LJUDE DOVODITI K ISUSU
Evanđelje: Mk 7,31-37
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme:
Vrati se Isus iz krajeva tirskih
pa preko Sidona dođe Galilejskom moru,
u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca
pa ga zamole da stavi na nj ruku.
On ga uzme nasamo od mnoštva,
utisne svoje prste u njegove uši,
zatim pljune i dotakne se njegova jezika.
Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu:
»Effata!« – to će reći: »Otvori se!«
I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika
te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju.
No, što im je on više branio,
oni su to više razglašavali
i preko svake mjere zadivljeni govorili:
»Dobro je sve učinio!
Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.
Ostala čitanja: Iz 35,4-7a; Jak 2,1-5;
Prvo čitanje dvadeset treće nedjelje kroz godinu iznosi nam poticajne riječi proroka Izaije kojima hrabri one s klonulim srcem neka se ne boje, jer će Spasitelj sasvim sigurno doći i donijeti oslobođenje narodu. I nama je potrebno hrabrenje vjere jer i mi često klonemo vidjevši svjetske događaje.
U drugom čitanju apostol sveti Jakov daje praktične savjete vjerskim zajednicama kako da se ponašaju na svojim skupovima, osobito da ne budu pristrani i da ne prave razliku između bogatih i siromašnih. U Božjim očima svi smo vrijedni, a to bi valjalo obznaniti i danas, kada je također previše ljudi koji uživaju prednost samo zato jer su bogati.
U evanđelju, sveti Marko izvješćuje o ozdravljenju jednog gluhonijemog. Na prvi pogled evanđeoska slika je potpuno jasna. Čitamo da je Isus radosnu vijest širio među poganima. Tada, ljudi su pred njega donijeli bolesnika. Isus je ozdravio bolesnika i time je učvrstio vjeru svojih slušatelja. Ali evanđelje nam od toga pruža mnogo dublji materijal za promišljanje. Događaj ima tri protagonista: Isus, bolesnik i oni ljudi koji su bolesnika donijeli pred Isusa. Gdje je naše mjesto u ovom događaju?
Možemo se poistovjetiti prije svega s Isusom, kako bismo od njega naučili čovječnosti, suosjećajne ljubavi, osjetljivosti prema problemima drugih. Isus je prema svakome bio pažljiv, svakoga je poslušao, trudio se svakoga utješiti, izuzev zlonamjernih farizeja koji nisu došli da ga slušaju, već da mu naškode. Isus je hrabrio svoje učenike da od njega uče kreposti, a posebno da od njega nauče dobrotu srca. Koliko je današnjem svijetu potrebno točno ovakvo kršćansko ponašanje, mogli smo spoznati pojavom svete Majke Terezije od Kalkute: svijet kao da se osvijestio, kako još uvijek postoji dobrota u ljudima. Da bismo bili dobri i milostivi, ne moramo pristupiti Kongregaciji Majke Terezije, dovoljno je da skrenemo pozornost na one ljude s kojima živimo, na članove svoje obitelji, na susjede, znance.
Možemo se poistovjetiti i s bolesnikom iz evanđelja. Naime, ako dulje promatramo bijedu ovoga svijeta, tada nas može zahvatiti tuga i osjećamo se nemoćnima poput ovog bolesnika koga su doveli pred Isusa. Ako smofizički i potpuno zdravi, u duhu se često osjetimo i gluhonijemima, kao što to čitamo o našem čovjeku iz evanđelja. Na nekom području ili razini našeg života svi smo bolesni. Sveti Augustin je rekao da je budalast onaj čovjek koji je bolestan a ne traži liječnika, to jest u duhu je slab, a ipak ne traži Isusa.
Nedjeljno evanđelje ima i trećeg sudionika: to su oni jednostavni ljudi koji su bolesnika donijeli pred Isusa. Njih je u toj mjeri oduševilo Isusovo izvanredno učenje da više ne misle samo na sebe, već i na poteškoće i potrebe drugih. Sigurno su i oni sami imali poteškoća, možda su bili bez posla, moguće da je urod bio slab, moguće je da su i oni imali bolesnika u svojoj kući, ali nisu mislili na sebe, već na bolesnog čovjeka. To je bio prvi plod evanđelja u njihovom životu.
U ovim ljudima moramo se prepoznati. Već smo i mi iskusili snagu evanđelja koja oblikuje čovjeka. Naše poslanje je, dakle, da ljude dovodimo Isusu. To se može činiti na mnogo načina. Jedna mogućnost je da se molimo za druge. Molimo za grješnike, za gladne, za beskućnike, za umiruće. Molimo se i za takozvane velikane: za političare, bankare, tvorničare, da po Božjoj volji izvršavaju povjerene im odgovornosti. Ljude možemo voditi Isusu i primjerom svoga života. Isus je govorio učenicima da su oni svjetlo svijeta koje se ne može sakriti i neka njihova dobra djela uvijek lebde pred očima ljudi. Što više možemo misliti na druge, to smo bliži Isusu.
