Župni listić br. 26 – nedjelja kroz godinu – godina B

TRAJNA PORUKA ISUSOVIH ČUDESA

Evanđelje:  Mk 5,21-43

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: Mudr 1,13-15. 2,23-24; 2 Kor 8,7.9.13-15;

Prvo čitanje na trinaestu nedjelju kroz godinu je dio iz knjige Mudrosti koji otkriva da smrt ne potječe od Boga. On ne nalazi radosti u uništa­vanju živućih. Upravo obratno, Bog je izvor sve naše radosti.

U drugom čitanju sveti Pavao priznaje velikodušnost korintskih vjer­nika jer su pomogli potrebitima.

Evanđelje izvješćuje o dva čudesna ozdravljenja. Isus je ozdravio, toč­nije, oživio Jairovu kćerkicu, zatim je ozdravio ženu oboljelu od krvarenja koja je s vjerom dodirnula rub njegovih haljina.

Ozdravljenja koja je činio Isus, oduvijek su bila predmetom zanimanja teologa, ali i svaki vjernik s povjerenjem se Bogu obraća sa svojim proble­mom ili bolešću. Dok čitamo o evanđeoskim ozdravljenjima htjeli bismo uočiti Isusovo čovjekoljublje, jer nije bitno je li nas Isus ozdravio na ču­desan način ili nije, već shvatiti da nas Isus voli i u našoj bolesti i u našoj patnji.

Živimo u takvom svijetu u kojemu nam sve više prijeti opasnost od gubitka osobnosti. Čovjek postaje statistički podatak, bezimeni građanin velikih naselja. Ponekad možda osjećamo da i pred Bogom postajemo ta­kav bezimeni nitko, jer kako bi uopće našao toliko vremena i volje da u ovom oceanu od sedam milijardi ljudi uoči tako malog i bezimenog čovje­ka kao što sam ja?

Odgovor na ovu dilemu modernog čovjeka nalazi se u dijelu evanđelja koje izvješćuje o ozdravljenju žene oboljele od krvarenja. Na Isusovo pitanje tko je dodirnuo njegove haljine, učenici gotovo s podsmjehom odgovaraju: »Vidiš da se oko tebe gura mnoštvo, ipak pitaš: tko me je dodirnuo-« Ali on se ipak osvrnuo da vidi tko ga je dotaknuo.

Važnu i radosnu istinu možemo iščitati iz ove Isusove geste: pred Bogom nema bezimenog mnoštva, već samo osobe koje on poimence poznaje, i koje odmah prepozna kada mu se kroz mnoštvo u svojoj tjeskobi obrate.

Utješna je i poruka drugog evanđeoskog događaja: uskrišenje Jairove kćerkice. Isus je otišao u Jairovu kuću unatoč tomu što su mu javili da je djevojčica preminula, i kada su predstavnici sinagoge zamolili Jaira da ne zamara gospodina. Ali Isus je hrabrio oca koji je već izgubio svaku nadu: »Ne boj se, samo vjeruj!«

Isus je gospodar i nemogućega. Ovaj događaj skreće našu pažnju na onu temeljnu istinu da vjera počinje tamo gdje smo dostigli granice ljud­skog znanja, razuma i mogućnosti. Bog i tada ima rješenja, kada smo mi ljudski gledano, ocijenili neku situaciju beznadnom. Isusova javna djelat­nost i svako pojedino čudo imalo je za cilj dovesti svoje do nepokolebljive vjere u Oca koji nas ljubi i brine se za nas.

Izvješće u Evanđelju završava jednom zanimljivom primjedbom: Isus je pozvao ljude da djevojčici daju jesti. Ovdje se susrećemo s jednom neo­bičnom, ali, nažalost, ne i rijetkom pojavom: ljudi duhovna dobra većinom mole samo za svoju korist. I ovdje je svatko bio oduševljen što je vidio čudo, ali su u međuvremenu zaboravili na djevojčicu. Često smo s našom vjerom i mi u sličnoj situaciji: vjerujemo kako se svaki lijepi događaj do­gađa zbog nas samih, a ne zato da drugome učinimo neko dobro. Ovdje se evanđeoski događaj vezuje za drugo čitanje u kojemu sveti Pavao hvali vjernike iz Korinta što su znali biti velikodušni prema drugima.

Čudo nije samo u stvarima, već i u ljudskom srcu. Isus je učinio mnogo čuda, ali farizeji ih nisu htjeli vidjeti. Bivšeg slijepca izbacili su iz sinagoge kada je ponavljao da ga je Isus na čudesan način izliječio. Znamo li mi pre­poznati čuda koja se događaju među nama ili izravno nama? Koliko puta smo rekli da medicinska znanost čini zahvate koji graniče s nemogućim; ali zašto se ne usudimo promišljati povezanost događaja i donijeti kona­čan zaključak, koji glasi: Bog provodi čudesna djela preko ljudi!

listicXVII_26