SA POUZDANJEM STATI PRED BOGA
Evanđelje: Mk 10,46-52
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.
Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Jer 31,7-9; Heb 5,1-6;
Prvo čitanje tridesete nedjelje kroz godinu je uzeto iz knjige proroka Izaije u kojemu čujemo prorokovu trijumfalnu pjesmu jer je Bog svoj narod vratio iz ropstva. Duboku ljudsku stvarnost izražava ona primjedba koja kaže da su ljudi sa suzama otišli, ali su se utješeni vratili. Često je tako i u našem životu: ne razumijemo što Bog hoće od nas s nekom bolešću ili nekim gubitkom, ali kasnije shvatimo da je pretrpljena bol služila nama u korist i zbog toga sa srcem punim zahvalnosti slavimo Boga.
Drugo čitanje je iz Poslanice Hebrejima u kojemu se Isusa prikazuje kao velikog svećenika, koga je sam Otac poslao da u naše ime prikaže čistu žrtvu. Vjernik je uvjeren da mu je Isus blizak jer je proživio našu ljudsku sudbinu, i iz iskustva zna što znači biti čovjekom.
Evanđelje pripovijeda o ozdravljenju slijepca iz Jerihona. Možemo se na trenutak zaustaviti pored slijepog čovjeka: prosjak viče, na Isusov poziv požurio do njega i odlučno je formulirao svoju molbu: da progleda. Ljudi su ga umirivali i ušutkivali. Zašto su to činili? Zbog Isusa ili zbog slijepca? Vjerojatno su se sramili da se jedan takav odrpanac izravno obrati Isusu sa molbom. Možda su htjeli da nekoga ovlasti da njegovu molbu prenese Isusu. Ali slijepac se nije dao smesti, sam je svoju nevolju htio reći Isusu. Ovu želju i sam je Isus potvrdio kada ga je pozvao k sebi. Isus se obratio točno onima koji nisu htjeli da puste slijepca da mu priđe: »Pozovite ga!«
Kada je stigao, Isus ga je upitao što želi. Čudno pitanje, ta što bi mogao poželjeti jedan slijepac, doli da progleda. To je i Isus dobro znao, ali je htio da mu slijepac kaže što moli.
Kod ove točke dotičemo uvijek prisutan problem prošnje. Kada govorimo o molitvi, gotovo nesvjesno pomislimo na molbenu molitvu. Pozivamo se na Isusove riječi da smijemo tražiti baš sve od Oca. Ali odmah na početku suočavamo se s jednom poteškoćom. Čini se da se u prosidbenoj molitvi sudaraju dvije volje: ljudska i Božja volja. Je li ljudska volja sposobna promijeniti volju Božju? Božjom se providnosti ne može manipulirati. Prošnja može imati blagotvorni učinak kod teških bolesti, ali samo u obliku da ojača želju za životom, ali molitvu za lijepo vrijeme jedva da možemo nazvati korisnom. Međutim, nije nekorisna, još manje je umjesno rugati se takvoj molitvi, npr. moliti se za lijepo vrijeme ili za kišu, za bogatu žetvu, za sretan ishod jednog pothvata itd.
Rješenje je jednostavnije nego što mislimo. U prošnji ne prilagođavamo Božju volju prema našoj, već našu volju prema Božjoj. To je bila i Isusova getsemanska molitva: prihvatio je Očevu volju. Moguće je, međutim, prošnji približiti se iz drugog kuta: iz kuta komunikacije. Prošnja je dijalog s Bogom. Molitva Očenaša dokazuje kako izgleda taj dijalog. U Očenašu Boga povjerljivo nazivamo Ocem. Prošnja je, dakle, prije svega razgovor s Bogom, nadahnut povjerenjem u njega. Takva je bila molitva slijepca iz Jerihona. Prije svega, tražio je Isusa, svojom molbom njemu se požurio, njega je promatrao s vjerom.
Molitva izrečena u teškoj situaciji izražava onu temeljnu ljudsku potrebu da s nekim podijelimo svoje strahove, teškoće, tjeskobe. U molitvi to činimo izravno prema Isusu. Primjer nalazimo u Psalmima gdje se molitelj obraća Bogu u svojoj bespomoćnosti. To je u stvari jedna podvrsta molitve za samog sebe. Naime u molitvi od Boga ne tražimo samo blagoslov i dobra, već mu povjerimo i ono što nas tišti.
Ako sada sva tri čitanja svedemo na isti nazivnik, onda zapravo u sva tri riječ je o molitvi. Izaija nas poziva na zahvalnost zbog Božjeg dobročinstva. Pismo Židovima skreće našu pozornost na svetu liturgiju, posebice na svetu misu koju uvijek Gospodin Isus prikazuje; a evanđelje ukazuje na bit prošnje, tj. da svaku svoju molbu smijemo s povjerenjem prikazati Bogu.
