Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 7. 9. 2021.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2021. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja: 15.9. – poslije večernje mise FSR predvodi klanjanje; 17.9. – Rane sv.Franje,17:45 franjevačka krunica, Misa s nakanom za svu pokojnu braću i sestre našeg bratstva; 21.9. - susret 3. utorak poslije večernje Mise; Trodnevnica uoči blagdana sv.Franje: petak i subota: 17:45 franjevačka krunica, pjevana Misa, svjedočanstvo poziva u FSR, nedjelja: 17:45 franjevačka krunica, Misa, obred preminuća sv.Franje; Blagdan sv.Franje-ponedjeljak: 17:45 franjevačka krunica, Misa, svjedočanstvo poziva u FSR; 4.10. svečana skupština (nakon večernje Mise); Jerihonsko bdijenje: od 14.9.-21.9. u crkvi sv.Florijana (kod bolnice) biti će neprestano klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Bdijenje počinje i završava Misom u 18h.

Naš duhovnik fra Franjo Jesenović je održao predavanje sa temom: Tko je svjetovni franjevac?

Sv.Franjo je molio pred križem u Sv. Damjanu kako bi otkrio ne samo koje je njegovo poslanje, nego tko je on, što je u njegovu srcu, i što je Božja volja za njega. Pred križem Sv. Damjana, Franjo je klečao, molio, šutio, plakao, razmatrao. Da bismo otkrili tko je svjetovni franjevac, tko smo mi, trebamo slijediti Franjin primjer i u ovome.

Svatko od nas treba poći od sebe, ne od drugoga. Najprije se trebamo zapitati: što ja trebam biti, što ja trebam učiniti? Franjo nas je naučio da živimo sada, a ne u prošlosti. Da ne razmišljamo što bi bilo, kad bi bilo, već da razmišljamo o ovom trenutku u kojem jesmo i koji je pred nama.

Kada su se Franjo i Klara susretali, njihov se susret temeljio na pitanju „Što ima novo u ljubavi Božjoj?“. Za njih je to bilo temeljno pitanje koje je izviralo iz njihova srca jer su do kraja bili predani Kristu. Ovo pitanje bi i nama trebalo biti na prvom mjestu jer ono pokazuje tko nam je u središtu života, jesmo li u zajedništvu s Kristom kao kršćani, a onda i kao svjetovni franjevci.

Da bismo bolje otkrili tko je svjetovni franjevac i kakav on mora biti, pozvani smo često čitati Evanđelje, prelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje (usp. Pravilo OFS-a 4). Ujedno, prilikom zavjetovanja svatko od nas izgovara i obećaje da će živjeti Evanđelje u zajedništvu s Crkvom te s braćom i sestrama u bratstvu Franjevačkoga svjetovnog reda. To nam je sve dano kako bismo slijedili put poziva i otkrivali življenje našeg franjevačkog identiteta, kako bismo bili vjerni franjevačkoj i svjetovnoj karizmi, ali i da bi nas prepoznali po onome što jesmo, a ne po onome što činimo. Da bismo to ostvarili, moramo živjeti svoje krsno posvećenje.

Svaki oblik života u Crkvi temelji se na krštenju, na onome što smo postali po sakramentu svetog krsta. To je prvi sakrament koji nismo samo jednom primili, nego je to sakrament koji trebamo trajno živjeti. Najvažniji učinak tog sakramenta jest primanje Duha Svetoga. U njemu smo Duhom Svetim rođeni na novi život: to je život milosti, postali smo djeca Božja po Isusu Kristu koji je naš brat. I naš poziv i život u Franjevačkom svjetovnom redu nadograđuje se na krsni poziv i poslanje, i to intenzivnijim življenjem duhovnog i sakramentalnog života. Na taj način otvorit ćemo se djelovanju Duha Svetoga koji će nam svakoga dana otkrivati tko smo mi kao svjetovni franjevci. Verojatno smo se koji puta zapitali „A po čemu se svjetovni franjevac razlikuje od drugih kršćana?“ Međutim, to razlikovanje od drugih možda i nije najvažnije. Najvažnije je biti kršćanin u punini pa tek onda franjevac. Kako ćemo biti prepoznatljivi? Vjerojatno nas neće prepoznati po djelima, jer puno ljudi djeluje kao mi, ili barem slično kao mi. Svjetovnog franjevca moraju prepoznati po onome što on jest – biti Kristov. Krist treba biti u centru našega života (kristocentričnost), a ako je Krist u centru našega života, moramo se suobličiti njemu (kristoobličnost) i tako ćemo biti prepoznatljivi, tako će primijetiti da jesmo cjeloviti kršćani. Ako se naša duhovnost i program života temelji na tome da je Krist u središtu našeg života i da se želimo suobličiti Kristu, da ne živimo više mi nego živi Krist u nama, ostvarujemo svoj poziv da na Franjin način živimo kršćanski život. Pozvani smo neprestano tražiti Boga kako bismo pronašli sebe te imali živi odnos s Bogom svakodnevno živeći Evanđelje kako smo i zavjetovali. Sâm Franjo je bio cjelovit kršćanin. I to je jedino što i mi trebamo biti, jedino što bi Franjo od nas i danas tražio da budemo. Franjo je to činio i živio po uputama koje su napisane u Evanđelju. Njih i mi poznajemo, no pitanje je koliko ih zaista živimo. Radi se o uputama za život u poniznosti, siromaštvu, čistoći, krotkosti i bratstvu. Kao franjevci nemamo neke specifične odlike življenja našeg poziva osim da ga, poput sv. Franje, živimo na kristovski način. A za to moramo imati ispravne temelje koji će biti otporni na potrese, bolesti i sve druge nedaće. Takvi temelji grade se življenjem sakramentalnog života u stvarnom zajedništvu s braćom i sestrama. Ako živimo po sakramentima koji su nam darovani, u nama će rasti svjetlost, mudrost, prihvaćanje, oprost, a nadasve ljubav. Stoga nije dovoljno samo znati nabrojati sakramente i o njima nešto malo reći, nego ih je potrebno uistinu živjeti kako bismo izgrađivali život po primjeru sv. Franje čiji smo način života izabrali nasljedovati.

Sakramentalni život o kojem govorim susret je ljubavi Božje iskazane nama po Kristu. On je jedini izvorni sakrament iz kojeg crpimo snagu za život po primjeru sv. Franje. To je jedini i pravi način življenja, ako želimo da nas po tome prepoznaju i da s radošću mogu reći da smo Kristovi i da smo Franjini (koji se svojim životom toliko suobličio Kristu da su u njemu prepoznavali „drugog Krista“).

Jedno od Franjinih obilježja koje nam je ostavio u baštinu jest činjenica da nije bio usredotočen na sebe nego je uvijek primijetio drugoga, imao je za njega snage i ljubavi. Po toj je ljubavi raslo i njegovo zajedništvo s braćom. Zato bismo se i mi trebali usredotočiti na druge i na Krista. Na taj ćemo način živjeti naše zajedništvo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih.

Jednom prilikom, netom prije nego što sam dao zavjete u bratstvu, sreo sam brata u hodniku crkve. Podijelio je sa mnom misao koja me potaknula na razmišljanje i koja me otad uvijek prati. Naime, rekao je da, ako se ikad nađem u situaciji u kojoj sretnem brata ili sestru te ih pitam kako su, i oni odgovore da nisu dobro, a ja samo produžim dalje jer se žurim na misu ili klanjanje, ovaj poziv svjetovnog franjevca onda nije za mene. Naime, žureći se da pronađem Krista i budem u zajedništvu s njime u misi ili na klanjanju, upravo sam ga zaobišao u ovom bratu ili sestri, misleći da je On jedino prisutan u Crkvi, a nisam ga prepoznao trpećeg u bratu ili sestri koje sam ostavio.

Stoga nas potičem da imamo ovo na umu i da uistinu budemo Franjini. Imajmo vremena i hrabrosti pitati jedni za druge i pomoći jedni drugima. Potaknimo s ljubavlju jedni druge na život po Evanđelju i po sakramentima kako bi se ljubav Božja, koja nam je iskazana po Kristu, u nama množila kao talenti po kojima ćemo biti prepoznatljivi.

Nadalje, kad govorimo o tome tko je svjetovni franjevac, važno je osvrnuti se i na dvije temeljne karakteristike koje označavaju franjevačku karizmu i franjevački život nas svjetovnjaka, a to su: nasljedovanje Krista po primjeru sv. Franje i življenje života u bratstvu.

Franjo je slijedio Isusov primjer temeljitije nego itko do tada. Pustio je Isusa ispred sebe i pratio ga koliko god je mogao bliže, ne odstupajući od ovog središnjeg puta, nastojeći da ne skreće ni lijevo ni desno, nego da ide ravno po uskoj stazi, točno po toj središnjoj liniji. On je bio zaljubljen u tri slike Krista, a to su: malo dijete u Betlehemu, siromašan raspet čovjek na Kalvariji i ponizan euharistijski Gospodin. I svaka od tih slika zauzima istaknuto mjesto u Franjinu životu te oblikuje njegovu duhovnost. Ja ću se osvrnuti na euharistiju gdje se susrećemo zajedno kao Crkva i gdje je među nama živa i djelotvorna osoba Isusa Krista. Franjo je otkrio euharistiju u njezinoj najintimnijoj biti po Božjem nadahnuću. Shvatio je da je Isus Krist bio jedno s Ocem te ga je želio nasljedovati i darovati mu svoj život. On je istinski vjerovao da je u Presvetom Sakramentu Gospodin s nama, kao što je nekad bio s apostolima. Za Franju je vrhunac kršćanskog života bio postati jedno s Kristom koji je siromašan i malen u presvetoj euharistiji. I upravo tu, u euharistiji, prepoznajemo naše zajedništvo s Kristom i svetim Franjom. Po življenju tog zajedništva trebaju nas prepoznati i reći „Gle, kako se ljube Kristovom i Franjinom ljubavlju!“

          Život u bratstvu treba biti obilježen ljubavlju, ali i služenjem. Naš život i služenje u bratstvu počinje slušanjem drugoga. Kao što ljubav prema Bogu počinje slušanjem Božje Riječi, tako i ljubav prema bližnjemu počinje time što ćemo se naučiti slušati drugoga. Zajednica nas poziva da budemo spremni pomagati braći i sestrama, to je škola prave poniznosti. Pozvani smo nositi teret bližnjega, kao što je Bog nosio naš teret i pod njime otišao na križ. Pozvani smo, poput Krista, prati noge drugima i u svakom čovjeku gledati sliku Božju.

Franjino nasljedovanje Krista, kao i naše življenje Evanđelja i bratskog zajedništva, svjedočanstvo je života u Crkvi koja je zajednica ljubavi (usp. Pravilo OFS-a 22). Franjin život nije moguće razumjeti bez zajedništva i odnosa s Crkvom. Kad je u crkvici sv. Damjana molio pred Raspetim, čuo je glas: „Franjo, idi i popravi crkvu koja se, kako vidiš, ruši.“ Franjo je najprije pomislio na građevinu koja je bila ruševna te ju je svojim rukama počeo popravljati. No, kasnije je shvatio da se taj poziv odnosi na Crkvu kao Božji narod koju oživljava Duh Sveti. Franjo je bio čovjek Crkve koju je volio, ponizno slušao i molio za nju. Stoga nas njegov primjer i danas poziva da budemo vjerni Crkvi, u poniznosti i poslušnosti. Crkva je naš oblik života, koji je Duh Sveti podigao, prepoznala i potvrdila. Ona računa s nama i, uz podršku duhovnih asistenata koji jamče naše zajedništvo s Crkvom i Franjevačkom obitelji te življenje franjevačke karizme, traži od nas da živimo evanđelje Isusa Krista u Franjevačkom svjetovnom redu, opslužujući njegovo Pravilo.

Biti svjetovni franjevac poziv je da budemo cjeloviti kršćani koji će u središte svoga života stavljati Krista. A Krist će nam pokazati put kojim nam je ići, baš kao što je to pokazao i svetome Franji – po sakramentalnom životu, životu u bratstvu i zajedništvu s Crkvom.

 

 

 

 

MIR i DOBRO!

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 1. 6. 2021.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 17-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2021. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec. Na Skupštini se skupljao dobrotvorni prilog za stradale u potresu na Banovini. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja: 9.6. – poslije večernje mise FSR predvodi klanjanje; 13.6. – Antunovo; 15.6. - susret 3. utorak poslije večernje mise; 19.6. – područno hodočašće, Trški vrh (Krapina); 7.9. - sljedeća Skupština  FSR će biti nakon večernje mise.

