Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

FSR (OFS)

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 7. 9. 2021.

Hitova: 42
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2021. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja: 15.9. – poslije večernje mise FSR predvodi klanjanje; 17.9. – Rane sv.Franje,17:45 franjevačka krunica, Misa s nakanom za svu pokojnu braću i sestre našeg bratstva; 21.9. - susret 3. utorak poslije večernje Mise; Trodnevnica uoči blagdana sv.Franje: petak i subota: 17:45 franjevačka krunica, pjevana Misa, svjedočanstvo poziva u FSR, nedjelja: 17:45 franjevačka krunica, Misa, obred preminuća sv.Franje; Blagdan sv.Franje-ponedjeljak: 17:45 franjevačka krunica, Misa, svjedočanstvo poziva u FSR; 4.10. svečana skupština (nakon večernje Mise); Jerihonsko bdijenje: od 14.9.-21.9. u crkvi sv.Florijana (kod bolnice) biti će neprestano klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Bdijenje počinje i završava Misom u 18h.

Naš duhovnik fra Franjo Jesenović je održao predavanje sa temom: Tko je svjetovni franjevac?

Sv.Franjo je molio pred križem u Sv. Damjanu kako bi otkrio ne samo koje je njegovo poslanje, nego tko je on, što je u njegovu srcu, i što je Božja volja za njega. Pred križem Sv. Damjana, Franjo je klečao, molio, šutio, plakao, razmatrao. Da bismo otkrili tko je svjetovni franjevac, tko smo mi, trebamo slijediti Franjin primjer i u ovome.

Svatko od nas treba poći od sebe, ne od drugoga. Najprije se trebamo zapitati: što ja trebam biti, što ja trebam učiniti? Franjo nas je naučio da živimo sada, a ne u prošlosti. Da ne razmišljamo što bi bilo, kad bi bilo, već da razmišljamo o ovom trenutku u kojem jesmo i koji je pred nama.

Kada su se Franjo i Klara susretali, njihov se susret temeljio na pitanju „Što ima novo u ljubavi Božjoj?“. Za njih je to bilo temeljno pitanje koje je izviralo iz njihova srca jer su do kraja bili predani Kristu. Ovo pitanje bi i nama trebalo biti na prvom mjestu jer ono pokazuje tko nam je u središtu života, jesmo li u zajedništvu s Kristom kao kršćani, a onda i kao svjetovni franjevci.

Da bismo bolje otkrili tko je svjetovni franjevac i kakav on mora biti, pozvani smo često čitati Evanđelje, prelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje (usp. Pravilo OFS-a 4). Ujedno, prilikom zavjetovanja svatko od nas izgovara i obećaje da će živjeti Evanđelje u zajedništvu s Crkvom te s braćom i sestrama u bratstvu Franjevačkoga svjetovnog reda. To nam je sve dano kako bismo slijedili put poziva i otkrivali življenje našeg franjevačkog identiteta, kako bismo bili vjerni franjevačkoj i svjetovnoj karizmi, ali i da bi nas prepoznali po onome što jesmo, a ne po onome što činimo. Da bismo to ostvarili, moramo živjeti svoje krsno posvećenje.

