JEDINA MJERA ČOVJEKOVE VELIČINE JE BOG
Evanđelje: Mk 9,30-37
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Mudr 2,12.17-20; Jak 3,16-4.3;
Prvo čitanje dvadeset pete nedjelje kroz godinu je nekoliko sažetih rečenica uzetih iz Knjige mudrosti, koje nam dočaravaju jednu vječitu ljudsku dramu: provaliju koja postoji između zlih i dobrih. Stanje ni danas nije drukčije: često imamo dojam da se zli nekažnjeno izruguju našim najsvetijim vrijednostima. Šteta što se ovdje čitanje prekida jer sljedeća rečenica daje ključ rješenja. Zli griješe jer ne poznaju tajne namjere Božje. Stoga se ne nadaju ni nagradi zbog krijeposti niti znaju cijeniti nagradu koju dobivaju čiste duše.
U drugom čitanju odlomak je uzet iz Poslanice apostola svetog Jakova, u kojemu saznajemo da su članovi prve kršćanske zajednice bili opterećeni mnogim ljudskim slabostima: zavist, sebičnost i još mnogo toga kvarilo je »zajednicu svetaca«. Ali apostol hrabri svoje čitatelje da kao protusredstvo svemu tomu otvore svoju dušu za mudrosti koje potječu odozgo, a čiji plod je miroljubivost i popustljivost. To je poruka upućena nama: ne možemo biti vjerodostojni kršćani bez mudrosti koja nam dolazi odozgo, koju Bog daje svakome tko mu se s povjerenjem obrati.
U evanđelju sveti Marko izvješćuje o jednom incidentu: apostoli su među sobom raspravljali o tome tko je najveći među njima, zbog čega ih je Isus ozbiljno prekorio. Isus je uvijek pokazivao veliko razumijevanje za ljudske slabosti. Nikada nije branio ili proganjao manje ili veće ljudske radosti, do te mjere, da su ga zbog toga neprijatelji nazivali prijateljem grješnika i rugali su mu se da je i on isto takav »pajdaš« kao njegovi sumnjivi prijatelji. Isus nikada svoje učenike nije htio odgojiti poput nadljudskih bića kojima je život stran, već ih je pustio da ostanu normalni, jednostavni ljudi. Zbog toga nas iznenađuje Isusova neuobičajeno oštra reakcija, kako to čitamo u ovom evanđelju, odnosno da ih je prekorio jer su raspravljali o tome tko je među njima veći.
Na prvi pogled mogli bismo reći da se radi o nedužnoj, sitnoj ljudskoj pogrešci, o malenoj taštini: tko je veći među njima. Cijeli slučaj mogli bismo od strane jednostavnih galilejskih ribara smatrati djetinjastim jer oni vjerojatno nisu imali mnogo razloga za isticanjem i razmetanjem. Na temelju čega su se pokušali usporediti međusobno? Isus je ipak nastupio strogo, što upućuje da se tu radilo o nečemu ozbiljnijem od djetinjastog natjecanja nekolicine odraslih muškaraca.
Stvarno, ovdje se radi o prilično ozbiljnoj istini, točnije, o tome kako čovjek vrjednuje sebe, kakvo mjerilo koristi da bi izrazio svoju ljudsku veličinu i svoje dostojanstvo. Apostoli su osnove svojeg dostojanstva tražili u pogrešnom pravcu i bili su u dvojakoj pogibelji da promaše definiciju svog identiteta. Psihološki i teološki tapkali su u krivom smjeru.
Psihološki kratki spoj apostola je bio u tome što su svoju ljudsku veličinu pokušali izmjeriti usporedbom s drugima. Općenito ljudsko iskušenje je da se uspoređujemo s drugima, što najčešće ima za posljedicu da u drugima vidimo više, a u sebi manje, konkretno: on je dobio više, a ja manje on je bogatiji, a ja siromašniji, on zna pjevati, a ja ne znam, on je zdrav a ja bolestan, itd. Takva usporedba je nevaljana zato jer usporedbu činimo na vanjskim stvarima: ako je netko bogatiji od nas, to još ne znači da je i sretniji.
Nadalje, s takvom usporedbom činimo nepravdu prema drugima, jer isključivo gledamo njihove dobre strane, a ne mislimo da možda imaju i tajnih patnji. A ako bismo došli do zaključka da smo mi bolji, pametniji, čestitiji od drugih, onda nas samo jedan korak odvaja od toga da budemo umišljeni i da drugoga iskoristimo za svoje ciljeve.
Ima tu, međutim, i jedna teološka zamka, gotovo bismo rekli: nepravda učinjena Bogu. Ukoliko se uspoređujemo s drugima i stalno dolazimo do zaključka da je Bog drugima dao više nego nama, onda Boga optužujemo za nepravednost. Na to nas je upućivao Isus u paraboli o radnicima u vinogradu, kada je gospodar upozorio nezadovoljne nadničare da ako on kao vlasnik zadnjemu daje isto kao i prvome, to nije nepravda već velikodušnost. Bog je prema svima nama velikodušan.
Jedina mjera ljudskog dostojanstva je Božja ljubav prema nama. Moramo u našoj vjeri stići do one točke da spoznamo kako nismo slučajno na ovome svijetu, da nismo slučajno muškarci ili žene, Hrvati ili druge nacionalnosti, već je sve to dio Božjeg plana o nama. Tko je to shvatio, taj je »najveći u Božjem kraljevstvu«. Zato je Isus pozvao apostole da uzmu primjer malog djeteta, koje ne propitkuje o svom identitetu, već živi u ozračju ljubavi svojih roditelja i tako prihvaća sebe, kako njegovi roditelji prihvaćaju njega.