Mjesečne molitvene nakane za FSR i FRAM-u: Za ljepotu braka, molimo za mlade koji se pripremaju za brak uz podršku kršćanske zajednice, neka rastu u ljubavi, velikodušnosti, vjernosti i strpljivosti. Za OFS: Molimo za sva bratstva diljem svijeta, koja se suočavaju sa starenjem i nedostatkom novih zvanja.

Naš duhovnik fra Franjo Jesenović je održao predavanje: Živjeti po svetom Evanđelju

Poznata je činjenica da je Biblija najprodavanija knjiga svih vremena i najprodavanija knjiga godine, svake godine. Ona je i dalje najtiskanija, najprevođenija i najčitanija knjiga u svijetu. No pitanje je koliko je ona u našim životima doživljena kao Riječ Božja, odnosno koliko svoj život ravnamo po onome što u Bibliji čitamo. Povratak Svetome Pismu, osobito Evanđelju doživljava se danas kao potreba cijele Crkve.

Podsjetimo se što o životu po Evanđelju kaže Pravilo i Generalne konstitucije OFS-a:

Pravilo i život svjetovnih franjevaca jest ovo: opsluživati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista slijedeći primjer sv. Franje Asiškog, koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života u odnosu prema Bogu i ljudima (1Čel 18,115). Krist, dar Očeve ljubavi, jest put k Ocu, jest istina, u koju nas uvodi Duh Sveti, jest život, koji je sam došao dati u izobilju (usp. Iv 3,16; 10,10; 14,6). Svjetovni franjevci neka osim toga nastoje često čitati evanđelje, prelazeći iz evanđelja u život i iz života u evanđelje. (Pravilo OFS-a, čl 9.)

Svjetovni franjevac, koji se obvezuje slijediti Kristov primjer i nauk, dužan je osobno i ustrajno izučavati evanđelje i Sveto pismo. Bratstvo i njegovi odgovorni neka promiču ljubav prema evanđeoskoj riječi i neka pomažu braći da je upoznaju i razumiju onako kako je, uz pomoć Duha Svetoga, Crkva naviješta. (Generalne konstitucije OFS-a, čl 4.)

Spomenuti dio Pravila njegovo je središnje poglavlje jer nastoji ocrtati oblik i način života svjetovnog franjevca. Franjo braći kao temeljni zadatak i vrhunac poziva stavlja upravo „ospluživanje Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista“.

Riječ “opsluživati” u svome prvotnom značenju doziva u pamet pojam “slušati”, “vršiti”, prihvatiti i živjeti. Opsluživati Evanđelje znači prije svega prihvatiti u srce i u pamet Riječ, čuvati je, razmišljati i meditirati je do to mjere da čovjek jednostavno počne misliti i osjećati evanđeoski, imati mentalitet Isusov kako bi sve to imalo kao svoj plod i normalnu posljedicu: staviti se na raspolaganje prihvaćenoj Riječi.

U Franjinu životu i u njegovim i spisima imamo dovoljno znakova da je on imao posve jasnu svijest što znači unići u suživot s Riječju Božjom. Nas možda začuđuje i činjenica da njemu nije bio dovoljan čudesni san u Spoletu, niti viđenje u Sv. Damjanu, kad mu je Raspeti progovorio, jer to nije odmah i potpuno razumio, nego ga je sve to upućivalo da traži Evanđelje. I tek u slušanju Evanđelja on može radosno kliknuti: “Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršavati.” (1 Čel 22) I tako je bilo kroz cijeli njegov život: uvijek poučljiv i raspoloživ za Božju riječ pa što god ona zahtijevala. “Zato je, otkako su se oko njega počela skupljati braća, od prvoga početka pa sve do svoje smrti sveto Evanđelje opsluživao doslovce.” (LP 102) Iz Franjina života i njegovih riječi očito je da on “opsluživati Evanđelje” uzima u vrlo zahtjevnom smislu; za njega to znači prihvatiti i živjeti integralno Evanđelje i to na radikalan način. On to ostvaruje u uskoj povezanosti slušanja Evanđelja, života po Evanđelju i radosnoga naviještanja i svjedočenja Evanđelja vjernicima i nevjernicima, a sve to u potpunoj poslušnosti majci Crkvi.

Slušati Evanđelje

Sveti  Franjo je prije svega vrlo dobro poznavao Sveto pismo, a to su već zasvjedočili i njegovi prvi životopisci. “Imao je pamćenje za čitanje knjiga, i njegovo uho nije nešto uzalud čulo - pa makar to samo jednom čuo - jer je to neprestano s pobožnošću u njemu preživala ljubav. I što je jednom utisnuo u dušu, neizbrisivo je ostalo zapisano u srcu.” (2 Če1 102)

Ono što je tipično za Franjino razumijevanje i interpretaciju Riječi možemo reći da je intuitivna interpretacija koja prodire u dubinu otajstva i shvaća objavljene istine više srcem nego logikom. U isto vrijeme traži konkretnu, egzistencijalnu interpretaciju jer želi otkriti ne samo istine koje treba vjerovati nego još više upute za vlastiti život, jednom riječi mudrost života.

U jednoj svojoj Opomeni Franjo kaže ovako: “Slovo ubija, a duh oživljuje. One je redovnike ubilo slovo koji neće da slijede duh božanske riječi, nego radije žele poznavati samo riječi i drugima ih tumačiti. A one je oživio duh božanskoga slova koji svako slovo koje znaju ne pripisuju sebi nego riječju i primjerom pripisuju svemogućem Gospodinu Bogu od koga je svako dobro.” (OP 7) Treba ponovno naglasiti da Franjo Duhu Svetome pridaje djelo “oživljavanja” svetih Riječi bilo da ima na umu nadahnutost Biblije Duhom Svetim bilo da se radi o tome da i evanđeoske riječi ostaju u nama bez života ako ih ne oživi Duh Sveti. Zato Franjo evanđeoske riječi naziva “miomirisnim riječima” jer onaj životvorni miris dobivaju od Duha Svetoga i tek tada donose život onomu koji ih sluša i prihvaća. Kad Franjo o tome govori, ima na umu sakramenat Potvrde. Kao što posvećeno ulje označuje životvornu snagu Duha, tako i riječi Božje postaju životvorne samo onda kad ih Duh pomaže i prožme životom. Znak da evanđeoske riječi postaju uistinu životne nalazimo u tome što nije dosta samo slušati Riječ, valja i vratiti plodove riječi. On pripisuje Bogu sve dobro što Riječ izvodi u čovjeku. Riječ, dakle, postiže svoj cilj kad urodi životom u čovjeku, a taj se život očituje u dobrim djelima što ih Gospodin govori ili čini preko čovjeka.

Pravilo upravo ovo zahtjeva i očekuje od onih koji se zavjetuju na njega: da budu ustrajni u druženju s Božjom riječi, da je čitaju i razmatraju s Franjinim stavovima duše, to jest s vjerom, s poniznošću, s ljubavlju, s čistoćom srca i s velikodušnom spremnošću da se živi iz te Riječi. “Franjo nije bio gluhi slušač Evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti.” (1 Čel 22) “Najveća je Franjina odluka, posebno želja i vrhovna nakana bila: uvijek i u svemu opsluživati sveto Evanđelje i sa svom budnošću, svim nastojanjem, najvećom željom duha i svim žarom srca provoditi nauk Gospodina našega Isusa Krista i slijediti njegove stope. U neprestanu je razmatranju sebi dozivao u pamet njegove riječi i pronicavošću duha opetovano razmišljao o njegovim djelima.” (2 Čel 84)

Živjeti po svetom Evanđelju

Iz teksta našega Pravilo vrlo jasno proizlazi da se do evanđeoskoga života ne dolazi prijekim putem, da se u tome uz Božju milost i dar Duha traži i ljudski mar, pa zato i kaže: Svjetovni franjevci neka osim toga nastoje često čitati evanđelje, prelazeći iz evanđelja u život i iz života u evanđelje.

Franjin primjer vrlo zorno i snažno potiče na ovu stvarnu dosljednost između slušane riječi i života po kojoj život po Evanđelju ne ostaje samo put osobnoga spasenja nego postaje svjedočenje i navještaj svim ljudima. Unositi život u Evanđelje i Evanđelje u život znači radikalno utjelovljivati Evanđelje kako bi svijet po svjedočenju franjevačkih svjetovnjaka mogao otkriti i doživjeti ljubav Očevu i tako živjeti u ozračju sveopćega bratstva.

Prekrasna je slika kojom Čelanski ocrtava ustrajnost i intenzitet Franjina druženja s Evanđeljem kad kaže da je “ono što je čuo, neprestano u njemu preživala ljubav. Kao da želi reći da je u Franji bila tolika glad za svakom riječju i tolika vjera u životnu snagu svake izgovorene riječi Božje da je on ne bi pustio na miru, nego bi je preživao dok iz nje ne bi iscijedio sve životne sokove, dok ga Božja riječ ne bi potpuno prožela.

U Franje je posve naglašena dijaloška spremnost i puna raspoloživost da zajedno s drugima traži punije razumijevanje Evanđelja i volje Božje, jer bez pomoći drugih bit će vrlo teško da Evanđelje prožme cijeli život. Kad se u određenom razdoblju svoga života Franjo našao pred pitanjem: koji život izabrati za sebe i za svoju braću, da li potpuno kontemplativni ili apostolski, Franjo ne ostaje sam i ne sluša samo svoje srce koje žudi za povučenošću i kontemplacijom. On ne traži ono što njemu odgovara, nego traži ono što Gospodin želi i zato traži pomoć u drugih, i njih pita što mu je učiniti kako bi Gospodinu ugodio.

Čelanski za svetog Franju piše: “Mnogo se družio s Isusom. Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svim ostalim dijelovima tijela uvijek nosio... Uvijek je po izvanrednoj ljubavi u svom srcu nosio i čuvao Isusa Krista i to propetoga...” (1 Čel 115)

Bog izgovara svoju riječ, da nam dariva svoje Evanđelje kao središte i snagu života. Inicijativa je potpuno na strani Božjoj, a ono temeljno što čovjek može i treba učiniti jest ovo: odgovoriti na Božju riječ. Ovo je i projekt Pravila: pomoći da se potpunije i radikalnije prihvati Božja riječ i da se na nju odgovori kao kršćani i kao franjevci odgovorom ljubavi i to prije svega u dubokom značenju i životnoj snazi triju temeljnih sakramenata - krštenja (čl. 6), pokore (čl. 7) i euharistije (čl. 8).

Nužno je živjeti po Evanđelju u tolikoj mjeri da se cijeli naš život pretvori u Evanđelje. To onda postaje i evangelizacija, širenje radosti, naviještanje Božje riječi. Takva je evangelizacija najveća zadaća svakog člana OFS-a, ali ona u sebi ne sadrži ništa izvanredno. Varamo se ako mislimo da Bog od nas očekuje izvanredna djela ili riječi. On je sve osposobio i pozvao na to da žive Evanđelje. Jer Evanđelje ne živi ni od riječi ni od djela; ono živi ako mu mi damo svoj život. Naša evangelizacija stoga može biti samo potpuna ili nikakva: možemo naviještati samo ono Evanđelje koje uistinu živimo. A živjeti Evanđelje, a da ga se ne naviješta, sasvim je beskorisno i, uostalom, nemoguće. Jer kao što radost raste jedino onda kad se dijeli, tako i Evanđelje živi jedino kada ga se životom donosi drugima.

Kao članovi Franjevačkog svjetovnog reda pozvani smo svakodnevno prijateljevati s Božjom Riječju te biti domišljati u načinima provođenja je u život. Evanđelje se živi – ili barem nastoji živjeti – čitavim srcem. Ili ga se izdaje. Trećeg puta nema.

Kroz pitanja i odgovore  o životu  sv.Franje obogatili smo jedni druge.

MIR i DOBRO!

