Župni listić br. 29 – 16. i 17. nedjelja kroz godinu – godina B

16. nedjelja kroz godinu

ISUSOVA PAŽLJIVOST

Liturgijska čitanja: Jer 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

U prvom čitanju na šesnaestu nedjelju kroz godinu prorok Jeremija teš­kim riječima žigoše voditelje Izraela koje uspoređuje s lošim pastiri­ma i upozorava ih da će ih Bog odbaciti. Ali Bog neće napustiti svoj narod dat će mu nove, poštene pastire. Ovo čitanje vrijedi i za nas: svi smo mi na nekom području života »pastiri«, odnosno odgovorni smo za druge.

U drugom čitanju sveti Pavao izlaže da je Isus knez mira koji je došao ukloniti svako neprijateljstvo. To i danas vrijedi: svaki je čovjek odgovo­ran za mir, ali smo mi vjernici dobili i posebno poslanje od Isusa — biti apostoli mira.

U evanđelju se susrećemo s jednom dražesnom scenom. Apostoli su se vratili sa svojeg prvog apostolskog putovanja i bili su umorni. Isus je to vidio i pozvao ih je na jedno usamljeno mjesto da se odmore od napornog putovanja. Tu su potom imali prilike Isusu ispričati svoje avanture, izvi­jestiti ga o svojim uspjesima i neuspjesima. U svagdašnjem životu veoma je važno da čovjek ima nekoga kome može ispričati svoju radost i tugu. Isus se u ovoj sceni pokazuje ovakvim pažljivim prijateljem. On je voljan poslušati i nas, mirne duše možemo mu reći sve lijepo i dobro, ali isto tako možemo s njim podijeliti i svoju tugu i neuspjehe. Svaki razgovor s njim zapravo je već molitva, i to je bit duhovnog života.

Lijepa je ljudska crta Isusova pažnja prema svojim učenicima. Ova pa­žnja ima više sastavnica. Isusa nitko nije upozorio da su učenici umor­ni. On je sam zapazio znakove njihovog umora. Pravo prijateljstvo osjeti mnogo toga, mnogo toga razumije, bez da onaj drugi riječima izrazi svoj radost ili tugu. Bilo bi dobro, kada bi među bračnim drugovima, između djece i roditelja, među prijateljima bilo više ovakve tihe pažnje prema drugome.

Evanđeoski događaj ovdje ne završava. Potom saznajemo da su i učenici ušli u barku i otišli na jedno napušteno mjesto, ili barem su vjerovali da ih tamo nitko neće naći, ali nije se tako dogodilo. Kada je Isus izašao iz barke, naišao je na veliko mnoštvo. Kada je vidio ljude, bilo mu ih je žao. Opet je do izražaja došla Isusova ljubav prema ljudima. Zapazio je koliko su izgubljeni ovi ljudi: kao ovce bez pastira. Štoviše, zapazio je i to da moraju biti veoma gladni i bio je pripravan učiniti čudo u njihovom interesu: s pet malih kruhova i dvjema ribama nahranio je mnoštvo.

Ako evanđelja čitamo iz tog kuta gledanja, onda se susrećemo s broj­nim sličnim slučajevima u kojima je došla do izražaja Isusova pažnja prema drugima. Možemo pomisliti na bolesnog čovjeka kod ribnjaka Siloa. Isus je uočio koliko je bio napušten čovjek. Ili možemo pomisliti na velikodušnost siromašne udovice koja je svoja zadnja dva novčića ubacila u škrabicu. Isus je zapazio ovu potajnu velikodušnost i ženu je postavio kao primjer drugima. Iz ovoga smijemo zaključiti da Isus zapaža ne samo naše slabosti, već i naše vrline.

Pažljivost — empatija — okretanje prema drugome, jedan je od snaž­nih znakova osobne zrelosti. Uvjet toga je da čovjek iskorači iz svijeta svoje sebičnosti i otvori se prema drugima, odnosno, da prizna vrijednost drugoga. Iz svega toga željeli bismo zaključiti, da je pažljivost — kao i sva­ka ljudska krepost — karakterna crta velikih duša, zrelih osobnosti. Ovu krepost trebamo naučiti od dobrostivog Isusa pažljivog srca, s kojim se susrećemo u nedjeljnom evanđelju.

