Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Župni listić br. 30 - 18. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni lstić u PDF formatu.

BOŽJA TIHA PRISUTNOST

 Evanđelje:  Iv 6,24-35

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Riječ Gospodnja.


 Ostala  čitanja: Izl 16,2-4.12-15; Ef 4,17.20-24


Prvo čitanje osamnaeste nedjelje kroz godinu pripovijeda o iskušenju Izraelaca u pustinji na 15. dan drugog mjeseca poslije izlaska: stigli su u pustinju gdje nisu imali hrane. Mrmljali su protiv Boga i Mojsija. Bog, međutim, nije napustio svoj narod, štoviše, hranio ih je na čudesan način koji je nadmašio svaku njihovu zamisao: davao im je manu s neba. Bog i za naše probleme često šalje takva rješenja koja nam vjerojatno ne bi nikad pala na pamet.

U drugom čitanju sveti Pavao ozbiljnim riječima upozorava vjernike iz Efeza da se obnove u duhu. Vjeran svom običaju, sveti Pavao se ne boji zlo nazvati imenom, pa svoje vjernike iz Efeza bez okolišanja poziva da više ne lažu jedan drugome. Ovo upozorenje je danas prilično aktualno: ne samo da je javni život, nego i naš osobni život, pun većih ili manjih laži.

Evanđelje sadržava Isusov govor u kojemu on sam sebe naziva kruhom života. Ima, međutim, u ovoj sceni i jedna otužna okolnost: sam Isus upozorava svoje slušatelje da zna da ga ne traže zato što vjeruju u njega, već zato što im je dao besplatnog kruha. Pred našim očima ocrtava se otužan prizor kada promotrimo ovo mnoštvo: toliko su bili oduševljeni novom situacijom da nisu ni primijetili da je Isus već otišao od njih na drugo mjesto. Tek su se onda osvijestili, kada iznenada nije bio s njima. Tada su ga ponovno počeli tražiti.

Možemo zapaziti i to da ovi ljudi Isusu nisu čak ni zahvalili na velikodušnom poklonu. Tužna je pojava i danas da mnogo ljudi nije u stanju vidjeti koliki je darivatelj dobri Bog, i umjesto da mu se zahvale, još i hule njegovo ime!

Nadalje, možemo zapaziti da nitko od Isusa nije tražio kruha, On je sam vidio da su ljudi gladni i dao im je jesti. Ovim je još jednom pokazao svoje čovjekoljublje. Takav je naš Bog: zna kada smo gladni, kada patimo, zna kada smo nesretni.

Ima jedna zanimljiva okolnost u evanđeoskoj sceni. Kada su se ljudi najeli kruha i ribe i primijetili da je u međuvremenu Isus nestao, krenuli su potražiti ga. Kada su ga najzad pronašli, čudeći su se pitali kako je stigao tamo gdje su ga pronašli.

Ovo pitanje povremeno se pojavljuje u životu sviju nas. »Gospodine, kako si dospio ovamo?« Tražimo ga u molitvi, ali ga ne nalazimo; molimo se jadamo se, mrmljamo kao uvrijeđeno dijete, ali Boga kao da nigdje nema. I potom, odjednom, tu je pored nas, sasvim blizu nas. Tada se i mi pitamo u čudu s evanđeoskim mnoštvom: »Gospodine, kada si stigao, kako si ovamo dospio?« Odgovor je naravno veoma jednostavan: »Uvijek sam bio ovdje!« — rekao bi Isus — »samo si bio toliko zaokupljen drugim stvarima, kao ovi ljudi s jelom, da nisi ni primijetio moju prisutnost.«

Ima, nadalje, u nedjeljnim čitanjima jedna čudna okolnost koja pove­zuje prvo čitanje s evanđeljem. U oba slučaja susrećemo se s takvim lju­dima, koji su već vidjeli velika čuda, ali ipak ne vjeruju. Izraelci su već vidjeli Božja ogromna čudesa, a mladi su barem čuli o njima: kako ih je Bog čvrstom rukom izveo iz egipatskog ropstva, kako ih je preveo preko Crvenog mora, kako ih je hranio manom u pustinji. Ipak, kada im je ponestala rezervna hrana, počeli su mrmljati protiv Mojsija i Boga.

Evanđeoska slika je gotovo identična s ovom starozavjetnom slikom. Isti narod, koji je prethodnog dana bio ne samo svjedokom, već i sudioni­kom čudesnog umnažanja kruhova, sada ipak nije voljan vjerovati u Isusa, već zahtjeva nove znakove, nova čuda. Gdje je problem s ovim ljudima? Zašto ne vjeruju? Prije nego odgovorimo na ova pitanja, ispitajmo sebe, jesmo li drukčiji od ovih ljudi? Ako smo pošteni prema sebi, onda ćemo spoznati da se često i mi tako ponašamo kao oni: ni mi se u Boga ne pouzdajemo bez rezerve, i mi bismo željeli vidjeti nove znakove.

Najčešće nas muče bolna pitanja onda, kada na televiziji i u novinama vidimo ili čitamo strahote koje se događaju u svijetu. Često smo zbunjeni, kada nas ili naše drage pogodi tragedija. Pitamo se, vidi li sve to Bog? I mi smo vidjeli, štoviše, iskusili smo već mnoga čuda koja stoje pred nama kao dovoljan dokaz da je Bog doista i danas prisutan među nama, i brižnom ljubavlju prati naš život. Što ipak nedostaje iz naše vjere da unatoč svemu sumnjamo?

Odgovor daje sveti Pavao u pismu Efežanima koje potiče da se obnove u duhu, to jest da počnu misliti na drukčiji način nego su to do tada činili. Jer imamo veoma malo koristi od toga vidjeti čuda, ako nismo voljni svoj život povjeriti Bogu.

Kod ove točke susrećemo se s jednom zanimljivom evanđeoskom logikom: ni jedno čudo nije u stanju prisiliti nas da vjerujemo. Ali, ako vjerujemo u Božju dobrotu, odjednom se pred našim očima pojavljuju Božja velika čudesa u svijetu i u našem osobnom životu.

Župni listić br. 29. - 17. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NEMOGUĆA LOGIKA KRŠĆANSTVA

Evanđelje:  Iv 6,1-15

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.


Ostala čitanja: 2 Kr 4,42-44; Ef 4,1-6;


Za prvo čitanje na sedamnaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Druge knjige o Kraljevima, iz koje saznajemo da je prorok Elizej s dvadeset ječmenih hljebova nahranio više od sto ljudi.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče svoje vjernike iz Efeza na jedin­stvo. Apostol na veoma realističan način ne govori o tome da trebaju ushi­ćeno ljubiti jedan drugoga, već da podnesu jedan drugoga. Za to su, međutim, potrebne tri velike kreposti: poniznost, blagost i strpljivost. Poruka svetog Pavla i danas je aktualna jer su sve tri kreposti i danas nedostatne u našim međuljudskim odnosima.