Svaki oblik života u Crkvi temelji se na krštenju, na onome što smo postali po sakramentu svetog krsta. To je prvi sakrament koji nismo samo jednom primili, nego je to sakrament koji trebamo trajno živjeti. Najvažniji učinak tog sakramenta jest primanje Duha Svetoga. U njemu smo Duhom Svetim rođeni na novi život: to je život milosti, postali smo djeca Božja po Isusu Kristu koji je naš brat. I naš poziv i život u Franjevačkom svjetovnom redu nadograđuje se na krsni poziv i poslanje, i to intenzivnijim življenjem duhovnog i sakramentalnog života. Na taj način otvorit ćemo se djelovanju Duha Svetoga koji će nam svakoga dana otkrivati tko smo mi kao svjetovni franjevci. Verojatno smo se koji puta zapitali „A po čemu se svjetovni franjevac razlikuje od drugih kršćana?“ Međutim, to razlikovanje od drugih možda i nije najvažnije. Najvažnije je biti kršćanin u punini pa tek onda franjevac. Kako ćemo biti prepoznatljivi? Vjerojatno nas neće prepoznati po djelima, jer puno ljudi djeluje kao mi, ili barem slično kao mi. Svjetovnog franjevca moraju prepoznati po onome što on jest – biti Kristov. Krist treba biti u centru našega života (kristocentričnost), a ako je Krist u centru našega života, moramo se suobličiti njemu (kristoobličnost) i tako ćemo biti prepoznatljivi, tako će primijetiti da jesmo cjeloviti kršćani. Ako se naša duhovnost i program života temelji na tome da je Krist u središtu našeg života i da se želimo suobličiti Kristu, da ne živimo više mi nego živi Krist u nama, ostvarujemo svoj poziv da na Franjin način živimo kršćanski život. Pozvani smo neprestano tražiti Boga kako bismo pronašli sebe te imali živi odnos s Bogom svakodnevno živeći Evanđelje kako smo i zavjetovali. Sâm Franjo je bio cjelovit kršćanin. I to je jedino što i mi trebamo biti, jedino što bi Franjo od nas i danas tražio da budemo. Franjo je to činio i živio po uputama koje su napisane u Evanđelju. Njih i mi poznajemo, no pitanje je koliko ih zaista živimo. Radi se o uputama za život u poniznosti, siromaštvu, čistoći, krotkosti i bratstvu. Kao franjevci nemamo neke specifične odlike življenja našeg poziva osim da ga, poput sv. Franje, živimo na kristovski način. A za to moramo imati ispravne temelje koji će biti otporni na potrese, bolesti i sve druge nedaće. Takvi temelji grade se življenjem sakramentalnog života u stvarnom zajedništvu s braćom i sestrama. Ako živimo po sakramentima koji su nam darovani, u nama će rasti svjetlost, mudrost, prihvaćanje, oprost, a nadasve ljubav. Stoga nije dovoljno samo znati nabrojati sakramente i o njima nešto malo reći, nego ih je potrebno uistinu živjeti kako bismo izgrađivali život po primjeru sv. Franje čiji smo način života izabrali nasljedovati.

Sakramentalni život o kojem govorim susret je ljubavi Božje iskazane nama po Kristu. On je jedini izvorni sakrament iz kojeg crpimo snagu za život po primjeru sv. Franje. To je jedini i pravi način življenja, ako želimo da nas po tome prepoznaju i da s radošću mogu reći da smo Kristovi i da smo Franjini (koji se svojim životom toliko suobličio Kristu da su u njemu prepoznavali „drugog Krista“).

Jedno od Franjinih obilježja koje nam je ostavio u baštinu jest činjenica da nije bio usredotočen na sebe nego je uvijek primijetio drugoga, imao je za njega snage i ljubavi. Po toj je ljubavi raslo i njegovo zajedništvo s braćom. Zato bismo se i mi trebali usredotočiti na druge i na Krista. Na taj ćemo način živjeti naše zajedništvo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih.

Jednom prilikom, netom prije nego što sam dao zavjete u bratstvu, sreo sam brata u hodniku crkve. Podijelio je sa mnom misao koja me potaknula na razmišljanje i koja me otad uvijek prati. Naime, rekao je da, ako se ikad nađem u situaciji u kojoj sretnem brata ili sestru te ih pitam kako su, i oni odgovore da nisu dobro, a ja samo produžim dalje jer se žurim na misu ili klanjanje, ovaj poziv svjetovnog franjevca onda nije za mene. Naime, žureći se da pronađem Krista i budem u zajedništvu s njime u misi ili na klanjanju, upravo sam ga zaobišao u ovom bratu ili sestri, misleći da je On jedino prisutan u Crkvi, a nisam ga prepoznao trpećeg u bratu ili sestri koje sam ostavio.

Stoga nas potičem da imamo ovo na umu i da uistinu budemo Franjini. Imajmo vremena i hrabrosti pitati jedni za druge i pomoći jedni drugima. Potaknimo s ljubavlju jedni druge na život po Evanđelju i po sakramentima kako bi se ljubav Božja, koja nam je iskazana po Kristu, u nama množila kao talenti po kojima ćemo biti prepoznatljivi.

