Angelo Giuseppe Roncalli rodio se 25.studenoga 1881. godine u malom planinskom selu Sotto il Monte kod Bergama, u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece, koliko su imali njegovi roditelji. U desetoj godini osjetio je poziv da služi Bogu, te odlazi u sjemenište u Bergamu. Nakon sjemeništa odlazi na institut sv. Apolinara u Rimu, gdje 10. kolovoza 1904. godine biva zaređen za svećenika. U međuvremenu od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. godine služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija.
Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu ga za tajnika uzima biskup Giacomo Radini-Tedeschi, te predaje crkvenu povijest na sjemeništu. Godine 1914. Roncalli biva regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. godine za predsjednika misijskog apostolata za Italiju. Svoje slobodno vrijeme je posvetio pisanju o Sv. Karlu Boromejskom, kojega je neobično cijenio. Radeći na tome u Milanskoj biblioteci Ambroziana upoznao je kardinala Achillea Rattija. Kada je kardinal Ratti postao papa Pio XI., upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Papa ga imenuje biskupom 19. ožujka 1925. godine i šalje za Apostolskog vizitatora u Bugarskoj. U studenom 1934. godine Sveta Stolica ga promiče u službu za Apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj. Već tada se zauzimao za približavanje ostalim kršćanima, posebno “pravoslavnoj braći”. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. šalje ga 1. siječnja 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije 15. siječnja 1953. godine papa Pio XII. imenuje ga kardinalom i postavlja za patrijarha Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me sa različitim narodima, religijama, ideologijama. I mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli.
Papinska služba U listopadu 1958. godine umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. Poslije je Papa običavao govoriti: Naša su imena skakutala unutra-van, kao slanutak u zdjeli. I napokon, 28. listopada 1958. godine, nakon jedanaest krugova glasovanja i sa trideset osam glasova, izabran je za nasljednika sv. Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: Zvat ću se Ivan, po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola. Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti. Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: …To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa. Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je sedamdeset sedam godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje pape. Ivan je pustio kamere u to područje. Takvo se što do sada još nije dogodilo, i nisu svi time bili oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konsistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao kardinalski zbor. Ivan je imenovao kardinale iz cijelog svijeta. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u crkvi sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Što više, sazivanje koncila iznenadilo je sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Papa uvodi krilaticu aggiornamento, tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati… Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra. Svim kršćanima je poručio: Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli. Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za koncil. Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve. U kolovozu 1961. godine izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su sovjeti započeli graditi berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana sa Istoka na Zapad. Papa je bio jako zabrinut i pitao se zar je moguće da će zbog jednog grada ponovno izbiti rat. Nikita Hruščov također nije želio rat, ali je prijetio njime. Tad se dogodilo nešto do tada nezamislivo. Papa se u Castel Gandolfu, preko radio Vatikana obratio sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u Pravdi hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papinog