ISUSA TRAŽITI UVIJEK I SVAGDA
Evanđelje: Iv 12,20-33
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«
To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Jr 31,31-34, Heb 5,7-9;
U petoj nedjelji Korizme prvo čitanje uzeto je iz knjige proroka Jeremije koji narodu u ime Boga obećava novi savez, koji će biti uklesan u ljudska srca, a ne na kamenu ploču. Bog je i s nama sklopio savez u krštenju, znači mi smo njegovi.
Drugo čitanje je sažeti odlomak, uzet je iz Poslanice Židovima, iz kojeg saznajemo da se novi savez između Boga i čovjeka ostvario u Isusu Kristu.
Evanđelje pete nedjelje Korizme započinje značajnim događajem: pogani traže Isusa i žele se s njim susresti. Ovaj događaj je značajan, s jedne strane zbog toga što stavlja na kušnju samosvijest Židova koji bi željeli Isusa kao Božjeg poslanika smatrati samo svojim, ali je značajan i zbog vremena: naime, u zraku je već predosjećaj velike tragedije. Vođe naroda već su donijeli presudu, prema kojemu Isusa, tog nezgodnog čovjeka koji propovijeda ljubav prema neprijatelju, uči opraštanju i poniznosti, treba »isključiti iz prometa«. Njima takav Spasitelj ne treba, ne žele da i dalje »zavodi« priprosti narod. Dakle tada, ljudski gledano, ovi pogani stižu u najnezgodnije moguće vrijeme. Vjerojatno su nešto već čuli o Isusu, o njegovim čudesima, o njegovoj dobroti, o njegovom učenju po kojemu Bog svakog čovjeka ljubi podjednako. Čuli su kako je naučavao da nisu samo Židovi djeca Božja, već i pogani, da Bog poziva ne samo pravednike, već i grešnike. Oni su se u ovoj radosnoj vijesti prepoznali, došli su da pred Isusove noge polože svoje brige i nadanja, da se pokaju i da mu se poklone. Nažalost, iz opisa ne saznajemo je li ih Isus primio, ali mirne duše Možemo zaključiti da jest jer je on sam rekao da neće odbiti nikoga od onih koji ga budu tražili.
Zadržimo se trenutak kod poruke ovog evanđeoskog prizora: pogani traže Isusa. Jedan od temeljnih motiva evanđelja po sv. Ivanu je nakana navesti čitatelje na spoznaju da je Isus Spasitelj. S takve točke gledišta još više se ističe dramatičan karakter ove scene. Dva tipa ljudi traže ovdje Isusa: dobronamjerni pogani, koji su negdje u tuđini, vjerojatno od putujućih trgovaca čuli o Isusu. Odlučili su potražiti ga, ne vodeći računa o naporima, jer njihovo srce je o važnosti ovog susreta naslućivalo više nego je njihov um bio u stanju shvatiti. Oni slijede zakon koji je upisan u njihovoj nutrini, a o kojemu prorok Jeremija govori u prvom čitanju. Drugi tip ljudi koji traži Isusa su farizeji i veliki svećenici koji ga ne traže s dobrom, već sa zlom namjerom. Žele mu podmetnuti zamku, uhvatiti ga u riječi, na djelu, kako bi ga mogli osuditi.
U ova dva tipa ljudi možemo prepoznati cijelu povijest od Isusa sve do naših dana. Uvijek su postojala ova dva tipa ljudi: oni koji su s dobrom namjerom tražili Isusa jer im je srce žudilo za spasenjem i oni koji su ga smatrali teretom odnosno opasnošću. Za takav primjer ne moramo posezati u daleku prošlost, dovoljno je spomenuti mržnju komunističkih diktatura prema Crkvi. Ali nemojmo misliti samo na druge; ova scena iz evanđelja tiče se nas, ovdje i sada. Svi se pomalo možemo prepoznati u obje kategorije. Ponekad možda i mi doživljavamo Krista ili učenje njegove Crkve nezgodnim. Neka nam u tim trenucima bude upozorenje ono što u Poslanici Židovima možemo pročitati: »Sa završetkom njegovog djela osigurao je vječno blaženstvo onima, koji su mu poslušni, jer je Bog za velikog svećenika njega postavio. Nemamo drugog Spasitelja, doli Isusa. Drugog puta do spasenja nema, osim poslušnosti prema njemu.«
Nažalost, mnogo današnjih ljudi nerado čuje riječ »poslušnost« jer kao da naznačuje maloljetnost. Nasuprot tome, poslušnost je vrlina velikih duša: potrebna je hrabrost da svoj život povjerimo Bogu i onda kada ne vidimo razloge pojedinih njegovih odluka. Stoga je potrebno spadati među one koji poput pogana iz današnjeg evanđelja s dobrom namjerom traže Isusa u najrazličitijim životnim situacijama. Tražimo ga neprestano, u zdravlju i blagostanju, u sreći i miru, da bismo ga pronašli i u bolesti i neimaštini, u patnji i bespomoćnosti, jer jedino on je u stanju dati odgovor na najvažnija pitanja života, kao što to čini i danas kroz crkveno učiteljstvo. Ni principi koje nam daje crkveno učiteljstvo nisu uvijek razumljivi,nisu uvijek ugodna načela, ali ako je čovjek poslušan i s dobrohotnim srcem pazi na istine koja se u njima skrivaju, ako posvuda Isusa traži, onda će doživjeti veliko iznenađenje: spoznat će da je Isus doista uvijek i svuda prisutan i da sve čini nama na korist.
listicXVII_11