U evanđelju sveti Ivan evanđelist govori o čudesnom događaju umno­žavanja kruha. Postoji jedan zanimljivi zajednički detalj u prvom čitanju i u evanđelju: u oba slučaja sudionici trebaju dati drugima nešto takvo, s čime ne raspolažu, odnosno trebaju učiniti nešto što prelazi njihove mo­gućnosti. Ukratko: trebaju dati nešto što nemaju. Prorok Elizej zapovjedi svom momku da nahrani sto ljudi s dvadeset ječmenih hljebova. Kada je momak upozorio proroka da od njega traži nemoguće, prorok je rekao neka samo učini ono što mu je rekao, i stvarno, kada je momak počeo dije­liti kruhove, sve ih je više bilo.

Sa sličnom situacijom se susrećemo i u evanđelju: Isus od svojih uče­nika traži još veću nemogućnost: da s pet kruhova nahrane pet tisuća lju­di. Na prvi pogled to je veoma čudan zahtjev, sasvim nemoguć. Ali kada su učenici poslušali Isusa i počeli dijeliti kruh, čudo se ostvaruje: što više daju, to više dostaje svima.

Ovo nisu jedini evanđeoski događaji kada Isus od svojih učenika traži nemoguće, ili kada oni, koji ljube Isusa, poduzimaju nemoguće. Sa slič­nom situacijom se susrećemo u zoru uskrsnuća kod žena koje su išle prema grobu. One su unaprijed znale da su poduzele nemoguće: ulaz u grob zatvarala je velika gromada kamena koju sasvim sigurno ne bi mogle same ukloniti, a vojnici koji su čuvali grob ne samo što im ne bi pomogli, već bi ih izravno potjerali. Ali one su ipak išle, jer ljubav ne poznaje granice.

Ljudski gledano, Isus je od apostola tražio nemoguće i onda kada im je prije uzašašća na nebo povjerio poslanje koje se odnosi na cijeli svijet: »Pođite po svem svijetu i naučavajte sve narode.« Prisiljeni smo se nasmiješiti, ako pomislimo, tko su bili oslovljeni: jedanaest jednostavnih ribara u čijoj spoznaji cijeli svijet jedva da je značio više od Galilejskog jezera.

Sve to odnosi se i na nas, današnje kršćane. S jedne strane Isus nam je povjerio takvo poslanje koje prelazi naše sposobnosti, a svijet, međutim, očekuje od nas takve stvari za koje nismo sposobni. Promotrimo nekoliko takvih zahtjeva.

Trebali bismo ovom svijetu dati mir, ali kako, kada i mi sami nosimo u sebi toliko strahova, nemira?

Trebali bismo ovom svijetu dati nadu, ali kako, kada smo i sami puni bezizglednosti i pesimizma?

Trebali bismo ovom svijetu dati svjetlo jer je sam Isus rekao da smo mi svjetlo svijeta, sol zemlje, ali kako, kada i sami često osjećamo da tapkamo u mraku?

Odgovor na ova pitanja nalazimo u nedjeljnom evanđelju: počnimo davati ono malo što imamo i čudo će se ponoviti! Što više dajemo, to ćemo biti bogatiji i to više će dobiti i drugi. Ima nečeg nerazumljivoga u ovoj evanđeoskoj logici: dati ono što se nema, što je malo, što nije dovoljno. Ali ako damo, onda se umnožava. Na svaku našu malu krepost Isus polaže svoje ruke, daje svoj blagoslov, i sve se umnožava. Započnimo davati ono što imamo. Možda to nije mnogo, ali svatko ima nešto čime može oboga­titi druge: jedna ohrabrujuća riječ, jedan osmijeh, jedan stisak ruke, jedna mala novčana potpora, bilo što što imamo, što možemo dati. Kršćanstvo je davanje, vjera darivanja, jer je sve tako započelo: Otac nam je dao svog Sina, a on nam je darovao Duha Svetoga.

Župni listić br. 24. - 12. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS I U SNU MISLI NA NAS

Evanđelje:  Mk 4,35-41

Čitanje svetoga Evanđelja po Marku

Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Job, 38,1.8-11; 2 Kor 5,14-17


Prvo čitanje dvanaeste nedjelje uzeto je iz Jobove knjige gdje čitamo da se Bog iz oluje obratio Jobu i poučio ga da polazeći od veličine svemi­ra spozna neizmjernu mudrost Božju. Stvoreni svijet i danas veliča slavu Božju, ali ga treba promatrati otvorenih očiju, s divljenjem i pobožnim sr­cem.

U drugom čitanju sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima tumači da svi koji žive u Kristu postaju novi ljudi. Povremeno trebamo se sjetiti ove istine, kako bismo shvatili veličinu i ljepotu našeg kršćanskog poziva.

Sveti Marko nam u evanđelju vrlo živopisno opisuje jedan dramati­čan prizor. Gotovo vidimo pred sobom uzburkano more koje je bilo tolike jačine da su se i iskusni ribari prestrašeno obratili Isusu za pomoć. Kada čitamo ovo evanđelje, u prestrašenim apostolima najčešće prepoznajemo sebe. Što li je drugo ovaj život nego jedna velika opasnost, a što je svijet nego jedna velika oluja? Tko može smiriti sve ove oluje oko nas?

Isus je u malenoj barci mirno spavao. Saznajemo da je spavao na jastu­ku. Tko mu je dao taj jastuk? Po svemu sudeći apostoli, sigurno u dobroj namjeri jer su mislili da im Isus trenutačno nije potreban, da će i sami moći izaći na kraj s valovima. Oni su htjeli da se Isus odmara, da spava.

Isus spava — to je i naš dojam kada promatramo današnji svijet. Zašto Isus spava? Jer smo ga mi poslali spavati, rekavši, da ćemo mi sami izaći na kraj s uzburkanim društvenim valovima.

Današnje se društvo zaista na čudan način ponaša prema Isusu. Zabranjena mu je prisutnost u društvenom životu, Europski Parlament nije dozvolio da se u temeljnim dokumentima poziva na kršćanske korijene Europe. Iz škola i drugih javnih mjesta uklanjaju se križevi, na mnogim mjestima zabranjen je obvezni vjeronauk u školi. Kao da smo Isusa poslali spavati: dobro nam je i bez njega, jer veoma dobro znamo i sami kako treba veslati, kako treba riješiti gospodarsku krizu, kako treba stvoriti mir na svijetu. Ovom potonjim, nažalost poznajemo samo jednu alternativu: ono da pokrenemo rat protiv onih koji ne žele prihvatiti naš mir! Boga smo izagnali s područja morala pa je belgijski parlament strogo prozvao papu kada se usudio govoriti protiv zaštitnih sredstava.

Ljudi misle kako nemaju potrebe za Bogom: u braku, u odgoju djece, I njegovanju svojega zdravlja. Ali odjednom se nađemo u iznenadnom vihoru koji nas prestraši, jer prelazi naše ljudske snage i tada počinjemo vikati na sve strane. Tada već preklinjemo, ili štoviše, pozivamo Boga na odgovornost, kako je mogao dopustiti sve ovo zlo koje nas okružuje: ra­tove širenje AIDS-a, maloljetničku delikvenciju, pohlepnost financijera, itd. Tada možemo čuti Isusov tihi, moguće pomalo tugaljiv glas, s kojima i nas, poput apostola, prekorava: »Ne krivite mene. Obećao sam vam da ću biti s vama svakoga dana do svršetka svijeta, ali vi ste me poslali spavati!«

Tako su učinili i apostoli: probudili su Isusa. Isus se nije naljutio na njih, tiho je stvari postavio na mjesto. U međuvremenu možemo zapaziti nekoliko zanimljivih detalja. U ovom događaju najdramatičniji element je dijalog između apostola i Isusa. Kako su apostoli probudili Isusa? Tako što su vikali, preklinjali. Štoviše prigovorili su mu: »Ne bojiš li se da ćemo stradati?«

Isus im prigovor nije zamjerio, On nije uvredljiv. Bilo mu je važno da su njegovi učenici u pogibelji mislili na njega, da su se njemu obratili. Tada je Isus ustao i zapovjedio vjetru. Poslije toga je ipak prekorio svoje učeni­ke: »Zašto se toliko bojite? Još uvijek nema u vama vjere?«

Iz ovog događaja možemo izvući dvije pouke. Najprije, postavimo pi­tanje: kako se mi odnosimo prema Isusu? Imamo li povjerenja u njega? Zatim, ako nam se ponekada možda čini da Isus spava, sjetimo se da on i u snu misli na nas.

Župni listić br. 28. - 16. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA PAŽLJIVOST

Evanđelje:  Mk 6,30-34

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jr 23,1-6; Ef 2,13-18;


U prvom čitanju na šesnaestu nedjelju kroz godinu prorok Jeremija teš­kim riječima žigoše voditelje Izraela koje uspoređuje s lošim pastiri­ma i upozorava ih da će ih Bog odbaciti. Ali Bog neće napustiti svoj narod dat će mu nove, poštene pastire. Ovo čitanje vrijedi i za nas: svi smo mi na nekom području života »pastiri«, odnosno odgovorni smo za druge.

U drugom čitanju sveti Pavao izlaže da je Isus knez mira koji je došao ukloniti svako neprijateljstvo. To i danas vrijedi: svaki je čovjek odgovo­ran za mir, ali smo mi vjernici dobili i posebno poslanje od Isusa — biti apostoli mira.

U evanđelju se susrećemo s jednom dražesnom scenom. Apostoli su se vratili sa svojeg prvog apostolskog putovanja i bili su umorni. Isus je to vidio i pozvao ih je na jedno usamljeno mjesto da se odmore od napornog putovanja. Tu su potom imali prilike Isusu ispričati svoje avanture, izvi­jestiti ga o svojim uspjesima i neuspjesima. U svagdašnjem životu veoma je važno da čovjek ima nekoga kome može ispričati svoju radost i tugu. Isus se u ovoj sceni pokazuje ovakvim pažljivim prijateljem. On je voljan poslušati i nas, mirne duše možemo mu reći sve lijepo i dobro, ali isto tako možemo s njim podijeliti i svoju tugu i neuspjehe. Svaki razgovor s njim zapravo je već molitva, i to je bit duhovnog života.

Lijepa je ljudska crta Isusova pažnja prema svojim učenicima. Ova pa­žnja ima više sastavnica. Isusa nitko nije upozorio da su učenici umor­ni. On je sam zapazio znakove njihovog umora. Pravo prijateljstvo osjeti mnogo toga, mnogo toga razumije, bez da onaj drugi riječima izrazi svoj radost ili tugu. Bilo bi dobro, kada bi među bračnim drugovima, između djece i roditelja, među prijateljima bilo više ovakve tihe pažnje prema drugome.

Evanđeoski događaj ovdje ne završava. Potom saznajemo da su i učenici ušli u barku i otišli na jedno napušteno mjesto, ili barem su vjerovali da ih tamo nitko neće naći, ali nije se tako dogodilo. Kada je Isus izašao iz barke, naišao je na veliko mnoštvo. Kada je vidio ljude, bilo mu ih je žao. Opet je do izražaja došla Isusova ljubav prema ljudima. Zapazio je koliko su izgubljeni ovi ljudi: kao ovce bez pastira. Štoviše, zapazio je i to da moraju biti veoma gladni i bio je pripravan učiniti čudo u njihovom interesu: s pet malih kruhova i dvjema ribama nahranio je mnoštvo.

Ako evanđelja čitamo iz tog kuta gledanja, onda se susrećemo s broj­nim sličnim slučajevima u kojima je došla do izražaja Isusova pažnja prema drugima. Možemo pomisliti na bolesnog čovjeka kod ribnjaka Siloa. Isus je uočio koliko je bio napušten čovjek. Ili možemo pomisliti na velikodušnost siromašne udovice koja je svoja zadnja dva novčića ubacila u škrabicu. Isus je zapazio ovu potajnu velikodušnost i ženu je postavio kao primjer drugima. Iz ovoga smijemo zaključiti da Isus zapaža ne samo naše slabosti, već i naše vrline.

Pažljivost — empatija — okretanje prema drugome, jedan je od snaž­nih znakova osobne zrelosti. Uvjet toga je da čovjek iskorači iz svijeta svoje sebičnosti i otvori se prema drugima, odnosno, da prizna vrijednost drugoga. Iz svega toga željeli bismo zaključiti, da je pažljivost — kao i sva­ka ljudska krepost — karakterna crta velikih duša, zrelih osobnosti. Ovu krepost trebamo naučiti od dobrostivog Isusa pažljivog srca, s kojim se susrećemo u nedjeljnom evanđelju.

Župni listić br. 23. - Sv. Antun Padovanski - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listiž u PGF formatu.

BOG TIHO DJELUJE U SVIJETU

Evanđelje:  Mk 4,26-34

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 17,22-24; 2 Kor 5,6-10;


Kao prvo čitanje za jedanaestu nedjelju kroz godinu uzeta je utješna poruka iz Knjige proroka Ezekiela da će Bog iznova podići svoj na­rod. Prorok ovu poruku uspoređuje sa slikom novih izdanaka. Nekada se moguće i mi osjećamo kao ogoljela krošnja, stoga je i nama potrebno ohrabrenje da je Bog u stanju i naš život obnoviti da izraste u bujnu krošnju.

U drugom čitanju, sveti Pavao trudi se pobuditi povjerenje u svojim vjernicima iz Korinta, a s njima zajedno i u nama, da ne klonu zbog patnji svojeg sadašnjeg života jer Božja milost djeluje u njima.

U evanđelju čitamo Isusovu prispodobu o Božjem kraljevstvu, što ga ovom prilikom uspoređuje sa sjemenjem posijanim u zemlju. Najprije kaže da kada sijač zasije svoje sjemenje, više nije gospodar njihove sudbine, već je daljnji razvoj sjemena izložen čitavom nizu okolnosti, kao na primjer: zemlji, kiši, sunčanim zrakama. Daljnji posao sijača biti će ubiranje uroda.

U drugom dijelu prispodobe Isus Božje kraljevstvo uspoređuje s gorušičnim zrnom. Ovom prilikom naglasak stavlja na suprotnost između skromnog početka i bogatog rezultata. Povijesno, kada je ova usporedba izrečena, Isusovo dolazeće kraljevstvo, kršćanstvo, još je doista izgledalo kao jako skroman početak. Kršćanstvo je danas već ogromno stablo.

Ove dvije usporedbe mogu mnogo toga reći i glede našeg duhovnog života. Božja riječ u našoj duši djeluje tiho, bez da to mi ili neki drugi primijete. Božja milost djeluje u nama, oblikuje iz dana u dan naše misli, nakane, volju. U našoj kršćanskoj vjeri utješno je saznanje da naša pobožnost ne zahtjeva od nas vidljiva djela, teške pokore, stroga odricanja. Netko se mogao ipak pitati: zašto su onda pokoru činili sveci? Odgovor je jednostavan: ne zbog toga da bi zaslužili Božju ljubav, već zbog toga jer su osjećali da na taj način mogu najbolje izraziti svoju zahvalnost za milost koja je već djelovala u njima. Askeza, odricanje i pokora nisu uvjet za svetost života, već njezin prvi plod. Sveci nisu činili pokoru gorkim naricanjem, kao farizeji već s radošću i srcem punim zahvalnosti, uvažavajući ono Isu­sovo upozorenje da svoje molitve i post čine onda kada ih nitko ne vidi. I za nas je to put svetosti života: osluškujmo one milosne poticaje, koji u nama djeluju poput malog sjemena i traže svoj put k punom sazrijevanju.

Drugu pouku možemo izvući iz primjera malog gorušičnog sjemena. U Božjem kraljevstvu ne ostvaruju se uvijek ovozemaljske kategorije, kako je to Isus jasno izrekao u blaženstvima, kada je siromašne i progonjene proglasio blaženima. Na sličan način u Isusovom kraljevstvu pojmovi »mali« i »veliki« kao da su zamijenili mjesta. U svojoj zahvalnoj pjesmi Blažena Djevica Marija suprotstavlja ohole s poniznima, a Isus je pak jasno izrekao da će maleni biti najveći u Kraljevstvu nebeskom. Lijepa poruka ove evanđeoske logike je da našu svetost života ne čine poduhvati koji se u očima ljudi čine velikima, već one svakodnevne uobičajene aktivnosti koje činimo iz ljubavi prema Bogu.

Još jedna misao spadala bi ovdje, i to o Crkvi, koja je vidljiva prisutnost Božjeg Kraljevstva. I za nju vrijedi primjer malog sjemena i gorušičnog zrna. I u Crkvi djeluju unutarnje milosne sile, zbog kojih se ne trebamo bojati da će ovozemaljske snage biti u stanju zaustaviti njen rast. I u Crkvi se mnogo puta ponavlja da jedna skromna inicijativa tijekom godina pre­rasta u razgranato drvo. Pomislimo samo na bilo koju redovničku družbu koje su dosta često nastale zahvaljujući karizmi jednog čovjeka. Ako pri­mjer želimo uzeti iz povijesti, onda možemo pomisliti na svetog Franju Asiškog, koji je sam pokrenuo jedan tako veliki duhovni pokret koji je i danas snažno prisutan u Crkvi i u svijetu. Među primjerima iz novijeg doba, pomislimo na blaženu Majku Tereziju, koja je sama krenula ulicama siromašne četvrti Kalkute da bi poslije nekoliko godina njen čin i djelo probudili savjest svijeta. Ponesimo sa sobom Radosnu vijest nedjeljnog evanđelja: Bog je i danas na čudesan način prisutan i djeluje — potiho, ali nezaustavljivo.

Župni listić br. 27. - 15. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVO NJEŽNO SRCE

Evanđelje: Mk 6,7-13

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme:

Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Am 7,12-15; Ef 1,3-14;


Prvo čitanje za petnaestu nedjelju kroz godinu je odlomak iz Knjige proroka Amosa u kojemu čitamo da proroka žele prognati iz zemlje ali on ne želi ići, budući da njegovo poslanje potječe od Boga pa njemu mora biti poslušan. To je poruka i nama: naše kršćanstvo je poslanje od Boga, zato ga se ne možemo odreći ni zbog prisile, a ni zbog udobnosti.

U drugom čitanju sveti Pavao svojim vjernicima iz Efeza također pro­dubljuje temu o izabranju. Apostol dvije istine postavlja jednu uz drugu: spoznaju o izabranju i zahvaljivanje. Spoznaja o izabranju nas potiče da hvalimo Božju milost. Vjernik na neki način stalno hoda u Božjoj prisut­nosti, i zahvalnim srcem promišlja s koliko milosti je obdaren time što je prepoznao Božju beskrajnu ljubav prema njemu.

Evanđelje izvještava o prvom poslanju apostola. O ovom poslanju sa­znajemo tri stvari. Najprije saznajemo, da ih je Isus pozvao k sebi. On je ishodišna točka. Zapravo, on je jedini izaslanik, svaki apostol, misionar, ali i svaki vjernik, može širiti evanđelje samo u njegovo ime.

Nadalje saznajemo da ih je Isus razaslao po dvojicu. Isus im je dao de­taljne upute: što ponijeti sa sobom na put, kako se ponašati u domovima ljudi, kod onih koji će ih prihvatiti i u onih koji ih neće primiti. Lijepa je ova Isusova gesta. Osjećamo iz nje roditeljsku brižnu ljubav, poput majke koja prvi puta šalje svoje malo dijete u školu, ili dijete u pubertetu samo na dulje putovanje. Isus i nas ispraća na naš put nježnom, gotovo roditelj­skom ljubavlju, i brižno nas prati na svakom putu našeg poslanja.

I kao treće, saznajemo da je Isus svojim apostolima dao moć nad nečistim dusima. »Nečisti duh« u terminologiji Svetog pisma znači svaku silu koja sputava čovjeka; ovaj izraz primjenjuje se u slučaju bolesti i svake druge ljudske tragedije. Isus je dakle svojim apostolima dao vlast oslobađanja. Evanđelje i vjera nikada nisu tlačiteljske, već naprotiv: uvijek su oslobađajuće stvarnosti.

Ima međutim, ovo evanđeosko izvješće još jednu zanimljivu okolnost. Izvješće započinje jednom kratkom rečenicom, koju na prvi pogled gotovo ni ne primijetimo, ali možemo biti sigurni da evanđelist Marko nije slučajno započeo svoje izvješće s tom rečenicom. Čitamo: »Isus je išao po okolnim selima i učio.« On je dakle najprije prošao put kojim šalje svoje apostole. On se najprije upoznao s tamošnjim stanjem, i tek je potom poslao tamo svoje učenike. Dakle, nije ih slao u nepoznato, nije ih izložio nepredvidivim rizicima.

To i danas vrijedi, i primjenjivo je i na naš život. Kamo god nas Isus šalje na koji god životni put nas usmjeri, on već poznaje hod, poznaje putove, poznaje situaciju, on je već bio tamo. Jedna od tajni kršćanske duhovnosti je znati živjeti i djelovati u Isusovoj prisutnosti, jer je on prisutan u svakoj situaciji u koju nas život povuče. Druga tajna našeg kršćanskog života je osjećaj unutarnje slobode koja izvire iz saznanja da Isus prati sva­ki naš korak brižnom, nježnom ljubavi.

Župni listić br. 22. - 10. nedjelja kroz godinu - godina B

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

SRCEM TRAŽITI ISUSA

Evanđelje:  Mk 12, 13-17

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošalju Isusu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. Oni dođu i kažu mu: »Učitelju, znamo da si istinit i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?« A on im reče prozirući njihovo licemjerje: »Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!« Oni doniješe. I reče im: »Čija je ovo slika i natpis?« A oni će mu: »Carev.« A Isus im reče: »Carevo podajte caru a Bogu Božje!« I divili su mu se.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 3,9-15; 2 Kor 4,13-5,1;


Prvo čitanje na desetu nedjelju kroz godinu uzeto je iz Knjige Postanka u kojemu sveti pisac kazuje posljedice grješnog stanja, odnosno kako je prvi ljudski par »proigrao« svoju rajsku sreću. Unatoč svemu, Bog nije prokleo čovjeka, već je ostavio vrata nade otvorenima, to jest da čovjek nije nužno izručen zlu.

U drugom čitanju sveti Pavao svoje korintske vjernike, a s njima zajed­no i nas, potiče da svoj pogled usmjerimo ne na vidljivo već na nevidljivo. To je potrebno zato jer bi nam se patnje ovog života činile neizdržljivima kada ne bismo imali nade da će naš život svoju puninu postići u vječnom blaženstvu.

U evanđelju čitamo o optužbama farizeja da je Isusa opsjeo Belzebul. Značajna je okolnost uvodna rečenica formulirana od evanđeliste: »Vra­tivši se kući, ponovo se slegnu veliko mnoštvo naroda, tako da nisu mogli ni jesti«. Isus se dakle vratio kući s jednog apostolskog kružnog putovanja. Kada se čovjek sa jednog dugog putovanja i dugog izbivanja vraća kući, onda sanjari o tome, kako će dobro opet biti kod kuće, odmoriti se u inti­mnom ozračju, među poznatim ljudima. Ni Isus nije bio izuzetak od ove opće ljudske potrebe. Umjesto prijateljskog prijema, međutim, morao je zaključiti, da se našao u neprijateljskom okruženju. Ne samo što se stari prijatelji, već ni rođaci nisu obradovali njegovom povratku. Ne sviđa im se Isusovo ponašanje, ne razumiju njegovo naučavanje, ne znaju, zapravo tko je Isus i od kuda ima snagu da ozdravlja.

Samo jedna kategorija ljudi se ne zgraža nad Isusom: Njegovi učenici, točnije dvanaest apostola. Korisno je, naime, usredotočiti pozornost na okolnost da je ovaj incident nastao neposredno nakon što je Isus izabrao Dvanaestoricu. Ovi ljudi su rekli da Isusovom pozivu, povjerili su mu svoje živote i nisu dovodili u pitanje njegovo podrijetlo i božansko porijeklo njegove vlasti.

U ovom evanđelju, dakle, susrećemo dva mentaliteta, dva načina, kako Isusu možemo približiti. ,

Prvi mentalitet mogli bismo nazvati metodom razuma: farizeji, Isusova rodbina, stanovnici sela, Isusu su se približavali razumom, htjeli su razumjeti tko je on, što naučava i na kakav autoritet oslanja svoju snagu. Budući da Isusova osoba i ponašanje prelaze razumske kategorije, nisu bili u stanju prihvatiti ni Isusovu osobu.

Drugi mentalitet mogli bismo nazvati metodom srca, a predstavljaju ga apostoli. Oni ljube Isusa, imaju povjerenja u njega, i ne smeta im okol­nost što mnogo toga iz njegova naučavanja ni oni ne razumiju.

Danas Crkva predstavlja Isusa, i ova su dva mentaliteta prisutna ne samo među »onima izvana«, već i među vjernicima. Možda i nas ponekad zasmeta da ne razumijemo točno sve ono što Crkva naučava ili čini. U tom slučaju trebamo angažirati svoje srce, kako se ne bismo samo razumom, već i ljubavlju približili Crkvi.

U ovom evanđelju, nadalje, susrećemo tri tipa ljudi. Tu je prije svega Isusova rodbina, koja ga želi pozvati kući jer se proširila vijest da se pore­metio. Možemo pretpostaviti da su ovi ljudi u dobroj namjeri željeli vratiti Isusa, kako bi u intimnom krugu obitelji našao mir.

Zatim su tu pismoznanci koji su došli iz Jeruzalema, koji su stigli s već unaprijed definiranim optužbama, odnosno, da Isusovo naučavanje ne može biti vjerodostojno jer je opsjednut od đavla, sam Belzebul, poglavar zlih duhova ga je opsjeo i samo s njegovom pomoći može izgoniti zle duhove.

I kao treći pojavljuju se na sceni Isusova majka i rođaci. Uočimo da ovi ne govore ništa, niti brane Isusa niti ga optužuju. Jednostavno, željeli bi ga vidjeti. Možemo zamisliti prije svega Mariju, Isusovu Majku, koja je svog Sina brižno očekivala s dalekog puta i kao svaka majka, željela je što prije zagrliti svoje drago dijete. Isus, na prvi pogled kao da ih nije primijetio, ali neka nas ne zavarava privid. Isus, koristeći prisutnost svoje Majke, dao je o njoj najljepše svjedočanstvo: Marija nije samo njegova majka po tijelu, već i po tome što je u svemu, uvijek i bezuvjetno izvršavala Božju volju.

Marija je srcem tražila svog Isusa. Ovo evanđelje poziva i nas da ne sudimo Isusu i Crkvi, već s marijanskom  dušom, vjerom, srcem i ljubavi tražimo njega i njegovo božansko lice u Crkvi.

Župni listić br. 26. - 14. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA RADOST I TUGA

Evanđelje:  Mk 6,1-6

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 2,2-5; 2 Kor 12,7-10


Prvo čitanje četrnaeste nedjelje kroz godinu govori o teškom poslanju proroka Ezekiela: Bog proroka šalje odmetničkom, okorjelom narodu. On mora ići i onda kada unaprijed zna da ga narod neće slušati, ali će i onda ostati kao znak među njima. To je poslanje Crkve sve do današnjeg dana: iako je mnogi ne slušaju, ona stoji među ljudima kao znak, kao svje­dok Božje prisutnosti.

U drugom čitanju sveti Pavao nabraja izvanredne Božje objave u koji­ma je imao udjela i stavlja ih u kontrast sa svojim ljudskim slabostima. To je sudbina svakog pojedinog vjernika: s jedne strane u sebi nosimo velike Božje milosne darove, a s druge strane patimo zbog naših ljudskih slabo­sti. Neka i nas tješi odgovor kojeg je Isus dao svetom Pavlu: »Dovoljna je tebi moja milost!«

U Evanđelju sveti Marko govori o Isusovu posjetu rodnom gradu. Na kraju saznajemo da je i Isusovo poslanje bilo prilično teško, poput poslanja proroka Ezekiela. Evanđeosko izvješće završava tužnom konstatacijom: njegovi zemljaci nisu prihvatili Isusovo naučavanje. Promotrimo tko su sudionici ovog evanđeoskog događaja.

Prije svega tu je Isus koji se vraćao kući u svoj rodni grad sigurno s mnogo ljubavi, možda s nešto nostalgije u srcu, ali sigurno s mnogo rado­sti. I Isusova Majka bila je u Nazaretu, vjerojatno je tamo bio i grob Josipa, tamo su mu bila »braća« kako evanđelje naziva njegovu rodbinu, tamo su mu bili prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz mladosti, tamo su bili njegovi stari učitelji, tamo su bile sve drage uspomene iz djetinjstva, doživljaji, iskustva. Misleći na sve to, išao je prema svojoj kući unaprijed se radujući. Možda je imao nešto ponosa u srcu jer nije išao sam, već s vjernim učenicima koji su ga otpratili do njegove kuće.

Zatim su tu Isusovi slušatelji. Kada je stigao, Isusova prva misao nije bila što može dobiti od njih, već što im može dati. Želio im je dati ono najljepše, najdragocjenije, najkorisnije što je imao: počeo ih je naučavati, govorio im je o Božjoj ljubavi. I tada ga je stiglo bolno razočaranje: zemljaci, znanci, bivši prijatelji nisu prihvatili njegovo naučavanje. Štoviše, sablaznili su se zbog njega, jednostavno zato jer nisu mogli shvatiti od kuda potječe to nesvakidašnje znanje i gdje je dobio ovu začuđujuću mu­drost? Možda su mu i zavidjeli što je u toj mjeri nadvisio njihovu duhovnu razinu? Možda su se osjećali povrijeđeni u svom ponosu, da netko, tko je sve do tada spadao među njih, sada ih poučava? U svakom slučaju, nisu u njega vjerovali u toj mjeri da se tome i sam Isus začudio.

Gornja situacija može se ponoviti i u našem životu uvijek kada pomi­slimo da nam Isus više ništa novoga nema za reći. Sličan stav očitujemo i onda kada pomislimo da mi bolje znamo što je za nas dobro, nego Bog, ili ako više ne vjerujemo u njegovu dobrotu, mudrost, u njegovu ljubav prema nama.

Ova evanđeoska scena, međutim, uči nas još nešto: konkretno to, da ponekad pomislimo i na Isusa! Jer najčešće se događa da mi prvenstve­no mislimo na sebe, na svoje probleme, svoje potrebe, a Isusa zovemo u pomoć samo kao liječnika, kao čudotvorca, kao tješitelja. Prije problema ili nakon prestanka istoga, već jedva pomislimo na njega. Ipak, i on ima osjećaje, i on ima srce, koje se može povrijediti. Sveci su znali suosjećati s patećim Isusom u getsemanskom vrtu, s usamljenim Isusom u Tabernakulu, s poniženim Isusom zbog mnogih psovki s kojima su mnogi kaljali njegovo sveto ime. Najprije se poistovjetimo s onim Isusovim zemljacima koji nisu vjerovali u njega, i upitajmo se kada i kako smo se mi sablaznili zbog njega, kada i zašto nismo htjeli prihvatiti njegovo učenje, kada i zašto se nismo znali veseliti njegovom dolasku? Ali onda se poistovjetimo i s onima koji su prihvatili Isusovo naučavanje koji su vjerovali u njega, i koji su se veselili njegovom dolasku. Promislimo, naš Gospodin Isus i danas ima razloga za radost i tugu, zato mislimo na njega sa suosjećajnim srcem.

Župni listić br. 21. - PRESVETO TROJSTVO - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TAJNA BOGA I ČOVJEKA

Evanđelje:  Mt 28,16-20

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme:

Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:

»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!

I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17


Obrasci koji ukazuju na Trojstvo mogu se naći u NZ kao obrasci vjerovanja ili obrasci pozdrava. Jedan takav nalazi se u 2 Kor 13,13, a poznat je iz liturgijskoga pozdrava: „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!" Iz pozdrava je posve jasno da su povezani Bog, Isus i Duh Sveti. U 1 Kor 12,4-6 razni se darovi pripisuju sad Bogu, sad Isusu, a sad opet Duhu kao jednoj stvarnosti, a prema Mt 28,18 krštenje se u prvoj zajednici razumijevalo kao predaja krštenika u Bogu, Sinu i Duhu Svetomu. Tako rana kršćanska predaja povezuje tri osobe u jednu stvarnost: Boga, Isusa i Duha Svetoga.

Kako god bilo, Trojstvo je zacijelo najteže shvatljiva svetkovina za ljudski razum, jer je u najdubljem smislu svetkovina tajne samoga Boga u njemu samome. Bog za čovjeka ostaje uvijek temeljna Tajna, i u svome postojanju i u svome djelovanju i u svome razmišljanju. Nešto od te velike Tajne objavljeno je u Isusu Kristu kao konkretan putokaz za ljude u ovome svijetu. Zapravo, kršćani Boga traže i nalaze objavljenoga u Isusu, u njegovoj poruci i djelovanju, kao i u njegovoj životnoj sudbini.

