Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Župni listić br. 18. - 6. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

IZVOR PRAVE RADOSTI

Evanđelje:  Iv 15,9-17

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.

Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 10,25-26. 34-35. 44-48; 1 Iv 4,7-10;


Prvo čitanje šeste nedjelje po Uskrsu je iz Djela apostolskih koje nas informira o govoru svetog Petra u kući Kornelija. Apostol sa zanosnom radošću javno obznanjuje da evanđelje vrijedi za svakog čovjeka. Tu pomislimo prije svega na sebe i promislimo to da je evanđelje Božja poruka nama.

U drugom čitanju sveti Ivan otkriva da je izvor naše radosti Božja lju­bav prema nama.

Sveti Ivan evanđelist govori o radosti. »Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!« U ovom svijetu u kojem ima tako malo radosti, važno je pustiti u naše srce poruku, da imamo pra­vo radovati se. Što je zapravo radost?

Radost je kvaliteta duše, a hrani se iz saznanja da naš život ide u do­brom smjeru. Vanjske okolnosti, kao npr. zdravlje, blagostanje itd. mogu nam pripomoći da se radujemo, ali sami za sebe nisu dovoljni da nam osi­guraju sreću. Postoje zdravi i bogati ljudi koji se ne znaju radovati, a posto­je bolesni i siromašni ljudi iz kojih gotovo zrači životna radost. U stvari, tu trebamo tražiti razliku: jedna stvar je radovati se nečemu, a sasvim druga stvar znači »životna radost«.

Budući da radost ne ovisi u stvari ni o kakvoj vanjskoj okolnosti, za nju nema recepta. Povremeno se može čuti da bismo mi kršćani trebali zračiti više radosti pa bi naše svjedočenje bilo djelotvornije. Ovo može biti istina ali i ne mora, jer se radost ne može odglumiti. Namješteni smiješak nije privlačan. Vjerodostojna životna radost se naprotiv probija i kroz suze. Prava radost je inače trijezna i tiha. Ipak, može se skicirati onaj životni put po kojemu se može stići do vjerodostojne radosti, a to je put evanđelja,

Općenita je istina da se ne možemo radovati ako nas u tome drugi ne pomognu. Duhovna radost hrani se iz života posvećenog drugima. Točno tome nas uči ovaj dio evanđelja. Isus radost povezuje s uzajamnom ljubavi. Možda ovu tvrdnju lakše možemo razumjeti ako promislimo što je kome  suprotno: tko drugome uzrokuje bol ili patnju, taj ne može biti sretan jer ujedno gasi svoj izvor radosti. Plodno tlo radosti je spremnost da se okrenemo prema drugome. Možemo se pozvati i na svoje iskustvo: uvijek, kada smo drugima učinili dobru uslugu, kada smo bili dobronamjerni, kada smo se pokazali velikodušnima, strpljivima, puni razumijevanja, onda smo iskusili unutarnju, tihu duhovnu radost.

Radostan život, međutim, ne znači bezbrižan život. Nikome ne treba posebno dokazivati da briga, žalost, razočaranje spadaju u ljudski život. Tu je međutim, riječ o tome da smo odgovorni za svoju sreću. Jedan od uvjeta sreće je da izbacimo iz svoga života nepotrebnu, nezdravu zabrinu­tost Dosta često »od muhe napravimo slona«, npr. zbog kašnjenja nekog autobusa napravimo tragediju, zbog mrlje na odijelu postanemo nesretni, prva sijeda vlas ispuni nas užasom. »Ne brinite se nepotrebno« upozorio je Isus svoje učenike. Zašto molitva jednog žalosnog čovjeka ne dospije do oltara? — postavlja pitanje jedan duhovni pisac pa odgovara: »Zato jer se gnijezdo žalosti nalazi u srcu i sprječava da se molitva rascvjeta iz njega.« Ova nezdrava žalost ukorijenjena u grijehu, u nemirnoj savjesti, u ravnodušnosti i u nemarnosti gasi životnu radost. Žalost nas nadalje slabi u odnosu na iskušenja jer nam oduzima spremnost za dobro.

Do sada izrečenim nikako se ne želi dati irealna slika o životu vjernika. U svakom čovjeku postoji stanovita doza »nesretnosti«, egzistencijalna ža­lost, jer svi smo podređeni zakonu grijeha i moramo biti svjesni toga. Ali zbog toga se moramo truditi da u pozitivnom smjeru usmjerimo naš život jer radost nije nešto što čovjek može posjedovati, već je to saznanje da nas Bog ljubi. To je bio izvor velike radosti betlehemskih pastira, to je i radost učenika, kada im se neočekivano pojavio uskrsli Isus. Kršćanska radost izvire iz susreta s Isusom.

Nije lako sačuvati unutarnju vedrinu i radost u tijeku svakodnevnih iskušenja. Oko nas je previše udaraca, tragedije, ljudske bijede, a da nam srce ne bi krvarilo, da nam suze ne bi potekle, a da nas ne bi spopao nemir i žalost. Jedan jedini način je da sačuvamo mir u svom srcu: ako povjerimo svoj život Božjoj providnosti, ili kako je to toplim riječima izrazio sam Uskrsli Isus: »Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja vas ljubio«. To je izvor sve naše radosti.

Župni listić br. 17. - 5. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

SNAGA PRIPADANJA ISUSU

Evanđelje:  Iv 15,1-8

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.

Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 9,26-31; 1 Iv 3,18-24;


Za prvo čitanje u petoj nedjelji poslije Uskrsa uzet je dio iz Djela apo­stolskih koji prikazuje teški početak apostolskog djelovanja svetog Pavla. Svi su bili nepovjerljivi prema njemu i to ne samo Židovi, već i bra­ća po vjeri. Važno je uočiti kako se sveti Pavao trudi pridobiti povjerenje drugih: tako da se poziva na Isusa, s kojim se susreo na putu za Damask. I naše svjedočenje može biti vjerodostojno samo onda ako smo u stanju po­zvati se na osobno iskustvo, to jest da smo se i mi susreli sa živim Kristom u Crkvi i u sakramentima.

U drugom čitanju sveti Ivan nas upozorava da »ne ljubimo riječju i je­zikom, nego djelom i iskreno«. Ovom upozorenju ne treba komentar, već otvoreno srce i spremnost na djela.

U evanđelju Isus u jednoj zanimljivoj slici prikazuje sebe a ujedno i nas: u slici o čokotu i vinovoj lozi. Mogli bismo reći i da se Isus identificira, obznanjuje nam svoj identitet. Govori nam tko je on, a tko mi trebamo biti: Isus je čokot a mi smo vinova loza. Ovdje je riječ o našoj svijesti o pripad­nosti. Vezujemo se prema svojoj obitelji, naciji, Crkvi. U kršćanstvu naš život neopozivo je ucijepljen u Isusov život. Njegovi smo uvijek i svugdje, samo je pitanje kvalitete naše pripadnosti. Netko može biti loza s bogatim urodom, ali nažalost i kržljava izraslina.

Ako bismo u jednoj rečenici željeli izreći poruku nedjeljnog evanđelja, onda bismo to mogli sročiti ovako: između Isusa i njegovih učenika postoji najdublja unutarnja veza. Ovu istinu možemo izreći i u drugom obliku: Isus je prisno vezan sa svojim vjernicima, ili obrnuto: mi smo prisno vezani uz Isusa. Ovu vezu evanđelje daje naslutiti u više slika, ali ovaj puta slikom čokota i vinove loze. Isti životni sokovi kruže u nama kao i u Kristu.