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 3.3.2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec i spomenute su prinove u obiteljima naše braće i sestara. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (11.3. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 17.3. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a o korizmi; U korizmi FSR predmoli križni put s početkom u 17:45- u srijedu 11.3.,u petak 20.3., u nedjelju 29.3.; 28.3. – predviđeno hodočašće u        Tabor je zbog epidemije virusa odgođeno; Od 26.2. do 5.4. biti će korizmena kampanja inicijative '40 dana  za život', pa se pozivaju     na molitvu pred bolnicu u vremenu 5:30-17:30,  svi vjernici, a napose članovi FSR-a;). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za naša bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je drugi nastavak predavanja o Sakramentu pokore: Bitno mjesto na putu vjernikova vraćanja Bogu pripada sakramentu  pomirenja. On predstavlja poseban oblik susreta Boga i čovjeka. Po sakramentima kršćanske inicijacije (krštenju, potvrdi i euharistiji) čovjek prima novi, Kristov život. Taj novi život Božjeg djeteta može oslabiti, a može se čak i izgubiti grijehom. Krštenje nije uklonilo krhkost i slabost ljudske naravi. Ono nije uklonilo ni sklonost na grijeh. Krist je ustanovio sakrament pomirenja prije svega za one koji nakon krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Sakrament pomirenja je dar i plod vazmenog otajstva uskrslog Gospodina. On je ustanovio ovaj sakrament ukazavši se apostolima i govoreći im: "Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpušteni su im, kojima zadržite, zadržani su im!"

Nazivi ovog sakramenta govore o njegovim različitim vidovima. „Zove se sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio“; zove se sakrament pokore „jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika“; „zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovog sakramenta“; zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku 'oproštenje i mir'“; „zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja“ ‒ pokornik je spreman 'izmiriti se s bratom'. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

Čini pokornika u sakramentu pomirenja su: kajanje, priznanje grijeha i sakramentalna zadovoljština. Oni su bitni za postizanje učinaka ovog sakramenta.

Kajanje je bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti. Kajanje  je izraz  obraćenja, a obraćenje se odnosi na prošlost, sadašnjost i budućnost. Isus je grješnici rekao: "Idi i odsada više nemoj griješiti!" Bez odluke da se ubuduće više neće griješiti, vjernikova volja se ne bi usprotivila grijehu. Kajanje mora biti čin vjernikove volje, kao što je i grijeh proizišao iz njegove volje. Kajanje je dar Božji. Milost Božja privlači i potiče čovjekovo srce da odgovori milosrdnoj Božjoj ljubavi.

 Priznanje grijeha uključuje teški-smrtni grijeh (teška stvar, puna svijest i slobodan pristanak) i laki grijeh (posrijedi laka stvar, bez pune svijesti ili bez potpuna pristanka). Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jedini su redoviti način kojim se vjernici pomiruju s Bogom i Crkvom. Priznanje grijeha je bitni čin  sakramenta. Već se u njemu samome očituje kajanje i želja za obraćenjem. Pokornik „mora svećeniku ispovijediti sve teške grijehe, koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Priznanje treba biti osobno, duboko i iskreno. Nespremnost na priznanje pojedinačnih grijeha očituje nespremnost na istinsko kajanje. Nakon priznanja grijeha i prihvaćanja zadovoljštine, a prije odrješenja, pokornik očituje svoju skrušenost i kajanje posebnom „pokornikovom molitvom“: Bože moj, kajem se od svega srca jer grijehom uvrijedih tebe, Oče, najveće i najmilije dobro. Žao mi je za sve zlo što ga učinih i dobro koje propustih. Čvrsto odlučujem s tvojom milošću: činiti pokoru, ispraviti nepravdu i sablazan, kloniti se grešne prigode i više ne griješiti. Po zaslugama muke Spasitelja našega Isusa Krista smiluj mi se Gospodine.

 

Zadovoljštinom za grijehe se dovršuje pravo obraćenje, poboljšanjem života i naknadom nanesene štete. Vrsta i mjera pokore [sakramentalne zadovoljštine za grijehe] treba biti prilagođena svakom pokorniku napose, kako bi svatko popravio red što ga je narušio te mu se dade pravi lijek za bolest od koje je bolovao“. Zadovoljština je ne samo okajavanje učinjenih grijeha nego i pomoć za nov život i lijek protiv  slabosti.

Odrješenje: Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri [svećenici], suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri [svećenici] imaju vlast opraštati sve grijehe 'u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'.

 Ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjeg praštanja, stoga se treba sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema palima; treba ljubiti istinu, biti vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izlječenju i punoj zrelosti. Treba za njega [pokornika] moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem. 

 Po sakramentu pomirenja  vjernik se poslije teškoga grijeha vraća u zajedništvo s Bogom. To je također sakrament obraćenja, pokore ‒ obraćeničkog hoda i Božjeg oproštenja. Za primanje oproštenja nužni su kajanje, potpuno priznanje grijeha i pokornikovo prihvaćanje zadovoljštine. Pokornik mora svećeniku ispovijediti sve teške (smrtne) grijehe koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon pomnog ispita savjesti. Samo je jedan put otpuštenja vjernikova grijeha poslije krštenja: sakrament pomirenja. Preporučuje se i ispovijedanje lakih grijeha jer nam pomaže oblikovati ispravnu savjest i boriti se protiv zlih sklonosti, prepustiti Kristu da nas liječi te napredovati u životu pod vodstvom Duha Svetoga. Sakramentalna zadovoljština trebala bi biti pomoć za novi život i lijek protiv slabosti, put vraćanja oslabljenih duhovnih snaga, ponovnog stjecanja punoga duhovnog zdravlja. Snagom sakramenta reda biskupi i svećenici imaju vlast opraštati grijehe u ime Božje. Oni su dužni pružiti mogućnost za pojedinačnu ispovijed svima koji to razložno traže. Ako ispovjednik ne sumnja u raspoloženje pokornika koji moli odrješenje i ako pokornik ima za to uvjete, dužan mu je udijeliti odrješenje, bez uskrate i odgode. Ispovjednik treba istodobno biti, poput Isusa, dobar pastir koji prima grešnike s razumijevanjem i pravedan sudac na temelju Božje riječi i nauka Crkve. Obvezan je također poštivati „sakramentalni pečat“ i, poštujući dostojanstvo pokornika, čuvati ispovjednu tajnu.

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 4. 5. 2021.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 15-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2021. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec. Zajedno smo otpjevali pjesmu 'Vjek hvaljen budi'. Pročitan je 1. članak iz Pravila i Generalnih konstitucija, kao buduću praksu na Skupštinama, da bi se podsjetili na krovni franjevački dokument, koji bi svojim životom trebali slijediti. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja: 12.5. – poslije večernje mise FSR predvodi klanjanje; 18.5. - susret 3. utorak poslije večernje mise; 29.5. – duhovna obnova za naše bratstvo u dvorani samostana – nagovor brata Branka Pagadura – OFS - razgovor, skromni ručak, klanjanje, misa; 1.6. - sljedeća Skupština  FSR će biti nakon večernje mise; 5.6. – područno hodočašće, Trški vrh (Krapina).

Brat Marko Bunić je održao predavanje o enciklici 'Laudato si'  Pape Franje o očuvanju okoliša.

Molitva Posebne godine Laudato si

Ljubljeni Bože, Stvoritelju neba, zemlje i svega što sadrže.
Otvori nam umove i dotakni srca
kako bismo mogli biti dio stvorenoga svijeta koji si nam darovao.

Budi uz potrebite u ovim teškim vremenima,
osobito uz najsiromašnije i najranjivije.
Pomozi nam da pokažemo kreativnu solidarnost u suočavanju
s posljedicama ove globalne pandemije.

Daj nam hrabrosti za promjene
usmjerene prema traženju općega dobra.
Sada više no ikad svi trebamo osjetiti da smo
međusobno povezani i ovisni jedni o drugima.

Daj da čujemo i odgovorimo na krik zemlje i vapaj siromaha.
Neka sadašnje patnje postanu porođajni bolovi
održivog i svijeta u kojem će biti više bratstva.
To te molimo po Kristu Gospodinu našemu
pod ljupkim pogledom Marije Pomoćnice kršćana!
Amen.

Papa Franjo objavio je encikliku ,,Laudato si“ 24. svibnja 2015. godine. Navedenom enciklikom obraća se cijelom katoličkom svijetu, ali i svim ljudima dobre volje da se zauzmu za očuvanje okoliša. Na početku enciklike papa Franjo citira sv. Franju koji u svojoj poznatoj Pjesmi stvorova pjeva: ,,Hvaljen budi, Gospodine moj, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu“. U navedenoj pjesmi Božji trubadur, kako znaju nazivati sv. Franju, podsjeća da je Zemlja zajednički dom svih ljudi; ona je poput sestre s kojom dijelimo svoj život i majke koja nas prima u svoje ruke.  Papa dalje ističe da ta sestrica jeca zbog zla koje joj se nanosi, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u nju. Ljudi ponekad smatraju da su njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati i iskorištavati je do mile volje, pa se tako među najzlostavljanije ubraja i planet Zemlja koja se ,,muči u porođajnim bolima“ (Rim 8, 22). Čovjeku je Bog dao zemlju da odgovorno upravlja njome, a ne da sebično gospodari i zloupotrebljava Zemlju. Papa Franjo spominje i svetoga papu Ivana Pavla II. koji je pozvao na globalno ekološko obraćenje i istodobno primjećuje kako se premalo nastoji oko održavanja moralnih uvjeta autentične ,,ljudske ekologije“. Papa Franjo, u zajedništvu s predstavnicima drugih kršćanskih zajednica i religija svijeta, izražava brigu za ekološka pitanja, te upućuje hitan poziv da se zaštiti zajednička kuća svih Božjih stvorenja. U tom smislu Papa se nada da će ova enciklika, koja je važna i za socijalni nauk Crkve, pobuditi sve ljude dobre volje da se zauzmu i angažiraju po pitanju ekologije i brige za okoliš.

Papa u ovoj enciklici ističe da sva promišljanja o stanju čovječanstva i njegovu poboljšanju mogu zvučati samo kao ponavljanja i kao apstraktna poruka ukoliko se ne temelje na istinskoj analizi današnje situacije u kojoj se nalazimo. Iz jasne analize mogu proizaći i jasna rješenja. Drugim riječima, svaki govor o ekologiji je suvišan ako ne urodi konkretnim zauzimanjem, ako čovjek ne postane svjestan odgovornosti za zemlju čiji je on dio. Čovjek mora biti svjestan da mu je zemlja dana na odgovorno upravljanje.

Kršćanstvo uči da je Bog stvorio svijet i čovjeka i da je sve stvoreno prepustio čovjekovu na upravljanje. No, zanimljiva je činjenica da Bog čovjeku nije dao nikakav radni program, već razum i slobodu da sam pronalazi i slijedi zakone i oblike života. Čovjek je tako dio svijeta, u njemu se otkriva i razvija, a svijet postaje njegov ambijent. Stalno ubrzavanje čovjekova ritma rezultira i sve većim promjenama u svijetu. Zato se danas osjeća i sve veća potreba za brigu o okolišu koji nas okružuje pa i za ono što se događa na našem planetu. U tom smislu i Papa iznosi neka pitanja koja pobuđuju nemir, ali i nudi odgovore koji ukazuju na put kojim treba ići. Uz problematiku onečišćenja i klimatskih promjena Papa na osobit način upozorava na važnost pitke vode.

Papa Franjo u Enciklici govori i o gubitku bioraznolikosti. Za dobro funkcioniranje ekosustava potrebne su i gljive, i alge, i crvi, i mali kukci, gmazovi i bezbroj raznih mikroorganizama. Neke brojne vrste, čije ugrožavanje prolazi redovito nezapaženo, imaju presudno bitnu ulogu u održavanju ravnoteže određenog mjesta.

Drugi problem je današnje stanje prevelike naseljenosti gradova koje negativno utječe na zdravstveno stanje ljudi. U tom smislu Papa ističe: ,,Danas smo, primjerice, svjedoci nerazmjernog i nesređenog povećanja mnogih gradova, u kojima je život postao nepodnošljiv sa zdravstvenog gledišta, ne samo zbog onečišćenja izazvanoga ispuštanjem otrovnih plinova, nego i zbog urbanog kaosa, problema s prijevozom, te pretjerane buke i svjetlosti.“ Ovdje se želi upozoriti ljude i na pretjerano korištenje moderne tehnologije koja je toliko zagospodarila čovjekom da je umjesto gospodara postao njezin rob. Veliki problem, preko kojeg se puno puta olako prijeđe, je i nedostatak zelenih površina u gradovima, a zelene površine su izvor kisika. Papa također ističe kako su gradovi zagušeni betonom, asfaltom, staklom i metalom, a lišeni su fizičkog kontakta s prirodom. Sve navedeno za posljedicu ima negativan utjecaj na čovjekovo zdravlje i općenito na razvitak života na Planeti.

