Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

FSR (OFS)

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 4.2.2020.

Hitova: 468
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov.  Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (19.2. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 18.2. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a, smisao kršćanske žrtve, susret predvodi  fra Franjo; 28.3. – organiziramo za braću i sestre FSR-a jednonevno hodočašće na seminar u Tabor 'Milosrdan je i milostiv Gospodin', prijave kod sestre Andreje Femec; Od 26.2. do 5.4. biti će korizmena kampanja inicijative '40 dana  za život', pa se pozivaju     na molitvu pred bolnicu u vremenu 5:30-17:30,  svi vjernici, a napose članovi FSR-a; slijedeća Skupština biti će 3.3.2020. u 16 i 30). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za FRAMU i FSR našeg bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je nastavak predavanja o Sakramentu pokore:

Sakrament pokore je besplatni dar Božje milosti i milosrđa koji nam pomaže na putu našega života, u našemu svakodnevnom hodu na putu svetosti na koju su svi kršćani pozvani. U Evanđelju nam Isus govori kako „svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Isus prvenstveno poziva na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Ta unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. Obraćenje je, prije svega, djelo Božje milosti, odnosno dar Duha Svetoga. To nije nešto u čemu se čovjek može osloniti na vlastite snage. Duh je taj koji čovjeku daje milost kajanja i obraćenja. Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravednosti. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom. Čitanje Svetoga pisma, molitva časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuju u nama duh obraćenja i pokore te pridonose oproštenju naših grijeha. Grijeh je, prije svega, uvreda Boga i prekid zajedništva s njim. Zato obraćenje donosi istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom, a to se na liturgijski način ostvaruje u sakramentu pokore i pomirenja. Bog jedini otpušta grijehe. Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe i on tu božansku vlast i vrši. On snagom svoje božanske vlasti daje i ljudima da je vrše u njegovo ime. „Po apostolima i njihovim nasljednicima kojima je dana vlast otpuštanja ili zadržavanja grijeha Krist je ustanovio sakrament pokore kako bi vjernici, upali u glib grijeha nakon što su oprani krsnom vodom očišćenja, iznova pronašli put pomirenja s Bogom.“ Danas je prisutna  praksa pojedinačne pokore. Prvi korak je vjernikovo priznanje (ispovijed) vlastite grješnosti, koje rezultira crkvenim poništenjem ili brisanjem krivnje, a time i oproštenjem kod Boga. Nakon toga bi uslijedilo vršenje pokore (dok je u ranijemu razdoblju vršenje pokore prethodilo odrješenju). Odrješenje podjeljuje svećenik odmah nakon priznanja grijeha, a izvršenje pokorničkih djela slijedi nakon odrješenja i pomirenja. Takav se oblik sakramenta u glavnim crtama zadržao do danas i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj crkvi. Četvrto lateranski sabor (1215.) određuje da se vjernici trebaju barem jednom godišnje ispovjediti i pričestiti, a određuje također da je jedini službeni oblik pokore i pomirenja tajna i osobna ispovijed. Kao odgovor na neke zablude nastale u reformaciji,  Tridentski sabor (1545.-1563.) uči da je sakrament pokore pravi sakrament, različit od sakramenta krsta i potreban je svima koji su poslije krštenja teško sagriješili. Pomirenje dovodi vjernika u stanje krsne milosti, pomiruje ga s Bogom, što ujedno znači i pomirenje s Crkvom. Crkva ima neograničenu vlast opraštati sve grijehe, a redoviti djelitelj ovog sakramenta je svećenik koji osim sakramenta svetog reda za valjano vršenje svećeničke službe mora imati i jurisdikciju , tj. ovlaštenje koje svećenicima daje biskup određenoga područja – biskupije. Dakle, konkretan oblik ovoga sakramenta se tijekom stoljeća mijenjao, ali je zadržao temeljno ustrojstvo. Ono obuhvaća dva jednako bitna elementa; s jedne strane su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge strane je Božje djelovanje po zahvatu Crkve. Crkva po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine; ona također moli za grješnika i zajedno s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.

„Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu.“[1] I članovi OFS-a su dio te jedne, svete Crkve, ali istovremeno grešnici kojima je potrebna milost Božjega oproštenja, besplatnoga dara kojim se možemo obilno koristiti u sakramentu pomirenja. Danas upravo svjetovni franjevci trebaju ostati vjerni Crkvi i življenju sakramentalnoga života. Prije svega zbog svoga poziva: zbog unutarnjega obraćenja na koje ih se potiče i poziva, a potom i zbog svjedočenja milosti ovoga sakramenta i svima drugima.