Važna je istina da mi vjernici u konačnici pripadamo Kristu. Nitko i ništa nas ne može otkinuti od njega. Ova istina ima mnogostruki utjecaj na naš život, ali ovaj puta pogledajmo ono što nam sveti Ivan evanđelist predočuje u prvom čitanju. On nam govori o nemirnim savjestima i uvjerava nas da ako smo od istine, odnosno ako pripadamo Isusu, onda se ne trebamo bojati ničega čak ni svoje savjesti, jer je Bog veći od našeg strahovima stisnutog malog srca, od neuspjeha i grijehom opterećene nemirne savjesti. Moguće je da ovdje sveti Ivan govori o onima koji su opterećeni skrupuloznom savješću, ali se zapravo svima nama obraća jer svi imamo nešto na savjesti od čega bismo se rado oslobodili. Isus tu mogućnost daje onima koji svoj život vezuju uz njegov.

Važna je istina ne bojati se svoje savjesti. Jer od čega najviše strepimo? Od svoje prošlosti: proganjaju nas bolne uspomene, muče nas nepopravlji­vi propusti. Sve je to istina, i ako čovjek boležljivo zaglibi u svoju prošlost, postat će depresivan. Isus vjerniku pruža drugo moguće rješenje: a to je oproštenje.

U slici se, međutim, pojavljuje i treća osoba: nebeski Otac. On je vino­gradar. Njegov blagoslov djeluje u nama. Točno u svezi ove treće istine, ova prispodoba govori nam mnogo i o Crkvi. Ne treba mnogo vinogradar­skog znanja da spoznamo kako vinova loza daje plod, ali unutarnja snaga svega je čokot koji daje za život potrebne sokove za sazrijevanje voća. I Cr­kva ima jedno vanjsko lice koje sliči na grane koje vise od bogatog uroda, a nekada, nažalost, sliči i na suhe grančice, ali Crkva ima i jedan unutarnji izvor životne snage, Krista, ili čokot, a ima i neiscrpnu životnu snagu, ili nebeskog Oca. Osmjelimo se razmišljati i o sebi na taj način, ali ne samo u negativnom, već i u pozitivnom smislu. Mi smo one grančice vinove loze koje prema vani, prema ljudima i svijetu, pokazuju plodove kršćanstva. Što se jače vezujemo uz Krista, to ćemo donijeti obilniji urod. Ali vjeruj­mo i to da Otac djeluje u nama. On bdije brižnom ljubavlju nad našim životom, nad životom Crkve, nad sudbinom svijeta. Današnjim kršćanima potrebna je veća hrabrost, više povjerenja i dublji unutarnji duhovni život.

Na to nas hrabri lijepa prispodoba koja govori o čokotu i vinovoj lozi, od­nosno o Ocu, o Sinu i o nama.

Župni listić br. 12. - CVJETNICA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS I NJEGOVI UČENICI U DOGAĐAJIMA VELIKOG TJEDNA

Prvo čitanje:  Iz 50,4-7

 

Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.

 

Čitanje knjige proroka Izaije

Gospodin Bog dade mi jezik vješt

da znam riječju krijepiti umorne.

Svako jutro on mi uho budi

da ga slušam kao učenici.

Gospodin Bog uho mi otvori:

ja se ne protivih niti uzmicah.

Leđa podmetnuh onima što me udarahu,

a obraze onima što mi bradu čupahu,

i lica svojeg ne zaklonih

od pogrda ni od pljuvanja.

Gospodin Bog mi pomaže,

zato se neću smesti.

Zato učinih svoj obraz ko kremen

i znam da se neću postidjeti.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Fil 2,6-11; Mk 14,1-15. 47)


Prvo čitanje na Cvjetnu nedjelju odlomak je iz knjige proroka Izaije u kojemu drama Božjeg izaslanika dolazi do izražaja. Ljudi ne prihva­ćaju njegovo svjedočanstvo, štoviše, zlostavljaju ga. Ali izaslanik se ne po­vlači jer zna da će mu Gospodin pomoći. Ohrabrujuća poruka ovog čitanja jest: što god da Bog zatraži od nas, dat će nam za to i potrebnu snagu.

U drugom čitanju sveti Pavao nam prikazuje Kristov primjer koji sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši sličan ljudima. Otac ga je zbog toga uzvisio. I temelj naše slave jest ljubav Oca prema nama.

Sveti Marko u evanđelju izvješćuje o četiri različita događaja. Prvo nam priopćuje vijest da su veliki svećenici i pismoznanci odlučili o Isu­sovoj smrti. Zatim nam opisuje događaje na večeri u Betaniji. Kao treće, spominje Judinu namjeru o izdaji. Četvrto, govori o detaljima pripreme Posljednje večere.

Ova četiri događaja povezuje paralelna prisutnost zloće i dobrote, mr­žnje i ljubavi, sebičnosti i nesebičnosti. Veliki svećenici već su odlučili da će Isusa ubiti. Još nije suđen, ali su ga već osudili. Isus je za to vrijeme miran. Za vrijeme večere u Betaniji pokazuje se uskogrudnost nekolicine uče­nika kojima smeta velikodušnost žene. I dok se Juda s velikim svećenicima već cjenka oko toga koliko vrijedi njegov izdajnički čin, dotle Isus smireno određuje pojedinosti pripreme posljednje večere, u tijeku kojega će dati dokaz svoje ljubavi prema svojima po ustanovljenju presvete euharistije.

Suprotnost tame i svjetla prožimaju se, dakle, u evanđelju na Cvjetnu nedjelju. Evanđelist međutim ne daje teorijsku teologiju, već ove sile prikazuje kroz konkretna ljudska ponašanja. Analizirajmo ponašanje nekolicine protagonista, i pokušajmo se prepoznati u njima.

Veliki svećenici i pismoznanci već su odlučili: Isus mora umrijeti. To su ljudi kojima je jako važan vanjski izgled. Neka se Isusovo uhićenje ne izvrši za blagdan, da se među narodom ne bi izazvao nemir. To je vrhunac zloće: u tajnosti isplanirati nedjelo, a zatim se prikazati kao heroj. Ako smo iskreni, onda se u ovom odbojnom ponašanju možemo prepoznati u svakoj prilici kada smo nekome potajno poželjeli zlo.

Junakinja večere u Betaniji je neimenovana žena koja je svoju bezgraničnu ljubav znala izraziti jedino kroz rasipanje skupog nardovog ulja. Dobro je uočiti da ženu ne smeta ni strogi i osuđujući pogled domaćina ni gunđanje učenika. Žena zna što čini i u tome ju nitko nije u stanju zaustaviti. To je logika ljubavi, tj. ne kalkulira, već daje sve što ima. Možemo upitati, jesmo li već imali trenutaka kada smo poput ove žene bili spremni jednoj voljenoj osobi dati sve što imamo?

Idući lik je Juda. U čitanjima Velikog tjedna suviše često se susrećemo s Judom, najradije bismo ga odstranili iz evanđelja, ali ne možemo, jer svi u sebi nosimo Judu. Nema onog grijeha kojeg čovjek ne bi bio sposoban počiniti. Juda je dvoličan čovjek s dvostrukim životom. Njegov nutarnji svijet je nepristupačan. Mnoge stvari tajio je čak i od svojih drugova. Una­toč povjerenju koje su imali prema njemu jer on je vodio blagajnu ove male zajednice, Juda ih je u tajnosti potkradao. I na posljednjoj večeri u sebi je nosio tamne misli, ali svoje osjećaje nije pokazivao, već je tiho sjedio među drugima, štoviše, vjerojatno sasvim blizu Isusu koji mu se mogao tiho obratiti bez da su to drugi čuli.

