„Uvijek budite radosni u Gospodinu!“ Ovaj tekst započet ću upravo s riječju RADOST jer je to ono što smo mi ove nedjelje doživjeli u samoj punini značenja te riječi. Zašto smo bili tako posebno sretni i radosni na ovome susretu otkrit će se do kraja ovoga teksta, ali sada malo od svega onoga što se događalo. Uobičajeno, kao i svaki puta, susret je započeo molitvom i pjesmom. Uvodno nam je p. Kruno rekao da je danas za našu Zajednicu poseban dan jer ćemo postati dio jedne velike obitelji što se zove VJERA I SVJETLO, ali da bismo znali kako je sve počelo, ne samo s ovom našom Zajednicom, već uopće sa zajednicama u svijetu, uz scenski je nastup vjerno prikazano što su sve prošla dva hendikepirana dječaka Loic i Thadee sa svojim roditeljima kada su 1968. godine krenuli na hodočašće u Lurd. Bilo je prikazano kako su neljubazno i grubo bili dočekani u autobusu, u hotelu, na ulici pa i na samom ulazu u spilju. Bili su „previše“ hendikepirani da budu u blizini „normalnih“ ljudi. Međutim, dragi Bog uvijek ima nekog tko takve ljude s posebnim potrebama prihvaća, ljubi i želi im pomoći na način da npr. pokrene nešto što će 1971. godine prerasti u pravi pokret zvan „Vjera i svjetlo“, a taj netko bio je Jean Vanier. Taj čovjek je uspio pokrenuti nešto što će sve one s posebnim potrebama približiti ljudima, uključiti ih u svakodnevni život i u društvo. Na Veliki petak 1971. godine organizirano je hodočašće u Lurd na kojem se okupilo više od 12000 hodočasnika, a od toga je bilo 4000 hendikepirane djece. Kako su tamo došli ljudi iz cijeloga svijeta i razgovarajući jedni s drugima o spoznaji da postoji velika potreba takvih okupljanja, počele su se stvarati zajednice koje su prerasle u pokret te je danas „Vjera i svjetlo“ raširena na pet kontinenata u više od 79 zemalja s 1455 zajednica i s preko 43000 članova. „Maleno je sjeme postalo tako veliko stablo da se ptice nebeske gnijezde u njegovim granama.“ Među njima je i naša država.
I naša Zajednica željela je biti dio tog stabla. Kroz godinu probacije (probnoga razdoblja), te uz potvrdu nacionalnog koordinatora Zvonka da smo ispunili sve uvjete da budemo priznati kao zajednica u našoj državi, nedostajalo je još samo ime koje svaka zajednica mora imati kako bi bila prepoznatljiva. Uz mnoštvo predloženih imena odabrano je jedno posebno. Od sada smo Zajednica Vjera i svjetlo – „Antunovi ljiljani“.
Kao kod svakog posebnog događaja u crkvi, a što je bilo i imenovanje i priznanje ove Zajednice, zazvali smo Duha Svetoga uz upaljenu uskrsnu svijeću te lučicama preuzeli to uskrsno svijetlo kao potvrdu da smo na duhovan i veličanstven način sklopili savez s Isusom Kristom uz intimno obećanje da ćemo još više ljubiti jedni druge i širiti to sjeme ljubavi i radosti bez obzira na naše različitosti.
Kako svaki puta u sklopu druženja idemo na misu, tako samo to učinili i ovaj puta i to na način da smo i vjernicima prikazali scenski prikaz i predočili im to proživljeno trpljenje dvojice hendikepiranih dječaka i njihovih roditelja. U crkvi su se nakon toga čuli samo uzdasi, tihi plač i šuškanje maramica. Poruka svega ovog je i bila da ljudi bar malo osjete kakva je to bol kada nisi prihvaćen i kada te smatraju nepoželjnim. Cijelo je to misno slavlje bilo protkano nekim posebnim emocijama.
Međutim, kako je ovo bio poseban dan za nas, proslavili smo ga vedro i veselo, uz stol prepun kolača i slastica ispunjen pjesmom i radošću JER AKO POSTOJI RADOST, ONDA JE TO RADOST S TOBOM ISUSE!
Koraljka Košuta, prijatelj Zajednice Vjera i svjetlo – „Antunovi ljiljani“
{ppgallery}
{/ppgallery}