VJEČNOST JE VEĆ ZAPOČELA
Ostala čitanja: Izr 9,1-6; Ef 5,15-20;
Prvo čitanje dvadesete nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Mudrih izreka koje govori o gostoljubivoj mudrosti. Čitanje završava uvijek aktualnom porukom: »Ostavite ludost da biste živjeli, i hodite putem razboritosti.« Ludost je sve ono za što mislimo da nam može osigurati sreću bez Boga.
U drugom čitanju sveti Pavao primjenjuje tu mudrost na svagdanji život i potiče vjernike u Efezu da dobro koriste svoje vrijeme, budući da nadolaze loši dani, ali neka ne budu obeshrabreni, nego neka zahvaljuju Bogu za sva njegova dobročinstva. To je poruka i za nas jer ni današnja vremena nisu laka, ali i mi moramo vidjeti mnoga dobročinstva našega dobrog Boga i biti zahvalni uvijek i za sve.
U evanđelju Isus naziva sebe kruhom života i povezuje to s vječnim životom. Ljudi su oduvijek težili za besmrtnošću. Faraoni su gradili veličanstvene piramide u kojim su se nadali dalje živjeti nakon zemaljske smrti. Ali piramide su ostale ono što su i bile od početka: veličanstvene grobnice. Ostale su ipak kao podsjetnik čovjekove neutažene želje za vječnim životom. Nisu samo primitivni narodi mislili osigurati vječni život ovozemaljskim izumima, ima i danas takvih koji vjeruju da će vječni život osigurati vjerovanjem u reinkarnaciju, u seljenje duše, pa će na taj način dalje živjeti, makar u liku neke životinje ili biljke.
Vječni se život, međutim, ne može ni kupiti ni zavrijediti. Vječni život je nešto poput zaljubljenosti. Nije moguće reći kad se netko zaljubio u neku osobu i zbog čega: odjednom otkrije da je privučena od te osobe, da je ta druga, ljubljena osoba postala dio njega samoga. Tako je s vječnimživotom; tu se odjednom nalazimo u magnetskom polju Božje ljubavi. Ako netko vjeruje da ga Bog voli, za njega je već započela vječnost.
Isus ne kaže da njegovi neće umrijeti, nego onaj koji vjeruje u njega, zajedno s njim je već zakoračio u vječnost te će se nakon ovog života jednostavno probuditi na vječni život.
Ovaj pogled na vječni život je zapravo osnovna dinamika našeg kršćanskog života. Vjernik je vođen uvjerenjem da je ovaj život samo epizoda života, stoga u sebi nema apsolutnu vrijednost. Ovdje je sve prolazno, sve je relativno, sve je ranjivo. Zdravlje je relativna vrijednost, jer netko može biti zdrav, a istovremeno biti nesretan, ili obratno, netko može biti bolestan, a istovremeno nositi u duši duboko zadovoljstvo. Bogatstvo je relativna vrijednost, jer netko može biti bogat, ali istovremeno duboko nesretan, ili obratno, netko može biti siromašan, a istovremeno nositi u sebi neko tiho nutarnje zadovoljstvo. Vjernik prolazi ovim svijetom s nekim tihim osmijehom na licu poručujući da se ne moramo previše brinuti ni za što jer sve je prolazno.
Ali upravo ova relativizacija svih vrednota potiče, s druge strane, vjernika da učini sve za boljitak svijeta. Vjernik će sve učiniti da iskorijeni siromaštvo, da liječi bolesti, da odstrani svaku nepravdu.
Židovi nisu uspjeli shvatiti što je Isus mislio kad im je rekao da će život vječni imati samo onaj tko bude jeo njegovo tijelo i pio njegovu krv. Mogli su to shvatiti lako, možda čak lakše nego mi, jer u njihovom mentalitetu te riječi su jednostavno označavale intimnu vezu između dviju osoba. I upravo to daje ključ za razumijevanje Isusove riječi kojima povezuje sebe kao kruh života s vječnim životom. Radi se o ljubavi. Onaj tko prihvati Isusovu ljubav koja se je pokazala u utjelovljenju, u smrti na križu i u uskrsnuću, taj već nosi u sebi klicu vječnog života, što postaje stvarnost po našem odgovoru na tu ljubav. Tko vjeruje u Isusa Krista i koji ga voli, taj je već zakoraknuo u vječnost, upravo po toj ljubavi.
DJELOVANJE ISUSOVIH RIJEČI
Ostala čitanja: Još 24,1-2a. 15-17.18b; Ef 5,21-32;
Prvo čitanje dvadeset prve nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Jošuine gdje Jošua stavlja narod pred izbor: ili će služiti Bogu svojih otaca ili poganskim idolima. Narod se odlučio za Boga svojih otaca, budući da su se sjetili velikih djela što je Bog učinio za njihove očeve. I naša je prošlost puna velikih Božjih djela, korisno je povremeno sjetiti se svih Božjih dobročinstava.