Čovjek je pozvan posvijestiti sebi da mu je sve što je Bog stvorio u svojoj dobroti stavljeno u službu i na odgovorno upravljanje, a ne na bezobzirno iskorištavanje. Da bi čovjek ostvario ispravan odnos prema prirodi treba najprije imati ispravan odnos prema samome sebi i svojim bližnjima. Kad to postigne dobar odnos bit će samo logična posljedica ovog prvoga.

Papa Franjo, usprkos stavovima nekih znanstvenika koji odbacuju ideju Boga Stvoritelja, ističe važnost dijaloga između religije i znanosti. Vraćajući se na Knjigu Postanka Papa govori da izvještaji iz nje upućuju na to da se ljudski život temelji na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa zemljom. Čovjek prirodu naseljava i obrađuje te među ljudima i prirodom postoji odnos međuovisnosti. Priroda je s jedne strane podvrgnuta čovjeku i bez njega nema smisla. S druge strane opet i čovjek ima zadaću razvijati i usavršavati prirodu, a ne gaziti je i uništavati. Prema Sv. pismu, ta tri bitna odnosa su raskinuta, ne samo izvana, nego i u čovjeku, a taj raskid je posljedica grijeha – činjenice da su se ljudi umislili da mogu zauzeti Božje mjesto i odbili se priznati ograničenim stvorenjima.

Primjer potpunog sklada s prirodom i zahvaljivanja Bogu što ju je stvorio je sv. Franjo Asiški koji se, kako tvrdi sv. Bonaventura, sveopćim pomirenjem sa svim stvorenjima na neki način vratio u stanje prvobitne nevinosti. On je hvalio Boga za sva stvorenja i učio je svoju braću ljubiti sve stvoreno. Budući da je sve stvoreno od Boga, čovjek ništa ne smije sebi držati u vlasništvu, jer je i on sam Božje stvorenje. Sve nas je isti Otac stvorio i sva bića ovoga svijeta su povezana u neku vrstu sveopće obitelji, ali to ne znači izjednačavati sva bića i oduzeti ljudskom biću jedinstvenu vrijednost koja ujedno za sobom povlači beskrajnu odgovornost. Ljudsko biće nije tek jedno u nizu stvorova, nego je kruna Božjeg stvaranja. Čovjek nije bilo kakvo biće, već biće što ga je Bog stvorio za sebe kao svoga sugovornika i sustvoritelja, pa je stoga čovjek uzvišeni dostojanstvenik, premda ostaje stvoreno, ovisno i ograničeno biće.

Papa u enciklici navodi tehnologiju kao kreativnost i moć. On ističe da je čovječanstvo ušlo u novo doba, u kojem nas je moć tehnologije dovela do raskrižja. Čovječanstvo je napredovalo velikom brzinom, što opet ne znači da je i zrelo odgovorno primiti svu tehnologiju. Tehnologija je itekako korisna u pogledu unaprijeđenja ljudskog života ili pak u pogledu medicinskih dostignuća čiji su djelatnici pozvani činiti dobro ljudima, a ne djelovati protiv ljudskog života ili ga oduzimati. Stoga je potrebna etika tehnologije koja će modernim znanstvenicima posvijestiti da nije etički dopušteno sve što je tehnički moguće. Papa Franjo, dakle, želi suvremenom čovjeku posvijestiti da je on sam dio stvorenog svijeta, a ne netko iznad svijeta. Čovjek je u svijetu i ne može bez svijeta. Papa vidi rješenje – u čovjeku kao odgovornom upravitelju koji se brine za svekoliko stvorenje, jer pogrešan način shvaćanja čovjeka može dovesti do iskrivljenog načina života.

Enciklika ,,Laudato si“ pape Franje iznosi nam na vidjelo problematiku ekologije u suvremenom svijetu. Radi se o tematici koja, iako je aktualna svugdje u svijetu, ne dobiva pažnja koju zaslužuje. Papa ovom enciklikom želi ukazati na nužnost zaokreta na svim područjima gdje se nekontroliranim razvojem ugrožava prirodni sklad. Ovu Papinu encikliku bismo mogli nazvati krunom svih napora dosadašnjih poglavara Katoličke crkve da svojim angažmanom doprinesu podizanju svijesti o važnosti očuvanja svega stvorenog. Ekološki problem se danas ne shvaća kao problem pojedinca, nego se sve više shvaća kao zajednički problem svih ljudi. Ne radi se, dakle, o problemu pojedinog naroda ili nekog šireg područja, nego o svjetskom problemu na prvom mjestu. Stoga Papa, kao poglavar Katoličke crkve, potiče sve ljude dobre volje da se ujedine i počnu rješavati ekološke probleme. On poziva međunarodnu zajednicu i svjetske religije da nađu najbolja rješenja za ovaj problem te tako izbjegnu velike katastrofe koje nam se mogu dogoditi ako navedene probleme zanemarimo. Tek kad se shvati ovaj problem i kad ga se počne zajednički rješavati moći će se očekivati i bolji odnos prema prirodi.

Kroz nekoliko pitanja o sv.Franji, posvjestili smo značenje njegovog života i rada za dobrobit čovječanstva, ali i prirode, koja je stvorena za nas.

 

MIR i DOBRO!

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 4.2.2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov.  Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (19.2. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 18.2. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a, smisao kršćanske žrtve, susret predvodi  fra Franjo; 28.3. – organiziramo za braću i sestre FSR-a jednonevno hodočašće na seminar u Tabor 'Milosrdan je i milostiv Gospodin', prijave kod sestre Andreje Femec; Od 26.2. do 5.4. biti će korizmena kampanja inicijative '40 dana  za život', pa se pozivaju     na molitvu pred bolnicu u vremenu 5:30-17:30,  svi vjernici, a napose članovi FSR-a; slijedeća Skupština biti će 3.3.2020. u 16 i 30). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za FRAMU i FSR našeg bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je nastavak predavanja o Sakramentu pokore:

Sakrament pokore je besplatni dar Božje milosti i milosrđa koji nam pomaže na putu našega života, u našemu svakodnevnom hodu na putu svetosti na koju su svi kršćani pozvani. U Evanđelju nam Isus govori kako „svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Isus prvenstveno poziva na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Ta unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. Obraćenje je, prije svega, djelo Božje milosti, odnosno dar Duha Svetoga. To nije nešto u čemu se čovjek može osloniti na vlastite snage. Duh je taj koji čovjeku daje milost kajanja i obraćenja. Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravednosti. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom. Čitanje Svetoga pisma, molitva časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuju u nama duh obraćenja i pokore te pridonose oproštenju naših grijeha. Grijeh je, prije svega, uvreda Boga i prekid zajedništva s njim. Zato obraćenje donosi istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom, a to se na liturgijski način ostvaruje u sakramentu pokore i pomirenja. Bog jedini otpušta grijehe. Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe i on tu božansku vlast i vrši. On snagom svoje božanske vlasti daje i ljudima da je vrše u njegovo ime. „Po apostolima i njihovim nasljednicima kojima je dana vlast otpuštanja ili zadržavanja grijeha Krist je ustanovio sakrament pokore kako bi vjernici, upali u glib grijeha nakon što su oprani krsnom vodom očišćenja, iznova pronašli put pomirenja s Bogom.“ Danas je prisutna  praksa pojedinačne pokore. Prvi korak je vjernikovo priznanje (ispovijed) vlastite grješnosti, koje rezultira crkvenim poništenjem ili brisanjem krivnje, a time i oproštenjem kod Boga. Nakon toga bi uslijedilo vršenje pokore (dok je u ranijemu razdoblju vršenje pokore prethodilo odrješenju). Odrješenje podjeljuje svećenik odmah nakon priznanja grijeha, a izvršenje pokorničkih djela slijedi nakon odrješenja i pomirenja. Takav se oblik sakramenta u glavnim crtama zadržao do danas i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj crkvi. Četvrto lateranski sabor (1215.) određuje da se vjernici trebaju barem jednom godišnje ispovjediti i pričestiti, a određuje također da je jedini službeni oblik pokore i pomirenja tajna i osobna ispovijed. Kao odgovor na neke zablude nastale u reformaciji,  Tridentski sabor (1545.-1563.) uči da je sakrament pokore pravi sakrament, različit od sakramenta krsta i potreban je svima koji su poslije krštenja teško sagriješili. Pomirenje dovodi vjernika u stanje krsne milosti, pomiruje ga s Bogom, što ujedno znači i pomirenje s Crkvom. Crkva ima neograničenu vlast opraštati sve grijehe, a redoviti djelitelj ovog sakramenta je svećenik koji osim sakramenta svetog reda za valjano vršenje svećeničke službe mora imati i jurisdikciju , tj. ovlaštenje koje svećenicima daje biskup određenoga područja – biskupije. Dakle, konkretan oblik ovoga sakramenta se tijekom stoljeća mijenjao, ali je zadržao temeljno ustrojstvo. Ono obuhvaća dva jednako bitna elementa; s jedne strane su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge strane je Božje djelovanje po zahvatu Crkve. Crkva po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine; ona također moli za grješnika i zajedno s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.

„Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu.“[1] I članovi OFS-a su dio te jedne, svete Crkve, ali istovremeno grešnici kojima je potrebna milost Božjega oproštenja, besplatnoga dara kojim se možemo obilno koristiti u sakramentu pomirenja. Danas upravo svjetovni franjevci trebaju ostati vjerni Crkvi i življenju sakramentalnoga života. Prije svega zbog svoga poziva: zbog unutarnjega obraćenja na koje ih se potiče i poziva, a potom i zbog svjedočenja milosti ovoga sakramenta i svima drugima.

 

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 6. 4. 2021.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2021. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec. Zajedno smo otpjevali pjesmu 'Vječna je ljubav njegova'. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (14.4. – poslije večernje mise FSR predvodi klanjanje; 20.4. - susret 3. utorak poslije večernje mise; 4.5. - sljedeća Skupština  FSR će biti nakon večernje mise; 5.6. – područno hodočašće, Trški vrh (Krapina). Mjesečne molitvene nakane za FSR i FRAM-u: Temeljna prava: molimo za one koji riskiraju život u borbi za temeljna prava u područjima gdje su diktature, autoritarni režimi, pa čak i demokracija u krizi i za nacionalna bratstva u Portugalu, Maleziji i Venezueli.

Brat Ivan Mikor i sestra Janja Ivanček održali su predavanje na najavljenu temu:  Produbljivanje i življenje franjevačkog identiteta OFS-a

 

Na redovnom odnosno izbornom nacionalnom kapitulu održanom u Kući susreta Tabor u Samoboru od 11. do 13.10.2019., potvrđeno je da će se u rujnu 2021. održati Nacionalni kongres OFS-a i FRAME na tu temu. Na tom kapitulu je o toj temi  govorio Tibor Kauser, generalni ministar OFS-a. Pripremne materijale sa tom temom su dobila sva mjesna bratstva i područna bratstva, kao pripremu za Nacionalni kongres u rujnu 2021., sa svrhom promicanja povezanosti i zajedništva članova OFS-a.

Kao uvod u ovu temu važno je reći nešto o slobodi (unutarnja i izvanjska), potom o našemu identitetu, našemu pozivu, našemu poslanju, te promišljati o predanosti - o tomu što znači sve vratiti natrag Bogu.