Juda je već bio kod velikih svećenika da se nagodi glede Isusovog uhi­ćenja. Svoj unutarnji nemir pokušava prikriti, a to čini toliko uspješno da nitko ne sluti što se u njegovoj duši odigrava. Je li mu zadrhtala barem ruka kada mu je Isus pružio zalogaj? Judina tragedija je bila u tome što nije slušao uznemirujući govor svoje savjesti, već je to nastojao prigušiti svim sredstvima.

Ako smo pošteni prema sebi, onda u sebi prepoznajemo dvoličnost Judinu. Možemo se zapitati: »Što ima u meni, što pod svaku cijenu želim zatajiti pred drugima, zbog čega bih se, ako bi se doznalo, veoma sramio?« Zamolimo od Gospodina milost poštenja.

Isusov mir. Isus smireno stoji među svojim apostolima, daje upute okuplja svoje apostole i priprema ih na dar ljubavi, na Euharistiju. Iako mu je već sve poznato: zna tko je onaj koji će ga izdati, zna da će ga Petar uskoro zatajiti, zna da će se drugi zbog straha razbježati, zna da ga čeka križ, ipak, smireno stoji među svojim učenicima kao čvrsta stijena.

To je naš Isus, takav je on i danas. Usred sve tragedije današnjeg svijeta, stoji tu među nama smiren kao stijena i nudi nam milost oprosta u svetoj ispovijedi, zalog svoje prisutnosti u svetoj pričesti. Molimo za milost, da uvijek na taj način možemo misliti na našeg Isusa, i da se možemo uhvatiti za njegove ispružene ruke kada nam se učini da nas snage tmine i zloće hoće ugušiti.

Župni listić br. 16. - 4. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KREPOSTI DOBROG PASTIRA

Evanđelje:  Iv 10,11-18

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 4,8-12; 1 Iv 3,1-2;


Prvo čitanje četvrte nedjelje poslije Uskrsa je dio iz Djela apostolskih u kojemu sveti Petar odlučnim riječima izjavljuje da spasenja nema u nikomu drugome osim u Isusu Nazarećaninu, koga su pribili na križ, ali koga je Bog uskrisio. Vjera u uskrslog Isusa je i naše spasenje.

U drugom čitanju, sveti Ivan evanđelista s divljenjem promatra Božju ljubav i poziva i nas da mu se pridružimo u tome: »Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo! Zato ne po­znaje svijet nas, jer njega nije upoznao.«

Isus u evanđelju naziva sebe Dobrim pastirom. Kod ove slike gotovo i nehotice pomislimo da smo mi izgubljene ovce. Mnogo puta zacijelo je to i istina. Ali Isus nam nije rekao da za primjer uzmemo izgubljenu ovcu, već njega. Od njega učimo o dobroti, ljubavi, praštanju. Pogledajmo dakle na njega kao na Dobrog pastira i učimo od njega. Tri velike kreposti možemo od njega naučiti.

Prvo možemo uočiti da Dobri pastir ima inicijativu. On kreće za izgu­bljenom ovcom, bez da itko to od njega traži. Ne čeka da drugi zatraži oproštenje ili da se ponizi pred njime. I mi se moramo tako ponašati prema slabijima od sebe: moramo znati pomoći posrnulome, utješiti ožalošćeno­ga.

Zatim saznajemo da Dobri Pastir poznaje svoje ovce. Ne postupa s njemu povjerenim stadom kao s masom, već svakoga podjednako ljubi. Ovdje se možemo zapitati koliko mi poznajemo jedan drugoga: muž svoju ženu i žena svog muža, roditelji svoju djecu, prijatelj svog prijatelja? Čak i bračni partneri mogu živjeti skupa kao dva stranca. Previše lako sudimo o drugima zato što ih dovoljno ne poznajemo.

Kao treće, možemo zapaziti da se Dobri Pastir veselio kada je pronašao izgubljenu ovcu: nije je grdio, nije je  podučavao kako se treba ponašati ubuduće, jednostavno se veselio da je opet mogao biti u društvu s njome. Mi najčešće izgrdimo drugoga koji je nešto loše napravio i ozbiljno ga upozorimo na mogućnost kazne ukoliko se to ponovi. Povremeno možemo biti i zluradi, vidjevši nevolju drugoga, izjavljujući da je zaslužio svoju sudbinu. Znamo li se mi veseliti uspjehu drugih, sreći drugih?

Slika Dobrog pastira pruža nam dragocjeni oslonac i u pogledu našeg duhovnog života. Sa slikom Dobrog pastira Isus nam je želio poručiti nešto važno. Koja bi to egzistencijalno, životno važna pitanja mogla biti na koja evanđeoska slika Dobrog pastira daje odgovor? Isus je više puta govorio o sebi kao o Dobrom pastiru i to je uvijek činio svečano. U svakoj prispodobi o dobrom pastiru nalazimo tri elementa.

1) Isus je takav pastir koji poimence poznaje pripadnike svog stada. To je odgovor na temeljno ljudsko pitanje zašto smo zapravo na ovome svijetu? Svaki čovjek želio bi postati netko, očekuje da mu se priznaju njegove sposobnosti, nadarenosti. Nitko ne želi ostati bezimeni podatak u masi, ili broj u statističkim prikazima. Sve ove opravdane želje izražavaju se našim imenom. Kada kažemo svoje ime, onda očitujemo svoj identitet. Zbog toga nitko ne podnosi da mu obeščaste ime, klevetanje se kažnjava i zakonom. Kada u zatvoru nekoga do krajnosti žele poniziti, onda mu umjesto imena daju neki broj.

Ova želja za pripadnošću prisutna je i na dubljoj egzistencijalnoj ra­zini. Čovjek traži svoje mjesto u svemiru, otklanjajući misao da je naše postojanje rezultat igre slučajnosti. Na sva ova temeljna pitanja Isus daje odgovor, koji sebe naziva takvim pastirom koji poimence poznaje pripad­nike svog stada. Kod Boga svatko ima svoje ime, Bog svakoga osobno po­znaje, njemu smo svi važni.

2) Isus je takav pastir koji hoda ispred svog stada. U Evanđelju čitamo da stado slijedi svog Dobrog pastira, znači pastir hoda ispred njih. S ovom slikom Isus nam poručuje da je on putokaz našeg života. S tim nam ponovno ukazuje na jednu duboku ljudsku želju, konkretno na potrebu da usmjerimo svoj život. Život je dinamična stvarnost, stalno hodanje prema krajnjem cilju, stoga je važno da znamo smjer puta. Isus poručuje, da onaj tko njega slijedi taj ne može zalutati, već će sasvim sigurno pronaći svoj dom. I današnji psiholozi su uočili pojavu da uzrok mnogih neuroza trebamo u osjećaju izgubljenosti.

3) Isus je takav pastir, koji traži izgubljene ovce. - S ovom slikom Isus ponovno upućuje na jednu duboko ukorijenjenu egzistencijalnu potrebu, Konkretno na to da nema nepopravljivo promašenog života. Život čovjeka pun je traženja, lutanja, pogrešnih odluka. Ipak, želimo vjerovati da iz svake provalije postoji neki izlaz. Ovu vjeru podupire i slika Dobrog pastira koji traži izgubljenu ovcu.

Ukoliko bismo sliku Dobrog pastira željeli presaditi na jezik poznat i današnjem čovjeku, onda bismo ga formulirali na sljedeći način: Isus nam svojom osobom pruža koordinate za vođenje našeg života. Ako njega slijedimo, naš život neće dospjeti u slijepu ulicu.

Župni listić br. 11. - 5. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSA TRAŽITI UVIJEK I SVAGDA

Evanđelje:  Iv 12,20-33

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«

Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«

To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jer 31,31-34, Heb 5,7-9;


U petoj nedjelji Korizme prvo čitanje uzeto je iz knjige proroka Jeremije koji narodu u ime Boga obećava novi savez, koji će biti uklesan u ljudska srca, a ne na kamenu ploču. Bog je i s nama sklopio savez u krštenju, znači mi smo njegovi.

Drugo čitanje je sažeti odlomak, uzet je iz Poslanice Židovima, iz kojeg saznajemo da se novi savez između Boga i čovjeka ostvario u Isusu Kristu.

Evanđelje pete nedjelje Korizme započinje značajnim događajem: po­gani traže Isusa i žele se s njim susresti. Ovaj događaj je značajan, s jedne strane zbog toga što stavlja na kušnju samosvijest Židova koji bi željeli Isusa kao Božjeg poslanika smatrati samo svojim, ali je značajan i zbog vremena: naime, u zraku je već predosjećaj velike tragedije. Vođe naroda već su donijeli presudu, prema kojemu Isusa, tog nezgodnog čovjeka koji propovijeda ljubav prema neprijatelju, uči opraštanju i poniznosti, treba »isključiti iz prometa«. Njima takav Spasitelj ne treba, ne žele da i dalje »zavodi« priprosti narod. Dakle tada, ljudski gledano, ovi pogani stižu u najnezgodnije moguće vrijeme. Vjerojatno su nešto već čuli o Isusu, o njegovim čudesima, o njegovoj dobroti, o njegovom učenju po kojemu Bog svakog čovjeka ljubi podjednako. Čuli su kako je naučavao da nisu samo Židovi djeca Božja, već i pogani, da Bog poziva ne samo pravednike, već i  grešnike. Oni su se u ovoj radosnoj vijesti prepoznali, došli su da pred Isusove noge polože svoje brige i nadanja, da se pokaju i da mu se po­klone. Nažalost, iz opisa ne saznajemo je li ih Isus primio, ali mirne duše Možemo zaključiti da jest jer je on sam rekao da neće odbiti nikoga od onih koji ga budu tražili.

Zadržimo se trenutak kod poruke ovog evanđeoskog prizora: pogani traže Isusa. Jedan od temeljnih motiva evanđelja po sv. Ivanu je nakana navesti čitatelje na spoznaju da je Isus Spasitelj. S takve točke gledišta još  više se ističe dramatičan karakter ove scene. Dva tipa ljudi traže ovdje Isusa: dobronamjerni pogani, koji su negdje u tuđini, vjerojatno od putujućih trgovaca čuli o Isusu. Odlučili su potražiti ga, ne vodeći računa o naporima, jer njihovo srce je o važnosti ovog susreta naslućivalo više nego je njihov um bio u stanju shvatiti. Oni slijede zakon koji je upisan u njihovoj nutrini, a o kojemu prorok Jeremija govori u prvom čitanju. Drugi tip ljudi koji traži Isusa su farizeji i veliki svećenici koji ga ne traže s dobrom, već sa zlom namjerom. Žele mu podmetnuti zamku, uhvatiti ga u riječi, na djelu, kako bi ga mogli osuditi.

U ova dva tipa ljudi možemo prepoznati cijelu povijest od Isusa sve do naših dana. Uvijek su postojala ova dva tipa ljudi: oni koji su s dobrom namjerom tražili Isusa jer im je srce žudilo za spasenjem i oni koji su ga smatrali teretom odnosno opasnošću. Za takav primjer ne moramo posezati u daleku prošlost, dovoljno je spomenuti mržnju komunističkih diktatura prema Crkvi. Ali nemojmo misliti samo na druge; ova scena iz evanđelja tiče se nas, ovdje i sada. Svi se pomalo možemo prepoznati u obje kate­gorije. Ponekad možda i mi doživljavamo Krista ili učenje njegove Crkve nezgodnim. Neka nam u tim trenucima bude upozorenje ono što u Posla­nici Židovima možemo pročitati: »Sa završetkom njegovog djela osigu­rao je vječno blaženstvo onima, koji su mu poslušni, jer je Bog za velikog svećenika njega postavio. Nemamo drugog Spasitelja, doli Isusa. Drugog puta do spasenja nema, osim poslušnosti prema njemu.«

Nažalost, mnogo današnjih ljudi nerado čuje riječ »poslušnost« jer kao da naznačuje maloljetnost. Nasuprot tome, poslušnost je vrlina veli­kih duša: potrebna je hrabrost da svoj život povjerimo Bogu i onda kada ne vidimo razloge pojedinih njegovih odluka. Stoga je potrebno spadati među one koji poput pogana iz današnjeg evanđelja s dobrom namjerom traže Isusa u najrazličitijim životnim situacijama. Tražimo ga neprestano, u zdravlju i blagostanju, u sreći i miru, da bismo ga pronašli i u bolesti i neimaštini, u patnji i bespomoćnosti, jer jedino on je u stanju dati odgovor na najvažnija pitanja života, kao što to čini i danas kroz crkveno učiteljstvo. Ni principi koje nam daje crkveno učiteljstvo nisu uvijek razumljivi, nisu uvijek ugodna načela, ali ako je čovjek poslušan i s dobrohotnim srcem pazi na istine koja se u njima skrivaju, ako posvuda Isusa traži, onda će doživjeti veliko iznenađenje: spoznat će da je Isus doista uvijek i svuda prisutan i da sve čini nama na korist.

Župni listić br. 15. - 3. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DAR USKRSLOG ISUSA

Evanđelje:  Lk 24,35-48

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«

Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 3,13-15.17-19; 1 Iv 2,1-5a;


Prvo čitanje na treću nedjelju Uskrsa je dio iz Djela apostolskih u koje­mu čujemo strastven govor svetog Petra o Isusovom uskrsnuću. Apo­stol svoje slušatelje poziva na pokajanje. Ta logika odnosi se i na nas: ako je netko spoznao što je Bog za njega sve učinio, onda je prisiljen priznati da sve to nije zaslužio i zbog svoje nezahvalnosti zamolit će Boga za oproštenje. Ovaj svijet bi sigurno bio ljepši kada bi u ljudskim srcima bilo više zahvalnosti.

U drugom čitanju sveti Ivan nam tumači da za oproštenje grijeha mo­žemo zahvaliti Isusu Kristu. On je naš zagovornik kod Oca, dakle ne tre­bamo se bojati Božje kazne: pokajanje se ne hrani iz straha prokletih, već iz ljubavi otkupljenih.

Čitamo u evanđelju svetog Luke, kako se Isus nakon uskrsnuća prvi puta susreo s učenicima koji su još uvijek sjedili nepomični od straha. Isus se trudio osloboditi ih straha, dopušta im da ga dotiču, jede s njima, ohrabruje ih toplim riječima. Kada sve to kao da nije bilo dovoljno da ih oslobodi od zbunjenosti, Isus primjenjuje jednu novu metodu: »Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma.« Iznenada je nastupila neočekivana promjena u dušama učenika: prepoznali su Isusa i bez rezerve prihvatili su poslanje koje im je povjereno da budu svjedocima svega što su proži­vjeli. Ali o kakvim iskustvima, doživljajima je riječ? Zapazimo da se ovaj novi način gledanja odnosi na iskustva iz prošlosti, koja se sada iznenada pojavljuju u novom svjetlu: Isusov život, njegova osoba, muka, smrt i Uskrsnuće. Odjednom je apostolima sve postalo jasno, jer su pronašli onu nit koja sve povezuje u jednu cjelinu.

To je i naš život. Trebamo naučiti ponovno vrednovati svoju prošlost, iza našeg iskustva trebamo pronaći onu osnovnu nit koja će povezati u cjelinu našu »povijest života«. Kakva je moja »povijest života«? Možemo birati između tri mogućnosti:

Svoju prošlost možemo proklinjati kao teret na koji ne želimo ni pomisliti. Ova »prošlost« može biti ne samo neki događaj, npr. jedna tragedija koja je sahranila naše mladenačke snove, već i osoba, netko tko nas je uvrijedio i kome ne možemo oprostiti, netko tko nas je ponizio i ta rana još uvijek boli, ili izdaja od strane neke voljene osobe zbog čega nas duša još i dan boli. To je bio Judin slučaj: prokleo je sebe i svoju sudbinu te je njegov život završio u očajanju.

Prošlost možemo oplakivati kao propuštenu priliku koja nam se nikad više neće vratiti. Mnogo toga mogli smo učiniti, mnogo toga mogli smo naučiti, ali nismo. Slični osjećaji mogu nam se javiti poslije smrti jedne vo­ljene osobe, kada nas grize savjest zašto ju nismo više voljeli, zašto se ni­smo više brinuli o ostarjelim roditeljima dok su bili među nama, sada više ništa ne možemo učiniti, ništa se ne može ispraviti. Može se plakati nad proigranim vremenom, nad zakopanim talentom, nad neiskorištenom sposobnošću. To je bio Petrov slučaj: plakao je zbog svojeg kukavičluka koji ga je odveo dotle da je izdao svojega Učitelja, ali njegove suze zadobile su oprost.

Na prošlost možemo misliti i sa zahvalnošću, odnosno tako da u svojoj prošlosti otkrijemo čudesne znakove Božje ljubavi: koja nas je zaštitila od neke velike pogibelji, koja je upravljala našim životom tako da je sve za­vršilo u našu korist. To je bio slučaj Blažene Djevice Marije, koja je nakon anđeoskog pozdrava otpjevala najljepšu pjesmu svojeg srca: »Veliča duša moja Gospodina« i za nagradu dobila je Isusa.

Povijest našeg života je onaj sadržaj koji nas prati do groba, ali i dalje kada ćemo ga pred Božjim sudom sami trebati ispričati. Međutim, ovu povijest svog života trebamo započeti pisati već ovdje i sada. U času naše smrti izrečena zadnja riječ biti će samo kratki sažetak onoga što smo u tijeku našeg života do tada ispričali. S kakvim bismo se riječima željeli oprostiti od ovog života i pojaviti pred Božjim licem? Proklinjanjem, pokajanjem ili s riječima zahvale?

Vjera u uskrsnuće nas hrabri da prevrednujemo svoju prošlost, uvidimo kako nam je Bog bio dobar, pa često ponavljajmo: »Sve je dar«. Doista sve je Božji dar: život i zdravlje, mir i prijateljstvo, bračni drug dijete, roditelji i znanci. Ako smo sposobni da svaki svoj dan proživimo kao Božji dar, onda će nam naša prošlost pjevati o Božjoj ljubavi. To su uskrsno jutro shvatili učenici, to je ona uskrsna vjera koja je sposobna tada drukčijim očima vidjeti ovaj svijet.

Župni listić br. 10. - 4. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS I NIKODEM

Evanđelje: Iv 3,14-21

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23; Ef 2,4-10;


Prvo čitanje četvrte nedjelje Korizme uzeto je iz Druge Knjige Ljetopi­sa gdje sveti pisac prikazuje jadno stanje u kojem se nalazi zemlja i narod. Ova je situacija posljedica nevjere naroda koji su se rugali Božjim glasnicima, prezirući tako njegovu riječ. Ipak Bog nije napustio svoj narod U kasnijim recima saznajemo da je Bog slao znakove svoje vjernosti preko kaldejskog kralja Kira koji će nanovo sagraditi porušeni hram. Bog i danas šalje svoje poruke preko novovjekovnih glasnika i proroka koji vjerno iz­vršavaju Božje poslanje među ljudima. Dobro je znati da su Božje poruke uvijek ohrabrujuće u obećavaju novu budućnost.

U drugom čitanju sveti Pavao tumači vjernicima u Efezu koji je osnov­ni sadržaj kršćanskog poziva: svijest da smo milošću spašeni. Kršćanin vjernik, dakle, nije Božji dobrovoljac, nego odabrani i pozvani svjedok. Naša vjera je blago koje nam je povjereno i mi smo odgovorni za to blago pred Bogom, pred ljudima i pred sobom.

U evanđelju sveti Ivan nam pripovijeda o noćnoj pustolovini Nikodema koji je potražio Isusa pod koprenom noćne tame. Ovo evanđeosko izvješće sadrži duboku teologiju, kao što to Ivan obično čini, kad prikazuje neki dio Isusove nauke. Ovdje se govori o beskrajnoj Božjoj ljubavi koji je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje. Ovaj evanđeoski događaj sadrži i druge, vrlo važne poruke. Korisno je zaustaviti se malo podrobnije na nekim detaljima razgovora između Nikodema i Isusa.

Uočimo ponajprije da je inicijativa za susret s Isusom došla od Nikodema. Došao je k Isusu noću. Da smo bili u blizini vjerojatno bismo mu rekli uz pritajeni ukor da je mogao naći prikladnije vrijeme za susret s Isusom koji je po svoj prilici bio umoran od napornog dana i imao potrebu za od­morom, mirom i snom. No, Isus nije odbio Nikodema, primio ga je usred noći. Zanimljiv je detalj da Nikodem oslovljava Isusa u množini: »Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim«. Šteta što ne znamo tko su ti ostali u čije ime je Nikodem govorio, iza kojih mišljenja se sakrio. Zašto se nije usudio izjasniti u prvom licu, osobno: »Rabbi, ja znam, da si ti od Boga došao...« - Kadkad je možda to i naša situacija. Lakše je živjeti skrivajući se iza mišljenja mnoštva, većine, nego se izložiti i preuzeti rizik da budemo ismijani zbog našeg vjerovanja i uvjerenja. Mučenici su uvijek govorili u vlastito ime i bili spremni ići u smrt za svoje uvjerenje. Nikodem nije bio spreman izložiti se, došao je k Isusu noću.

Iz nastavka saznajemo da je Isus odgovorio na jedno pitanje koje Ni­kodem nije još ni postavio. Isus mu je govorio o preporođenju, o rođenju odozgo. Ovaj Isusov odgovor sadrži jedva skrivenu kritiku. Kao da je rekao Nikodemu: »Tvoje riječi nemaju mnogo vrijednosti, nemaju pokriće. Ti si ostao onaj isti čovjek koji si bio prije nego što si došao ovamo: dolaziš potajice, govoriš u ime drugih. Kažeš da znaš da sam od Boga poslani učitelj, a ipak ne ideš za mnom.« — Katkad je to i naša situacija, kad se s našim molitvama i molbama obraćamo Bogu. Vjerojatno bi Isus i nas uko­rio da se ne pretvaramo kad obećavamo Bogu sve i svašta, samo da nas usliši. To je slučaj kad se pozivamo na to da smo dobri, redovito idemo u crkvu, molimo se, pa bismo zaslužili da nam sve ide dobro, a naprotiv, kao da grešnicima i bezbožnicima uspijeva sve. Možemo se pitati u svojoj iskrenosti: koliko smo zapravo uvjereni u vlastitu dobrotu ili samo vara­mo sebe? Na zanimljiv način, kad uspoređujemo sebe s drugima, obično smo mi dobri, a oni zli. Nikad se ne sjetimo usporediti sebe s onima koji su bolji od nas.

Uočimo nadalje da je Isusov tihi ukor razdražio starca Nikodema (on sam je nazvao sebe starcem!) i iz njega izbija protest kao neka bujica: kako se netko može nanovo roditi kad je već star, itd. Njegovu razdražljivost je morala još povećati činjenica da je Isus bio mlađi od njega za kojih tride­setak godina. Ovdje se dakle sukobljavaju dva svijeta: dugo životno isku­stvo, znanje i mudrost jednog starog čovjeka s revolucionarnom novom naukom jednog mladog učitelja.

Isus ni dalje ne postupa s Nikodemom nježnom rukom. Na Nikodemovo čuđenje i nevjericu kako se netko može nanovo roditi kad je već star, Isus odgovara s tihim cinizmom: »Ti si istaknut učitelj u Izraelu, i to ne razumiješ!« Nakon toga, međutim, slijedi jedno od najljepših mjesta čitavog evanđelja, svečani navještaj o neshvatljivoj Božjoj ljubavi.

U ovom evanđeoskom izvješću susreta Nikodema s Isusom nalazimo duboku psihološku analizu o Isusovoj pedagogiji, kako vodi čovjeka sve dublje u shvaćanje Božjih istina. To je model svakog duhovnog vodstva u kojem duhovni vođa nastoji uvesti dušu u dubine, ili na vrhunce vjerskih i duhovnih istina. Taj vrhunac je onaj koje je sam Isus izrekao u nezaboravnoj noći susreta s Nikodemom: »Tako je Bog ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni«. Sad je na nama red da stanemo pred Isusa pokraj Nikodema te da ove riječi primijenimo na sebe, ne više u množini, nego u jednini: »Tako me je Bog ljubio, da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ne propadnem...«

Župni listić br. 14. - BIJELA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

VJERODOSTOJNO SVJEDOČENJE

Evanđelje:  Iv 20,19-31

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6;


Prvo čitanje na drugu nedjelju Uskrsa je dio iz Djela apostolskih, koje daje trenutačnu sliku o životu vjernika u Jeruzalemu. Saznajemo da među njima nije bilo nikoga koji bi patio od nestašice jer su imućniji pomo­gli siromašnije. To je i nama poruka da smo odgovorni za one koji u bilo čemu oskudijevaju: u duhovnom ili materijalnom pogledu.

U drugom čitanju sveti Ivan povezuje ljubav prema Bogu s ljubavlju prema ljudima. Ta ljubav ne sastoji se u tome da se raznježimo, već se oči­tuje u ispunjenju Božjih zakona. Božji zakoni i danas su na snazi.

U evanđelju se pojavljuje apostol Toma. Već smo nekako navikli da kada čujemo ovaj evanđeoski opis odmah pomislimo na »nevjernog Tomu« i jasno ga osuđujemo zbog toga što nije htio povjerovati. Među­tim Tomino sumnjičavo ponašanje može se protumačiti i na drugi način. Ako umjesto Tome promotrimo ponašanje drugih učenika, onda nam se i Toma pojavljuje u drugom svjetlu.

Ovdje se zapravo susrećemo s prvim neuspjehom Apostola u njiho­vom vlastitom krugu. Toma im ne vjeruje, iako su oni vidjeli Isusa. Dakle govore o činjenicama. Toma im ne vjeruje. Možemo zamisliti koliko su se Apostoli iznenadili, vjerojatno su Tomi to malo i zamjerili. Tri su godine zajedno proveli u društvu s Isusom, dobro su se poznavali, nisu imali tajni jedni od drugih a unatoč tomu Toma im ne vjeruje. Zašto im Toma ne vjeruje?

Pozadinu Tomina nevjerovanja mogli bismo tražiti u njegovom karakteru. Možda je bio sumnjičav tip, možda je bio previše razočaran zbog razvoja događaja, moguće je i to da je bio malo zavidan drugima što nije bio prisutan na prvom susretu s Isusom. Mogli bismo nabrajati razloge, ali nekako osjećamo da pravi razlog njegove nevjernosti nije bilo to, već slabo svjedočenje ostalih Apostola. Uskrsnuo je Gospodin — rekli su Tomi tako jednostavno kao da mu govore o dobrom ulovu riba. Tvrde da je Isus živ, ali se ne događa ništa. Gotovo da čujemo kako iz Tome izbija prigovor: »Tvrdite da je Isus uskrsnuo, ali zašto onda i dalje sjedite ovdje drhteći od straha, zašto ne idete velikim svećenicima Ani i Kajfi, ili Herodu i Pilatu i njima priopćite ovu izvanrednu vijest? Zašto ne idete među narod i njima propovijedate o radosnoj vijesti? Isus je uskrsnuo, kažete vi, ali čega se onda bojite? Zašto se ta sjajna vijest ne očituje na vašem ponašanju i držanju? Govorite o najvećem događaju povijesti, ali istovremeno ovdje bespomoćno sjedite. Gospodo, kolege, vaše svjedočenje nije vjerodostojno vaše ponašanje nije u skladu s onim o čemu govorite. Ne vjerujem vam ne mogu vam vjerovati. Pokažite na djelu da govorite istinu.«

Tako nekako bismo mogli rekonstruirati pozadinu Tomine nevjernosti. Slika se naglo promijenila. Njegova nevjernost postaje razumljiva zbog slabog svjedočanstva ostalih.

Stanje, nažalost, ni danas nije drukčije. I mi se često žalimo da nam svijet ne vjeruje, optužujemo ljude da su nevjerni i ravnodušni, ali nemojmo kri­viti samo njih, moguće je da ni naše svjedočenje nije uvjerljivo.

Crkva ne samo da naviješta Evanđelje, već ga i živi. Zbog toga vjernici moraju biti prisutni u javnom životu, moraju računati da će ih se zbog nji­hove vjere i izrugati ili da će zbog toga biti diskriminirani. Sve je to doživio i Isus u svom ovozemaljskom životu.

Apostoli su kasnije, kada su primili Duha Svetoga, smjelo naviještali da je Isus uskrsnuo. Tada su već svojim životom svjedočili o onome o čemu su propovijedali. Dopustimo da i nas prožme radost vjere u Isusovo uskrsnuće koju onda možemo smjelo prenositi i drugima.

Župni listić br. 9. - 3. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ŠTO PREBIVA U ČOVJEKU?

Evanđelje:  Iv 2,13-25

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.

Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Riječ Gospodnja.


 Ostala čitanja: Izl 20,1-17; 1 Kor 1,22-25;


Za prvo čitanje za treću korizmenu nedjelju je uzet odlomak iz Knjige Izlaska u kojemu Mojsije objavljuje Deset zapovijedi. Nisu to zabrane nego utemeljitelji ljudskog dostojanstva. Bog se i danas brine za nas, njegove zapovijedi služe nam uvijek na korist.

U drugom čitanju, sveti Pavao Korinćanima, ali s njima zajedno i nama poručuje da se mudrost križa ne može shvatiti putem logike ovozemaljski znanosti, odnosno da se otajstvu križa ne trebamo približavati putem ra­zuma, već putem srca.

U evanđelju sveti Ivan izvješćuje o čišćenju hrama. Nije Iako iz ovog evanđeoskog stavka iščitati ohrabrujuću, radosnu poruku. Iznenađuje nas Isusova strogoća, prijeteći stav. Istina, nismo čitali da je spomenuti bič i upotrijebio ili ga je u ruke uzeo samo radi prijetnje, ali i tako, čudnu sliku ostavlja naš dobrostivi Isus s bičem u ruci. Tim više, što u stvari vjerojatno nisu nesretni prodavači bili najveći krivci, već oni koji su ih iskoristili jer su sasvim sigurno trebali platiti visoki postotak farizejima i drugim crkve­nim službenicima. Oni su više zaslužili bič. Istovremeno možemo zapaziti da protjerani trgovci nisu protestirali, već su bez riječi napustili hram, što upućuje da su bili svjesni neispravnosti svojih postupaka.

Protestirali su, međutim, Židovi koji su od Isusa tražili izravno čude­sni znak, neka putem toga opravda sebe i svoje ponašanje. Isusov odgo­vor ih nije zadovoljio jer nisu razumjeli Isusovu riječ da je i njegovo tijelo hram, pa ako ga i razore, to jest ako ga i ubiju, Bog će za tri dana obnoviti hram njegova tijela, odnosno, uskrsnut će.

Ovdje počinje radosna poruka ove evanđeoske scene. Prije svega sa­znajemo da je hram kuća Očeva. To vrijedi i za naše crkve. Boga možemo svugdje pronaći, ali svaka crkva je posebno mjesto Božje blizine. Nadalje saznajemo da je Isus bio svjestan da se ni jedna njegova riječ neće izgubiti, kako to napominje sveti Ivan evanđelist. Isus je, naime, govorio o svojem tijelu a učenici su se kasnije toga prisjetili i na temelju toga im se vjera učvrstila, I mi moramo naučiti razumijevati stvari na dugi rok, razumijevati događaje kao što i Bog vidi sve na dugi rok. U praksi to znači, da ni jedno prošlo ili sadašnje iskustvo nije uzaludno, već na dugi rok sasvim sigurno će se ugraditi u jedan širi okvir i shvatit ćemo da je Bog vodio naše korake.

Evanđeoski odlomak završava teškim riječima: »Ali im se sam Isus nije povjeravao jer ih je sve poznavao. Njemu nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu«. Doista, što boravi u ljudskom srcu? Ljudsko srce je nedokučiva dubina i nema toga što u njega ne bi stalo: dobro i zlo. U tijeku povijesti čovjek je učinio nezamislive zločine. I u našem srcu pritajeno je neprijateljstvo, sebičnost i još mnogo negativnog sadržaja. Možda nam se na prvi pogled ne sviđa Isus koji s bičem u ruci prijeti, ali ako pomislimo na druge, onda eventu­alno postaje privlačan. Nekada bismo i mi voljeli da očisti crkvu od svih onih o kojima mislimo da im tamo nije mjesto: od primitivaca, bučnih mla­dih, bivših komunista. Ali ako tako razmišljamo, onda možda ni nama ne bi bilo mjesta u crkvi, jer Crkva Božja nije dioničko društvo u koji se netko učlani, već je to Božji narod u kojemu svi imaju mjesta. Konačno pomisli­mo da je Isus iz hrama protjerao samo one koji su tamo tražili ovozemalj­ska dobra, a ne duhovnu utjehu. Mi tražimo Isusa jer vjerujemo da ćemo kod njega naći smisao života i mir duše.

Isusa nije trebalo poučiti o čovjeku jer je on dobro znao što boravi u čovjeku. Bog i danas poznaje čovjeka, ne trebamo se dakle pitati vidi li Bog što se ovdje na zemlji događa, koliko se zlo raširilo. Naravno da vidi, zna i djeluje, ali i sada i na duge staze. Jedna od lijepih kreposti naše kršćanske vjere je nada, usmjerenost prema budućnosti. Usudimo se vjerovati u »bo­lju budućnost« koja uvijek diže naš pogled prema Bogu.

Župni listić br. 13. - USKRS - godina B

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

LJUBAV KOJA ČITA ZNAKOVE

Evanđelje:  Iv 20,1-9

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4;


Nakon izvješća ženâ da u grobu nema Isusova tijela, Ivan i Petar trče na grob. Čitamo kako Petar i Ivan zajedno trče prema praznom gro­bu, obojica gledaju istu scenu, ali ne vide istu stvar. Petar gleda prazan grob, Ivan vidi uskrslog Isusa. Ovo je jedna od osnovnih karakteristika sv. Ivana, ne samo na dan uskrsnuća, nego i na dan Božića. On je taj Evanđe­list koji u novorođenom Djetetu prepoznaje Vječnu Riječ, jedinorođenog Sina Božjega. On će biti taj, koji će u dubokoj starosti, u progonstvu na otoku Patmosu, gledati zvjezdano nebo i vidjeti Novi Jeruzalem, on je taj, koji će nakon uskrsnuća za vrijeme ribarenja na Tiberijadskom jezeru gle­dati zajedno s drugima stranca kako im maše s obale i prvi vidjeti da je taj stranac Isus. Ivan je čovjek koji gleda zemaljske stvari i vidi vječne istine.

To je poruka za nas i za našu vjeru. Nažalost, često samo gledamo stvari, ali ne vidimo njihovo značenje, ne trudimo se odgonetnuti njihovu poruku. Radi se o očima vjere koje su sposobne vidjeti i nevidljive stvari. Danas nam je potrebno upravo takvo gledanje, jer ono što na prvi pogled vidimo ne nudi mnogo dobroga i utješnoga. Gledamo ratove, razaranja, ljudsku bijedu i srce nam krvari zbog toga. Možda se pitamo: gdje je Bog u ovom tragičnom razdoblju ljudske povijesti? On je tu, usred te povijesti. Ako gledamo očima vjere, onda ćemo vidjeti i mnoge male znakove nje­gove prisutnosti: to su toliki dobrovoljci koji izlažu svoje živote da bi po­mogli stradalnicima, npr. liječnici bez granice, dobrovoljci crvenog križa, toliki svećenici, redovnici i redovnice, ali i laici koji idu u siromašne zemlje pomoći tamošnjim ljudima.

Također u vlastitom životu moramo znati tako gledati da vidimo i one stvari koje običnim očima nisu vidljive. Promotrimo neke stvarnosti u koje tako teško vjerujemo, premda smo već mnogo godina proveli s Isusom.

Teško nam je vjerovati da nas je on pozvao. Možda čak i nije u tome poteškoća da smo mi pozvani, iako se katkad pitamo kako je mogao pozvati druge s kojima dijelimo isto zvanje? Pa zar nije mogao imati pametnijih kriterija, odabrati ljude s kojima ćemo lakše živjeti zajedno, s kojima ćemo moći surađivati, zajedno se oduševljavati za neki posao? Umjesto toga kao da nam se Gospodin želio narugati kad nam je slagao redovničke zajednice, kao da nas je složio s brda s dola, bez nekog plana i bez nekog jasnog kriterija.

Teško nam je vjerovati da je Crkva sveta. Zatrovali su nas novinari svojim nemilosrdnim kamerama koje pokazuju samo ono što je loše: sablazni i otpade sa strane Bogu posvećenih osoba, proteste i istupe iz Crkve sa strane laika, ovih nam dana neprestano pokazuju oronulog starca kao da se ponavlja scena Velikog Petka: »Evo čovjeka», »Evo vam vašeg Pape, to je slika vaše Crkve i vjere: ostaci srednjega vijeka.«

Teško nam je vjerovati da ovim svijetom vlada dobro. Gdjegod se mi okrenu­li, čini nam se da prevladava ekonomski interes, sebičnost, i zakon jačega. Svijet je uronjen u cinizam, u izrugivanje svih vrijednosti i morala - do­voljno je sjetiti se genetske manipulacije i stvaranja embrija u epruvetama ne samo za zdravstvene, nego i kozmetičke svrhe. Teško nam je vjerovati da je Bog ipak negdje prisutan u ovom svijetu, svakako ta se prisutnost kao ne vidi, kao da nema učinka.

Ipak, Ivanu je bilo dovoljno vidjeti da povjeruje. A što je vidio? Vidio je jedan prazan grob. Zar je bilo dovoljno vidjeti jedan prazan grob da se sve promijeni u njegovu životu? Sigurno ne. Nemojmo zaboraviti da je Ivan ostao blizu Isusu i u najtežim momentima muke i smrti. Pamet ne pomaže, ali srce i ljubav otvara oči i čini ustrajnima. Bila je intuicija ljubavi, ona koja je omogućila Ivanu da vidi i da povjeruje prije svih ostalih. Uskrsna radost sazrijeva na tlu vjerne ljubavi.

Vjerna ljubav je, dakle, ona čaroban riječ koju moramo nanovo otkriti i produbiti i ovog Uskrsa. A od nas se traži ustrajna ljubav upravo u gore spomenutim trima područjima: u našem zvanju, u našoj odanosti Crkvi i u našem povjerenju u Božju prisutnost.

Uskrs znači u prvom redu Isusovo uskrsnuće od mrtvih, ali uočimo dobro da su i apostoli, svaki na svoj način, uskrsnuli od njihove sljepoće, od njihove nevjere, od njihove malodušnosti i izgubljenosti. Zagledajmo se danas i mi sa svetim Ivanom u prazan grob kako bismo mogli ugledati i one stvari za koje možda nemamo vremena, oči ili dovoljno ljubavi da vidimo tokom godine. Zapjevajmo onda radosno i mi svoju Aleluju, pjesmu radosnicu i pobjednicu kako bismo mogli krenuti u nove pothvate novim oduševljenjem i s novom ljubavlju.

Župni listić br. 8. - 2. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NA KRAJU SVAKOG PUTA ČEKA NAS BOG

Evanđelje:  Mk 9,2-10

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 22,1-2.93.10-13.15-18; Rim 8,31b-34;


Za prvo čitanje za drugu korizmenu nedjelju uzet je dramatičan opis iz Knjige Postanka o vjeri i spremnosti Abrahamovoj da žrtvuje svog jedinog sina. Bog to nije dopustio, njemu ne trebaju žrtve, već čovjekovo predano srce, i to je u Abrahamu postojalo. Bog i od nas traži čisto srce i potpunu poslušnost. Bog nikada od nas ne želi ništa oduzeti, On uvijek želi samo dati.

U drugom čitanju u Poslanici Rimljanima sveti Pavao strastvenim rije­čima opisuje Božju ljubav prema nama, koja se očitovala u tome da ni svog Sina nije poštedio, već ga je za sve nas žrtvovao. Prisjećanje je to Abrahamova slučaja čijeg je sina Bog poštedio. Zaključak svetog Pavla odnosi se i na nas, samo se usudimo to u jednini izreći, to jest primijeniti na sebe: »Kako ne bi darovao nama — meni — s njim zajedno sve?«

U evanđelju sveti Marko opisuje povijest Isusovog preobraženja. Isti­na, s njim nisu bili svi učenici, samo tri izabrana svjedoka, Petar, Jakov i Ivan, ali i mi možemo biti prisutni. Može se iz ovog događaja iščitati mnogo lijepih poruka, ali najčešće smo obično zapažali dvije stvari. To da je Isus objavio svoju božansku narav i da je po svom preobraženju htio pripremiti svoje učenike na dane patnje.

Ima, međutim, ovaj događaj i treću poruku koju ćemo moći bolje razu­mjeti onda ako ga budemo čitali u svjetlu prvog čitanja. U prvom čitanju, isto kao i u evanđelju, čitamo da se trebalo popeti na visoku goru: tamo je Abraham sa svojim sinom krenuo na goru koja je ležala na zemlji Moriji da ga žrtvuje; ovdje Isus ide na goru zvanu Tabor s tri izabrana učenika. Koliko god utješno djeluje lijepi evanđeoski odlomak koji prikazuje Isuso­vo preobraženje, prvo čitanje prekriva tamnim oblakom našu dušu kada čujemo da je Abraham bio spreman žrtvovati Bogu svoje jedino dijete. Kakav je to Bog koji očekuje takvu žrtvu od čovjeka, ili igra takvu okrutnu igru s čovjekom kao s Abrahamom? Sada već lako zaključujemo da Bog to nije htio, već je Abraham zamišljao da Bog od njega očekuje ljudsku žrtvu, ali tada još to Abraham nije znao, on je s konačnom odlukom u svom srcu i s beskonačnom tugom u duši išao na goru da tamo ostavi svaku nadu, da žrtvuje sav smisao svog života i najljepši san svoje budućnosti: jedino dijete, sreću svojih starih dana. Abraham nije znao što ga čeka tamo gore na gori Morija. Vjerovao je da će tamo biti kraj svemu. Njegovo iznenađenje bilo je, međutim, beskrajno, kada ga je tamo gore na gori očekivao dobrostivi Bog koji ga beskrajno voli kao i njegovog sina Izaka. Abraham je otkrio da je Bog njegov Bog, i njegovo srce se skoro raspuklo od sreće.

Slična je situacija i u evanđeoskoj sceni. Isus je pozvao apostole da pođu s njim na goru zvanu Tabor. Apostoli još nisu bili sasvim načistu tko je zapravo Isus? Ali su se pouzdali u njega i išli su za njim gore na brdo. Nisu znali što ih tamo čeka, a na brdu čekao ih je Bog koji im je objavio Isusovo božanstvo. Srce im je skoro puklo od sreće.

Promislimo da u svakom životu postoji jedno brdo zvano Morija i jed­no brdo zvano Tabor. U svačijem životu nastupi trenutak — moguće smo ga već proživjeli, ali moguće da ćemo ga tek u budućnosti doživjeti, ali sigurno će nastupiti, — kada se u patnji, samoći i u duhovnoj tami i mi osjetimo u tako bezizglednom položaju kao Abraham tamo na brdu Mo­rija. To su takva stanja iz kojih ne vidimo izlaz, kojima nismo u stanju dokučiti smisao, u kojima krvari naše srce, jer osjećamo da više nemamo nade. Abrahamov primjer, međutim, uči nas da i na kraju najbezizglednijih stanja ili putova čeka nas dobrostivi Bog koji je uvijek voljan i sposoban dati nam novu nadu i novi život.

Također, u svakom životu postoji jedan trenutak kada s tri izabrana apostola doživljavamo radost s brda Tabora, odnosno kada Božju dobro­stivu ruku osjećamo toliko  blizu, da se i naše srce rasplamsa, i možda počinjemo mucati, poput Petra, kojemu u svojoj sreći i zadovoljstvu nije palo na pamet ništa drugo, već da izrađuje šatore. U takvim trenutcima međutim trebamo pomisliti da nas Bog moguće na taj način priprema za dane iskušenja i patnji.

Opću poruku nedjeljnih čitanja mogli bismo sažeti na slijedeći način: kamo god da nas vode naši putovi, na kraju svakog puta čeka nas dobrostivi Bog: onaj Bog koji je stao na stranu čovjeka koji ni svog Sina poštedio, već ga je kao zalog ljubavi prema nama žrtvovao za nas, koji je dakle spreman darovati i sve ostalo.