No, nije samo Bog tajna pred kojom se mora zastati nego je na svojevrstan način tajna također i cjelokupna stvarnost. Dakle nije samo tajna svemir nego je tajna i zemlja, nije samo tajna smrt nego je tajna i život, nije samo tajna zlo nego je tajna i dobro, nije samo tajna mržnja nego je tajna i ljubav. Puno je toga zagonetnoga, neshvatljivoga i nerazumljivoga i u nama i oko nas i ispod nas, ali i iznad nas. Vrlo često je to svijet čudesnoga, ali katkad i svijet strašnoga i zastrašujućega, svijet zla ali i svijet dobra. Sve je to važno znati, jer smo pred tajnom života često nemoćni i jer ne razumijemo njegovu dublju logiku.

No, ne dolazi tajna čovjeku samo izvana nego jedan znatan dio tog svijeta taj­novitosti nosi čovjek i u sebi. Često se događa da ne razumijemo jedan drugoga iako govorimo istim jezikom, i premda dugo zajedno živimo i vjerujemo da se dobro poznajemo. Vrlo često se pokaže da roditelji ne poznaju dobro svoju djecu u njihovu ponašanju i djelovanju izjavljujući: to moje dijete nije moglo učiniti. A ipak je učinilo. Isto tako je slučaj i sa supružnicima. Često se može čuti: Moj muž to nije mogao učiniti, a ipak je učinio. Moja supruga to nije mogla učiniti, a ipak je učinila.

Zašto je tomu tako? Ni Bog ni čovjek nisu računala da bi se mogli tako progra­mirati da uvijek u istome djeluju na istovjetan način i daju na kraju iste rezultate. O Bogu govorimo da je u osobi sloboda, ljubav, svemoć, dobrota, zajednica. Za čovjeka također znamo da i on može djelovati iz slobode, iz ljubavi, iz dobrote, ali nažalost i iz svoje zloće i pokvarenosti. Čovjek je u svojoj biti ograničen, ali isto tako i slobodan. Stoga trebamo jedni druge kako bi svladali tu ograničenost, kako bismo našli prolaz kroz ograde sebičnosti, otuđenosti, zla, ali često i dobra i ljubavi. U tom smislu trebamo i Boga da nas u potpunosti oslobodi od nas samih; da pronađe put do našega srca i naše duše, do središta našega bića, da oplemeni našu osobu i osmisli naš život.

Mi vjerujemo i ispovijedamo da je Bog trojstvo, to će reći tri osobe u jednoj biti. Na taj način izričemo veliku istinu o Bogu: kako je Bog zapravo zajednica u sebi, kako je on obitelj u sebi, koju povezuje ista stvarnost i logika ljubavi. Broj tri u Bibliji znači puninu i savršenost. Kad se kaže da su u Bogu tri osobe onda time izričemo i njegovu savršenost u odnosima unutar Boga, ali i u njegovim odnosima prema vani, prema svijetu i ljudima.

Ono što bismo danas trebali shvatiti i uvijek iznova postajati toga svjesnim u svojim odnosima i prema Bogu i prema drugima i prema prirodi, jest da je Bog veličanstvena Tajna i da se pred tom Tajnom čovjek može samo moliti i da se pred tom Tajnom čovjek treba iskreno pokloniti i svakodnevno klanjati, svjestan da nikada do kraja u nju neće moći prodrijeti, niti je svojim razumom obuhvatiti.

S druge strane, ta svijest trebala bi postojati i kad je u pitanju čovjek. Doista i čovjek je tajna, i zato bismo trebali imati puno više poštovanja jedan prema drugome, jer svi nismo isti, a ne bi ni bilo dobro da smo isti, jer kad bismo bili isti, ne bismo bili ljudi nego brojevi. A mi smo ipak ljudi sa slobodom koju nam je Bog dao kao dar i u sebi smo jedinstveni i posebni, sposobni biti dio zajednice i jednako tako činiti tu zajednicu. Taj dar, međutim, trebamo njegovati, poštivati i svakako uvažavati.

Župni listić br. 25. - 13. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TRAJNA PORUKA ISUSOVIH ČUDESA

Evanđelje:  Mk 5,21-43

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 1,13-15. 2,23-24; 2 Kor 8,7.9.13-15;


Prvo čitanje na trinaestu nedjelju kroz godinu je dio iz knjige Mudrosti koji otkriva da smrt ne potječe od Boga. On ne nalazi radosti u uništa­vanju živućih. Upravo obratno, Bog je izvor sve naše radosti.

U drugom čitanju sveti Pavao priznaje velikodušnost korintskih vjer­nika jer su pomogli potrebitima.

Evanđelje izvješćuje o dva čudesna ozdravljenja. Isus je ozdravio, toč­nije, oživio Jairovu kćerkicu, zatim je ozdravio ženu oboljelu od krvarenja koja je s vjerom dodirnula rub njegovih haljina.

Ozdravljenja koja je činio Isus, oduvijek su bila predmetom zanimanja teologa, ali i svaki vjernik s povjerenjem se Bogu obraća sa svojim proble­mom ili bolešću. Dok čitamo o evanđeoskim ozdravljenjima htjeli bismo uočiti Isusovo čovjekoljublje, jer nije bitno je li nas Isus ozdravio na ču­desan način ili nije, već shvatiti da nas Isus voli i u našoj bolesti i u našoj patnji.

Živimo u takvom svijetu u kojemu nam sve više prijeti opasnost od gubitka osobnosti. Čovjek postaje statistički podatak, bezimeni građanin velikih naselja. Ponekad možda osjećamo da i pred Bogom postajemo ta­kav bezimeni nitko, jer kako bi uopće našao toliko vremena i volje da u ovom oceanu od sedam milijardi ljudi uoči tako malog i bezimenog čovje­ka kao što sam ja?

Odgovor na ovu dilemu modernog čovjeka nalazi se u dijelu evanđelja koje izvješćuje o ozdravljenju žene oboljele od krvarenja. Na Isusovo pitanje tko je dodirnuo njegove haljine, učenici gotovo s podsmjehom odgovaraju: »Vidiš da se oko tebe gura mnoštvo, ipak pitaš: tko me je dodirnuo-« Ali on se ipak osvrnuo da vidi tko ga je dotaknuo.

Važnu i radosnu istinu možemo iščitati iz ove Isusove geste: pred Bogom nema bezimenog mnoštva, već samo osobe koje on poimence poznaje, i koje odmah prepozna kada mu se kroz mnoštvo u svojoj tjeskobi obrate.

Utješna je i poruka drugog evanđeoskog događaja: uskrišenje Jairove kćerkice. Isus je otišao u Jairovu kuću unatoč tomu što su mu javili da je djevojčica preminula, i kada su predstavnici sinagoge zamolili Jaira da ne zamara gospodina. Ali Isus je hrabrio oca koji je već izgubio svaku nadu: »Ne boj se, samo vjeruj!«

Isus je gospodar i nemogućega. Ovaj događaj skreće našu pažnju na onu temeljnu istinu da vjera počinje tamo gdje smo dostigli granice ljud­skog znanja, razuma i mogućnosti. Bog i tada ima rješenja, kada smo mi ljudski gledano, ocijenili neku situaciju beznadnom. Isusova javna djelat­nost i svako pojedino čudo imalo je za cilj dovesti svoje do nepokolebljive vjere u Oca koji nas ljubi i brine se za nas.