Unutarnja sloboda dana od Boga, predstavlja odabrati vlastiti stav o bilo čemu. Ta sloboda se može umanjiti ili ograničiti našim grijesima, strastima, lošim zamislima, našim preokupacijama. Izvanjska sloboda  je sloboda u kojoj nema ili ima vrlo malo izvanjskih ograničenja. Mi imamo vječnu slobodu činiti ono što mislimo da je dobro i to vrijedi za sve okolnosti, jer sloboda da nešto činimo nije vezana za izvanjsku slobodu. Pa tako uvijek postoji način djelovanja koji je u skladu s Božjim planovima. Istinska sloboda je da se odreknemo naše izvanjske slobode. Naša  jedina i konačna sloboda je dati sve nazad Bogu. Nećemo ništa zadržati, jer, kao što je sveti Franjo zapisao: I blago njemu, jer dok daje caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,21), njemu ništa ne ostaje. Blago sluzi koji sva dobra vraća Gospodinu Bogu, jer onaj koji sebi nešto zadržava, sakriva novac svoga Gospodara, Boga (Mt 25, 18), i oduzet će mu se ono što misli da ima (Lk 8, 18). Vraćanje svega nazad Gospodinu znači isprazniti sebe samoga, kao što Krist „sam sebe 'oplijeni',… poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,7-8). Naš osobni identitet je darovan od Boga. Identitet znači da smo identični s Božjim planom. Kada živimo svoj identitet, živimo Božji plan. Naš identitet je trostruk:                     1-Ponajprije smo ljudsko biće. Božja smo stvorenja. Imamo tijelo i dušu. Onaj koji nas je stvorio nas ljubi. Imamo svoj život koji ima smisao. Imamo roditelje, rodbinu, imamo obitelj. Bog nas je stvorio sa savješću i s iskonskom nakanom da čini dobro u nama.                                                                                                                          

2-Potom smo kršćani, djeca Božja. To da smo kršćani, da samo kršteni, dio je Božjega plana sa nama. Pripadamo Crkvi koja je tijelo Kristovo. Dio smo Crkve na putu zemaljskom.

3-Mi smo svjetovni franjevci. Ipak, to nije jednostavno obznaniti.To nije očito i navodi nas da ispitamo našu savjest oko toga koliko to osjećamo i koliko živimo u skladu s time.

Naš franjevački identitet je u biti, a ne u činiti. Mojsije je pitao Boga o tomu što će reći narodu tko je on. Bog je rekao: „Ja sam koji jesam.“  Bit Boga je ovo 'jesam', a ne njegovo činjenje. Za nas, ono što određuje naš identitet je naše biti. Na isti način, naša bratstva i naš Red su definirani po našemu biti: po tomu tko smo mi, a ne po tomu što činimo. Mi smo stvoreni da budemo, da budemo slobodna djeca Božja, a ne da budemo strojevi. Što se tiče duhovnoga vida, mi živimo naš poziv.

To je okomita greda Kristova križa. Svaki dan se približavamo sve više Bogu, po našoj molitvi, po našemu duhovnom životu. I svakoga dana ulazimo dublje u nas same, stječući sve dublju samospoznaju po molitvenome životu i formaciji. Ulazimo dublje u naš franjevački poziv po našemu bratskom životu, zajedničkoj molitvi i formaciji. Trebamo vapiti Ocu zajedno s Kristom, i trebamo produbljivati naš odnos s Kristom, mi osobno i zajedno s našom braćom. Što se tiče tjelesnoga vida, mi živimo naše poslanje.

To je vodoravna greda križa. Po našemu poslanju trebamo zagrliti svijet s Kristom. Ne radi se samo o izravnome naviještanju Evanđelja, nego i o našoj apostolskoj djelatnosti koja želi doprijeti do onih koji su u potrebi, tako da možemo biti sredstvo Božje ljubavi. Oba su ova vida bitna za naš svjetovni franjevački život. Da živimo samo duhovnu dimenziju – molitveni život, susrete u bratstvu, izgradnju bližega odnosa s Bogom – bili bismo pobožna ustanova, poput molitvene skupine u župi. Zajednica ili skupina poput te ima veliku vrijednost, ali to nismo mi. Da živimo samo svoje poslanje, i da je samo naše pomaganje drugima u središtu, bili bismo karitativna organizacija, koja ima svoju određenu vrijednost, ali to nismo mi.

Mi živimo svjetovni franjevački život koji se živi u bratstvu. To je za nas njegov najvažniji vid. U bratstvu mogu živjeti moju osobnu pripadnost Bogu uz pomoć braće, i ovo je zajednica u kojoj radim zajedno s drugima na tomu da ispunim svoje poslanje. Bratstvo služi za oboje: s jedne strane kao duhovni dom koji nudi sve što trebam za bolji osobni odnos s Bogom i, s druge strane, to je skupina sestara i braće koja zajedno može učiniti puno više nego itko od nas pojedinačno. Ovo je istinski poziv, Božji plan za cijeli život, ako prihvatimo da nas Bog želi voditi kroz cijeli život, ili – koliko mi vidimo – bar kroz ovaj zemaljski dio našega vječnog života.

Predanost, to je Božji plan za cijeli život. Hodati s Bogom kroz život zahtijeva predanost. Kada ulazimo u Red, odričemo se velikoga dijela svoje izvanjske slobode, ali zadobivamo više unutarnje jer – snagom zavjetovanja i pripadanja konkretnom bratstvu – dobivamo više pomoći kako bi mogli djelovati u skladu s Božjom voljom i svojom savješću. Dobili smo više smjernica, u Pravilu, u našemu zakonodavstvu, u bratstvu i u bratskome opominjanju naših sestara i braće. Kad smo se zavjetovali, predali smo sebe Bogu i nismo doista razmišljali koliko je velik dar našeg zavjetovanja. Bili smo puni radosti i sretni što smo mogli reći da. Danas vidimo o koliko se više tu radi. Našim zavjetovanjem mi nešto obećajemo Bogu, ali se mnogo više radi o Njegovu obećanju da će biti sa nama, zauvijek.  Kad su djeca mala idu u šetnju držeći roditelje za ruku. Ali, kako će dijete uzeti roditelja za ruku ako roditelj nije prvi uzeo njegovu? Kad dijete uzima roditelja za ruku, to je prije svega, naznaka, pitanje: molim te, uzmi me za ruku! Isto je s našim zavjetovanjem. Ja sam želio Boga uzeti za ruku pa je zato On uzeo moju. Slično je u bratstvu: naša predanost je samo dio pripadnosti bratstvu. Drugi dio je u tome koliko naše bratstvo predaje sebe za mene. U Redu iskusimo i dobijemo puno više nego što bismo sami mogli dati.

Temeljni stav sv.Franje je sve dati natrag Gospodinu, jer sve Njemu i pripada. Trebamo sve dati natrag Bogu, jer on je dobro, sve dobro, najviše dobro. Bog je izvor svega dobra, zato mu trebamo dati natrag sve dobro. To je temelj naše slobode, to je način kako nas Bog može ispuniti svojim dobrom. Imamo tri načina kako vratiti sve natrag Bogu:

  1. Trebamo sve dati natrag u molitvi. U kontemplaciji, smo u neposrednoj Božjoj prisutnosti, a hvaleći ga u molitvi Bog će nas učiniti radosne.
  2. Radost primljenu od Boga, dajmo našoj braći i sestrama, jer radosna vijest spasenja ne može biti samo moja svojina, podijelimo je u bratstvu, a onda uz pomoć bratstva i drugima.
  3. Trebamo dati sve ne samo riječima, nego i djelima. Trebamo predati sve dobre stvari Gospodinu i našim radom. Za sv.Franju rad je dar, a raditi je milost.

Sva ova tri vida vraćanja svega dobroga Gospodinu, bila su važna za sv.Franju: živjeti duboki molitveni život, služiti braći u bratstvu i raditi za dobro čovječanstva. Samo vraćajući natrag sve Gospodinu možemo sebe isprazniti i učiniti slobodnim, kako bi bili ispunjeni ljubavlju i milosrđem Boga, koji nas želi ispuniti sobom samim.

Na kraju smo uz pitanja:

Što je najvažnije za identitet FSR? Kako ja mogu svakodnevno produbljivati svoj identitet u okviru FSR? Kako sam pozvan služiti braći u bratstvu?

i diskusiju o ovoj temi obogatili svoju nutrinu.

 

MIR i DOBRO!

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 14. 1. 2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo počeli skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo poslije pjesme slavljenja Gospodina, molili Časoslov. Data je informacija o rođendancima ovaj mjesec, kao i o 'Projektu CRO Laudato si'. Taj projekt uključuje šest projektnih aktivnosti, a započinjemo sa poštivanjem neradne nedjelje.Također, data je informacija o Večeri dobročinitelja 20.2.2020. u okviru molitvene inicijative ’40 dana za život'.  Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (15.1. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 21.1. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a i nastavak o Časoskovu, fra Franjo; 28.3. – organiziramo za braću i sestre FSR-a jednonevno hodočašće na seminar u Tabor 'Milosrdan je i milostiv Gospodin', prijave kod sestre Andreje Femec; slijedeća Skupština biti će 4.2.2020. u 16 i 30). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za FRAMU i FSR našeg bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je predavanje o Sakramentu pokore: Sakrament pokore jedan je od sedam svetih sakramenata. U katoličkoj i pravoslavnoj teologiji, uz bolesničko pomazanje, pripada sakramentima ozdravljenja. Sakramentu pokore prethodi iskustvo grijeha. Gdje ne postoji iskustvo grijeha, spoznaja vlastite zahvaćenosti grijehom, spoznaja vlastite grješnosti i ranjenosti, nije moguće govoriti o sakramentu. Pokora je ozdraviteljski sakrament. Ona ozdravlja ranjene i narušene odnose, vraća ono što je izgubljeno, djeluje u snazi sakramenta i daruje ono što je povjereno Crkvi kroz sakramentalno djelovanje, a to je dar spasenja. Kroz sakrament pokore ozdravlja ono što je grijehom ranjeno. To su ponajprije čovjekovi odnosi: prema Bogu, prema sebi, drugima i svemu ostalome što je ranjeno grijehom. Potrebno je razvijati svijest kako samo u sakramentu možemo razumjeti ozdravljenje odnosa i oslobođenje od zarobljenosti grijehom, te se sakramentalnost  može doživjeti samo u Crkvi, u osjećaju pripadnosti Crkvi.

Postoji više naziva za ovaj sakrament. Svaki od njih naglašava određeni dio samoga sakramenta. Isto tako, svaki je od njih bio više u uporabi u određenim razdobljima crkvene predaje, ovisno o činjenici na čemu je bio naglasak u tom razdoblju.

Sveta ispovijed – ovaj je naziv danas najviše u uporabi. Novijega je datuma. Vrlo je sadržajan i ima svoje duboko teološko značenje. Riječ je zapravo o jednome od bitnih elemenata sakramenta pokore. Taj se element naziva confessio oris – izricanje krivnje, u kojem pokornik dolazi pred svećenika te mu ispovijeda (govori, priznaje) svoje grijehe i krivice. Osim toga, u tom se krije još jedna duboka teološka istina. Ispovijed (confessio) označuje ispovijed i priznanje vlastite vjere jer u Vjerovanju ispovijedamo svoju vjeru. Kada ova dva vidika pokušamo staviti zajedno, možemo razumjeti kako vjernik dok ispovijeda svoje grijehe, istovremeno ispovijeda Božju ljubav, vjeru u nebeskoga Oca, vjeru kako je Bog veći od naših grijeha i slabosti te kako mi daruje oproštenje i ponovno me vraća u svoj milosni zagrljaj.

Sakrament obraćenja – naziva se ovako jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje (usp. Mk 1, 15). Obraćenje označuje duboku unutarnju promjenu ponašanja i razmišljanja što dovodi do promjene cijeloga života. Obraćenje je također put povratka k Ocu, vraćanje u očinski zagrljaj te ozdravljenje narušenoga i ranjenoga odnosa s nebeskim Ocem (usp. Lk 15, 18).

Sakrament oproštenja – naziva se ovako jer Bog, Otac milosrđa, po sakramentalnom odrješenju svećenika, pokorniku udjeljuje oproštenje i mir. Važno je naglasiti kako je ovaj naziv duboko ukorijenjen u našoj vjeri budući da vjerujemo u oproštenje grijeha te ispovijedamo jedno krštenje za oproštenje grijeha, kako molimo u Vjerovanju. Oproštenje liječi rane nevjernosti, iznova uspostavlja red milosti, život u zajedništvu s Bogom.

Sakrament pomirenja – iako je ovaj naziv tradicionalno prisutan u Crkvi, danas je sve više u uporabi. Taj naziv govori o cilju kojemu teži oproštenje grijeha, a to je mir, pomirenje, susret s Bogom koji nas pomiruje sa sobom. Kroz ovaj se sakrament u dubinu ljudskoga bića unosi Božji mir koji je iznad svakoga razuma (usp. Fil 4, 7). Tko u sakramentu iskusi pomirenje, spreman je krenuti i odgovoriti Božjemu pozivu izmirenja s drugima (usp. Mt 5, 24).

