Veliki tjedan je vremensko razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa.
Veliki tjedan počinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje. Spominjemo se Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem gdje ga je narod dočekao s radošću. U spomen toga blagoslivljaju je grančice masline ili drugog bilja i u svečanoj procesiji nose se u crkvu, a kasnije u naše domove.
Na Veliki četvrtak ujutro u katedralama održava se misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za krštenje, svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i sveti red.
Uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru.
Na Veliki petak nema sv. Mise. Obilježava se sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu. Velika subota je dan tišine, do Vazmenog bdijenja, subotu navečer, koje je vrlo bogato obredima. Na Uskrs slavi se Isusovo uskrsnuće i pobjeda nad grijehom i smrti.
Dani u Velikom tjednu su vrijeme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
Večernja misa Velikog četvrtka u liturgiji je predvečerje sutrašnjeg dana, jer su kod Židova veliki blagdani počinjali večer uoči blagdana.
Stari su hrvatski pisci Uskrs nazivali Vazmom, što je izvedenica od grčke riječi “azima”- koja doslovno znači “beskvasni kruh”, a skraćeno se upotrebljava za židovsku Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i svojim Uskrsnućem.
Uskrs je najstarija svetkovina kršćanske zajednice.
Često se može čuti u ovom vremenu liturgijske godine izraz “vigilija”. Sv. Augustin je tako nazvao Uskrsno bdijenje, a doslovno znači “majkom svih bdijenja”.
Naime, Kristova pasha – njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po muci, smrti i Uskrsnuću – predmet je slavljenja nedjelje kao “malog Uskrsa”, ali i svih ostalih euharistijskih slavlja tijekom liturgijske godine koja se postepeno razvila upravo od Uskrsa.
