EVANĐELJE JE UVIJEK OSLOBAĐAJUĆA RADOSNA VIJEST
Evanđelje: Mk 10,2-16
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:
»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«
U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«
Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Post 2,18-24; Heb 2,9-11;
Prvo čitanje dvadeset sedme nedjelje kroz godinu je dio uzet iz Knjige Postanka, koje opisuje postanak žene. Poruka čitanja je zaključna rečenica koja odlučno kazuje kako muž i žena pripadaju jedan drugome. Zbog toga muškarac napušta svog oca i majku te postaje privržen svojoj supruzi, i dvoje postaju jedno tijelo.
U drugom čitanju nekoliko redaka uzeto je iz Pisma Židovima o božanskom podrijetlu Isusa. Sveti pisac sa zahvalnošću podsjeća da je Isus umro za sve nas. Povremeno je korisno primijeniti na nas temeljne evanđeoske istine na način, da ono što tamo čitamo u množini, glasno izgovorimo u jednini, npr. Isus je umro za mene.
Evanđelje započinje s mučnim uvodom: farizeji su htjeli iskušati Isusa, zato su mu postavili na prvi pogled jednostavno pitanje. Pitali su ga: »Smije li muž otpustiti svoju ženu?« Isus je otklonio pitanje i pozvao farizeje da sami pronađu odgovor u Bibliji. Ali kada su oni pokušali zaobići odgovor, odnosno pozvati se na Mojsijev zakon, tada ih je Isus poučio da iznad svih postoji Božji zakon, koji ni jedan zakon donijet od ljudi ne može ukinuti.
Ovdje možemo uočiti da je Isus glede pitanja, koje se na prvi pogled čini ovozemaljskim, pozornost svojih slušatelja usmjerio na Boga. Ovo vrijedi ne samo prema zlonamjernim farizejima, već i prema dobronamjernim apostolima, koji također nisu shvatili o čemu je zapravo riječ. Isus im je objasnio da postoje takve istine koje su ukorijenjene u Bogu, stoga samo ovozemaljskom logikom nisu shvatljive. Među ove spada i brak, koji nije samo ljudski pothvat, već i tajna koja doseže u Božji naum, čijem razumijevanju je neophodna vjera.
Što je Bog sjedinio, to čovjek neka ne rastavlja. Ovo upozorenje ne odnosi se samo na brak, već i na mnogo drugih stvari. Ovdje naime tema nije brak, već odnos Boga i čovjeka. Postoje stvari u koje se čovjek ne može uplitati; Bog je gospodar svijeta, a ne čovjek.
Ima, međutim, ovo evanđelje i drugu poruku, koja je ušima tadašnji Isusovih slušatelja, posebice žena, zvučala kao prava radosna vijest. Pitanje su naime postavili muškarci, koji su pošli od krive pretpostavke da je žena vlasništvo muškarca, koji može s njome činiti što ga je volja, može juotpustiti kada hoće, dakle slobodno raspolagati sa svojom ženom. Isus jesvojim odgovorom zapravo oslobodio ženu. Objasnio je da u izvornom naumu Stvoritelja žena nije vlasništvo muža, već partner, ravnopravna s njime, dakle i jednakopravna.
Evanđelje je uvijek radosna vijest koja oslobađa. Kada Isus govori o braku, tada o tome ne govori kao o prisili ili teretu, već kao o savezu dvaju slobodnih ljudskih bića sklopljenih u prisutnosti Boga.
Šteta, što se čitanje iz evanđelja ovdje prekida. Sljedeća rečenica, naime, govori o tome kako je Isus pozvao k sebi jedno malo dijete. Ovaj prizor organski spada u prethodnu sliku: brak nije samo ljubav između muškarca i žene, međusobno poštovanje i preuzimanje odgovornosti, već uključuje i odgovornost prema djetetu.
Današnje društvo, nažalost, toliko olako uzima rastavu, da doživotna vjernost se u svijesti ljudi nekako potiskuje u pozadinu. Samo što se mi vjernici ne ravnamo prema ovozemaljskoj logici i statistici, već prema učenju naše Crkve. Katekizam Katoličke Crkve lijepo obuhvaća katoličko učenje koje se odnosi na brak, kada na sljedeći način definira bit braka u Božjem naumu: »Sveto pismo započinje sa stvaranjem muškarca i žene, a završava sa svadbenom svečanošću Jaganjca u Knjizi otkrivenja.« I dodaje kako ljubav i brak imaju svoje unutarnje zakone koje ne treba posebno utemeljiti jer u sebi nose svoje obrazloženje, ali ih se ne može ni suspendirati (prekinuti) nikakvim ljudskim zakonima. Bračna vjernost spada u vječne vrijednosti, koja u sebi nosi Božji blagoslov.