Sakrament pokore – jedan od najstarijih naziva za ovaj sakrament. Osobito dominantan u prvih sedam stoljeća kršćanstva. Crkvena tradicija iz toga razdoblja poznaje tzv. kanonsku ili javnu pokoru te tarifnu pokoru. Ovim se nazivom naglašava dugoročni proces mijenjanja mentaliteta kroz različite vrste pokore ili pokorničkih vježbi. Danas je uglavnom usmjeren posvećivanju osobnog i zajedničkog puta obraćenja, kajanja i zadovoljštine. Ovaj je naziv danas rijetko u uporabi.

Iz vjeronauka znamo kako smo po sakramentima kršćanske inicijacije postali nova stvorenja, zaodjenuta Kristom i kako smo započeli novi život. Ipak nam taj primljeni novi život nije uklonio krhkosti i slabosti vlastite naravi, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia). Dakle, milost krštenja nikoga ne oslobađa njegove naravne slabosti. Zbog toga nam predstoji prokušati se u borbi kršćanskoga života. Predstoji nam borba s grijehom. Stoga je Krist Crkvi povjerio službu pomirenja kako bi svi koji nakon krštenja padnu u grijeh mogli biti ponovno pomireni s Bogom po otpuštenju grijeha. Iz toga je razloga sakrament pokore nazvan drugim krštenjem. Po njemu se u kršćaninu trajno obnavlja ono dostojanstvo koje nam je u punini darovano po otajstvu krsnoga pritjelovljenja Kristu Gospodinu.

Poteškoća s kojom se danas susrećemo je manjak osjetljivosti za grijeh. Grijeh se potiskuje, prešućuje, zanemaruje, preimenuje, zamjenjuje nekim drugim nazivima te time slabi osjetljivost za njega. Grijeh može postojati samo pred Bogom. Grijeh nestaje iz svijesti ako svijest ne stoji pred Bogom. Tamo gdje postoji grijeh, može doći do oproštenja. Govoriti o grijehu znači priznati i ispovjediti svoju stvorenost i otkupljenost u Bogu te životnu i sakramentalnu upućenost na nerazdruživost života s njim. Vjerničko gledanje na grijeh nije prije svega promatranje narušenoga moralnog reda. Ono ide dalje od toga. Grijeh se tiče samoga života, samoga biti u Bogu. Gdje se sâm život ne promatra kao bivanje od Boga i u Bogu, izostaje mogućnost spoznaje grijeha i grješnosti. Stoga nas oproštenje i pomirenje vraćaju u okrilje Božjega očinskoga zagrljaja, u istinsko biti u Bogu.

Gospodin Isus nas poziva na obraćenje: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 1, 15). Obraćenje je vezano uz način života koji je zarobljen, nesređen i kao takav put koji vodi u propast. Čovjek u svojoj životnoj iluziji ne vidi stvari kako zaista stoje, misli da sve zna najbolje. Obraćenjem se sve to mijenja, okretanjem svjetlu otvaraju se oči. Obraćenje tako nije promjena stava nego čitavog života. Obraćenje sve uključuje, dotiče nam život na svakom polju. Nadalje, važno je razumjeti kako je obraćenje vezano uz bljesak svijesti i promjenu srca koje prihvaća proces jer obraćenje jest proces, proces koji traje i nadopunjava se cijeli život. Obraćenje se tiče našeg svakodnevnog života, tu se vidi i testira njegova snaga i svi smo pozvani zamoliti Boga da nam pomogne svoje obraćenje dovesti do kraja.

Sakrament kao čin uvijek preispituje, obnavlja, ozdravlja i rasvjetljuje odnose.  Znamo kako nas mnogo toga rani i kako je potrebno vrijeme kako bismo ozdravili. Ono što je nekoć Krist Gospodin činio u dodiru s ljudima danas nastavlja činiti preko svećenika u sakramentalnom slavlju. Naša ljudska slabost i sklonost na grijeh prizivaju Božje milosrđe i oproštenje, prizivaju i naše osobno obraćenje i put oslobađanja od zarobljenosti grijehom.

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 2.3.2021.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2021. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (3.3. – FSR prije večernje mise predvodi križni put; 10.3. – poslije večernje mise FSR predvodi klanjanje;14.3. - FSR prije večernje mise predvodi križni put; 16.3. - susret 3. utorak poslije večernje mise; 6.4. - sljedeća Skupština  FSR će biti nakon večernje mise, na kojoj će biti pripremna tema za nacionalni kongres FSR-a i FRAME-e  2021. pod nazivom: Važnost i potreba produbljivanja franjevačkoga identiteta bratstva OFS-a i njegovih članova. U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za naša bratstva.

Sestra Vesna Bunić održala je predavanje na teme: Papina enciklika 'Laudato si' i Sveti Franjo i ekologija:

Papina enciklika 'Laudato si'

Molitva

Ljubljeni Bože, Stvoritelju neba, zemlje i svega što sadrže.
Otvori nam umove i dotakni srca
kako bismo mogli biti dio stvorenoga svijeta koji si nam darovao.

Budi uz potrebite u ovim teškim vremenima,
osobito uz najsiromašnije i najranjivije.
Pomozi nam da pokažemo kreativnu solidarnost u suočavanju
s posljedicama ove globalne pandemije.

Daj nam hrabrosti za promjene
usmjerene prema traženju općega dobra.
Sada više no ikad svi trebamo osjetiti da smo
međusobno povezani i ovisni jedni o drugima.

Daj da čujemo i odgovorimo na krik zemlje i vapaj siromaha.
Neka sadašnje patnje postanu porođajni bolovi
održivog i svijeta u kojem će biti više bratstva.
To te molimo po Kristu Gospodinu našemu
pod ljupkim pogledom Marije Pomoćnice kršćana!
Amen.

(Molitva Posebne godine Laudato si’)

Papa Franjo objavio je encikliku ,,Laudato si“ (Hvaljen budi) 24. svibnja 2015. godine. Navedenom enciklikom obraća se cijelom katoličkom svijetu, ali i svim ljudima dobre volje da se zauzmu za očuvanje okoliša. Na početku enciklike papa Franjo citira sv. Franju koji u svojoj poznatoj Pjesmi stvorova pjeva: ,,Hvaljen budi, Gospodine moj, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu“. Sv.Franjo podsjeća da je Zemlja zajednički dom svih ljudi i Papa ističe da taj zajednički dom jeca zbog zla kojem je izložen, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog podario zajedničkom nam obitavalištu. Ljudi ponekad smatraju da su njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati i iskorištavati je do mile volje. Čovjeku je Bog dao zemlju da odgovorno upravlja njome, a ne da sebično gospodari i zloupotrebljava Zemlju. Papa Franjo, u zajedništvu s predstavnicima drugih kršćanskih zajednica i religija svijeta, izražava brigu za ekološka pitanja, te upućuje hitan poziv da se zaštiti zajednička kuća svih Božjih stvorenja. Papa se nada da će ova enciklika, koja je važna i za socijalni nauk Crkve, pobuditi sve ljude dobre volje da se zauzmu i angažiraju po pitanju ekologije i brige za okoliš. Enciklika temeljito i dubinski progovara o problemu ekologije kroz šest poglavlja: predstavljanje sadašnjeg stanja, biblijska predaja, pretjerana egocentričnost ljudskog bića, ekologija cjelovitosti, otvoreni dijalog, sazrijevanje na odgojno-duhovno-crkveno-političko-teološkoj razini.  Čovjek mora biti svjestan da mu Bog koji je stvorio svijet i čovjeka, daje zemlju na odgovorno upravljanje. Bog čovjeku nije dao nikakav radni program, već razum i slobodu da sam pronalazi i slijedi zakone i oblike života. Čovjek je tako dio svijeta, u njemu se otkriva i razvija, a svijet postaje njegov ambijent. Papa Franjo u Enciklici govori i o gubitku bioraznolikosti. Za dobro funkcioniranje ekosustava potrebne su i gljive, i alge, i crvi, i mali kukci, gmazovi i bezbroj raznih mikroorganizama. Neke brojne vrste, čije ugrožavanje prolazi redovito nezapaženo, imaju presudno bitnu ulogu u održavanju ravnoteže određenog mjesta. Također, istaknut je problem prevelike naseljenosti gradova koja negativno utječe na zdravstveno stanje ljudi. Papa također ističe kako su gradovi zagušeni betonom, asfaltom, staklom i metalom, a lišeni su fizičkog kontakta s prirodom.  Ovdje se želi upozoriti ljude i na pretjerano korištenje moderne tehnologije koja je toliko zagospodarila čovjekom da je umjesto gospodara postao njezin rob. Papa nudi neka rješenja stavljajući u prvi plan  važnost dijaloga između religije i znanosti. Vraćajući se na Knjigu Postanka Papa govori da izvještaji iz nje upućuju na to da se ljudski život temelji na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa zemljom. Čovjek prirodu naseljava i obrađuje te među ljudima i prirodom postoji odnos međuovisnosti. Priroda je s jedne strane podvrgnuta čovjeku i bez njega nema smisla. S druge strane opet i čovjek ima zadaću razvijati i usavršavati prirodu, a ne gaziti je i uništavati. Prema Sv. pismu, ta tri bitna odnosa su raskinuta, ne samo izvana, nego i u čovjeku, a taj raskid je posljedica grijeha – činjenice da su se ljudi umislili da mogu zauzeti Božje mjesto i odbili se priznati ograničenim stvorenjima. Primjer potpunog sklada s prirodom i zahvaljivanja Bogu što ju je stvorio je sv. Franjo Asiški koji se, kako tvrdi sv. Bonaventura, sveopćim pomirenjem sa svim stvorenjima na neki način vratio u stanje prvobitne nevinosti. On je hvalio Boga za sva stvorenja i učio je svoju braću ljubiti sve stvoreno. Budući da je sve stvoreno od Boga, čovjek ništa ne smije sebi držati u vlasništvu, jer je i on sam Božje stvorenje. Papa vidi rješenje – u čovjeku kao odgovornom upravitelju koji se brine za svekoliko stvorenje, jer pogrešan način shvaćanja čovjeka može dovesti do iskrivljenog načina života. Enciklika ,,Laudato si“ pape Franje iznosi nam na vidjelo problematiku ekologije u suvremenom svijetu. Papa ovom enciklikom želi ukazati na nužnost zaokreta na svim područjima gdje se nekontroliranim razvojem ugrožava prirodni sklad, što može dovesti do katastrofalnih posljedica.

Sveti Franjo i ekologija:

Definicija ekologije kao "znanstvene discipline koja proučava procese funkcioniranja okoline u vremenskoj i prostornoj dimenziji te u normalnim i promijenjenim okolnostima", ne dopušta nam da svetog Franju smatramo ekologom. No ako upotrijebimo riječ "okolina" u smislu skladnih odnosa ljudskih bića unutar njihova svijeta ili "okoliša", tada možemo Franju smatrati izvanrednim primjerom takvih odnosa. Sveti Franjo Asiški jedinstveni svetac, ponovno je oživio u kršćanstvu biblijsku svijest bratske odgovornosti čovjeka za sva stvorenja (usp. Post 1, 26-31). On je jednostavni kršćanin koji nam otkriva, nadahnjuje i svjedoči kršćanski način radosnog, brižnog, punog poštivanja i odgovornog suživota sa svim stvorenjima, na poseban način sa svim ljudima. Sv. Franjo u svojim spisima nikada nije upotrijebio riječ "priroda, on je radije upotrebljavao konkretne pojmove kao što su "sunce", "mjesec", "zemlja", "voda"   U svom pismu prigodom osamstogodišnjice Franjina rođenja, Generalni ministri franjevačke obitelji na široko su iznijeli zašto se Franju može smatrati "ambijentalistom" (tzv. okolišarem): on je ljubio našu sestru majku Zemlju te je imao kršćansku i pjesničku viziju svijeta. Neosporno je da je takav njegov stav, koji se očitovao čak i u odabiru konkretnih pojmova, bio nadahnut Svetim Pismom. Njega je zaista vodila riječ Božja da služi svijetu, a ne da ga sebi stavi na službu. Prvi koji je predložio da Franjo bude zaštitnik novih odnosa između ljudi i prirode je jedan učenjak koji nije bio dio katoličke Crkve: Lynn White Jr.. Među katolicima, profesor Carlo Savini bio je taj koji je promicao zajedno s kardinalom Silvijem Oddi, proglašenje bule Inter sanctos iz 19. studenog 1979., kojom je papa Ivan Pavao II. proglasio Franju zaštitnikom promicatelja ekologije. Ivan Pavao II. govori: "Ljudi se dive i ljube asiškog sveca jer vide da je u njemu na primjeren način ostvareno ono što oni najviše žele, a da ipak to ne uspijevaju ostvariti u svom životu, a to je radost, sloboda, mir, sklad i njihovo međuljudsko pomirenje i pomirenje sa stvarima". Upravo čovještvo koje je ostvario svetac, savršeno utemeljeno u Bogu, jest ono po kojem u njemu blista "jedinstvenim sjajem izvorni ideal čovjeka da bude slobodan i suveren u svijetu, u poslušnosti Bogu. U tome je i izvanredna bliskost i privrženost svih stvorenja prema Siromašku, zbog koje se ptice zaustavljaju ne bi li čule njegovu propovijed, vuk - prema poznatoj legendi - na njegovu se riječ smiruje a sam oganj postaje "prijazan" ublažujući svoj žar. Sv.Franjo je "došao do radosti putem poslušnosti i posvemašnjeg odricanja samoga sebe, došao je do ljubavi prema svim stvorenjima "prezirući samoga sebe", to jest, evanđeoskim jezikom, pobjeđujući sebičnost". Sveti Franjo je znao primijetiti bratstvo u svima. Stoga je prvi i temeljni oblik ekološkog djelovanja sv. Franje na razini biti: on je istinskim bratom svima i svemu. U tom svom bratskom suodnosu i suživotu sa svim stvorenjima on ih sve prihvaća i grli, poštuje i voli. On brižno postupa s bratom ognjem, sa sestricom vodom i sa malim crvićem koga pažljivo sklanja s puta.  Franjo nije samo zanesenjak prirode, nego i Božji čovjek koji ljubi sva stvorenja, jer ljubi Boga. Franjina ekologija jest ekologija bratstva koja povezuje sva stvorenja u slozi kako bi se u bratskom nastojanju izgradila zajednička kuća, „sestra majka Zemlja“. Kreposni život po kraljici mudrosti, po svetom siromaštvu, svetoj poniznosti, svetoj ljubavi i svetoj jednostavnosti dovodi Franju do potpunog poštivanja života. Sv. Franjo je kroz kreposni život, što mu ga je nadahnuo Gospodin, shvatio, da sve što je živo mora biti poštivano, promicano i ljubljeno. Jest, Franjo je priznavao čovjeku pravo da se koristi drugim stvorovima, ali je isto tako bio svjestan da se čovjek ne smije služiti stvorenim protiv vlastita dobra i dobra svojih bližnjih. To znači da se drugim stvorenjima ne smije koristiti protiv volje Božje, onako kako je ona izražena u njihovoj naravi. Ne samo franjevci, nego i stručnjaci ekologije primijetili su da siromaštvo koje nudi Franjo može zauzdati sadašnje lakoumno iskorištavanje prirodnih resursa. Ta je zloporaba obrazložena potrošačkom logikom. Dobrovoljno siromaštvo, shvaćeno kao odricanje, može biti nužno kao stil odgovornog života, da se zaustavi rasipanje i razaranje resursa. Na tragu života svetoga Franje je i enciklika Laudato si'. U ekološkoj duhovnosti prevažno mjesto mora zauzimati askeza, odnosno odricanje od suvišnoga i nepotrebnoga, ili, kako bi papa Franjo rekao, oblikovanje životnog stava kako „manje znači više“. Riječ je zapravo o tome da se vlastito srce drži slobodnim, a to u stanju naše pale naravi nije moguće bez odricanja, bez askeze. Potrebno je iznova naučiti, primjerice, ciljano kupovati, i to samo ono što je zaista potrebno; kuhati samo onoliko koliko je potrebno. Hrana koju konzumiramo uglavnom je obrađena na razne načine te u sebi sadrži brojne sastojke koji mogu biti štetni za naše zdravlje. Zato je dobro što češće postiti kako bi se naše tijelo oslobodilo štetnih sastojaka koje hranom unosimo u svoje tijelo. A naše je tijelo hram Boga živoga (usp. 1 Kor 3,16). Danas nam je poput kruha nasušnoga potrebna osobito „askeza očiju“, jer preko osjetila vida u našu nutrinu ulazi mnoštvo suvišnih slika i informacija, često štetnih i razarajućih, koje iskrivljuju naš pogled na svijet, a posljedično i naš odnos prema drugima i svijetu u kojem živimo. Odricanje i askeza mogu nam pomoći do stjecanja veće slobode koju nam Krist nudi (usp. Gal 5,1). No, odricanje nije cilj duhovnog života; ono je samo sredstvo na putu sve većeg suobličenja Isusu Kristu, na putu do života u slobodi djece Božje. Sveti Franjo Asiški, nije teoretičar ekologije, on nije ni samo ekolog, on je kršćanin i svetac, čovjek suobličen Kristu Gospodinu koji nam otkriva misterij stvaranja, ali nas ujedno i uvodi u njega i budi svijest da smo mi ljudi dostvaratelji s Bogom. Franjo promatra "stvoreno" kao "ljestve da se uspne k Onome koji je sav poželjan“ (Pj 5,16-17).

Sveti Franjo i razvoj ekološka svijesti može nam pomoći ne samo očuvanju stvorenoga, što se nameće kao jedan od temeljnih ciljeva, nego i dovesti do promjene ponašanja koja može podići kvalitetu življenja, kako pojedinca tako i obitelji. Primjerice, ako izbjegavamo u trgovini kupovati ono što nam ne treba, manje će biti otpada u našim obiteljima; potom, ako kuhamo hrane onoliko koliko nam treba, također će biti manje otpada i smeća; ako se potrudimo razvrstati smeće, a osobito ga ne odlagati tamo gdje mu nije mjesto, naš će život i okoliš postati ljepši i zdraviji.

 

 

 

 

 

 

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 4. 6. 2019.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 15-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Na početku Skupštine smo čuli o stanju u našoj FRAMI, te je izražena potreba da se za njihovo osnaživanje uputi molitva Duhu svetomu. Na Skupštini smo skupljali prilog za blagajnu našeg bratstva. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (6.6. – poziv koordinatorima za organizaciju Dana župnog zajedništva – ekipnih igara na Bašći početkom srpnja; 8.6. – poslije jutarnje mise organizira se čišćenje okoliša samostana uoči blagdana sv.Antuna; 12.6. – u sklopu trodnevnice sv.Antuna poslije večernje mise organizira se susret živih krugova župe: ministranata, zborovi, FSR, FRAMA, Vjera i svjetlo, čitači....); 26.6. – FSR priprema klanjanje; 8/2019 – u drugoj polovici kolovoza biti će organizirano hodočašće našeg bratstva u Mariju Bistricu). Data su dodatna pojašnjenja vezana uz listić, a posebno su pojašnjena događanja u trodnevnici u okviru priprave za blagdan sv.Antuna 13.6. – pripravu vodi o.Ivan Crnković župni vikar iz Čakovca.

Brat Ivan Mikor održao je predavanje o Sakramentima:

Sakramenti su liturgijska slavlja. Već i svako drugo ljudsko slavlje ima svoj stvarni životni sadržaj koji se ”slavi” i koji se nakon slavlja nastavlja živjeti. Na sličan su način i sakramenti, kao liturgijska slavlja, dogadaji koji su povezani sa životom — prije slavlja, u slavlju i poslije slavlja. No, u sakramentima se ne radi samo o čovjekovu životu na Zemlji nego i o njegovu — vječnom životu. Vjernik, koji je u zajedništvu s Bogom, svjedok je Božje ljubavi svojim dobrim djelima, koja čini iz ljubavi, ljubavi koja „nikad ne prestaje” (l Kor 13,8a). O toj uskoj povezanosti vjerovanja, slavlja sakramenata i života jasno govori i apostolska konstitucija kojom je sveti papa Ivan Pavao II. proglasio Katekizam Katoličke Crkve: „(...) ispovijedanje vjere nalazi svoje pravo mjesto u bogoslužnom slavlju. Milost, kao plod sakramenata, nezamjenjiv je uvjet kršćanskoga djelovanja, upravo kao što i sudjelovanje u liturgiji Crkve zahtijeva vjeru. Ako se vjera ne odjelotvoruje, mrtva je (usp. Jak 2, 14-16) i ne može donositi plodova vječnoga života”. Sakramenti su slavlja povezana sa životom: slavlja koja su dioništvo u vječnom životu, slavlja koja preobražavaju vjernika i njegov zemaljski život. Sakramenti su slavlja „Isusova vazmenog otajstva” muke, smrti, uskrsnuća i proslavljenja. Stoga je nužno govoriti o Isusovu vazmenom otajstvu i, u povezanosti s njim, o biti i naravi kršćanske liturgije. Vezano za smisao sakramenata za život i poslanje Crkve, ističe se da je liturgija, to jest slavlja sakramenata, djelo (djelovanje) osoba Presvetoga Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga, u našoj sadašnjoj stvarnosti, u „vremenu Crkve”.  Oni su Kristovi sakramenti, imaju temelj u njegovu življenju i djelovanju na zemlji; oni su sakramenti Crkve, sakramenti vjere, sakramenti spasenja i sakramenti vječnoga života. Isusovo vazmeno otajstvo uključuje njegovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavljenje. To je otajstvo u središtu kršćanske vjere jer se spasenjski Božji naum ispunio jednom za svagda otkupiteljskom smrću njegova Sina Isusa Krista. Da sa sobom pomiri sve ljude koji su zbog grijeha bili predani smrti, Bog je preuzeo inicijativu punu ljubavi i poslao svoga Sina da se preda na smrt za grješnike. Isus je slobodno prikazao svoj život kao žrtvu pomirnicu, tj. zadovoljštinu za naše grijehe s potpunim posluhom svoje ljubavi sve do smrti. Ta Kristova vazmena žrtva ljude otkupljuje na jedinstven, savršen i konačan način i otvara im pristup u zajedništvo s Bogom. „Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina koja nadilazi i istodobno obuhvaća sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega čovječanstva, čini mogućom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve” (Katekizam Katoličke Crkve -KKC 616). Isusovo uskrsnuće je najviša istina naše vjere u Krista i zajedno s Isusovim križem bitan je dio Isusova vazmenoga otajstva. „Postoji dvostruki vidik u vazmenom otajstvu: svojom smrću Krist nas oslobada od grijeha, a svojim uskrsnućem otvara nam pristup u novi život” (KKC 654). Krist Uskrsnuli, pobjednik nad grijehom i smrću, počelo je našega opravdanja i našega uskrsnuća. To znači da nam već sada provida milost posinovljenja koja je stvarno dioništvo u njegovu životu jedinorođenoga Sina. Na koncu vremena on će uskrisiti naša tijela (usp. Kompendij 126, 131).

Krist je uzašao na nebesa i sjedi o desnu Očevu. To znači da je započelo njegovo kraljevstvo, kraljevstvo Božje koje je navijestio. On je Gospodin koji već vlada svojim čovještvom u vječnoj slavi Sina Božjega i neprestance nas zagovara kod Oca. Šalje nam Duha Svetoga i daje nam nadu da ćemo jednom prispjeti k njemu koji nam je pripravio mjesto (usp. Kompendij 132; KKC 664).

Nakon ovog izlaganja o Sakramentima, svako od prisutnih na Skupštini je odgovorio na pitanje „Što nam znače Sakramenti u našim životima?“.

