SUSRET DVIJU LJUBAVI
Evanđelje: Mk 12,28b-34
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme:
Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju? «
Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih. «
Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve. « Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega! « I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Pnz 6,2-6; Heb 7,23-28;
Prvo čitanje trideset prve nedjelje uzeto je iz Knjige Ponovljenog Zakona koje je snažan poziv na ljubav prema Bogu. »Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« Ovaj poziv možemo učiniti svojim tako da riječ »Izraele« zamijenimo vlastitim imenom.
U drugom čitanju pisac Poslanice Hebrejima tumači kako je Isus jedini i vječni Veliki Svećenik i moćan je spasiti sve one koji po njemu stupaju pred Boga, budući da vječno živi kako bi nas zagovarao pred Ocem. Poziv je to na zahvalnost Bogu zbog toga što na našem životnom putu nikad nismo sami, nego uvijek i u svakoj situaciji koračamo s našim Gospodinom Isusom Kristom.
U evanđelju susrećemo jednu neobičnu situaciju: književnik, tj. učeni čovjek, pita Isusa o nečemu, za što unaprijed dobro zna odgovor. Pita ga o tome koji je najveći zakon. Isus ga čak hvali na kraju, da je dobro odgovorio, kad je umjesto jednog naveo odmah dva zakona: ljubiti Boga i ljubiti bližnjega. Gdje je onda zapravo novost? Novost Isusova odgovora nije u tome da zapovijeda ljubiti Boga i ljubiti čovjeka, nego u tome da te dvije zapovijedi povezuje u jednu: ne može se ljubiti Boga zanemarujući bližnjega, i obratno, ne može se poštivati čovjeka, ako se ne ljubi Boga. Možda danas upravo ova »druga varijanta« zahtjeva jedan moment produbljenja. Živimo u svijetu koji je neprijateljski raspoložen prema čovjeku: ubijaju se nerođena djeca koja se proglašavaju neželjenom, osobito ako se naslućuje kakva bolest; a sve se češće govori o eutanaziji staraca koji se doživljavaju kao teret. Gdje je korijen tog neprijateljskog stava prema ljudima? Današnje evanđelje nam daje jedan odgovor koji tumači sve: ako se ne priznaje Božji suverenitet, ne može se naći utemeljenja ni za čovjekovo dostojanstvo. A danas sve više potamnjuje upravo spremnost da se priznaje Božja suverenost.
Katekizam Katoličke Crkve počinje svečanom izjavom o čovjekovoj naravnoj čežnji za Bogom: »Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce budući da je čovjek stvoren od Boga i za Boga; i Bog ne prestaje privlačiti k sebi čovjeka jer samo u Bogu nalazi čovjek istinu i sreću koju neumorno traži«. Pogled, međutim, u dušu suvremenog čovjeka ostavlja u nama otvoreno pitanje o sudbini te čežnje: Čezne li još čovjek za Bogom, traži li u njemu istinu i sreću? Ne treba se pozivati na učene sociološke analize da uočimo kako je religija postala marginalizirana, ne samo na nivou društvenih i kulturnih zbivanja, nego i u privatnom životu, u odlukama i stavovima suvremenog čovjeka.
Uzroke za ovu pojavu možemo tražiti na različitim područjima. No globalno viđenje situacije dao je papa Pavao VI. koji je u svom govoru na završetku Drugog Vatikanskog Sabora teškim riječima ožigosao duhovno osiromašenje suvremenog svijeta: »Religija Boga koji se učinio čovjekom susreće se s religijom čovjeka koji se proglasio bogom.« Velika novost kršćanstva, koja je sadržana u Isusovu odgovoru na upit književnika o najvećem zakonu, jest da Bog i čovjek ne žive u dva odvojena svijeta, nego dijele isti životni prostor. Te dvije ljubavi sjedinile su se u osobi Isusa Krista.
Ovo evanđelje ima i jednu vrlo utješnu poruku za nas: naznačuje nam način kako ljubiti Boga. U starim vremenima, prije Kristova dolaska, ljudi su se mučili da udobrovolje Boga, da mu dokažu svoju odanost, vjernost i poslušnost na sve moguće načine: žrtvovali bi mu svoja dobra kao Kain i Abel, postili kao Ilija, činili tešku pokoru kao kralj David, pogani bi čak žrtvovali svoju djecu svojim kumirima, ali nikad nisu mogli biti sigurni je li to bilo dovoljno. Isus nas je učio da postoji jedan vrlo jednostavan, svakom pristupačan put da iskažemo svoju ljubav prema Bogu: ljubav prema bližnjemu. Ne moramo zato ići daleko, naš se bližnji nalazi u vlastitoj kući, u susjedstvu, na radnom mjestu, svugdje. Preko njih prolazi ljubav prema Bogu, dvije zapovijedi ljubavi tvore jedinstvenu cjelinu, a točka njihova susreta je osoba Isusa Krista. Stoga je pravi humanizam moguć samo na temeljima vjere u Boga ljubavi.