Izvješće u Evanđelju završava jednom zanimljivom primjedbom: Isus je pozvao ljude da djevojčici daju jesti. Ovdje se susrećemo s jednom neo­bičnom, ali, nažalost, ne i rijetkom pojavom: ljudi duhovna dobra većinom mole samo za svoju korist. I ovdje je svatko bio oduševljen što je vidio čudo, ali su u međuvremenu zaboravili na djevojčicu. Često smo s našom vjerom i mi u sličnoj situaciji: vjerujemo kako se svaki lijepi događaj do­gađa zbog nas samih, a ne zato da drugome učinimo neko dobro. Ovdje se evanđeoski događaj vezuje za drugo čitanje u kojemu sveti Pavao hvali vjernike iz Korinta što su znali biti velikodušni prema drugima.

Čudo nije samo u stvarima, već i u ljudskom srcu. Isus je učinio mnogo čuda, ali farizeji ih nisu htjeli vidjeti. Bivšeg slijepca izbacili su iz sinagoge kada je ponavljao da ga je Isus na čudesan način izliječio. Znamo li mi pre­poznati čuda koja se događaju među nama ili izravno nama? Koliko puta smo rekli da medicinska znanost čini zahvate koji graniče s nemogućim; ali zašto se ne usudimo promišljati povezanost događaja i donijeti kona­čan zaključak, koji glasi: Bog provodi čudesna djela preko ljudi!

Župni listić br. 20. - PEDESETNICA DUHOVI - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DUH SVETI JE BOG MIRA

Evanđelje:  Iv 15,26-27; 16,12-15

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.

Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama."

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,1-11; 1 Kor 12,3b-7. 12-13;


Za prvo čitanje na Duhove uzet je dramatičan opis iz Djela apostolskih u kojemu sveti pisac kroz hrabrost Apostola opisuje prisutnost Duha Svetoga. To vrijedi i danas: Duh Sveti daje onu hrabrost koja je svakome potrebna na području njegova djelovanja.

U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Korinćanima prikazuje daro­ve Duha Svetoga i naglašava da te darove dobivamo uvijek u cilju služenja drugima.

U evanđelju čitamo o Isusovom ukazanju i o onom trenutku kada svojim učenicima predaje Duha Svetoga: »Primite Duha Svetoga!«. Isus se izražava na zanimljiv način. Ne kaže: »Ja vama darujem Duha Svetoga«, ili da ću na vas izliti Duha Svetoga, već: »Primite Duha Svetoga«. Kao da govori: »Duh Sveti je vaš, možete mu se obratiti kada god to zaželite, kad god ste u potrebi, to jest uvijek i svugdje«.

Druga zanimljiva okolnost je ta da Isus povezuje Duha Svetoga s po­slanjem koje je namijenjeno apostolima: »Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.« S ovim riječima je dahnuo u njih i nastavio: »Primite Duha Svetoga!« Prema tome, Duh Sveti nije samo dar koji je dan za nji­hovo osobno dobro, već je to pozadinski izvor snage za poslanje prema drugima.

Treća okolnost koja plijeni našu pozornost je da Isus Duha Svetoga povezuje s mirom. Pored ljubavi, jedna od najčešće spominjanih riječi u današnje vrijeme, a koja zbog toga gubi svoje izvorno značenje je riječ »mir«. Na pragu Nove godine želimo mir jedan drugome, u molitvi vjernika molimo za mir, Kristov mir predajemo jedan drugome i u svetoj misi. Svaki političar se zauzima za mir, posebice uoči izbora. Što je zapravo mir? Da pitanje uopće nije jednostavno ili suvišno, dovoljan je dokaz pojmovna zbrka koja karakterizira sam pojam »mira«. Velike sile u interesu mira započinju rat, vojnike danas nazivaju »mirovnim snagama«, utrka u atomskom naoružanju trebala bi služiti miru, a rastavu braka često puta opravdavaju potrebom mira u obitelji: »bolje je rastaviti se u miru nego živjeti u neprestanoj svađi.« Teško je razumljiva ova logika, zar se ne bi moglo na sljedeći način pristupiti situaciji: »bolje se pomiriti nego prekršiti bračni zavjet?«

U Svetom pismu mir je jedan od darova Mesije. Sam Isus potvrđuje kada se na slijedeći način oprašta od svojih učenika: »Mir s vama. Svoj mir darujem vama« (Iv 14,27). To je mir onoga koji zna da je njegov život u ruci Božjoj.

Evanđeoski mir nas poziva da širimo Božju ljubav koja obuhvaća sva­koga i da svjedočimo da je Isus svoj život žrtvovao za svakog čovjeka. Nitko nije isključen iz spasenja. Ako se s takvim stavom približavamo drugima, tada postajemo svjedocima mira.

Drugi preduvjet za prihvaćanje darovanog mira je unutarnje pomire­nje. Sveti Ambrozije piše: »Sve dok nisi očistio svoj duh od sebičnih intere­sa, a posebice od grješnih navika, nećeš biti u stanju zračiti mirom prema drugima«. Iz psihologije znamo da agresivnost prema drugima gotovo uvijek potiče iz frustracije ili doživljenog neuspjeha. Svađalački nastrojeni čovjek u sebi nosi problem koji ga čini agresivnim. Uvjet mira je, dakle, unutarnje pomirenje, što znači da zbog naših poteškoća ili neuspjeha ne okrivimo druge, već da za iste prihvatimo svoju odgovornost.

Svaki kršćanin je pozvan da bude čovjek mira, čovjek koji je pomiren s Bogom i samim sobom i zbog toga i prema drugima zrači ovaj mir. Budući da u srcu nosi evanđelje, a to se ne odnosi samo na prošlost već i na buduć­nost, kršćanin je čovjek nade koji je neprestano pripravan na Gospodinov povratak, a to je milost, dar Duha Svetoga koji boravi u nama.

Evanđeoski mir ukorijenjen je u Božjem planu. Osnovna poruka ot­kupljenja je, naime, da Bog ljubi čovjeka. Iz toga slijedi da mir nalazi svoj dom samo u srcu onoga koji je okrenut prema Bogu, a iz takvog srca se širi u koncentričnim krugovima sve dalje i dalje. To ne znači da će svatko prihvatiti od nas ponuđeni mir, neki će moguće to označiti i kao našu slabost, neće promijeniti onu temeljnu istinu da na dugi rok samo dobrota može pobijediti. Naš zadatak nije da na međunarodnom planu činimo čudesa, već samo to da u našoj neposrednoj blizini budemo širitelji mira. Za to smo dobili Duha Svetoga, imajmo povjerenje u njega i molimo za mir.