Drugo čitanje je iz Poslanice svetog Pavla apostola Efežanima u kojoj Pavao nabraja staleške dužnosti vjernika. Korisno je uočiti da Apostol sve te dužnosti smješta unutar Crkve. Naše kršćansko zvanje, štogod ono bilo, uvijek se ostvaruje unutar konkretne Crkve, a ne u nekom zrakopraznom prostoru. To znači da moramo poštivati crkvene odredbe i onda, ako ih možda ne shvaćamo ili nam se ne sviđaju. Na duhovnu zrelost spada spremnost da se izjednačimo s Crkvom pa ovako govorimo: Moja Crkva, moj Papa, moj Biskup, moj Župnik, moja Župa, itd.
Evanđelje možemo podijeliti na dva dijela. U prvom dijelu čitamo kako neki nisu vjerovali u Isusa, neki držali njegov govor o kruhu života tvrdom besjedom, a opet neki su se sablaznili zbog onoga što je rekao.
U drugom dijelu čitamo o hrabroj ispovijesti Petra koji je i u ime ostalih odlučno stao uz Isusa, premda vjerojatno ni on nije razumio mnogo toga od Isusova govora. Korisno je uočiti ovdje da se Petar i nije zbog sadržaja Isusova govora odlučio za njega, nego zbog Isusove osobe. Oni koji su mrmljali i negodovali zaustavili su se na vanjskim stvarima, na riječima i nisu stigli do biti stvari. Oni su razglabali smisao onoga što su čuli, a nisu gledali na onoga koji je te stvari rekao. Petar je krenuo u ispravnom smjeru: njega je zanimao u prvom redu Isus, a onda ono što je rekao. Petar je prihvatio Isusovu nauku jer je vjerovao da je Isus Svetac Božji.
Ova se situacija može ostvariti i u našem životu. Na neki način nosimou sebi oba tipa. Katkad sličimo onima koji su se bunili, a to je onda kad s nerazumijevanjem stojimo pred nekom evanđeoskom istinom ili kritiziramo neki nauk Crkve i crkvenog učiteljstva. U tim trenucima potrebno je posvijestiti koja je ta vlast i koji je taj autoritet koji stoji iza takvog naučavanja. Sam Isus je rekao da štogod njegovi apostoli svežu na zemlji, on će to poštivati na nebu. Današnji nasljednici apostola su Papa i Biskupi: njihovo naučavanje, njihove riječi imaju jamstvo Isusova autoriteta. Katkad smo slični Petru i ostalim učenicima koji ipak rado prihvaćaju Isusov nauk ne zbog toga što bismo sve razumjeli, nego zato što volimo Isusa. Pogledajmo najprije one koji se bune protiv Isusovih riječi.
U evanđeoskom izvješću možemo razlikovati tri stava ljudi kao reakciju na Isusove riječi. Bilo je takvih koji su jednostavno napustili Isusa i nisu ga dalje slijedili. Bilo je takvih u kojima su Isusove riječi prouzročile nutarnju podijeljenost, a bilo je i takvih koje su Isusove riječi potakle na još čvršću vjeru i odanost prema njemu.
Prvo, promotrimo najprije one koji su napustili Isusa zbog njegovog tvrdog govora. Razlozi su mogli biti različiti. Neki su već možda slutili kamo će dalje voditi Isusov put, naime, prema konačnoj tragediji u kojoj oni nisu bili spremni sudjelovati pa su se na vrijeme povukli. Ti su ljudi slijedili Isusa zbog njegovih lijepih riječi, zbog uzvišene nauke, utješna obećanja, zbog njegovih čudesa i liječenja. Mogli bismo reći da su ti bili oni koji su prihvaćali vjeru zbog njezine ljepote. Ima i danas ljudi koji spadaju u ovu kategoriju. To su ljudi koje ne zanima Isusova nauka, nego se dive ljepotama evanđeoskih prispodoba, na turističkim putovanjima dive se veličanstvenim katedralama, rado slušaju religioznu glazbu, ali ako treba donijeti kakvu žrtvu za svoju vjeru, tu zastaju i ne idu dalje. Ovamo spadaju i oni koji žele samo dobiti od Isusa, a nisu spremni davati, koji žele samo dobiti od Crkve, ali ne i davati. Ako netko prihvati Isusa, taj mora računati i s križem.
Drugo, bilo je takvih koje su Isusove riječi toliko pomutile u njihovoj nutrini da su izgubili osnovno povjerenje u Isusa i ne samo mu okrenuli leđa, nego mu postali neprijatelji. To je bio Judin slučaj. On nije ovako zamislio Mesiju. Judina tragedija nije u tome što je napustio Isusa, nego što mu je postao neprijateljem. Nažalost, i danas ima takvih bivših vjernika, dapače, bivših svećenika, koji ne samo da istupe iz Crkve ili napuste svećeničku službu, nego onda postanu njezini neprijatelji i napadaju je na svaki način.
Treće, bilo je takvih u kojima su Isusove riječi probudile još veću odlučnost da ga slijede. U ime ovih je progovorio Petar On nije rekao da razumije Isusove riječi, nego da ih prihvaća zbog Isusa. To je govor zrele vjere. Kršćanstvo nije filozofski sistem, nije etička doktrina, nego osobi odnos prema Isusu. Ponavljajmo stoga s Petrom: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji«.