Izbornik

Župni listić br. 10 – Četvrta korizmena nedjelja – godina B

ISUS I NIKODEM

Evanđelje:  Iv 3,14-21

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23; Ef 2,4-10

Prvo čitanje četvrte nedjelje Korizme uzeto je iz Druge Knjige Ljetopi­sa gdje sveti pisac prikazuje jadno stanje u kojem se nalazi zemlja i narod. Ova je situacija posljedica nevjere naroda koji su se rugali Božjim glasnicima, prezirući tako njegovu riječ. Ipak Bog nije napustio svoj narod U kasnijim recima saznajemo da je Bog slao znakove svoje vjernosti preko kaldejskog kralja Kira koji će nanovo sagraditi porušeni hram. Bog i danas šalje svoje poruke preko novovjekovnih glasnika i proroka koji vjerno iz­vršavaju Božje poslanje među ljudima. Dobro je znati da su Božje poruke uvijek ohrabrujuće u obećavaju novu budućnost.

U drugom čitanju sveti Pavao tumači vjernicima u Efezu koji je osnov­ni sadržaj kršćanskog poziva: svijest da smo milošću spašeni. Kršćanin vjernik, dakle, nije Božji dobrovoljac, nego odabrani i pozvani svjedok. Naša vjera je blago koje nam je povjereno i mi smo odgovorni za to blago pred Bogom, pred ljudima i pred sobom.

U evanđelju sveti Ivan nam pripovijeda o noćnoj pustolovini Nikodema koji je potražio Isusa pod koprenom noćne tame. Ovo evanđeosko izvješće sadrži duboku teologiju, kao što to Ivan obično čini, kad prikazuje neki dio Isusove nauke. Ovdje se govori o beskrajnoj Božjoj ljubavi koji je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje. Ovaj evanđeoski događaj sadrži i druge, vrlo važne poruke. Korisno je zaustaviti se malo podrobnije na nekim detaljima razgovora između Nikodema i Isusa.

Uočimo ponajprije da je inicijativa za susret s Isusom došla od Nikodema. Došao je k Isusu noću. Da smo bili u blizini vjerojatno bismo mu rekli uz pritajeni ukor da je mogao naći prikladnije vrijeme za susret s Isusom koji je po svoj prilici bio umoran od napornog dana i imao potrebu za od­morom, mirom i snom. No, Isus nije odbio Nikodema, primio ga je usred noći. Zanimljiv je detalj da Nikodem oslovljava Isusa u množini: »Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim«. Šteta što ne znamo tko su ti ostali u čije ime je Nikodem govorio, iza kojih mišljenja se sakrio. Zašto se nije usudio izjasniti u prvom licu, osobno: »Rabbi, ja znam, da si ti od Boga došao…« – Kadkad je možda to i naša situacija. Lakše je živjeti skrivajući se iza mišljenja mnoštva, većine, nego se izložiti i preuzeti rizik da budemo ismijani zbog našeg vjerovanja i uvjerenja. Mučenici su uvijek govorili u vlastito ime i bili spremni ići u smrt za svoje uvjerenje. Nikodem nije bio spreman izložiti se, došao je k Isusu noću.

Iz nastavka saznajemo da je Isus odgovorio na jedno pitanje koje Ni­kodem nije još ni postavio. Isus mu je govorio o preporođenju, o rođenju odozgo. Ovaj Isusov odgovor sadrži jedva skrivenu kritiku. Kao da je rekao Nikodemu: »Tvoje riječi nemaju mnogo vrijednosti, nemaju pokriće. Ti si ostao onaj isti čovjek koji si bio prije nego što si došao ovamo: dolaziš potajice, govoriš u ime drugih. Kažeš da znaš da sam od Boga poslani učitelj, a ipak ne ideš za mnom.« — Katkad je to i naša situacija, kad se s našim molitvama i molbama obraćamo Bogu. Vjerojatno bi Isus i nas uko­rio da se ne pretvaramo kad obećavamo Bogu sve i svašta, samo da nas usliši. To je slučaj kad se pozivamo na to da smo dobri, redovito idemo u crkvu, molimo se, pa bismo zaslužili da nam sve ide dobro, a naprotiv, kao da grešnicima i bezbožnicima uspijeva sve. Možemo se pitati u svojoj iskrenosti: koliko smo zapravo uvjereni u vlastitu dobrotu ili samo vara­mo sebe? Na zanimljiv način, kad uspoređujemo sebe s drugima, obično smo mi dobri, a oni zli. Nikad se ne sjetimo usporediti sebe s onima koji su bolji od nas.

Uočimo nadalje da je Isusov tihi ukor razdražio starca Nikodema (on sam je nazvao sebe starcem!) i iz njega izbija protest kao neka bujica: kako se netko može nanovo roditi kad je već star, itd. Njegovu razdražljivost je morala još povećati činjenica da je Isus bio mlađi od njega za kojih tride­setak godina. Ovdje se dakle sukobljavaju dva svijeta: dugo životno isku­stvo, znanje i mudrost jednog starog čovjeka s revolucionarnom novom naukom jednog mladog učitelja.

Isus ni dalje ne postupa s Nikodemom nježnom rukom. Na Nikodemovo čuđenje i nevjericu kako se netko može nanovo roditi kad je već star, Isus odgovara s tihim cinizmom: »Ti si istaknut učitelj u Izraelu, i to ne razumiješ!« Nakon toga, međutim, slijedi jedno od najljepših mjesta čitavog evanđelja, svečani navještaj o neshvatljivoj Božjoj ljubavi.

U ovom evanđeoskom izvješću susreta Nikodema s Isusom nalazimo duboku psihološku analizu o Isusovoj pedagogiji, kako vodi čovjeka sve dublje u shvaćanje Božjih istina. To je model svakog duhovnog vodstva u kojem duhovni vođa nastoji uvesti dušu u dubine, ili na vrhunce vjerskih i duhovnih istina. Taj vrhunac je onaj koje je sam Isus izrekao u nezaboravnoj noći susreta s Nikodemom: »Tako je Bog ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni«. Sad je na nama red da stanemo pred Isusa pokraj Nikodema te da ove riječi primijenimo na sebe, ne više u množini, nego u jednini: »Tako me je Bog ljubio, da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ne propadnem…«

listicXVII_10