TRI RAZINE PONIZNOSTI
Evanđelje: Mk 10,35-45
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu:
»Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«
Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im:
»Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Ostala čitanja: Iz 53,10-11; Heb 4,14-16;
Prvo čitanje dvadeset devete nedjelje kroz godinu je uzeto iz knjige Izaije, u kojemu prorok s iznenađujućim detaljima opisuje muku dolazećeg Spasitelja. I mi spadamo u one opravdane čije je grijehe Isus primio na sebe. Kroz stoljeća, velike mistične duše su se uvijek iznova ganule kada su promišljale o Isusovoj patnji. Ni mi ne smijemo kršćanstvo degradirati samo na lijepe osjećaje, već se uvijek kada pogledamo na križ, sjetimo da je muka i smrt na križu našeg Gospodina bila cijena našeg spasenja.
Kao nastavak prethodne misli, u drugom čitanju u Poslanici Hebrejima, sveti pisac nas potiče da budemo postojani u ispovijesti vjere, kao i da se s pouzdanjem obraćamo prijestolju milosti da bismo našli milost i dobili pomilovanje kada nam je pomoć potrebna. Gotovo poput balzama padaju ove lijepe riječi na naše tjelesne i duševne rane.
Evanđelje je uzeto iz knjige svetog Marka. Evanđeoski opis započinje na neobičan način: sinovi Zebedejevi, Jakov i Ivan stupili su pred Isusa s molbom da u slavi Isusovoj jedan sjedne s desne a drugi s lijeve strane. Što znači da su stupili pred njega? Zar nisu neprestano bili s Isusom, i s njim zajedno jeli i pili, pohodili gradove i sela, otkuda sada ovaj službeni oblik ponašanja?
Što bi bilo da smo mi na njihovom mjestu? Što bismo mi molili od Isusa? Neka ovoj dvojici učenika ide u prilog što su u biti tražili da mogu biti s Isusom, sasvim blizu njega. Možemo ih opravdati i tako da su se malo nespretno izrazili, a to možemo zaključiti iz činjenice da se Isus nije naljutio na njih, već ih je, pošavši od njihove nespretne molbe, uveo u osnovni dinamizam kršćanskog života: treba sudjelovati u Isusovoj patnji da bismo mogli sudjelovati i u njegovoj slavi. To je ono što je sv. Pavao rekao glede patnji: moramo upotpuniti u našem tijelu ono što još nedostaje za spas svijeta. Ne u smislu kao da Isusova muka ne bi bila dovoljna, već u smislu moramo poraditi na svojemu spasenju kao i na spasenju drugih.
Isusove daljnje riječi odnose se na poniznost. Što je poniznost? Poniznost je vjerojatno jedna od najtežih vrlina, u toj mjeri, da bez Isusovog primjera i učenja vjerojatno nikada ne bismo dostigli veličinu poniznosti. Isus je, naime, sebe nazivao poniznim, i hrabrio je svoje učenike da uče od njega. Poniznost je u biti vrlina koja upućuje na Boga i izražava da čovjek priznaje Božju apsolutnu veličinu i vlast.
Poniznost ima i ljudske dimenzije. U jednom smislu čini nas sposobnim spoznati našu ljudsku veličinu, jedinstveno podrijetlo, sposobnosti koje nam je Bog dao i zbog toga se ne moramo uspoređivati s drugima. Možemo se pozvati na sv. Pavla koji je spoznao i priznao da je Božjom milošću postao to što jest. Druga posljedica poniznosti je da spoznamo našu malenost, nesposobnost, ograničenja. Ni za priznanje ovog ne trebamo se usporediti s drugima.
Ipak, ako poniznost promatramo na konkretnom području ljudskih odnosa, tada možemo uočiti da poniznost ima tri razine. Mjerilo je osjetljivost prema drugima. Prva razina poniznosti je kada primijetimo drugog čovjeka, poglavito kada je u potrebi, te suosjećamo s njim. Druga razina poniznosti je kada primijetimo čovjeka u nevolji i nastojimo mu konkretno pomoći na materijalnom ili duhovnom polju. Treća razina poniznosti je kada netko svoj život stavi u službu drugih. Isusovo upozorenje znači to da ako se netko želi istaknuti, neka bude sluga drugih. Dobro je znati da među svecima Crkve nikada nije manjkalo tako velikih a poniznih ljudi, kao npr. naš dugogodišnji misionar u Indiji, o. Ante Gabrić.
