BOG I DANAS OČEKUJE POVRATAK SVAKOGA OD NAS
Evanđelje: Lk 15,1-3.11-32
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Još 5,9a.10-12; 2 Kor 5,17-21;
Prvo čitanje na četvrtu nedjelju Korizme je dio uzet iz Knjige Jošue u kojemu sveti autor kazuje kako su sinovi Izraelovi stigli u obećanu zemlju, prestala je mana i od sada su se hranili od plodova zemlje Kanaanske. U duhovnom smislu, mi vjernici već živimo u obećanoj zemlji jer nas je Krist izveo iz ropstva grijeha i uveo u zemlju Očevu.
U drugom čitanju sveti Pavao tumači svojim vjernicima iz Korinta da svatko tko je u Kristu, novi je stvor. Krštenjem smo postali nova stvorenja, stoga se moramo potruditi da u svom novom dostojanstvu i rastemo.
U evanđelju, u tumačenju svetog Luke, čujemo jednu od najljepših i najdirljivijih Isusovih parabola o rasipnom sinu, ili kako sve više ljudi voli je zvati: prispodoba o velikodušnom ocu, koji je ovdje, naravno, slika dobroga Boga.
Ova prispodoba ima cijeli niz protagonista: velikodušnog oca, spremnog na opraštanje; mlađeg sina, koji je prošao put grijeha i put obraćenja; starijeg sina, čije je srce bilo daleko od oca i brata; i konačno slušateljstva, među kojima je bilo carinika i grješnika, koji su došli da bi otvorena srca slušati Isusa, ali bilo je tu i farizeja i pismoznanaca, koji su negodovali jer se Isus družio i s grješnicima. U svakome od ovih možemo se i sami prepoznati.
U Isusovoj paraboli, mlađi sin je grješnik i na taj način simbolizira cijelo čovječanstvo. Sin je takav čovjek koji nije dozvolio da ga otac voli. Htio je otići od njega, htio se osloboditi od veze ljubavi. Ali nije se htio odreći onoga što mu je ova ljubav do sada besplatno osiguravala: materijalnog blagostanja. Mislio je da na to ima pravo. Zato je zahtijevao od oca nasljeđe, onaj dio očeve imovine koji »pripada« njemu. Čovjek sve dobiva od Boga, stoga ni na što ne može polagati pravo.
Otac ne raspravlja, već dijeli imovinu. Mi se vjerojatno ne bismo tako ponašali. Koji bi otac bez riječi gledao da mu sin zatraži nasljeđe, znajući da time ovaj nije u stanju upravljati, barem bi ga upozorio da se loše ponaša, možda bi pokušao razgovarati s njime, dati mu dobar savjet da pazi na imovinu jer se ista može veoma lako izgubiti. Činjenica je da nas Bog ni na što ne prisiljava, On zna dati samo svoju ljubav. Ljudi mogu činiti što žele, Bog ne može činiti drugo, već da nas uvjerava o svojoj ljubavi.
Sin je, dakle, otišao. Konačno, osjetio se slobodnim. Samo što mu je pojam o slobodi bio pogrešan. On je zapravo tražio neovisnost, odnosno da ne mora nikome polagati račune. Međutim, umjesto neovisnosti, dospio je u ropstvo: postao je rob samoga sebe. Nije znao postupati ni sa svojim novcem ni sa svojim životom, proigrao je ne samo očevu ljubav, već i ljubav svojih prijatelja, koje je okupio ne iz ljubavi već iz sebičnosti, da bi se hvalisao svojim bogatstvom. Sin je napustio oca, ali nije znao da otac nije napustio njega. Ljude je mamio k sebi, ali su ga ovi napustili. Konačno, ostao je sam.
Jedna od ključnih rečenica parabole u kojoj Isus primjećuje da je sin bio već veoma gladan, ali mu nisu dali ništa. Čudna je ova rečenica, jer bilo bi dovoljno da se sagnuo i sa zemlje pokupio ljuske od mahuna s kojima su hranili svinje. Ali njemu od toga nitko ništa nije dao. Isus time upućuje na potpunu samoću sina, na napuštenost: nema nikoga svoga, on nikome ništa ne znači, nitko ne primjećuje da postoji. On nema potrebe samo za hranom, već i za dobrom riječi, za nekim tko bi mu rekao: »Vidim da ideš u smrt, umrijeti ćeš od gladi, ali ja ne želim da umreš, želim da živiš, izvoli, ovdje imaš šaku ljuski od mahuna, pojedi, da ne umreš od gladi«. Ova rečenica je bit parabole, jer govori o temeljnoj ljudskoj potrebi, a to je da se bude voljen.
Parabola ima dramatičan obrat u onom trenutku kada Isus kaže da je ostarjeli otac potrčao u susret svom sinu kada ga je izdaleka ugledao. Otac nikada nije napustio sina, uvijek je očekivao njegov povratak. To je slika našeg Boga. Možemo bježati od njega, možemo se sakriti od njega, ali on nas ne napušta. Uvijek očekuje povratak svakoga od nas.
Stariji sin utjelovljuje farizeje, koji su o sebi mislili da su pravedni jer su se pridržavali zakona i propisa. Iz parabole ne saznajemo je li stariji sin ušao na gozbu na nagovor oca, štoviše, na molbu očevu. Ali točno po tome ova parabola postaje vječno vrijednom: drama onih koji se udaljuju od Boga traje i danas. I danas postoje rasipni sinovi, koji odu i vrate se, i postoje starija braća koja sebe drže pravednima, ali nikada ne ljube iskreno. Parabola, međutim, ima jednu vječnu poruku: Bog i danas očekuje povratak svakoga od nas.