Nadalje, kad govorimo o tome tko je svjetovni franjevac, važno je osvrnuti se i na dvije temeljne karakteristike koje označavaju franjevačku karizmu i franjevački život nas svjetovnjaka, a to su: nasljedovanje Krista po primjeru sv. Franje i življenje života u bratstvu.

Franjo je slijedio Isusov primjer temeljitije nego itko do tada. Pustio je Isusa ispred sebe i pratio ga koliko god je mogao bliže, ne odstupajući od ovog središnjeg puta, nastojeći da ne skreće ni lijevo ni desno, nego da ide ravno po uskoj stazi, točno po toj središnjoj liniji. On je bio zaljubljen u tri slike Krista, a to su: malo dijete u Betlehemu, siromašan raspet čovjek na Kalvariji i ponizan euharistijski Gospodin. I svaka od tih slika zauzima istaknuto mjesto u Franjinu životu te oblikuje njegovu duhovnost. Ja ću se osvrnuti na euharistiju gdje se susrećemo zajedno kao Crkva i gdje je među nama živa i djelotvorna osoba Isusa Krista. Franjo je otkrio euharistiju u njezinoj najintimnijoj biti po Božjem nadahnuću. Shvatio je da je Isus Krist bio jedno s Ocem te ga je želio nasljedovati i darovati mu svoj život. On je istinski vjerovao da je u Presvetom Sakramentu Gospodin s nama, kao što je nekad bio s apostolima. Za Franju je vrhunac kršćanskog života bio postati jedno s Kristom koji je siromašan i malen u presvetoj euharistiji. I upravo tu, u euharistiji, prepoznajemo naše zajedništvo s Kristom i svetim Franjom. Po življenju tog zajedništva trebaju nas prepoznati i reći „Gle, kako se ljube Kristovom i Franjinom ljubavlju!“

          Život u bratstvu treba biti obilježen ljubavlju, ali i služenjem. Naš život i služenje u bratstvu počinje slušanjem drugoga. Kao što ljubav prema Bogu počinje slušanjem Božje Riječi, tako i ljubav prema bližnjemu počinje time što ćemo se naučiti slušati drugoga. Zajednica nas poziva da budemo spremni pomagati braći i sestrama, to je škola prave poniznosti. Pozvani smo nositi teret bližnjega, kao što je Bog nosio naš teret i pod njime otišao na križ. Pozvani smo, poput Krista, prati noge drugima i u svakom čovjeku gledati sliku Božju.

Franjino nasljedovanje Krista, kao i naše življenje Evanđelja i bratskog zajedništva, svjedočanstvo je života u Crkvi koja je zajednica ljubavi (usp. Pravilo OFS-a 22). Franjin život nije moguće razumjeti bez zajedništva i odnosa s Crkvom. Kad je u crkvici sv. Damjana molio pred Raspetim, čuo je glas: „Franjo, idi i popravi crkvu koja se, kako vidiš, ruši.“ Franjo je najprije pomislio na građevinu koja je bila ruševna te ju je svojim rukama počeo popravljati. No, kasnije je shvatio da se taj poziv odnosi na Crkvu kao Božji narod koju oživljava Duh Sveti. Franjo je bio čovjek Crkve koju je volio, ponizno slušao i molio za nju. Stoga nas njegov primjer i danas poziva da budemo vjerni Crkvi, u poniznosti i poslušnosti. Crkva je naš oblik života, koji je Duh Sveti podigao, prepoznala i potvrdila. Ona računa s nama i, uz podršku duhovnih asistenata koji jamče naše zajedništvo s Crkvom i Franjevačkom obitelji te življenje franjevačke karizme, traži od nas da živimo evanđelje Isusa Krista u Franjevačkom svjetovnom redu, opslužujući njegovo Pravilo.

Biti svjetovni franjevac poziv je da budemo cjeloviti kršćani koji će u središte svoga života stavljati Krista. A Krist će nam pokazati put kojim nam je ići, baš kao što je to pokazao i svetome Franji – po sakramentalnom životu, životu u bratstvu i zajedništvu s Crkvom.

 

 

 

 

MIR i DOBRO!