Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

FSR (OFS)

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 3.3.2020.

Hitova: 414
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec i spomenute su prinove u obiteljima naše braće i sestara. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (11.3. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 17.3. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a o korizmi; U korizmi FSR predmoli križni put s početkom u 17:45- u srijedu 11.3.,u petak 20.3., u nedjelju 29.3.; 28.3. – predviđeno hodočašće u        Tabor je zbog epidemije virusa odgođeno; Od 26.2. do 5.4. biti će korizmena kampanja inicijative '40 dana  za život', pa se pozivaju     na molitvu pred bolnicu u vremenu 5:30-17:30,  svi vjernici, a napose članovi FSR-a;). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za naša bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je drugi nastavak predavanja o Sakramentu pokore: Bitno mjesto na putu vjernikova vraćanja Bogu pripada sakramentu  pomirenja. On predstavlja poseban oblik susreta Boga i čovjeka. Po sakramentima kršćanske inicijacije (krštenju, potvrdi i euharistiji) čovjek prima novi, Kristov život. Taj novi život Božjeg djeteta može oslabiti, a može se čak i izgubiti grijehom. Krštenje nije uklonilo krhkost i slabost ljudske naravi. Ono nije uklonilo ni sklonost na grijeh. Krist je ustanovio sakrament pomirenja prije svega za one koji nakon krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Sakrament pomirenja je dar i plod vazmenog otajstva uskrslog Gospodina. On je ustanovio ovaj sakrament ukazavši se apostolima i govoreći im: "Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpušteni su im, kojima zadržite, zadržani su im!"

Nazivi ovog sakramenta govore o njegovim različitim vidovima. „Zove se sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio“; zove se sakrament pokore „jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika“; „zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovog sakramenta“; zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku 'oproštenje i mir'“; „zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja“ ‒ pokornik je spreman 'izmiriti se s bratom'. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

Čini pokornika u sakramentu pomirenja su: kajanje, priznanje grijeha i sakramentalna zadovoljština. Oni su bitni za postizanje učinaka ovog sakramenta.

Kajanje je bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti. Kajanje  je izraz  obraćenja, a obraćenje se odnosi na prošlost, sadašnjost i budućnost. Isus je grješnici rekao: "Idi i odsada više nemoj griješiti!" Bez odluke da se ubuduće više neće griješiti, vjernikova volja se ne bi usprotivila grijehu. Kajanje mora biti čin vjernikove volje, kao što je i grijeh proizišao iz njegove volje. Kajanje je dar Božji. Milost Božja privlači i potiče čovjekovo srce da odgovori milosrdnoj Božjoj ljubavi.

 Priznanje grijeha uključuje teški-smrtni grijeh (teška stvar, puna svijest i slobodan pristanak) i laki grijeh (posrijedi laka stvar, bez pune svijesti ili bez potpuna pristanka). Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jedini su redoviti način kojim se vjernici pomiruju s Bogom i Crkvom. Priznanje grijeha je bitni čin  sakramenta. Već se u njemu samome očituje kajanje i želja za obraćenjem. Pokornik „mora svećeniku ispovijediti sve teške grijehe, koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Priznanje treba biti osobno, duboko i iskreno. Nespremnost na priznanje pojedinačnih grijeha očituje nespremnost na istinsko kajanje. Nakon priznanja grijeha i prihvaćanja zadovoljštine, a prije odrješenja, pokornik očituje svoju skrušenost i kajanje posebnom „pokornikovom molitvom“: Bože moj, kajem se od svega srca jer grijehom uvrijedih tebe, Oče, najveće i najmilije dobro. Žao mi je za sve zlo što ga učinih i dobro koje propustih. Čvrsto odlučujem s tvojom milošću: činiti pokoru, ispraviti nepravdu i sablazan, kloniti se grešne prigode i više ne griješiti. Po zaslugama muke Spasitelja našega Isusa Krista smiluj mi se Gospodine.

 

Zadovoljštinom za grijehe se dovršuje pravo obraćenje, poboljšanjem života i naknadom nanesene štete. Vrsta i mjera pokore [sakramentalne zadovoljštine za grijehe] treba biti prilagođena svakom pokorniku napose, kako bi svatko popravio red što ga je narušio te mu se dade pravi lijek za bolest od koje je bolovao“. Zadovoljština je ne samo okajavanje učinjenih grijeha nego i pomoć za nov život i lijek protiv  slabosti.

Odrješenje: Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri [svećenici], suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri [svećenici] imaju vlast opraštati sve grijehe 'u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'.

 Ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjeg praštanja, stoga se treba sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema palima; treba ljubiti istinu, biti vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izlječenju i punoj zrelosti. Treba za njega [pokornika] moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem. 

 Po sakramentu pomirenja  vjernik se poslije teškoga grijeha vraća u zajedništvo s Bogom. To je također sakrament obraćenja, pokore ‒ obraćeničkog hoda i Božjeg oproštenja. Za primanje oproštenja nužni su kajanje, potpuno priznanje grijeha i pokornikovo prihvaćanje zadovoljštine. Pokornik mora svećeniku ispovijediti sve teške (smrtne) grijehe koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon pomnog ispita savjesti. Samo je jedan put otpuštenja vjernikova grijeha poslije krštenja: sakrament pomirenja. Preporučuje se i ispovijedanje lakih grijeha jer nam pomaže oblikovati ispravnu savjest i boriti se protiv zlih sklonosti, prepustiti Kristu da nas liječi te napredovati u životu pod vodstvom Duha Svetoga. Sakramentalna zadovoljština trebala bi biti pomoć za novi život i lijek protiv slabosti, put vraćanja oslabljenih duhovnih snaga, ponovnog stjecanja punoga duhovnog zdravlja. Snagom sakramenta reda biskupi i svećenici imaju vlast opraštati grijehe u ime Božje. Oni su dužni pružiti mogućnost za pojedinačnu ispovijed svima koji to razložno traže. Ako ispovjednik ne sumnja u raspoloženje pokornika koji moli odrješenje i ako pokornik ima za to uvjete, dužan mu je udijeliti odrješenje, bez uskrate i odgode. Ispovjednik treba istodobno biti, poput Isusa, dobar pastir koji prima grešnike s razumijevanjem i pravedan sudac na temelju Božje riječi i nauka Crkve. Obvezan je također poštivati „sakramentalni pečat“ i, poštujući dostojanstvo pokornika, čuvati ispovjednu tajnu.