…svećenik, franjevac, misionar mučenik
(1340. – 14.11.1391.)
spomendan 14. studenoga
Sveti Nikola, potomak stare hrvatske plemićke obitelji Tavelića, rodio se u Šibeniku. Stupio je u franjevački red u Bribiru, gradu slavnih knezova Šubića. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu. Vjerojatno je neko vrijeme proživio na studiju u Italiji i oko 1365. ređen je za svećenika.
Kad je fra Bartul Alverenski, vikar Bosanske vikarije, na poticaj pape Grgura XI. pozvao 1372. g. iz raznih franjevačkih provincija oko 60 učenika i uzornih redovnika za misionare u Bosni, među njima je bio i fra Nikola. Punih 12 godina prolazio je područjem Bosne propovijedajući i svojim uzornim životom svjedočeći Evanđelje. Kasnije će Bartul izvijestiti papu Bonifacija IX. da su misionari obratili oko 50.000 bosanskih krivovjeraca. U jesen 1383. godine fra Nikola napušta Bosnu, odlazi u Palestinu i nastanjuje se u samostanu na Sionu. Ondje je učio arapski jezik, obilazio sveta mjesta i pripremao se za misionarski rad.
Zajedno s sv. Deodatom iz Ruticinija, sv. Petrom iz Narbonne (Francuska) te sv. Stjepanom iz Cunea (Italija) nastupio je pred jeruzalemskim kadijom. Osuđeni su na smrtnu kaznu, te sva četvorica podniješe mučeničku smrt 14. XI. 1391. godine. Potanko izviješće poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je bio nazočan izvršenju smrtne presude. Nikolu su slavili kao sveca i mučenika u Franjevačkom redu, a posebno u rodnom Šibeniku. Papa Leon XIII. je 1889. g. odobrio njegovo štovanje, a Pavao VI. svečano je proglasio svecima Nikolu i njegove drugove 1970. g. u Vatikanu, u nazočnosti više od 20.000 Hrvata iz domovine i svih strana svijeta.
Mnogi hrvatski i strani umjetnici ovjekovječili su lik sv. Nikole. Posebno treba istaknuti crkve sagrađene u njegovu čast u Hrvatskoj i po svijetu.
Kao redovnik i svećenik radom, studijem i molitvom uspio je ostvariti ideal kršćanstva – svetost. Posebno je važno da je bio ispunjen misionarskim idealom, pa je ne štedeći sebe 12 godina bio misionarom u Bosni. Rad s hereticima (“bogumili”) pružio mu je bogato iskustvo za kasniji pristup muslimanima u Palestini. Ispunjen Kristovim žarom htio je sljedbenicima islama pružiti istinu o “pejgemberu Isi” (Isusu), koga i oni priznaju prorokom i Božjim poslanikom, ali ne i Sinom Božjim. Dakle, već u XIV. st. fra Nikola je pružio prijateljsku ruku islamskom svijetu. A propovijedajući u Bosni s franjevcima iz raznih europskih zemalja pokazao je svoje široko srce, koje nije bilo sputano uskim regionalnim ili nacionalnim granicama, a rad i mučeništvo s trojicom braće iz Francuske i Italije svakako potvrđuje da je fra Nikola i u životu i u smrti bio otvoren prema svima – od braće franjevaca iz raznih europskih naroda do braće muslimana u Palestini, koje je ljubio, pa je iz ljubavi prema njima prolio svoju svjedočku krv. Hrvatski puk časti Svetog Nikolu kao svojeg nebeskog zaštitnika pa mu se obraća u svim teškim neprilikama.
