu, stvoritelju; o Bogu Sinu, otkupitelju; o Duhu Svetom, koji je prosvjetljivao proroke i vodio pravednike.