17. nedjelja kroz godinu

NEMOGUĆA LOGIKA KRŠĆANSTVA

Liturgijska čitanja: 2 Kr 4,42-44; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15)

Za prvo čitanje na sedamnaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Druge knjige o Kraljevima, iz koje saznajemo da je prorok Elizej s dvadeset ječmenih hljebova nahranio više od sto ljudi.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče svoje vjernike iz Efeza na jedin­stvo. Apostol na veoma realističan način ne govori o tome da trebaju ushi­ćeno ljubiti jedan drugoga, već da podnesu jedan drugoga. Za to su, međutim, potrebne tri velike kreposti: poniznost, blagost i strpljivost. Poruka svetog Pavla i danas je aktualna jer su sve tri kreposti i danas nedostatne u našim međuljudskim odnosima.

U evanđelju sveti Ivan evanđelist govori o čudesnom događaju umno­žavanja kruha. Postoji jedan zanimljivi zajednički detalj u prvom čitanju i u evanđelju: u oba slučaja sudionici trebaju dati drugima nešto takvo, s čime ne raspolažu, odnosno trebaju učiniti nešto što prelazi njihove mo­gućnosti. Ukratko: trebaju dati nešto što nemaju. Prorok Elizej zapovjedi svom momku da nahrani sto ljudi s dvadeset ječmenih hljebova. Kada je momak upozorio proroka da od njega traži nemoguće, prorok je rekao neka samo učini ono što mu je rekao, i stvarno, kada je momak počeo dije­liti kruhove, sve ih je više bilo.

Sa sličnom situacijom se susrećemo i u evanđelju: Isus od svojih uče­nika traži još veću nemogućnost: da s pet kruhova nahrane pet tisuća lju­di. Na prvi pogled to je veoma čudan zahtjev, sasvim nemoguć. Ali kada su učenici poslušali Isusa i počeli dijeliti kruh, čudo se ostvaruje: što više daju, to više dostaje svima.

Ovo nisu jedini evanđeoski događaji kada Isus od svojih učenika traži nemoguće, ili kada oni, koji ljube Isusa, poduzimaju nemoguće. Sa slič­nom situacijom se susrećemo u zoru uskrsnuća kod žena koje su išle prema grobu. One su unaprijed znale da su poduzele nemoguće: ulaz u grob zatvarala je velika gromada kamena koju sasvim sigurno ne bi mogle same ukloniti, a vojnici koji su čuvali grob ne samo što im ne bi pomogli, već bi ih izravno potjerali. Ali one su ipak išle, jer ljubav ne poznaje granice.

Ljudski gledano, Isus je od apostola tražio nemoguće i onda kada im je prije uzašašća na nebo povjerio poslanje koje se odnosi na cijeli svijet: »Pođite po svem svijetu i naučavajte sve narode.« Prisiljeni smo se nasmiješiti, ako pomislimo, tko su bili oslovljeni: jedanaest jednostavnih ribara u čijoj spoznaji cijeli svijet jedva da je značio više od Galilejskog jezera.

Sve to odnosi se i na nas, današnje kršćane. S jedne strane Isus nam je povjerio takvo poslanje koje prelazi naše sposobnosti, a svijet, međutim, očekuje od nas takve stvari za koje nismo sposobni. Promotrimo nekoliko takvih zahtjeva.

Trebali bismo ovom svijetu dati mir, ali kako, kada i mi sami nosimo u sebi toliko strahova, nemira?

Trebali bismo ovom svijetu dati nadu, ali kako, kada smo i sami puni bezizglednosti i pesimizma?

Trebali bismo ovom svijetu dati svjetlo jer je sam Isus rekao da smo mi svjetlo svijeta, sol zemlje, ali kako, kada i sami često osjećamo da tapkamo u mraku?

Odgovor na ova pitanja nalazimo u nedjeljnom evanđelju: počnimo davati ono malo što imamo i čudo će se ponoviti! Što više dajemo, to ćemo biti bogatiji i to više će dobiti i drugi. Ima nečeg nerazumljivoga u ovoj evanđeoskoj logici: dati ono što se nema, što je malo, što nije dovoljno. Ali ako damo, onda se umnožava. Na svaku našu malu krepost Isus polaže svoje ruke, daje svoj blagoslov, i sve se umnožava. Započnimo davati ono što imamo. Možda to nije mnogo, ali svatko ima nešto čime može oboga­titi druge: jedna ohrabrujuća riječ, jedan osmijeh, jedan stisak ruke, jedna mala novčana potpora, bilo što što imamo, što možemo dati. Kršćanstvo je davanje, vjera darivanja, jer je sve tako započelo: Otac nam je dao svog Sina, a on nam je darovao Duha Svetoga.