Župni listić br. 24 – nedjelja kroz godinu – godina B

BOG TIHO DJELUJE U SVIJETU

Evanđelje:  Mk 4,26-34

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: Ez 17,22-24; 2 Kor 5,6-10;

Kao prvo čitanje za jedanaestu nedjelju kroz godinu uzeta je utješna poruka iz Knjige proroka Ezekiela da će Bog iznova podići svoj na­rod. Prorok ovu poruku uspoređuje sa slikom novih izdanaka. Nekada se moguće i mi osjećamo kao ogoljela krošnja, stoga je i nama potrebno ohrabrenje da je Bog u stanju i naš život obnoviti da izraste u bujnu krošnju.

U drugom čitanju, sveti Pavao trudi se pobuditi povjerenje u svojim vjernicima iz Korinta, a s njima zajedno i u nama, da ne klonu zbog patnji svojeg sadašnjeg života jer Božja milost djeluje u njima.

U evanđelju čitamo Isusovu prispodobu o Božjem kraljevstvu, što ga ovom prilikom uspoređuje sa sjemenjem posijanim u zemlju. Najprije kaže da kada sijač zasije svoje sjemenje, više nije gospodar njihove sudbine, već je daljnji razvoj sjemena izložen čitavom nizu okolnosti, kao na primjer: zemlji, kiši, sunčanim zrakama. Daljnji posao sijača biti će ubiranje uroda.

U drugom dijelu prispodobe Isus Božje kraljevstvo uspoređuje s gorušičnim zrnom. Ovom prilikom naglasak stavlja na suprotnost između skromnog početka i bogatog rezultata. Povijesno, kada je ova usporedba izrečena, Isusovo dolazeće kraljevstvo, kršćanstvo, još je doista izgledalo kao jako skroman početak. Kršćanstvo je danas već ogromno stablo.

Ove dvije usporedbe mogu mnogo toga reći i glede našeg duhovnog života. Božja riječ u našoj duši djeluje tiho, bez da to mi ili neki drugi primijete. Božja milost djeluje u nama, oblikuje iz dana u dan naše misli, nakane, volju. U našoj kršćanskoj vjeri utješno je saznanje da naša pobožnost ne zahtjeva od nas vidljiva djela, teške pokore, stroga odricanja. Netko se mogao ipak pitati: zašto su onda pokoru činili sveci? Odgovor je jednostavan: ne zbog toga da bi zaslužili Božju ljubav, već zbog toga jer su osjećali da na taj način mogu najbolje izraziti svoju zahvalnost za milost koja je već djelovala u njima. Askeza, odricanje i pokora nisu uvjet za svetost života, već njezin prvi plod. Sveci nisu činili pokoru gorkim naricanjem, kao farizeji već s radošću i srcem punim zahvalnosti, uvažavajući ono Isu­sovo upozorenje da svoje molitve i post čine onda kada ih nitko ne vidi. I za nas je to put svetosti života: osluškujmo one milosne poticaje, koji u nama djeluju poput malog sjemena i traže svoj put k punom sazrijevanju.

Drugu pouku možemo izvući iz primjera malog gorušičnog sjemena. U Božjem kraljevstvu ne ostvaruju se uvijek ovozemaljske kategorije, kako je to Isus jasno izrekao u blaženstvima, kada je siromašne i progonjene proglasio blaženima. Na sličan način u Isusovom kraljevstvu pojmovi »mali« i »veliki« kao da su zamijenili mjesta. U svojoj zahvalnoj pjesmi Blažena Djevica Marija suprotstavlja ohole s poniznima, a Isus je pak jasno izrekao da će maleni biti najveći u Kraljevstvu nebeskom. Lijepa poruka ove evanđeoske logike je da našu svetost života ne čine poduhvati koji se u očima ljudi čine velikima, već one svakodnevne uobičajene aktivnosti koje činimo iz ljubavi prema Bogu.

Još jedna misao spadala bi ovdje, i to o Crkvi, koja je vidljiva prisutnost Božjeg Kraljevstva. I za nju vrijedi primjer malog sjemena i gorušičnog zrna. I u Crkvi djeluju unutarnje milosne sile, zbog kojih se ne trebamo bojati da će ovozemaljske snage biti u stanju zaustaviti njen rast. I u Crkvi se mnogo puta ponavlja da jedna skromna inicijativa tijekom godina pre­rasta u razgranato drvo. Pomislimo samo na bilo koju redovničku družbu koje su dosta često nastale zahvaljujući karizmi jednog čovjeka. Ako pri­mjer želimo uzeti iz povijesti, onda možemo pomisliti na svetog Franju Asiškog, koji je sam pokrenuo jedan tako veliki duhovni pokret koji je i danas snažno prisutan u Crkvi i u svijetu. Među primjerima iz novijeg doba, pomislimo na blaženu Majku Tereziju, koja je sama krenula ulicama siromašne četvrti Kalkute da bi poslije nekoliko godina njen čin i djelo probudili savjest svijeta. Ponesimo sa sobom Radosnu vijest nedjeljnog evanđelja: Bog je i danas na čudesan način prisutan i djeluje — potiho, ali nezaustavljivo.

listicXVII_24