TEŽINA ISUSOVOG JARMA
Biblijska čitanja: Zah 9,9-10; Rim 8, 9.11-13; Mt 11,25-30
U prvom čitanju na četrnaestu nedjelju kroz godinu, prorok Zaharija prikazuje dolazećeg spasitelja kao kralja mira. U njemu prepoznajmo Isusa blagog srca kojemu se i danas s pouzdanjem molimo za mir u svijetu.
U drugom čitanju sveti Pavao hrabri vjernike u Rimu da upoznaju kako u njima boravi Duh Božji. I nas isti ovaj Duh potiče i hrabri na teškim životnim putovima.
U evanđelju sveti Matej evanđelist nam prenosi Isusove ohrabrujuće riječi: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni — i ja ću vas okrijepiti«. Naravno, ovaj Isusov poziv neposredno je bio upućen onima koji su se oko njega tiskali. Od čega su ovi ljudi bili umorni? To možemo saznati na taj način da se sjetimo pojedinih Isusovih prispodoba. O radnicima iz vinograda saznajemo da su mnogi nezaposleno stajali još i u kasno poslijepodnevnim satima jer im nitko nije dao posla. Bili su tamo dakle, među Isusovim slušateljima i umorni nezaposleni. Iz prispodobe o sijaču saznajemo s kolikim je trudom obavljao svoj posao i koliko je mali urod bio. Bili su tamo među Isusovim slušateljima i umorni zemljoradnici koji su teškim radom mogli uzdržavati svoje obitelji. Ali tamo su bili i umorni bolesnici i prosjaci koje su čak tjerali s Isusova puta: sjetimo se samo jerihonskog slijepca kojega su na svaki način htjeli ušutkati. Ali ne mislimo samo na siromahe i bolesnike: tamo je bio vjerojatno i Nikodem koji se umorio zbog teških zakona svoje vjere. Doista, svatko se zbog nečega nekad u životu umori i ima potrebu za Isusom.
Od čega se umaramo mi, današnji ljudi? Mogli bismo naznačiti tri velika područja umora.
Umorimo se zbog ubrzanog tempa života: mogli bismo reći da se umorimo od svijeta u kojemu živimo.
Umorimo se vidjevši brojne nepravde: mogli bismo reći da se umorimo od ljudi, od zakona, od institucija…
Umorimo se zbog svojih moralnih nesavršenosti: mogli bismo reći da se umorimo od sebe samih, od toga tko smo i što smo.
Tada dospijeva do nas Isusov tihi, ohrabrujući poziv da pođemo k njemu, on će nam osvježiti dušu.
Lijek protiv životnog tempa je tiha molitva: neka ne prođe dan da se ne zaustavimo barem na nekoliko minuta, posebice uvečer prije spavanja, da bismo svoje srce uzdigli Bogu, da mu zahvalimo na brojnim darovima.
Lijek protiv ljudske primitivnosti i sebičnosti je čovjekoljublje naše vjere; neka ne prođe dan da nismo nekome učinili kakvo dobro.
Lijek protiv razočarenja u same sebe je primanje sakramenata, prije svega sveta ispovijed, putem koje uvijek nanovo primamo jamstvo da Bog prihvaća i ljubi; neka ne prođe dulje vrijeme, a da ne položimo teret naših manjkavosti pred Isusovo milosrdno srce, da ne bismo morali teret tegliti na inače neravnom putu života.
Druga rečenica koja prenosi radosnu vijest ovog evanđeoskog odlomka glasi: »Moj jaram je sladak, a moje breme lako.« Zar to nije proturječje? Može li teret biti lagan? Obično mislimo obrnuto: ako nekoga opteretimo, onda za njega kažemo da vuče jaram. Može li jaram biti sladak? Nitko ne uzima jaram dobrovoljno, njega nam uvijek netko drugi prisilno postavlja. Što je zapravo Isus htio reći ovom slikom? Tadašnjim njegovim slušateljima ova slika je mnogo govorila.
Židovima vjera nije bila samo radost, već i teret zbog bezbrojnih propisa, pravila, običaja i zabrana. Isus je jednom prilikom tvrdim riječi osudio farizeje koji putem svojih pravila postavljaju nepodnošljiv teret na druge koje istovremeno oni sami nisu voljni nositi. U tom smislu slušatelji su iz Isusovih prispodoba mogli iščitati da njegova vjera nije teret, već sloboda, nije jaram već ljubav. Ovaj odgovor može i nama razjasniti što je bit prave religije. Ali nekako osjećamo da nas ovo objašnjenje ne može zadovoljiti bez ostatka, jer je Isus drugom prilikom tvrdio i da tko želi postati njegovim učenikom taj svaki dan iznova treba uzeti na sebe svoj križ, a križ može biti jednako težak kao jaram.
