DAR USKRSLOG ISUSA
Evanđelje: Lk 24,35-48
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«
Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«
Ostala čitanja: Dj 3,13-15.17-19; 1 Iv 2,1-5a;
Prvo čitanje na treću nedjelju Uskrsa je dio iz Djela apostolskih u kojemu čujemo strastven govor svetog Petra o Isusovom uskrsnuću. Apostol svoje slušatelje poziva na pokajanje. Ta logika odnosi se i na nas: ako je netko spoznao što je Bog za njega sve učinio, onda je prisiljen priznati da sve to nije zaslužio i zbog svoje nezahvalnosti zamolit će Boga za oproštenje. Ovaj svijet bi sigurno bio ljepši kada bi u ljudskim srcima bilo više zahvalnosti.
U drugom čitanju sveti Ivan nam tumači da za oproštenje grijeha možemo zahvaliti Isusu Kristu. On je naš zagovornik kod Oca, dakle ne trebamo se bojati Božje kazne: pokajanje se ne hrani iz straha prokletih, već iz ljubavi otkupljenih.
Čitamo u evanđelju svetog Luke, kako se Isus nakon uskrsnuća prvi puta susreo s učenicima koji su još uvijek sjedili nepomični od straha. Isus se trudio osloboditi ih straha, dopušta im da ga dotiču, jede s njima, ohrabruje ih toplim riječima. Kada sve to kao da nije bilo dovoljno da ih oslobodi od zbunjenosti, Isus primjenjuje jednu novu metodu: »Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma.« Iznenada je nastupila neočekivana promjena u dušama učenika: prepoznali su Isusa i bez rezerve prihvatili su poslanje koje im je povjereno da budu svjedocima svega što su proživjeli. Ali o kakvim iskustvima, doživljajima je riječ? Zapazimo da se ovaj novi način gledanja odnosi na iskustva iz prošlosti, koja se sada iznenada pojavljuju u novom svjetlu: Isusov život, njegova osoba, muka, smrt i Uskrsnuće. Odjednom je apostolima sve postalo jasno, jer su pronašli onu nit koja sve povezuje u jednu cjelinu.
To je i naš život. Trebamo naučiti ponovno vrednovati svoju prošlost, iza našeg iskustva trebamo pronaći onu osnovnu nit koja će povezati u cjelinu našu »povijest života«. Kakva je moja »povijest života«? Možemo birati između tri mogućnosti:
Svoju prošlost možemo proklinjati kao teret na koji ne želimo ni pomisliti. Ova »prošlost« može biti ne samo neki događaj, npr. jedna tragedija koja je sahranila naše mladenačke snove, već i osoba, netko tko nas je uvrijedio i kome ne možemo oprostiti, netko tko nas je ponizio i ta rana još uvijek boli, ili izdaja od strane neke voljene osobe zbog čega nas duša još i danas boli. To je bio Judin slučaj: prokleo je sebe i svoju sudbinu te je njegov život završio u očajanju.
Prošlost možemo oplakivati kao propuštenu priliku koja nam se nikad više neće vratiti. Mnogo toga mogli smo učiniti, mnogo toga mogli smo naučiti, ali nismo. Slični osjećaji mogu nam se javiti poslije smrti jedne voljene osobe, kada nas grize savjest zašto ju nismo više voljeli, zašto se nismo više brinuli o ostarjelim roditeljima dok su bili među nama, sada više ništa ne možemo učiniti, ništa se ne može ispraviti. Može se plakati nad proigranim vremenom, nad zakopanim talentom, nad neiskorištenom sposobnošću. To je bio Petrov slučaj: plakao je zbog svojeg kukavičluka koji ga je odveo dotle da je izdao svojega Učitelja, ali njegove suze zadobile su oprost.
Na prošlost možemo misliti i sa zahvalnošću, odnosno tako da u svojoj prošlosti otkrijemo čudesne znakove Božje ljubavi: koja nas je zaštitila od neke velike pogibelji, koja je upravljala našim životom tako da je sve završilo u našu korist. To je bio slučaj Blažene Djevice Marije, koja je nakon anđeoskog pozdrava otpjevala najljepšu pjesmu svojeg srca: »Veliča duša moja Gospodina« i za nagradu dobila je Isusa.
listicXVII_15