VRIJEME SE ISPUNILO
Evanđelje: Mk 1,14-20
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«
I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Jon 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31;
S trećom nedjeljom kroz godinu započinje ciklus Evanđelja po svetom Marku koje će nas pratiti kroz većinu nedjelja u godini b. Evanđelje svetog Marka je kao jedna velika drama u kojoj, međutim, nema samo gledatelja, već svi postajemo akteri, sudionici. Evanđelist, nakon što detaljno izvješćuje o uspjesima i neuspjesima Isusovog javnog djelovanja, povjerava čitatelju da odluči je li Isus doista obećani i željno očekivani Mesija ili je on tek sin tesara? Na ovo pitanje može se odgovoriti samo sa da ili ne, jer i nezainteresiranost znači odbijanje.
Nedjeljno čitanje je uvod u ovu veliku dramu. Isus započinje svoje javno djelovanje u Galileji. Dva značajna događaja čine pozadinu: uhićenje svetog Ivana Krstitelja i poziv prvih učenika. Preteča je obavio svoje poslanje, rukom je pokazao na dolazećeg Isusa iz Nazareta, tesarevog sina, pred Bogom i ljudima poistovjetio ga je kao Sina Božjeg, po prorocima najavljenog Spasitelja, zatim je pozvao svoje slušatelje da od sada njega slušaju, njega slijede, u njega vjeruju. Sveti Ivan Krstitelj izrekao je svoje da, uspješno je obavio povjereno mu poslanje i sišao sa scene. Sada je red na nama, mi se moramo popeti na scenu i dati svoj odgovor. U ovaj okvir smješta se Isusov programatski govor: »Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest« (Mk 1,15).
Ako promotrimo odjek koji se putem ovih riječi stvorio u našoj duši, onda će vjerojatno riječi »ispunilo se vrijeme« najdulje i najglasnije odjekivati u nama. Nije, naime, teško oslikati apokaliptičku sliku o današnjem svijetu. Tako bismo rado viknuli u ovu sve više prijeteću tamu koja nas okružuje, da je sve ispunjeno, da je čaša zloće, mržnje, krvoprolića, razaranja do kraja ispunjena. Valjda još nikada nije istovremeno bilo toliko ratova širom svijeta, nikada toliko i tako nemilosrdnog, neshvatljivog razaranja, ubijanja, tlačenja ljudi kao danas. Osjećamo kao da je doista stigao čas Božjeg suda. Ali Isus ne govori o tome. On nam priopćava kao radosnu vijest da se ispunilo vrijeme, da je stigao dugo očekivani trenutak spasenja, da je započelo Kraljevstvo Božje. Isusove riječi »ispunilo se vrijeme« uzvik su trijumfa. Ove riječi najavljuju da povijest dobiva novo značenje, budući da cijela bolna, nerazumljiva prošlost postaje povijest spasenja: ništa nije bilo uzaludno, ništa nije nepopravljivo pokvareno. Tko u njega, u Isusa vjeruje za njega započinje novo razdoblje života, koje ne karakterizira bijeg od gorčine prošlih iskustava, već doživljaj da Bog voli čovjeka.
Samo u zrcalu takvog pristupa situaciji postaje razumljiva ona nesvakidašnja okolnost da su prvi učenici o kojima je riječ: Šimun i Andrija, Jakov i Ivan gotovo slijepo slijedili Isusa. Ovi muškarci nisu znali na što ih je pozvao Isus, ali su ga slijedili jer ih je očarala njegova osoba. I njihova ramena su se savila pod teretom života, ali su iznenada i s čuđenjem došli do spoznaje da im je bila potrebna upravo ta prošlost, koja im je zapala, da bi doživjeli radost oslobođenja. Isus je obećao novu budućnost: »Učinit ću vas ribarima ljudi.« Kada čovjek krene Isusovim stopama, tada se prošlost povezuje sa sadašnjošću. Cijeli naš dosadašnji život poprima novi smisao, ugrađuje se u perspektivu povijesti spasenja. Tada više nećemo proklinjati prošlost, neće nam se stisnuti pesnica zbog pretrpljenih uvreda i poniženja, već će svako sjećanje u nama utihnuti u tihu zahvalnost. I onda će započeti i naša nova budućnost, kako je to Isus svojim prvim apostolima obećao, ali koja se ujedno pretvorila i u njihovo poslanje: trebaju postati ribarima ljudi, to jest i drugima objavljivati Božje spasenje. Po našoj vjeri će se razviti Božje kraljevstvo, i odjekivat će evanđeoska radosna vijest i tamo gdje se čini da zlo nadglasava svaki vapaj i molitvu.
Lijep je izraz »pođoše za njim«: svojim duhovnim očima gotovo vidimo ove umorne, od teškog rada osnažene muškarce, kako koračaju iza mladog Učitelja. To je bit kršćanstva: slijediti Krista. Koračati tragom Učitelja tiho, bez riječi, zajedno s drugima, ali ne zbog drugih, već zato jer je i nas očarala Isusova osoba. Danas trebamo otkriti u kojem smislu se ispunilo vrijeme u našem životu, na koji način naša prošlost postaje povijest spasenja? Stiglo je vrijeme da svoju prošlost vidimo kao dokaz Božje brižne ljubavi prema nama. Ili obratno: ako hrabro kažemo da smo u Isusu prepoznali Sina Božjega i našeg jedinog Spasitelja, ako mu se povjerimo bez ostatka, i ako ga pratimo u stopu kao prvi učenici, tada ćemo spoznati da cijela naša prošlost, zajedno s lutanjima i patnjama, bila je dio naše povijest spasenja. Neka ovo otkriće napuni našu dušu zahvalnošću prema Bogu koji nas je čudesno vodio kroz našu prošlost.
listicXVII_3