Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

FSR (OFS)

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 1.9.2020.

Hitova: 289
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine nastavili smo skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine molili smo Časoslov. Podijeljeni su informativni listići za sljedeće razdoblje i data su pojašnjenja (9.9. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 15.9. – svjedočenje brata Alena o 8-dnevnom hodočašću Majci Božjoj Trsatskoj; 17.9. -  slavimo Rane sv.Franje, a u 18:30 je misna nakana za svu pokojnu braću i sestre iz FSR-a; sljedeća Skupština je na blagdan sv.Franje 4.10. poslije večernje svete mise). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za naša bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je  predavanje o Sakramentu bolesničkog pomazanja:

Sakrament bolesničkog pomazanja jedan je od sedam svetih sakramenata Crkve. Svetim pomazanjem bolesnikâ i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega naroda. Ljudima je zdravlje važna životna vrednota. O zdravlju je ovisna i kvaliteta života. Čovjek želi živjeti bez bolesti i patnje. Kršćanski pristup bolesti i patnji ne lišavaju čovjeka vjernika tjelesnih bolova, daje im smisao. Kršćanin vlastitu patnju nastoji osmisliti, prihvatiti i podnijeti. Za vjernika, koji iskreno i s pouzdanjem u Boga prihvaća svoju bolest i patnju, ona postaje sredstvo pročišćenja i posvećenja. Isto tako je i s iskustvom smrti i smrtnoga časa. Vjernik slijedi primjer Krista koji je prošao kroz iskustvo patnje i smrti. Kada vjernik povjeri svoju patnju Bogu, te po uzoru na Krista prihvati vlastito stanje patnje, on se suobličuje Kristovim patnjama. Bez vjere u Krista koji je svojim uskrsnućem jednom zauvijek pobijedio patnju i smrt, čovjek teško svojim snagama može osmisliti patnju i nadvladati strah, tjeskobu. Biskupi su već oko 200-te godine posvećivali ulje kako bi ono posvetom dobilo snagu, „da donese okrepu i zdravlje“. Pri posveti se zazivao Duh Sveti, te je tako ulje koje u sebi već ima ljekovito djelovanje postalo simbolom spasonosne snage Božjega Duha. U prvoj se kršćanskoj zajednici bolesničko pomazanje nije nazivalo sakramentom već samo uljem. Budući da sakrament bolesničkog pomazanja priprema čovjeka na to da ima dijela na božanskoj slavi, postao je sakramentom posljednjeg prelaska.

Drugi vatikanski koncil (1972.) napušta ovakvo jednostrano gledanje na bolesničko pomazanje kao na sakrament umirućih, te ga se nakon Koncila ne mora dijeliti tek u krajnjoj životnoj opasnosti, nego već „kad vjernik zbog svoje bolesti ili staračke slabosti počinje upadati u životnu opasnost“. Bolesničko pomazanje ustanovljuje poseban odnos između bolesnika i zajednice – Crkve. Crkva tim sakramentom preporučuje teško bolesne vjernike trpećem i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi, a oni dragovoljno s Kristovom mukom i smrću pridonose dobru Božjega naroda. Teška bolest je za Zakonik ona od koje se javlja strah od smrti. Sakrament se također može podjeljivati i prije kirurškog zahvata.

 Bolesničko pomazanje podjeljuje se sa svrhom da čovjeka pridigne i spasi, kako bi se on mogao hrabro boriti protiv svojih boli, te da postigne ozdravljenje ako mu je to od koristi za duhovno spasenje. U Zakoniku iz 1917. godine bilo je propisano da ulje koje se upotrebljava kod bolesničkog pomazanja uvijek treba biti maslinovo, dok sada važeći Zakonik daje prednost takvom ulju ali se može uzeti i drugo biljno ulje. Ulje treba biti svježe, a župnik ga treba pribaviti i čuvati u čistoj prikladnoj posudici na doličnom mjestu. Zakonik nalaže pastirima duša i bolesnikovim bližnjima da se pobrinu kako bi bolesnici bili okrjepljeni bolesničkim pomazanjem, jer taj sakrament treba primiti kada je bolesnik još dovoljno svjestan da može djelotvorno sudjelovati u svetom obredu. Bolesničko pomazanje valjano podjeljuje svaki svećenik i samo svećenik. Svi svećenici kojima je povjereno dušobrižništvo imaju dužnost i pravo podjeljivati bolesničko pomazanje vjernicima povjerenima njihovoj pastoralnoj službi. Svakome je svećeniku dopušteno nositi sa sobom blagoslovljeno ulje da bi, ako je potrebno, mogao podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja. Sakrament bolesničkog pomazanja je nužan u slučaju da se bolesnik koji se nalazi u stanju teškog grijeha nije u stanju ispovjediti jer je izgubio svijest, razum ili se nalazi u komi. U tom slučaju pomazanje ima isti učinak kao i ispovijed. Bolesničko pomazanje ne podjeljuje se onima koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu.

Sakramenti su svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista i svrha im je  posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Krisotva i iskazivanje štovanja Bogu; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere.