Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Župni listić br. 40 - 28. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BITI KRŠĆANINOM ZAHTJEVAN JE POZIV

Evanđelje:  Mk 10,17-30

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita:

»Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!«

On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.

Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«

Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«

Petar mu poče govoriti: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 7,7-11; Heb 4,12-13;


Za prvo čitanje na dvadeset osmu nedjelju kroz godinu uzet je kratki dio iz Knjige Mudrosti, u kojemu čujemo da je sveti pisac molio Boga za duh mudrosti, koji je na svoju veliku radost i dobio, a njime i sve drugo što mu je bilo potrebno u životu. U Svetom pismu istinska mudrost dar je od Boga. To vrijedi i danas: potrebna nam je mudrost, molimo Boga neka nas obdari mudrošću.

U drugom čitanju autor Poslanice Hebrejima Božju mudrost povezuje s Božjom riječi koja nas poziva na iskrenost, jer Bog poznaje tajne ljudske duše. I u našem životu je važno da nas Božja riječ neprestano pročišćava.

U evanđelju sveti Marko opisuje dobro poznati susret između Isusa i bogatog mladića. Ovaj događaj ima tri sudionika: Isusa, bogatog mladića i začuđene učenike.

Prije svega saznajemo da je Isus već krenuo kada se mladić požurio i zaustavio ga. Iz toga možemo zaključiti da mladić nije do kraja saslušao Isusovo naučavanje. Isus se nije naljutio zbog nasrtljivosti. Mladić je došao s dobrom namjerom, bio je bogobojazan, živio je po Božjim zapovijedima. Mladić je bio pun dobre namjere, velikih i svetih želja, divljenja prema Isusu. Ali je sve to ostalo samo kao namjera, dobra želja, i divljenje, koje nisu slijedile odluke, djela, djelovanja. Često se tako događa i u našem životu: oduševimo se, bivamo potreseni povodom nekog događaja, ali nakon toga uzmaknemo i ne idemo dalje.

Promislimo da je poteškoća mladića bila u tome što se nije mogao osloboditi svog bogatstva i zapitajmo se: što je to što nas vezuje, posjeduje ili sprečava na putu do Isusa? Isus nije bio protiv bogatstva. Imao je imućne prijatelje koje nije pozvao da ostave svoje imanje i da ga slijede. Možemo se sjetiti  Lazara i njegovih dviju sestara, koji su u svojoj kući rado ugostili ne  samo Isusa, već i njegove učenike, što znači da su ih imali od čega ugostiti. Tu je riječ o nečemu drugome. Mladić je dotakao pojam savršenstva, istina ne izravno, već u prikrivenoj formi, kada je izjavio da se zakona savjesno pridržavao, ali je od toga želio više.

Zaustavimo se na čas pred Isusom i uočimo kako je primio mladića i što mu je rekao. Isus je mladića primio s ljubavlju, ali nije bio spreman ni na kakve pogodbe. Isus je pred mladića postavio visok cilj, koji ovaj njje bio spreman prihvatiti. Ovdje možemo promisliti odnos između evanđelja i današnjih mladih.

Naš dojam je da bi poneki pod svaku cijenu željeli pridobiti mlade za Crkvu. Trebalo bi mladima prići, trebalo bi im se na »njihovom jezik obratiti«, s pažnjom bi trebalo osluškivati njihove potrebe - navode pojedini dušobrižnici. Ne nedostaju ni konkretni koraci: neka u crkvi bude »beat« misa umjesto klasične glazbe, umjesto molitvenih susreta na župama organizirajmo raznolike zabavne programe. Neki se pozivaju na sv. Pavla i koriste njegovo načelo, po kojemu je svima postao sve kako bi po­jedince spasio i zato misle da treba postići kompromis sa svijetom mladih, prema njima trebali bi biti uviđavniji nego prema starijima.

Isus nije postupio »u rukavicama« s bogatim mladićem, kojega bismo danas nazvali dobronamjernim tražiteljem. Isus je dobronamjernog mla­dića preplašio. Nije bio voljan na kompromise s njime. Ponudio mu je cjelovito evanđelje, sa svim njegovim zahtjevima. Mladić je otišao tužan, ali Isus ni tada nije otišao za njim.

Danas Crkva pronosi Isusovu poruku, stoga osnovni kriterij njenog djelovanja je također cjelovitost evanđeoskih istina. Na ovom području ne može sklopiti kompromise sa svijetom. Način na koji tumači poruke s kojima je ovlaštena, to je predmetom promišljanja. Kako je evanđelje po­ruka namijenjena svakom čovjeku, Crkva i danas na trgovima svijeta mora širiti cjelovitu istinu, tako kako je to činio i Pavao na Areopagu, neovisno o tome sviđa li se to današnjem čovjeku ili ne. Crkva nije veletržnica vjerskih potreba, gdje ljude treba privući kako bi odabrali ono što žele, već je to cjelovita poruka Isusa Krista koja u sebe obuhvaća i križ i odricanja.

 

Župni listić br. 39 - 27. nedjelja kroz godinu - godina B

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

EVANĐELJE JE UVIJEK OSLOBAĐAJUĆA RADOSNA VIJEST

Evanđelje:  Mk 10,2-16

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:

»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«

U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Riječ Gospodnja.


 Ostala čitanja: Post 2,18-24; Heb 2,9-11;


Prvo čitanje dvadeset sedme nedjelje kroz godinu je dio uzet iz Knji­ge Postanka, koje opisuje postanak žene. Poruka čitanja je zaključna rečenica koja odlučno kazuje kako muž i žena pripadaju jedan drugome. Zbog toga muškarac napušta svog oca i majku te postaje privržen svojoj supruzi, i dvoje postaju jedno tijelo.

U drugom čitanju nekoliko redaka uzeto je iz Pisma Židovima o bo­žanskom podrijetlu Isusa. Sveti pisac sa zahvalnošću podsjeća da je Isus umro za sve nas. Povremeno je korisno primijeniti na nas temeljne evanđeoske istine na način, da ono što tamo čitamo u množini, glasno izgovo­rimo u jednini, npr. Isus je umro za mene.

Evanđelje započinje s mučnim uvodom: farizeji su htjeli iskušati Isusa, zato su mu postavili na prvi pogled jednostavno pitanje. Pitali su ga: »Smi­je li muž otpustiti svoju ženu?« Isus je otklonio pitanje i pozvao farizeje da sami pronađu odgovor u Bibliji. Ali kada su oni pokušali zaobići odgovor, odnosno pozvati se na Mojsijev zakon, tada ih je Isus poučio da iznad svih postoji Božji zakon, koji ni jedan zakon donijet od ljudi ne može ukinuti.

Ovdje možemo uočiti da je Isus glede pitanja, koje se na prvi pogled čini ovozemaljskim, pozornost svojih slušatelja usmjerio na Boga. Ovo vri­jedi ne samo prema zlonamjernim farizejima, već i prema dobronamjernim apostolima, koji također nisu shvatili o čemu je zapravo riječ. Isus im je objasnio da postoje takve istine koje su ukorijenjene u Bogu, stoga samo ovozemaljskom logikom nisu shvatljive. Među ove spada i brak, koji nije samo ljudski pothvat, već i tajna koja doseže u Božji naum, čijem razumi­jevanju je neophodna vjera.

Što je Bog sjedinio, to čovjek neka ne rastavlja. Ovo upozorenje ne od­nosi se samo na brak, već i na mnogo drugih stvari. Ovdje naime tema nije brak, već odnos Boga i čovjeka. Postoje stvari u koje se čovjek ne može uplitati; Bog je gospodar svijeta, a ne čovjek.

Ima, međutim, ovo evanđelje i drugu poruku, koja je ušima tadašnji Isusovih slušatelja, posebice žena, zvučala kao prava radosna vijest. Pitanje su naime postavili muškarci, koji su pošli od krive pretpostavke da je žena vlasništvo muškarca, koji može s njome činiti što ga je volja, može ju otpustiti kada hoće, dakle slobodno raspolagati sa svojom ženom. Isus je svojim odgovorom zapravo oslobodio ženu. Objasnio je da u izvornom naumu Stvoritelja žena nije vlasništvo muža, već partner, ravnopravna s njime, dakle i jednakopravna.

Evanđelje je uvijek radosna vijest koja oslobađa. Kada Isus govori o braku, tada o tome ne govori kao o prisili ili teretu, već kao o savezu dvaju slobodnih ljudskih bića sklopljenih u prisutnosti Boga.

Šteta, što se čitanje iz evanđelja ovdje prekida. Sljedeća rečenica, na­ime, govori o tome kako je Isus pozvao k sebi jedno malo dijete. Ovaj prizor organski spada u prethodnu sliku: brak nije samo ljubav između muškarca i žene, međusobno poštovanje i preuzimanje odgovornosti, već uključuje i odgovornost prema djetetu.

Današnje društvo, nažalost, toliko olako uzima rastavu, da doživotna vjernost se u svijesti ljudi nekako potiskuje u pozadinu. Samo što se mi vjernici ne ravnamo prema ovozemaljskoj logici i statistici, već prema uče­nju naše Crkve. Katekizam Katoličke Crkve lijepo obuhvaća katoličko učenje koje se odnosi na brak, kada na sljedeći način definira bit braka u Božjem naumu: »Sveto pismo započinje sa stvaranjem muškarca i žene, a završa­va sa svadbenom svečanošću Jaganjca u Knjizi otkrivenja.« I dodaje kako ljubav i brak imaju svoje unutarnje zakone koje ne treba posebno uteme­ljiti jer u sebi nose svoje obrazloženje, ali ih se ne može ni suspendirati (prekinuti) nikakvim ljudskim zakonima. Bračna vjernost spada u vječne vrijednosti, koja u sebi nosi Božji blagoslov.

Župni listić br. 34 - 22. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

VJERODOSTOJNA RELIGIJA

 

Evanđelje:  Mk 7,1-8.14-15.21-23

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«

Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 4,1-2. 6-8; Jak 1,17-18. 21b-22.27; 3)


Prvo čitanje za dvadeset drugu nedjelju kroz godinu je odlomak uzet iz Druge knjige Zakonika, koji nas podsjeća da naš savez sklopljen s Bogom jest njegov dar i ako se pridržavamo njegovih zapovjedi, tada mudro postupamo. Židovi su se ponosili Božjom blizinom. Bog nam se preko svog Sina još više približio, ovdje je među nama.

Drugo čitanje je uzeto iz Poslanice Apostola Jakova. Primatelji kojima se obraća kršteni su Židovi kojima Apostol daje praktične savjete za kr­šćanski život. Važno je upozorenje da učenje trebaju primijeniti i u svakod­nevnom životu, a ne samo da ga slušaju jer će sami sebe zavarati. Možemo sada promisliti koliko smo pošteni u življenju svojih kršćanskih vrednota.

Evanđelje opisuje jedan mučan razgovor između Isusa i farizeja. Fari­zeji su glasno branili pojedine običaje svoje vjere koje su oni držali bitnima i napadali su Isusove učenike koji su, po farizejima, prekršili svete zakone. Isus prije svega brani svoje učenike od zlonamjernih napada te daje poduku vječne vrijednosti o grijehu i njegovim korijenima.

Zaustavimo se na čas pred ovim prizorom: Isus brani svoje učenike od zlonamjernih napada. Uočimo dobrotu Isusovu, koji uvijek stoji na strani progonjenih, obespravljenih i malih ljudi. Stoji na strani onih koji ga vole, onih koji su mu svoj život povjerili. Ovi nisu nužno besprijekorni ljudi, jer su se i apostoli spoticali, bili su ljubomorni jedni na druge, u času tragedije kukavički su pobjegli, ali ih je Isus ipak volio i branio. Takav je naš Isus, brani i razumije i nas.

Ali trebamo promisliti i onu pouku koju je Isus dao svojim učenicima o grijehu. Korijeni grijeha nalaze se u našim podvojenim srcima. Nema stoga smisla pozivati se na vanjske okolnosti ili druge kriviti zbog naših grijeha i slabosti, već trebamo iskreno proviriti u dubinu našeg srca i trebamo priznati da smo grješni i slabi i stoga nam je potrebno Božje oproštenje.

Osnovno iskustvo otkupljenja je da su naši grijesi oprošteni. Pomi­slimo samo na susrete u evanđelju kada je Isus nekomu oprostio: Zakej, grješna žena, Marija Magdalena i Petar. Svi su oni od Isusa čuli riječi
opraštanja i to ih je oslobodilo od tereta slabosti.                                                       

Teološki gledano, grijeh je slobodna odluka protiv Boga. Ova odluka međutim, nije djelo trenutka. I veliki grijesi započinju s manjim izdajama, prijevarama, koje se potom nadograđuju jedna na drugu. Juda nije izdao Isusa zato što ga je mrzio, već zato što je više volio novac; izdaja je započela s manjim prijevarama. Ni Petar nije zanijekao svog Učitelja zato što ga ne bi volio, već zato što je držao važnijim svoj dobar glas, nego sudbinu svog Učitelja. U duhovnom životu važno je paziti na sitne laži.

U Evanđelju Isus nam otkriva bit prave vjere. Isus je farizeje otvoreno nazvao dvoličnima jer su samo formalno poštivali Boga, ali im je srce bilo daleko od Njega, vjeru su izražavali samo izvana, pobožna djela činili su zbog toga da bi ih ljudi vidjeli i divili se njihovoj vjeri. Pogreška nije bila u tome što su činili, već u tome zašto su to činili.

Isus je iskoristio ovu, za njih nezgodnu situaciju, da svojim slušatelji­ma protumači bit prave, vjerodostojne vjere. U dubini srca ne nalaze se samo korijeni naše ljubavi prema Bogu, već tamo sežu i korijeni zla.

Farizeji su sve to trebali znati. Sasvim sigurno, to su i znali, ali su zagli­bili u izvanjskom izvršavanju pravila. Zato ih je Isus nazvao dvoličnima. Grijeh farizeja je zapravo bio da su ljudima prikazivali krivu sliku o Bogu; njihov Bog je bio strogi sudac koji nije trpio slabosti ljudi. Isus se trudio na svakom koraku ovu sliku o Bogu ispraviti. Njegova slika o Bogu bila je suprotna onoj od farizeja. Isus je o Bogu govorio kao o Ocu koji je pun ljubavi i koji se raduje povratku izgubljenog sina, kao o Dobrom pastiru koji traga za izgubljenom ovcom, kao o brižnom Bogu koji se brine i o malim pticama. Prije svega, govorio je o takvom Bogu, koji je u toj mjeri ljubio ljude, da je svog Jedinorođenog Sina poslao kako se nitko tko vjeruje u njega ne bi izgubio.

Temeljno pitanje našeg duhovnog života je za koga držimo Boga, ili na drugi način izraženo: kakav je naš Bog? Isto vrijedi za življenje naše vjere kao i za svjedočenje vjere: prema vani i prema drugima, moramo zračiti onu sliku o Bogu, koju nam je pokazao Krist Gospodin. Amen.

Župni listić br. 38 - 26. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ČISTIM OKOM PRED BOGA STATI

Evanđelje:  Mk 9,38-43.45.47-48

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Ivan reče Isusu:

»Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«

»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«

»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Br 11,25-29; Jak 5,1-6;


Prvo čitanje dvadeset šeste nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Broje­va gdje čitamo kako je Duh Božji sišao i na neke ljude koji nisu pripa­dali izravno u Mojsijevu službu. Njegovi vjerni su mu to javili s negodovanjem i tražili od Mojsija da im zabrani prorokovati. Mojsije međutim nije to htio učiniti, jer je znao da se Duh Božji ne može prisvojiti. On je svuda prisutan i djeluje kako hoće. Duh Božji i danas pokreće svijet i svako dobro dolazi od njega.

U drugom čitanju sveti Jakov oštrim riječima žigoše bogate, ali uočimo da ne osuđuje ih zbog toga što su bogati, nego što su sebični i nepošteni bogataši. I danas vrijedi isto: nije bogatstvo ono, što uništava čovjeka, nego nutarnji zli porivi vode do toga da se zloupotrebi bogatstvo. Isto vrijedi i za siromaštvo sa suprotnim predznakom: ne čini siromaštvo nesretnim nekoga, nego zavist i pohota i druga zla nagnuća.

Evanđelje na prvo čitanje izaziva u nama negativne osjećaje. Naime, kad kažemo evanđelje, onda obično mislimo na radosnu vijest koja ohra­bruje, tješi, ulijeva snagu. Na ovo evanđelje teško je primijeniti ove ozna­ke. Ovdje čitamo riječi koje zastrašuju: skandali, samoubojstvo utapanjem, oči koje treba iskopati, ruke koje treba odsjeći. Zar je nebo stvarno puno sakatih ljudi, kako je to netko cinički primijetio čitajući ove retke? Što je zapravo Isus htio reći, a možda evanđelist zaboravio zapisati na pozitivan način? Pokušajmo ući u smisao Isusovih riječi.

Ovo evanđelje možemo podijeliti na dvije tematske jedinice. Prvi dio govori o tome kako su Apostoli htjeli imati za sebe privilegij dara istjeriva­nje đavla pa su optužili kod Isusa one koji su to činili bez njegove ovlasti. Isus nije prihvatio argumente svojih Apostola i nije dopustio da se ljudima zabrani činiti dobro.

Ima, međutim, u ovoj tužbi Apostola jedna duboka psihološka istina. Apostoli su ovdje i nehotice podijelili svijet na dva tabora: mi i oni drugi. Mi koji pripadamo Isusu i oni koji ne pripadaju Isusu. Pritom se i nehotice podrazumijeva, da smo mi dobri, a oni drugi zli. Nema smisla ovako dijeliti ljude: svatko pripada Isusu na različitim stupnjevima. Svi su djeca Božja, samo možda nisu svi posvijestili ovu istinu na jednaki način. Čitavo čovječanstvo je »mi«, velika Božja obitelj u dobru i u zlu.

Drugi dio započinje sablaznima, a završava prijetećim riječima o sa sakaćenju i utapanjem u vodi. Isus ovdje govori o zlu na radikalan način: ukazuje na korijene zla. Semiti su, naime, smatrali da svako zlo ima svoje sjedište u udovima ili u očima. Ako dakle želimo iskorijeniti zlo, moramo se vratiti na korijene zla. Danas bismo rekli da moramo postati gospodari zlih nagnuća, moramo iskorijeniti sebičnost kao što kirurg odstranjuje bolesno tkivo.

Isus nas, dakle, poziva da pronađemo korijen zla u sebi. Nema puno smisla stalno druge kriviti za zlo ili tražiti izvor zla u vanjskim okolnosti­ma. Ovo nas evanđelje prema tome poziva na radikalnu iskrenost i pošte­nje prema sebi, ljudima i Bogu. Stanimo pred Isusa i molimo ga da nam pokaže gdje su izvori zla u nama, što bismo to trebali iščupati iz našeg života kako bismo mogli čistih očiju, snažnih ruku i sigurnih nogu stati pred vlastitu savjest, pred druge ljude i pred Boga.

Župni listić br. 33 - 21. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DJELOVANJE ISUSOVIH RIJEČI 

Evanđelje: Iv 6,60-69 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:

»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«

Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.« 


Ostala čitanja:  24,1-2a. 15-17.18b; Ef 5,21-32;


Prvo čitanje dvadeset prve nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Jošuine gdje Jošua stavlja narod pred izbor: ili će služiti Bogu svojih otaca ili poganskim idolima. Narod se odlučio za Boga svojih otaca, budući da su se sjetili velikih djela što je Bog učinio za njihove očeve. I naša je prošlost puna velikih Božjih djela, korisno je povremeno sjetiti se svih Božjih dobročinstava.

Drugo čitanje je iz Poslanice svetog Pavla apostola Efežanima u kojoj Pavao nabraja staleške dužnosti vjernika. Korisno je uočiti da Apostol sve te dužnosti smješta unutar Crkve. Naše kršćansko zvanje, štogod ono bilo, uvijek se ostvaruje unutar konkretne Crkve, a ne u nekom zrakopraznom prostoru. To znači da moramo poštivati crkvene odredbe i onda, ako ih možda ne shvaćamo ili nam se ne sviđaju. Na duhovnu zrelost spada spre­mnost da se izjednačimo s Crkvom pa ovako govorimo: Moja Crkva, moj Papa, moj Biskup, moj Župnik, moja Župa, itd.

Evanđelje možemo podijeliti na dva dijela. U prvom dijelu čitamo kako neki nisu vjerovali u Isusa, neki držali njegov govor o kruhu života tvrdom besjedom, a opet neki su se sablaznili zbog onoga što je rekao.

U drugom dijelu čitamo o hrabroj ispovijesti Petra koji je i u ime ostalih odlučno stao uz Isusa, premda vjerojatno ni on nije razumio mnogo toga od Isusova govora. Korisno je uočiti ovdje da se Petar i nije zbog sadržaja Isusova govora odlučio za njega, nego zbog Isusove osobe. Oni koji su mrmljali i negodovali zaustavili su se na vanjskim stvarima, na riječima i nisu stigli do biti stvari. Oni su razglabali smisao onoga što su čuli, a nisu gledali na onoga koji je te stvari rekao. Petar je krenuo u ispravnom smje­ru: njega je zanimao u prvom redu Isus, a onda ono što je rekao. Petar je prihvatio Isusovu nauku jer je vjerovao da je Isus Svetac Božji.

Ova se situacija može ostvariti i u našem životu. Na neki način nosimo u sebi oba tipa. Katkad sličimo onima koji su se bunili, a to je onda kad  s nerazumijevanjem stojimo pred nekom evanđeoskom istinom ili kritiziramo neki nauk Crkve i crkvenog učiteljstva. U tim trenucima potrebno je posvijestiti koja je ta vlast i koji je taj autoritet koji stoji iza takvog naučavanja. Sam Isus je rekao da štogod njegovi apostoli svežu na zemlji, on će to poštivati na nebu. Današnji nasljednici apostola su Papa i Biskupi: njihovo naučavanje, njihove riječi imaju jamstvo Isusova autoriteta. Katkad smo slični Petru i ostalim učenicima koji ipak rado prihvaćaju Isusov nauk ne zbog toga što bismo sve razumjeli, nego zato što volimo Isusa. Pogledajmo najprije one koji se bune protiv Isusovih riječi.

U evanđeoskom izvješću možemo razlikovati tri stava ljudi kao re­akciju na Isusove riječi. Bilo je takvih koji su jednostavno napustili Isusa i nisu ga dalje slijedili. Bilo je takvih u kojima su Isusove riječi prouzročile nutarnju podijeljenost, a bilo je i takvih koje su Isusove riječi potakle na još čvršću vjeru i odanost prema njemu.

Prvo, promotrimo najprije one koji su napustili Isusa zbog njegovog tvrdog govora. Razlozi su mogli biti različiti. Neki su već možda slutili kamo će dalje voditi Isusov put, naime, prema konačnoj tragediji u kojoj oni nisu bili spremni sudjelovati pa su se na vrijeme povukli. Ti su lju­di slijedili Isusa zbog njegovih lijepih riječi, zbog uzvišene nauke, utješna obećanja, zbog njegovih čudesa i liječenja. Mogli bismo reći da su ti bili oni koji su prihvaćali vjeru zbog njezine ljepote. Ima i danas ljudi koji spadaju u ovu kategoriju. To su ljudi koje ne zanima Isusova nauka, nego se dive ljepotama evanđeoskih prispodoba, na turističkim putovanjima dive se veličanstvenim katedralama, rado slušaju religioznu glazbu, ali ako treba donijeti kakvu žrtvu za svoju vjeru, tu zastaju i ne idu dalje. Ovamo spa­daju i oni koji žele samo dobiti od Isusa, a nisu spremni davati, koji žele samo dobiti od Crkve, ali ne i davati. Ako netko prihvati Isusa, taj mora računati i s križem.

Drugo, bilo je takvih koje su Isusove riječi toliko pomutile u njihovoj nutrini da su izgubili osnovno povjerenje u Isusa i ne samo mu okrenuli leđa, nego mu postali neprijatelji. To je bio Judin slučaj. On nije ovako zamislio Mesiju. Judina tragedija nije u tome što je napustio Isusa, nego što mu je postao neprijateljem. Nažalost, i danas ima takvih bivših vjernika, dapače, bivših svećenika, koji ne samo da istupe iz Crkve ili napuste svećeničku službu, nego onda postanu njezini neprijatelji i napadaju je na svaki način.

Treće, bilo je takvih u kojima su Isusove riječi probudile još veću odlučnost da ga slijede. U ime ovih je progovorio Petar On nije rekao da razumije Isusove riječi, nego da ih prihvaća zbog Isusa. To je govor zrele vjere. Kršćanstvo nije filozofski sistem, nije etička doktrina, nego osobi odnos prema Isusu. Ponavljajmo stoga s Petrom: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji«.

Župni listić br. 37 - 25. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

JEDINA MJERA ČOVJEKOVE VELIČINE JE BOG

Evanđelje:  Mk 9,30-37

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 2,12.17-20; Jak 3,16-4.3;


Prvo čitanje dvadeset pete nedjelje kroz godinu je nekoliko sažetih re­čenica uzetih iz Knjige mudrosti, koje nam dočaravaju jednu vječitu ljudsku dramu: provaliju koja postoji između zlih i dobrih. Stanje ni danas nije drukčije: često imamo dojam da se zli nekažnjeno izruguju našim naj­svetijim vrijednostima. Šteta što se ovdje čitanje prekida jer sljedeća reče­nica daje ključ rješenja. Zli griješe jer ne poznaju tajne namjere Božje. Stoga se ne nadaju ni nagradi zbog krijeposti niti znaju cijeniti nagradu koju dobivaju čiste duše.

U drugom čitanju odlomak je uzet iz Poslanice apostola svetog Jakova, u kojemu saznajemo da su članovi prve kršćanske zajednice bili opterećeni mnogim ljudskim slabostima: zavist, sebičnost i još mnogo toga kvarilo je »zajednicu svetaca«. Ali apostol hrabri svoje čitatelje da kao protusredstvo svemu tomu otvore svoju dušu za mudrosti koje potječu odozgo, a čiji plod je miroljubivost i popustljivost. To je poruka upućena nama: ne možemo biti vjerodostojni kršćani bez mudrosti koja nam dolazi odozgo, koju Bog daje svakome tko mu se s povjerenjem obrati.

U evanđelju sveti Marko izvješćuje o jednom incidentu: apostoli su među sobom raspravljali o tome tko je najveći među njima, zbog čega ih je Isus ozbiljno prekorio. Isus je uvijek pokazivao veliko razumijevanje za ljudske slabosti. Nikada nije branio ili proganjao manje ili veće ljudske ra­dosti, do te mjere, da su ga zbog toga neprijatelji nazivali prijateljem grješnika i rugali su mu se da je i on isto takav »pajdaš« kao njegovi sumnjivi prijatelji. Isus nikada svoje učenike nije htio odgojiti poput nadljudskih bića kojima je život stran, već ih je pustio da ostanu normalni, jednostavni ljudi. Zbog toga nas iznenađuje Isusova neuobičajeno oštra reakcija, kako to čitamo u ovom evanđelju, odnosno da ih je prekorio jer su raspravljali o tome tko je među njima veći.

Na prvi pogled mogli bismo reći da se radi o nedužnoj, sitnoj ljud­skoj pogrešci, o malenoj taštini: tko je veći među njima. Cijeli slučaj mogli bismo od strane jednostavnih galilejskih ribara smatrati djetinjastim jer oni vjerojatno nisu imali mnogo razloga za isticanjem i razmetanjem. Na temelju čega su se pokušali usporediti međusobno? Isus je ipak nastupio strogo, što upućuje da se tu radilo o nečemu ozbiljnijem od djetinjastog  natjecanja nekolicine odraslih muškaraca.

Stvarno, ovdje se radi o prilično ozbiljnoj istini, točnije, o tome kako čovjek vrjednuje sebe, kakvo mjerilo koristi da bi izrazio svoju ljudsku veličinu i svoje dostojanstvo. Apostoli su osnove svojeg dostojanstva tražili u pogrešnom pravcu i bili su u dvojakoj pogibelji da promaše definiciju svog identiteta. Psihološki i teološki tapkali su u krivom smjeru.

Psihološki kratki spoj apostola je bio u tome što su svoju ljudsku veličinu pokušali izmjeriti usporedbom s drugima. Općenito ljudsko iskušenje je da se uspoređujemo s drugima, što najčešće ima za posljedicu da u drugima vidimo više, a u sebi manje, konkretno: on je dobio više, a ja manje on je bogatiji, a ja siromašniji, on zna pjevati, a ja ne znam, on je zdrav a ja bolestan, itd. Takva usporedba je nevaljana zato jer usporedbu činimo na vanjskim stvarima: ako je netko bogatiji od nas, to još ne znači da je i sretniji.

Nadalje, s takvom usporedbom činimo nepravdu prema drugima, jer isključivo gledamo njihove dobre strane, a ne mislimo da možda imaju i tajnih patnji. A ako bismo došli do zaključka da smo mi bolji, pametniji, čestitiji od drugih, onda nas samo jedan korak odvaja od toga da budemo umišljeni i da drugoga iskoristimo za svoje ciljeve.

Ima tu, međutim, i jedna teološka zamka, gotovo bismo rekli: neprav­da učinjena Bogu. Ukoliko se uspoređujemo s drugima i stalno dolazimo do zaključka da je Bog drugima dao više nego nama, onda Boga optužuje­mo za nepravednost. Na to nas je upućivao Isus u paraboli o radnicima u vinogradu, kada je gospodar upozorio nezadovoljne nadničare da ako on kao vlasnik zadnjemu daje isto kao i prvome, to nije nepravda već veliko­dušnost. Bog je prema svima nama velikodušan.

Jedina mjera ljudskog dostojanstva je Božja ljubav prema nama. Mo­ramo u našoj vjeri stići do one točke da spoznamo kako nismo slučajno na ovome svijetu, da nismo slučajno muškarci ili žene, Hrvati ili druge nacionalnosti, već je sve to dio Božjeg plana o nama. Tko je to shvatio, taj je »najveći u Božjem kraljevstvu«. Zato je Isus pozvao apostole da uzmu primjer malog djeteta, koje ne propitkuje o svom identitetu, već živi u oz­račju ljubavi svojih roditelja i tako prihvaća sebe, kako njegovi roditelji  prihvaćaju njega.

Župni listić br. 32 - VELIKA GOSPA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

Bogu nije ništa nemoguće

ZVONKO PAŽIN

Evanđelje:  Lk 1,39-56 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama

i blagoslovljen plod utrobe tvoje!

Ta otkuda meni

da mi dođe majka Gospodina mojega?

Gledaj samo!

Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega,

zaigra mi od radosti čedo u utrobi.

Blažena ti što povjerova

da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče:

»Veliča duša moja Gospodina,

klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10-12.16; 1 Kor 15,20-27a; 


Danas se radujemo slavi i proslavi Blažene Djevice Marije koja nam je svima, kao ljudska kći, radost, uzor i nada. Ona je uzvišena dika roda našega. Marijina je veličina ponajprije u tome što je Bogorodica i po tome je jedinstvena. Međutim, netko bi mogao reći kako u tome nema njezine zasluge. To je Božje obećanje i čisti Božji dar. Zato bi netko mogao pomisliti kako se običan čovjek ne može s njom mjeriti niti je nasljedovati u njezinoj svetosti. Drugim riječima, ispada da su Marijine kreposti za nas nedokučive, pa ih se onda ne bi ni isplatilo pokušavati nasljedovati je. Nažalost, stari su pisci na sličan način opisivali i živote drugih svetaca, da im se čovjek samo mogao diviti, a da mu nije bilo moguće pomisliti da bi se i on tako ponašao. Zar je sva Marijina veličina u tome što je bila odabrana za Bogomajku? Meni se čini da ključ razumijevanja Marijine veličine i njezinog odabranja leži upravo u Elizabetinom nadahnutom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Dok u njoj prepoznaje Bogorodicu, Elizabeta veli da je blažena jer je povjerovala. Ako se može govoriti o ljudskoj zasluzi – a u određenom smislu svakako može! – onda je upravo tu izražena sva Marijina veličina: ona je povjerovala. Podsjetimo se. Bog je odlučio da u punini vremena njegov Sin postane čovjekom. Izabire Mariju i po anđelu joj objavljuje svoj naum. Marija je gotovo sigurno bila – za naše poimanje – izuzetno mlada. I upravo njoj, koja je još nedavno bila dijete, koja je obična, neznatna, malena djevojka iz „prezrenog Nazareta“, iz „Galileje poganske“ objavljuje Bog da će biti majka Spasiteljeva. K tome još djevičanska majka. Izgleda da je doista previše toga u samo jednom susretu s anđelom. No ipak, Marija je povjerovala. Povjerovala da je Bogu stvarno sve moguće. Rekla je jednostavno: „Neka mi bude.“ I Bog je dao da se po njoj dogode velike stvari, tako da će je „blaženom zvati svi naraštaji“. Mi bismo rekli: „Tko će k’o Bog!“ Bogu je sve moguće. Za nas poruka vrlo jednostavna, sažeta u dvije rečenice. Prva je: „Bogu nije ništa nemoguće“, a druga je sadržana u Elizabetinom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Naime, i ja za svoj život mogu s punim pravom reći: „Bogu nije ništa nemoguće.“ Bogu je moguće, uz moju suradnju, riješiti me svakoga grijeha i svake napasti. Bogu je moguće preobraziti me da činim, mislim i govorim dobro. Bogu je moguće posvema promijeniti moj život. On je to zapravo već učinio u trenutku moga krštenja, samo što ja po svojim zlim navikama priječim njegovu milost. Božja milost traži i moju suradnju. Pa će se onda i moje blaženstvo očitovati upravo u tome da sam djelatno povjerovao. Jednostavno trebam povjerovati da Bog ozbiljno misli i da mu je stvarno moguće od mene učiniti istinsku i živu sliku svoga Sina. Bog je Marijinu vjeru okrunio: ona je dušom i tijelom uznesena na nebo. I mi smo pozvani u istu slavu. Jer, „Bogu nije ništa nemoguće“.

Župni listić br. 36 - 24. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSA SLIJEDITI UVIJEK I SVUDA

Evanđelje:  Mk 8,27-35

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.

I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18;


Prvo čitanje dvadeset četvrte nedjelje kroz godinu je odlomak iz knjige proroka Izaije u kojemu prorok izvješćuje o poteškoćama svog posla­nja: bilo je onih koji su ga riječima grdili, ali bilo je i onih koji su ga fizički napali. Unatoč tomu, prorok nije klonuo jer je svu nadu položio u Boga. I nas samo ovo beskrajno povjerenje u Boga može provesti kroz iskušenja života.

Drugo čitanje je uzeto iz Poslanice svetog Jakova u kojemu apostol tumači blisko jedinstvo između vjere i djela. Jalova je ona vjera iz koje ne izviru dobra djela. Dobro je znati da i danas postoje mnogi koji na temelju svoje vjere postaju dobročinitelji čovječanstva. Svatko onaj koji na temelju svoje vjere pošteno i savjesno izvršava svoje profesionalne dužnosti, svje­dokom je među ljudima ne samo snage vjere, već i Božje ljubavi prema nama.

U evanđelju sveti Marko izvješćuje o jednoj velikoj drami: o Petrovom svjedočenju vjere, ali i o njegovom padu. Zanimljiva je, ali i poučna ova suprotnost: Petar je u jednoj osobi velik, ali i mali, vjernik, ali i sumnjičav, hrabar, ali i plašljiv. U njemu se lako možemo i sami prepoznati. Ali pro­motrimo redom pojedine dijelove u ovom evanđeoskom prizoru.

Evanđelist Marko na zanimljiv način se izražava: »Petar je Isusa po­zvao na stranu i prigovorio mu.« Petar se nije javno suprotstavio Isusovoj izjavi da će trebati trpjeti, već je bez svjedoka htio Isusu izraziti svoj stav o izrečenome. Možemo to protumačiti dobronamjerno, da je Petar to učinio u četiri oka zbog toga da ne sablazni ostale u čije ime je govorio. Mogli bismo reći da je Petar bio taktičan. Ali ishod ovog događaja ne potvrđuje ovakvu našu dobronamjernu pretpostavku. Petar je radije htio biti povjerljiv s Isusom: prijatelje znamo pozvati na stranu i tiho im priopćiti nešto što ne želimo da i drugi čuju. Ali Petar je morao naučiti da mu Isus nije u tom smislu prijatelj.

Prva pouka koju iz ovog prizora možemo naučiti je da i mi živimo u stalnoj dvojnosti: svatko tko je velik na jednom ili drugom području svog života ili karaktera istovremeno je malen, nezgrapan i ranjiv na drugom području. Jedan od pokazatelja osobne zrelosti je da znamo prihvatiti svoja ograničenja, kako je to Petar učinio. Ne čitamo, naime, nigdje, da bi se uvrijeđeno okrenuo od Isusa, jer je njega, Petra, odlikovanog od drugih, usudio nazvati sotonom. U Petru je bilo toliko poniznosti, toliko samospoznaje i toliko ljubavi prema Isusu, da je prihvatio svoj neuspjeh i slijedio dalje ljubljenog Gospodina.

U današnjoj Crkvi kao da smo svjedoci slične situacije, samo što ishod nije uvijek tako pozitivan kao kod Petra. Postoje vjernici koji napuštaj Crkvu jer ne mogu prihvatiti da bi bili članovi jedne takoreći »nazadne Crkve« kao što je ova Crkva. Postoje takvi koji prestaju prakticirati vjeru jer ne mogu prihvatiti da Crkva rastavljenima i ponovno vjenčanima ne dopušta pristupiti svetoj pričesti. Ima svećenika koji napuštaju svoj poziv i svoju Crkvu jer ne mogu prihvatiti celibat. Nevolja je samo u tome, što za to skoro nikada ne krive sebe, već Crkvu, za nerazumijevanje, ograni­čenje i zaostalost. Svima njima bila bi velika potreba Petrova poniznost da priznaju svoja ograničenja i da tiho slijede svog Gospodina i onda kada sasvim ne razumiju što on želi od njih.

Druga velika pouka, koju iz ovog evanđeoskog prizora možemo izvu­ći, je da Isus nas doduše jako voli, i oprašta naše grijehe ako se pokajemo, obriše naše suze ako vidi da plačemo, ali Isus ipak nije slab i nije nam takav »prijatelj« s kojim smo ravnopravni. U našoj vjeri Isus je Gospodin, on odlučuje o ishodu stvari i ne dovodi nas uvijek tamo kamo bismo to mi željeli. To je Petru poslije uskrsnuća otvoreno i rekao, odnosno, da je ranije išao tamo gdje je htio, ali sada već treba ići tamo gdje to drugi hoće, da ide prvenstveno tamo gdje će ga odvesti njegova ljubav prema Isusu. Teologi­ja takvo držanje naziva »poslušnost vjere«. Imajmo hrabrosti povjeriti sebe i svoj život Isusu i onda kada ne razumijemo do kraja kamo nas to želi od­vesti. On bolje poznaje put nego mi, mirno se možemo pouzdati u njega.

Župni listić br. 31 - 19. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS, KRUH KOJI JE SIŠAO S NEBA

Evanđelje:  Iv 6,41-51 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«

Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 1 Kr 19,4-8; Ef 4,30-5.2;


Prvo čitanje devetnaeste nedjelje kroz godinu uzeto je iz Prve Knjige Kraljeva, gdje čitamo o proroku Iliji koji se toliko obeshrabrio zbog nedaća svog poslanja da je zaželio umrijeti. Bog ga je preko anđela hrabrio da se ne boji jer nije osamljen u svojem teškom poslanju. To je poruka i za nas: na našem životnom putu nikad nismo sami, Bog nam povremeno šalje svog anđela da nas hrabri. Ovaj »anđeo« može biti dragi prijatelj ili bilo tko koji nas hrabri i pomaže.

U drugom čitanju sv. Pavao potiče vjernike u Efezu da se ne prepuste ogorčenju, nego da budu dobronamjerni jedni prema drugima. Zanimljivo je kako Apostol formulira svoju misao: tko živi u ogorčenosti, taj žalosti Duha Svetoga. Dobro je znati da se Bog žalosti zbog naše žalosti i raduje se zbog naše radosti.

Evanđelje počinje tužnom uvertirom. Čitamo kako su se Židovi počeli buniti zbog toga što je Isus rekao za sebe da je on kruh koji je sišao s neba. Zašto su mrmljali Židovi? Jamačno zbog toga što nisu razumjeli što to znači da je Isus kruh koji je sišao s neba. Isus se ipak nije naljutio na njih, dapače, toplim riječima im je tumačio ne samo ovu istinu, nego mnoge druge istine o životu i o vječnosti. Protumačio im je i to da nitko ne može doći do njega ako ga ne privuče Otac.

Zanimljivo je uočiti kako se izražava Isus: »Ne mrmljajte među so­bom!« Iz toga možemo zaključiti da se ljudi nisu usudili obratiti direktno Isusu sa svojom poteškoćom, nego su između sebe pokušali razriješiti pro­blem. Često se slično događa s nama kad se nalazimo pred pojavama koje ne razumijemo, ali se ne usudimo pitati drugoga za razjašnjenje. Katkad je to zbog toga što se bojimo da ćemo ispasti glupi, katkad zbog straha da nas ne kazni pretpostavljeni.

U nastavku saznajemo da je Isus odgovorio na jedno pitanje koje nje­govi slušatelji nisu ni postavili: tumači im da nebeski Otac s ljubavlju misli na svoju djecu, a onda im je govorio i o vječnom životu. Uđimo dublje u
analizu ove situacije.                                                                                                               

Svaki se evanđeoski prizor može tumačiti na raznim razinama. Evanđeoski izvještaji često nalikuju na novinske izvještaje koji nam govore o zanimljivim stvarima i događajima, ali kako bismo ih razumjeli potrebno je čitati sav članak, a ne samo naslove i podnaslove. Nešto slično imamo u ovom evanđelju. Na sceni se pojavljuje Isus o kojemu nitko ne zna tko je i odakle dolazi; ponaša se na neobičan način i govori o neshvatljivim stvarima: naziva sebe kruhom života, poziva svoje slušatelje da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv. Nije teško shvatiti da su ljudi s nerazumijevanjem i negodovanjem slušali takve riječi. Ako i mi čitamo odnosno slušamo evanđelje na ovoj razini, imat ćemo malo koristi za život.

Međutim, evanđelje se može čitati i na dubljoj razini, i to tako da se poistovjetimo s nekima od aktera. Ovaj put imamo više mogućnosti.

Možemo se prije svega identificirati s Isusom koji s velikom strpljivo­šću tumači po nekoliko puta smisao svojih riječi skeptičnim slušateljima koji traže nove znakove da mu mogu vjerovati. Nije teško u toj situaciji prepoznati naše kršćansko biće u suvremenom svijetu. Ni naše svjedo­čanstvo često ne prihvaćaju, nego traže uvijek nove znakove od Crkve i od nas vjernika da nam mogu vjerovati. Isus se nije naljutio na svoje slu­šatelje, nego im je ponovno tumačio svoju poruku. Ni mi, današnji kršća­ni, ne smijemo se obeshrabriti ako svijet ne prihvaća od prve naše riječi, naš nauk, naš moral, nego moramo ustrajno, s puno strpljivosti tumačiti osnovne postavke naše vjere.

Ima u ovom evanđelju i druga grupa aktera s kojima se možemo poi­stovjetiti. Evanđelje, istina, ne spominje ih izričito, ali su sigurno bili tamo: apostoli. Bili su svjedoci rasprave između Isusa i ljudi. Nije teško pogoditi kako su se osjećali; sigurno su navijali za Isusa da on izađe iz ove verbalne borbe kao pobjednik. Vjerojatno su bili ljuti zbog ponašanja ljudi prema njihovom voljenom Učitelju, koji im je dan prije dao besplatni kruh. Ipak na kraju apostoli nisu intervenirali, nisu rekli ni jednu riječ u obranu Isusa. Nije teško prepoznati se u plašljivim apostolima. Zašto nisu intervenirali? Ali, isto tako možemo se pitati zašto njemački katolici nisu intervenirali kad se nedavno radilo o izglasavanju ukinuća vjerske pouke u školama. Možemo se pitati zašto u Hrvatskoj prolaze zakoni koji vrijeđaju kršćanski moral, a ipak su katolici u većini u našoj zemlji? Zašto ne dižemo jasnije svoj glas?

I na kraju, u ovom evanđeoskom prizoru nalazimo i treću grupu aktera s kojima se možemo identificirati: to je nevjerni, buntovni, nezahvalni narod koji je rado prihvatio Isusov velikodušni dar, besplatnu hranu, ali Isusa nisu htjeli prihvatiti. Možda nisu to bili zločesti ljudi, kao farizeji, nego jednostavno nisu shvaćali što im Isus govori, ali njihovo ponašanje ih odaje: oni su se bunili, mrmljali među sobom. I u njima se možemo prepoznati: svaki put kad stavljamo pod upitnik Božju dobrotu, pravednost ili ljubav, bunimo se protiv njega.

Uočimo na kraju da evanđelje ipak završava radosnom porukom. Lju­di su se počeli pitati što trebaju činiti da to bude drago Bogu te da imaju vječni život. Isus im je dao vrlo precizan odgovor: trebaju vjerovati u njega pa će imati vječni život. To je poruka i za nas iz ovog evanđelja: ako želimo vječno živjeti, moramo vjerovati u Isusa Krista kao Sina Božjega i našeg dragog Otkupitelja.

Župni listić br. 35 - 23. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

LJUDE DOVODITI K ISUSU

Evanđelje:  Mk 7,31-37

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.


Ostala čitanja: Iz 35,4-7a; Jak 2,1-5;


Prvo čitanje dvadeset treće nedjelje kroz godinu iznosi nam poticajne ri­ječi proroka Izaije kojima hrabri one s klonulim srcem neka se ne boje, jer će Spasitelj sasvim sigurno doći i donijeti oslobođenje narodu. I nama je potrebno hrabrenje vjere jer i mi često klonemo vidjevši svjetske događaje.

U drugom čitanju apostol sveti Jakov daje praktične savjete vjerskim zajednicama kako da se ponašaju na svojim skupovima, osobito da ne budu pristrani i da ne prave razliku između bogatih i siromašnih. U Bož­jim očima svi smo vrijedni, a to bi valjalo obznaniti i danas, kada je također previše ljudi koji uživaju prednost samo zato jer su bogati.

U evanđelju, sveti Marko izvješćuje o ozdravljenju jednog gluhonije­mog. Na prvi pogled evanđeoska slika je potpuno jasna. Čitamo da je Isus radosnu vijest širio među poganima. Tada, ljudi su pred njega donijeli bolesnika. Isus je ozdravio bolesnika i time je učvrstio vjeru svojih slušatelja. Ali evanđelje nam od toga pruža mnogo dublji materijal za promišljanje. Događaj ima tri protagonista: Isus, bolesnik i oni ljudi koji su bolesnika donijeli pred Isusa. Gdje je naše mjesto u ovom događaju?

Možemo se poistovjetiti prije svega s Isusom, kako bismo od njega naučili čovječnosti, suosjećajne ljubavi, osjetljivosti prema problemima drugih. Isus je prema svakome bio pažljiv, svakoga je poslušao, trudio se svakoga utješiti, izuzev zlonamjernih farizeja koji nisu došli da ga slušaju, već da mu naškode. Isus je hrabrio svoje učenike da od njega uče kreposti, a posebno da od njega nauče dobrotu srca. Koliko je današnjem svijetu po­trebno točno ovakvo kršćansko ponašanje, mogli smo spoznati pojavom svete Majke Terezije od Kalkute: svijet kao da se osvijestio, kako još uvi­jek postoji dobrota u ljudima. Da bismo bili dobri i milostivi, ne moramo pristupiti Kongregaciji Majke Terezije, dovoljno je da skrenemo pozornost na one ljude s kojima živimo, na članove svoje obitelji, na susjede, znance.

Možemo se poistovjetiti i s bolesnikom iz evanđelja. Naime, ako dulje promatramo bijedu ovoga svijeta, tada nas može zahvatiti tuga i osjećamo se nemoćnima poput ovog bolesnika koga su doveli pred Isusa. Ako smo fizički i potpuno zdravi, u duhu se često osjetimo i gluhonijemima, kao što to čitamo o našem čovjeku iz evanđelja. Na nekom području ili razini našeg života svi smo bolesni. Sveti Augustin je rekao da je budalast onaj čovjek koji je bolestan a ne traži liječnika, to jest u duhu je slab, a ipak ne traži Isusa.

Nedjeljno evanđelje ima i trećeg sudionika: to su oni jednostavni ljudi koji su bolesnika donijeli pred Isusa. Njih je u toj mjeri oduševilo Isuso­vo izvanredno učenje da više ne misle samo na sebe, već i na poteškoće i potrebe drugih. Sigurno su i oni sami imali poteškoća, možda su bili bez posla, moguće da je urod bio slab, moguće je da su i oni imali bolesnika u svojoj kući, ali nisu mislili na sebe, već na bolesnog čovjeka. To je bio prvi plod evanđelja u njihovom životu.

U ovim ljudima moramo se prepoznati. Već smo i mi iskusili snagu evanđelja koja oblikuje čovjeka. Naše poslanje je, dakle, da ljude dovodi­mo Isusu. To se može činiti na mnogo načina. Jedna mogućnost je da se molimo za druge. Molimo za grješnike, za gladne, za beskućnike, za umi­ruće. Molimo se i za takozvane velikane: za političare, bankare, tvorničare, da po Božjoj volji izvršavaju povjerene im odgovornosti. Ljude možemo voditi Isusu i primjerom svoga života. Isus je govorio učenicima da su oni svjetlo svijeta koje se ne može sakriti i neka njihova dobra djela uvijek leb­de pred očima ljudi. Što više možemo misliti na druge, to smo bliži Isusu.

Župni listić br. 30 - 18. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni lstić u PDF formatu.

BOŽJA TIHA PRISUTNOST

 Evanđelje:  Iv 6,24-35

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Riječ Gospodnja.


 Ostala  čitanja: Izl 16,2-4.12-15; Ef 4,17.20-24


Prvo čitanje osamnaeste nedjelje kroz godinu pripovijeda o iskušenju Izraelaca u pustinji na 15. dan drugog mjeseca poslije izlaska: stigli su u pustinju gdje nisu imali hrane. Mrmljali su protiv Boga i Mojsija. Bog, međutim, nije napustio svoj narod, štoviše, hranio ih je na čudesan način koji je nadmašio svaku njihovu zamisao: davao im je manu s neba. Bog i za naše probleme često šalje takva rješenja koja nam vjerojatno ne bi nikad pala na pamet.

U drugom čitanju sveti Pavao ozbiljnim riječima upozorava vjernike iz Efeza da se obnove u duhu. Vjeran svom običaju, sveti Pavao se ne boji zlo nazvati imenom, pa svoje vjernike iz Efeza bez okolišanja poziva da više ne lažu jedan drugome. Ovo upozorenje je danas prilično aktualno: ne samo da je javni život, nego i naš osobni život, pun većih ili manjih laži.

Evanđelje sadržava Isusov govor u kojemu on sam sebe naziva kruhom života. Ima, međutim, u ovoj sceni i jedna otužna okolnost: sam Isus upozorava svoje slušatelje da zna da ga ne traže zato što vjeruju u njega, već zato što im je dao besplatnog kruha. Pred našim očima ocrtava se otužan prizor kada promotrimo ovo mnoštvo: toliko su bili oduševljeni novom situacijom da nisu ni primijetili da je Isus već otišao od njih na drugo mjesto. Tek su se onda osvijestili, kada iznenada nije bio s njima. Tada su ga ponovno počeli tražiti.

Možemo zapaziti i to da ovi ljudi Isusu nisu čak ni zahvalili na velikodušnom poklonu. Tužna je pojava i danas da mnogo ljudi nije u stanju vidjeti koliki je darivatelj dobri Bog, i umjesto da mu se zahvale, još i hule njegovo ime!

Nadalje, možemo zapaziti da nitko od Isusa nije tražio kruha, On je sam vidio da su ljudi gladni i dao im je jesti. Ovim je još jednom pokazao svoje čovjekoljublje. Takav je naš Bog: zna kada smo gladni, kada patimo, zna kada smo nesretni.

Ima jedna zanimljiva okolnost u evanđeoskoj sceni. Kada su se ljudi najeli kruha i ribe i primijetili da je u međuvremenu Isus nestao, krenuli su potražiti ga. Kada su ga najzad pronašli, čudeći su se pitali kako je stigao tamo gdje su ga pronašli.

Ovo pitanje povremeno se pojavljuje u životu sviju nas. »Gospodine, kako si dospio ovamo?« Tražimo ga u molitvi, ali ga ne nalazimo; molimo se jadamo se, mrmljamo kao uvrijeđeno dijete, ali Boga kao da nigdje nema. I potom, odjednom, tu je pored nas, sasvim blizu nas. Tada se i mi pitamo u čudu s evanđeoskim mnoštvom: »Gospodine, kada si stigao, kako si ovamo dospio?« Odgovor je naravno veoma jednostavan: »Uvijek sam bio ovdje!« — rekao bi Isus — »samo si bio toliko zaokupljen drugim stvarima, kao ovi ljudi s jelom, da nisi ni primijetio moju prisutnost.«

Ima, nadalje, u nedjeljnim čitanjima jedna čudna okolnost koja pove­zuje prvo čitanje s evanđeljem. U oba slučaja susrećemo se s takvim lju­dima, koji su već vidjeli velika čuda, ali ipak ne vjeruju. Izraelci su već vidjeli Božja ogromna čudesa, a mladi su barem čuli o njima: kako ih je Bog čvrstom rukom izveo iz egipatskog ropstva, kako ih je preveo preko Crvenog mora, kako ih je hranio manom u pustinji. Ipak, kada im je ponestala rezervna hrana, počeli su mrmljati protiv Mojsija i Boga.

Evanđeoska slika je gotovo identična s ovom starozavjetnom slikom. Isti narod, koji je prethodnog dana bio ne samo svjedokom, već i sudioni­kom čudesnog umnažanja kruhova, sada ipak nije voljan vjerovati u Isusa, već zahtjeva nove znakove, nova čuda. Gdje je problem s ovim ljudima? Zašto ne vjeruju? Prije nego odgovorimo na ova pitanja, ispitajmo sebe, jesmo li drukčiji od ovih ljudi? Ako smo pošteni prema sebi, onda ćemo spoznati da se često i mi tako ponašamo kao oni: ni mi se u Boga ne pouzdajemo bez rezerve, i mi bismo željeli vidjeti nove znakove.

Najčešće nas muče bolna pitanja onda, kada na televiziji i u novinama vidimo ili čitamo strahote koje se događaju u svijetu. Često smo zbunjeni, kada nas ili naše drage pogodi tragedija. Pitamo se, vidi li sve to Bog? I mi smo vidjeli, štoviše, iskusili smo već mnoga čuda koja stoje pred nama kao dovoljan dokaz da je Bog doista i danas prisutan među nama, i brižnom ljubavlju prati naš život. Što ipak nedostaje iz naše vjere da unatoč svemu sumnjamo?

Odgovor daje sveti Pavao u pismu Efežanima koje potiče da se obnove u duhu, to jest da počnu misliti na drukčiji način nego su to do tada činili. Jer imamo veoma malo koristi od toga vidjeti čuda, ako nismo voljni svoj život povjeriti Bogu.

Kod ove točke susrećemo se s jednom zanimljivom evanđeoskom logikom: ni jedno čudo nije u stanju prisiliti nas da vjerujemo. Ali, ako vjerujemo u Božju dobrotu, odjednom se pred našim očima pojavljuju Božja velika čudesa u svijetu i u našem osobnom životu.