IZVOR PRAVE RADOSTI
Evanđelje: Iv 15,9-17
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.
Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Dj 10,25-26. 34-35. 44-48; 1 Iv 4,7-10;
Prvo čitanje šeste nedjelje po Uskrsu je iz Djela apostolskih koje nas informira o govoru svetog Petra u kući Kornelija. Apostol sa zanosnom radošću javno obznanjuje da evanđelje vrijedi za svakog čovjeka. Tu pomislimo prije svega na sebe i promislimo to da je evanđelje Božja poruka nama.
U drugom čitanju sveti Ivan otkriva da je izvor naše radosti Božja ljubav prema nama.
Sveti Ivan evanđelist govori o radosti. »Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!« U ovom svijetu u kojem ima tako malo radosti, važno je pustiti u naše srce poruku, da imamo pravo radovati se. Što je zapravo radost?
Radost je kvaliteta duše, a hrani se iz saznanja da naš život ide u dobrom smjeru. Vanjske okolnosti, kao npr. zdravlje, blagostanje itd. mogu nam pripomoći da se radujemo, ali sami za sebe nisu dovoljni da nam osiguraju sreću. Postoje zdravi i bogati ljudi koji se ne znaju radovati, a postoje bolesni i siromašni ljudi iz kojih gotovo zrači životna radost. U stvari, tu trebamo tražiti razliku: jedna stvar je radovati se nečemu, a sasvim druga stvar znači »životna radost«.
Budući da radost ne ovisi u stvari ni o kakvoj vanjskoj okolnosti, za nju nema recepta. Povremeno se može čuti da bismo mi kršćani trebali zračiti više radosti pa bi naše svjedočenje bilo djelotvornije. Ovo može biti istina ali i ne mora, jer se radost ne može odglumiti. Namješteni smiješak nije privlačan. Vjerodostojna životna radost se naprotiv probija i kroz suze. Prava radost je inače trijezna i tiha. Ipak, može se skicirati onaj životni put po kojemu se može stići do vjerodostojne radosti, a to je put evanđelja.
Općenita je istina da se ne možemo radovati ako nas u tome drugi nepomognu. Duhovna radost hrani se iz života posvećenog drugima. Točno tome nas uči ovaj dio evanđelja. Isus radost povezuje s uzajamnom ljubavi. Možda ovu tvrdnju lakše možemo razumjeti ako promislimo što je kome suprotno: tko drugome uzrokuje bol ili patnju, taj ne može biti sretan jer ujedno gasi svoj izvor radosti. Plodno tlo radosti je spremnost da se okrenemo prema drugome. Možemo se pozvati i na svoje iskustvo: uvijek, kada smo drugima učinili dobru uslugu, kada smo bili dobronamjerni, kada smo se pokazali velikodušnima, strpljivima, puni razumijevanja, onda smo iskusili unutarnju, tihu duhovnu radost.
Radostan život, međutim, ne znači bezbrižan život. Nikome ne treba posebno dokazivati da briga, žalost, razočaranje spadaju u ljudski život. Tu je međutim, riječ o tome da smo odgovorni za svoju sreću. Jedan od uvjeta sreće je da izbacimo iz svoga života nepotrebnu, nezdravu zabrinutost Dosta često »od muhe napravimo slona«, npr. zbog kašnjenja nekog autobusa napravimo tragediju, zbog mrlje na odijelu postanemo nesretni, prva sijeda vlas ispuni nas užasom. »Ne brinite se nepotrebno« upozorio je Isus svoje učenike. Zašto molitva jednog žalosnog čovjeka ne dospije do oltara? — postavlja pitanje jedan duhovni pisac pa odgovara: »Zato jer se gnijezdo žalosti nalazi u srcu i sprječava da se molitva rascvjeta iz njega.« Ova nezdrava žalost ukorijenjena u grijehu, u nemirnoj savjesti, u ravnodušnosti i u nemarnosti gasi životnu radost. Žalost nas nadalje slabi u odnosu na iskušenja jer nam oduzima spremnost za dobro.
Do sada izrečenim nikako se ne želi dati irealna slika o životu vjernika. U svakom čovjeku postoji stanovita doza »nesretnosti«, egzistencijalna žalost, jer svi smo podređeni zakonu grijeha i moramo biti svjesni toga. Ali zbog toga se moramo truditi da u pozitivnom smjeru usmjerimo naš život jer radost nije nešto što čovjek može posjedovati, već je to saznanje da nas Bog ljubi. To je bio izvor velike radosti betlehemskih pastira, to je i radost učenika, kada im se neočekivano pojavio uskrsli Isus. Kršćanska radost izvire iz susreta s Isusom.
Nije lako sačuvati unutarnju vedrinu i radost u tijeku svakodnevnih iskušenja. Oko nas je previše udaraca, tragedije, ljudske bijede, a da nam srce ne bi krvarilo, da nam suze ne bi potekle, a da nas ne bi spopao nemir i žalost. Jedan jedini način je da sačuvamo mir u svom srcu: ako povjerimo svoj život Božjoj providnosti, ili kako je to toplim riječima izrazio sam Uskrsli Isus: »Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja vas ljubio«. To je izvor sve naše radosti.
listicXVII_18