Na Hod se ove godine odvažilo petero framaša – Andrea Radmanić, Lovro Sever, Petra Širić, Anja Sever i Mateja Puž. Svima im je to bio prvi Hod, a ruta od Samobora do Karlovca nije ih uplašila. Hod je započeo 20. srpnja, a formalno je trebao završiti 31. srpnja 2014., no u srcima tih framaša duh Hoda još je prisutan. U tome je pripomoglo i geslo koje glasi: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“. Upravo je to ključno pitanje o kojem su razmišljali u osami, pjevajući, hodajući, ali i u Asizu – od crkvice sv. Damjana, sv. Franje, sv. Klare, Greccioa pa sve do Porcijunkule i La Verne.
Što su o Hodu rekli framaši?
„…Ti radovi po grupama, otvaranje kroz razgovor s ljudima, nagovori presuper duhovnih asistenata, posjećivanje prekrasnih mjesta, mise, molitve, pjesme, ples, puuuunoo smijeha…- utjecali su na mene jako.(…) Ispovijed, osame, tišina, pogotovo crkvica sv. Damjana – pomogli su da pronađem mir koji dugo tražim. Asiz je stvarno prekrasan i naravno da je na svakoga od nas ostavio takav dojam da se moramo opet vratiti. Sad kad sam to sve vidjela, vidim zašto je sv. Franjo toliko volio sva ta mjesta. Ta priroda je stvarno prekrasna (La Verna – onaj pogled *.*). Poslije svega drugačije gledam na Framu, mislim da mi se produbila svijest o samom pojmu bratstva…“ (P.Š.)
„…Pristupila sam sakramentu pomirenja možda najiskrenije dosad, sretala Gospodina na neočekivanim mjestima i pričala s Njim kao sa starim prijateljem s kojim se predugo ne vidiš, dobrim dijelom i svojom krivnjom, predavala Mu svoje korake, praznila srce svaki put kad bih se poklonila pred Presvetim i molila do mjere da sam ostajala bez riječi, zahvaljivala za sve planove kojima me dočekao, a još više za moje planove koje je osjetio, dobila potvrdu nekih životnih odluka u čiju postojanost nisam više bila pretjerano uvjerena, susrela franjevački duh pohodeći mjesta gdje su se odvili veliki i važni trenuci u životu Serafskog nam Oca, vidjela pravi framaški duh na djelu…“ (A.S.)
„…To hodočašće za mene nije samo bilo naviještanje Krista u gradu kroz koji smo prolazili već i duhovna obnova. Boravak u Asizu mi je bio odličan za upoznavanje, tj. produbljivanje znanja o sv. Franji, približavanje njegovu razmišljanju i djelovanju. Iako se čini nezamislivim na kraju se osjećaš kao dio jedne velike obitelji pun radosti i Franjine duhovnosti…“ (A.R.)
„ Ovaj Hod bio je jedno iskustvo koje ću osjećati do kraja života. Potpuni mir, iskrena radost,spokoj, slavljenje Boga po cijele dane i noći. Kako da ostaneš isti? Kako se oduprijeti takvom iskustvu? Na tom sam Hodu otvorila svoje izranjavano srce, pronašla prijatelje, susrela se sa Franjinim životom i konačno približila za korak Bogu. Teško je povjerovati da sam se na početku, u toj gomili mladih ljudi, osjećala usamljeno, pomalo nesretno. Eto, ovaj Hod donio mi je preobrazbu mog srca.“ (M.P.)