 

 

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 1.9.2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine nastavili smo skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine molili smo Časoslov. Podijeljeni su informativni listići za sljedeće razdoblje i data su pojašnjenja (9.9. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 15.9. – svjedočenje brata Alena o 8-dnevnom hodočašću Majci Božjoj Trsatskoj; 17.9. -  slavimo Rane sv.Franje, a u 18:30 je misna nakana za svu pokojnu braću i sestre iz FSR-a; sljedeća Skupština je na blagdan sv.Franje 4.10. poslije večernje svete mise). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za naša bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je  predavanje o Sakramentu bolesničkog pomazanja:

Sakrament bolesničkog pomazanja jedan je od sedam svetih sakramenata Crkve. Svetim pomazanjem bolesnikâ i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega naroda. Ljudima je zdravlje važna životna vrednota. O zdravlju je ovisna i kvaliteta života. Čovjek želi živjeti bez bolesti i patnje. Kršćanski pristup bolesti i patnji ne lišavaju čovjeka vjernika tjelesnih bolova, daje im smisao. Kršćanin vlastitu patnju nastoji osmisliti, prihvatiti i podnijeti. Za vjernika, koji iskreno i s pouzdanjem u Boga prihvaća svoju bolest i patnju, ona postaje sredstvo pročišćenja i posvećenja. Isto tako je i s iskustvom smrti i smrtnoga časa. Vjernik slijedi primjer Krista koji je prošao kroz iskustvo patnje i smrti. Kada vjernik povjeri svoju patnju Bogu, te po uzoru na Krista prihvati vlastito stanje patnje, on se suobličuje Kristovim patnjama. Bez vjere u Krista koji je svojim uskrsnućem jednom zauvijek pobijedio patnju i smrt, čovjek teško svojim snagama može osmisliti patnju i nadvladati strah, tjeskobu. Biskupi su već oko 200-te godine posvećivali ulje kako bi ono posvetom dobilo snagu, „da donese okrepu i zdravlje“. Pri posveti se zazivao Duh Sveti, te je tako ulje koje u sebi već ima ljekovito djelovanje postalo simbolom spasonosne snage Božjega Duha. U prvoj se kršćanskoj zajednici bolesničko pomazanje nije nazivalo sakramentom već samo uljem. Budući da sakrament bolesničkog pomazanja priprema čovjeka na to da ima dijela na božanskoj slavi, postao je sakramentom posljednjeg prelaska.

Drugi vatikanski koncil (1972.) napušta ovakvo jednostrano gledanje na bolesničko pomazanje kao na sakrament umirućih, te ga se nakon Koncila ne mora dijeliti tek u krajnjoj životnoj opasnosti, nego već „kad vjernik zbog svoje bolesti ili staračke slabosti počinje upadati u životnu opasnost“. Bolesničko pomazanje ustanovljuje poseban odnos između bolesnika i zajednice – Crkve. Crkva tim sakramentom preporučuje teško bolesne vjernike trpećem i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi, a oni dragovoljno s Kristovom mukom i smrću pridonose dobru Božjega naroda. Teška bolest je za Zakonik ona od koje se javlja strah od smrti. Sakrament se također može podjeljivati i prije kirurškog zahvata.

 Bolesničko pomazanje podjeljuje se sa svrhom da čovjeka pridigne i spasi, kako bi se on mogao hrabro boriti protiv svojih boli, te da postigne ozdravljenje ako mu je to od koristi za duhovno spasenje. U Zakoniku iz 1917. godine bilo je propisano da ulje koje se upotrebljava kod bolesničkog pomazanja uvijek treba biti maslinovo, dok sada važeći Zakonik daje prednost takvom ulju ali se može uzeti i drugo biljno ulje. Ulje treba biti svježe, a župnik ga treba pribaviti i čuvati u čistoj prikladnoj posudici na doličnom mjestu. Zakonik nalaže pastirima duša i bolesnikovim bližnjima da se pobrinu kako bi bolesnici bili okrjepljeni bolesničkim pomazanjem, jer taj sakrament treba primiti kada je bolesnik još dovoljno svjestan da može djelotvorno sudjelovati u svetom obredu. Bolesničko pomazanje valjano podjeljuje svaki svećenik i samo svećenik. Svi svećenici kojima je povjereno dušobrižništvo imaju dužnost i pravo podjeljivati bolesničko pomazanje vjernicima povjerenima njihovoj pastoralnoj službi. Svakome je svećeniku dopušteno nositi sa sobom blagoslovljeno ulje da bi, ako je potrebno, mogao podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja. Sakrament bolesničkog pomazanja je nužan u slučaju da se bolesnik koji se nalazi u stanju teškog grijeha nije u stanju ispovjediti jer je izgubio svijest, razum ili se nalazi u komi. U tom slučaju pomazanje ima isti učinak kao i ispovijed. Bolesničko pomazanje ne podjeljuje se onima koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu.

Sakramenti su svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista i svrha im je  posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Krisotva i iskazivanje štovanja Bogu; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere.

 

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 7. 5. 2019.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Skupština je otvorena sa molitvom i čitanjem iz Pravila i genenalnih konstitucija – članak 11. Na početku Skupštine smo čuli koja braća i sestre su dotaknuti našim posjetama, te koga treba posjetiti i za koga treba moliti. Na Skupštini smo skupljali prilog za blagajnu našeg bratstva. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje (od 16. 5. do 19. 5. – duhovne vježbe za FSR na Taboru; 21. 5. - susret FSR-a poslije večernje mise, nagovor pater Franjo; 25. 5. – nacionalno hodočašće u Zagreb i Krašić; 25. 5. – FSR priprema klanjanje; od 22. 6. do 24. 6. duhovne vježbe u tišini u Cerniku, vodi fra Mate Bašić). Data su dodatna pojašnjenja vezana uz listić.

Sestra Janja Ivanček održala je predavanje o enciklici  pape Franje iz kolovoza 2015., koja je razmatrana na Košljunu, pod naslovom 'Laudato si':

Jahvina je zemlja i sve na njoj (Ps 24,1). Zemlja se ne smije potpuno prodati, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene (Lev 25, 23).

Od pape Ivana XXIII, svi su pape izražavali zabrinutost za uništavanje i iscrpljivanje Zemlje zbog pretjeranog i bezobzirnog ljudskog napretka. Pape su također primjetile da obezvređivanje čovjeka ide ruku pod ruku s iskorištavanjem prirode. Tako je u sklopu katoličke misli ekologija pojam koji uključuje i čovjeka, jer su uzroci obezvređenja prirode i čovjeka isti - gubitak moralnih vrijednosti i vjera da čovjek ima neograničenu slobodu činiti što hoće. Ivan Pavao II: 'Težnja za poboljšanjem svijeta zahtijeva DUBOKU PROMJENU, mijenjajući STILOVE ŽIVOTA, mijenjajući modele PROIZVODNJE I POTROŠNJE i ustaljene strukture moći koji danas vladaju društvom.' Papa Benedikt XVI: 'Okoliš je pun rana koje smo mu zadali svojim neodgovornim ponašanjem. Stvoreni svijet je izložen pogibelji tamo gdje mi mislimo da smo zadnje instancije, gdje je sve što postoji naše vlasništvo i trošimo to samo za sebe. Čovjek se ponaša kao GOSPODAR, a postavljen je za pravednog UPRAVITELJA.' Patrijarh Bartolomej: trebamo se svi pokajati zbog svog lošeg postupanja prema planetu, jer „u mjeri u kojoj svi mi uzrokujemo male ekološke štete, pozvani smo prepoznati „svoj, manji ili veći doprinos izobličavanju i uništavanju okoliša”. To što ljudi uništavaju bioraznolikost u Božjem stvaranju, to što ljudi ugrožavaju cjelovitost Zemlje i pridonose klimatskoj promjeni, lišavajući Zemlju njenih prirodnih šuma”; „to što ljudi truju vodu, tlo, zrak: sve su to grijesi”. On govori o promjeni čovjeka:prelasku s potrošnje na žrtvu, s pohlepe na velikodušnost, s rasipanja na sposobnost dijeljenja u askezi koja znači davati, a ne samo odricati se. To je način ljubljenja, postupnog prelaska s onog što JA želim, na ono što treba Božji svijet. To je oslobođenje od straha, pohlepe, navezanosti”. Kao kršćani pozvani smo:„prihvatiti svijet kao sakrament zajedništva, kao način dijeljenja s Bogom i bližnjim u globalnim razmjerima. Božansko i ljudsko se susreću u najsitnijoj pojedinosti svijeta koji je Bog stvorio, koji tvori neraskidivu cjelinu”. Sv. Franjo  je bio mistik i hodočasnik, koji je živio u jednostavnosti i čudesnom skladu s Bogom, s drugima, s prirodom i sa samim sobom”. Pokazao je posebnu brigu za Božje stvaranje i za najsiromašnije i odbačene. I najneznatnije stvorove nazivao bi imenima brata i sestre. Takav dubinski pristup stvorenome kao misteriju Božje ljubavi potreban je i nama ako se ne želimo pretvoriti u izrabljivače i gospodare prirode. Ako osjećamo duboku povezanost sa svime što postoji umjerenost i briga javljaju se same od sebe. Kao što se događa kad se zaljubimo u nekoga tako svaki put kad bi Franjo gledao sunce, mjesec, najmanje životinje iz srca bi mu se vinula pjesma i u svoju hvalu uključivao bi sva stvorenja. „Svijet je radostan misterij koji promatramo u veselju i hvali”.

 

Zbog onečišćenja je mnogima ugroženo zdravlje. Najizloženiji su oni najsiromašniji. Javljaju se bolesti zbog udisanja dima od prijevoza, grijanja, industrije. Događa se onečišćenje tla zbog gnojiva, insekticida, fungicida i općenito pesticida. Pristup čistoj vodi treba biti neotuđivo pravo svakog čovjeka jer je preduvjet života. Tehnologija nije u stanju vidjeti misterij mnogostrukih odnosa, jer sve je povezano. Trebamo težiti kružnom modelu proizvodnje i potrošnje koji nam nudi priroda. Korištenje neobnovljivih materijala treba što više ograničiti. Onečišćenje stvoreno otpadom, svake godine producira milijune tona otpada, veći dio nije biorazgradiv. Otpad i kemijski proizvodi mogu izazvati efekt bioakumulacije u organizmima lokalnog stanovništva, pa se bolest stvara polako i postepeno, a prikazuje se da zagađenje nije opasno. Ti su problemi povezani s kulturom odbacivanja, koja pogađa i ljude koji su isključeni i stvari koje se brzo pretvara u otpad. Veći dio korištenog papira se baca, ne reciklira. Klima je opće dobro,a brojna istraživanja upućuju na to da je veći dio globalnog zatopljenja uzrokovan stakleničkim plinovima koje svojim djelovanjem inicira čovjek. Dva su glavna uzroka: korištenje fosilnih goriva i iskrčivanje šuma. Posljedica je topljenje polarnog leda što može dovesti do opasnih ispuštanja metana. Onečišćenje zbog ugljičnog dioksida povećava kiselost oceana i ugrožava život u moru. Prisutno je dubinsko onečišćenje prirodnih rezervoara pitke vode.  Pitka voda je u nekim dijelovima dostupna u velikim količinama, dok drugi dijelovi oskudijevaju. Ako se današnji trend nastavi ovo stoljeće moglo bi biti svjedok neviđenog uništenja ekosustava, s teškim posljedicama za sve nas. Ravnodušnost takvom trpljenju naše braće znak je gubitka osjećaja odgovornosti za naše bližnje na kojem se zasniva civilno društvo. Oni koji posjeduju višak dobara i ekonomsku moć prikrivaju probleme, umjesto da ih rješavaju. Potrebne su politike usmjerene ka obnovljivim i čistim izvorima energije. Zemljina se dobra pljačkaju zbog ljudskih kratkovidnih interesa. Nestanak šuma povlači za sobom gubitak šumskih vrsta. Ceste, postavljanje ograda na nekim područjima i slični zahvati istiskuju prirodna staništa i otežavaju životinjama slobodno kretanje. Život u rijekama, morima i oceanima izložen je nekontroliranom izlovu ribe, što dovodi do drastičnog smanjenja mnogih vrsta. U selektivnom ribolovu se baca velik dio ulovljene ribe. Mnogi su koraljni grebeni izloženi strašnom propadanju zbog onečišćenja mora.

Prisutan je način ponašanja kao kod poroka: čovjek pokušava ne vidjeti, bori se da ne prepozna istinu, odlaže važne odluke i pravi se da se ništa nije dogodilo. Ne može biti istinskog osjećaja dubokog jedinstva s drugim bićima  ako istovremeno u srcu nema nježnosti, suosjećanja i brige za druga ljudska bića. „Mir, pravda i očuvanje stvorenoga tri su potpuno međusobno povezana pitanja koja se ne mogu odvajati i obrađivati pojedinačno” ( Dominikanska biskupska konferencija). Papa nas poziva na ekološko obraćenje, te priznavanje vlastitih zabluda, propusta, grijeha i nehaja, uz iskreno pokajanje i želju za promjenom. Kršćanska duhovnost predlaže alternativno shvaćanje kvalitete života te potiče proročki i kontemplativan način života u kojem se može uživati duboka radost bez opsjednutosti s potrošnjom. Predlaže rast u umjerenosti i sposobnost da budemo zadovoljni s malim. Povratak jednostavnosti i zahvalnosti.

Nakon ovog izlaganja o aktualnoj temi, razvila se bogata diskusija o ekološkim problemima, sa primjerima iz naše sredine.