TRAJNA POUKA BEZIMENE UDOVICE
Evanđelje: Mk 12,38-44
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:
»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: 1 Kr 17,10-16; Heb 9,24-28;
Prvo čitanje trideset druge nedjelje kroz godinu je odlomak iz Knjige Kraljeva. Sveti pisac govori o slučaju udovice iz Sarfate koja, iako siromašna, hranila je proroka Iliju. Najčešće se raznježimo kad pomislimo na to kakvu je udovica lijepu nagradu primila, odnosno da se njena košara i krčag na čudesan način nikada nisu ispraznili, ali nemojmo zaboraviti da svemu tomu prethodila je herojska poslušnost ove siromašne žene da po savjetu proroka dadne sve što ima.
Drugo čitanje je odlomak iz Poslanice Hebrejima u kojemu čitamo o Kristovoj jednokratnoj žrtvi kojom je izbrisao grijehe. Ovdje trebamo uočiti dvije stvari: prvo da grijeh više nema vlasti nad nama, ali se pri tome moramo sjetiti da je cijena toga bila žrtva Kristova, zbog čega moramo biti zahvalni.
Evanđelje govori o dirljivom slučaju siromašne žene koja je u škrabicu ubacila dva novčića, ali kako je to bila sva njezina imovina, cijeli svoj život stavila je u ruke Božje. Na to je skrenuo Isus pozornost svojih slušatelja kada je hvalio hrabru vjeru ove žene.
Jaz između bogatih i siromašnih česta je tema u Isusovim eshatološkim govorima. Siromašne naziva blaženima i na taj način objavljuje novi sustav vrijednosti. Iz takvog kuta gledanja, nedjeljno evanđelje čini se tako jednostavnim i razumljivim, da jedva možemo tomu nešto dodati. Smatramo odbojnim dvoličnost bogatog farizeja koji je pokazujući svoju krepost, u škrabicu bacio veliki iznos, ali tako da su to svi mogli vidjeti. Naprotiv, dobronamjerno promatramo siromašnu udovicu koja, gotovo srameći se, u potaji u škrabicu spušta svoja dva sitna novčića. Ovi osjećaji su lijepi i plemeniti, ali ako ovaj događaj iz evanđelja tumačimo samo na ovoj razini, nećemo od njega imati mnogo koristi. Pokušajmo se zbog toga ovom evanđeoskom događaju približiti iz drugog kuta gledanja.
Junakinja Evanđelja je siromašna udovica nepoznatog imena. I nehotice, spontano, željeli bismo reći kako je dobro da se u ovom svijetu punom filmskih zvijezda i drugih znamenitosti susrećemo s takvim događajem u kojemu glavnu ulogu ima ne bogata znamenitost, već tiho siromaštvo. Jer ako promatramo heroje koje nam nudi televizija i filmovi, tada nam se može činiti da je svijet pun zdravih ljudi, bogatih sportaša i mladih ljepotica, i ne mislimo da većina čovječanstva nije ni zdrava ni bogata i da pored mladih živi i mnogo starih ljudi među nama. Zbog toga je dobro znati da Isus misli i na takve.
Dok tako redamo svoje misli, nešto nas u ovom evanđeoskom događaju ipak smeta. Gdje je nestala ova starija žena? Ne znamo što se dogodilo s njom, a tako bi bilo dobro znati kako se njen život kasnije odvijao. Je li imala priliku i osobno upoznati Isusa ili je tiho umrla čekajući dolazećeg Mesiju? Najradije bismo nastavili opis iz Evanđelja na sljedeći način: »Tada joj je pristupio Isus, otkrio joj je tko je, kako je onomad učinio u razgovoru sa Samaritankom, poslije čega se žena s radošću priključila drugim ženama koje su bile u pratnji Isusovoj.« Ali to je samo naša želja, konačno ništa ne znamo o sudbini ove žene. Nestala je s povijesne scene, potonula je u moru zaborava. Ali točno ova okolnost nam može ponuditi dragocjene oslonce i u našem životu.
Odjednom shvaćamo koliko smo bliski ovoj bezimenoj ženi. Jednog dana i mi ćemo nestati s povijesne scene, a naše ime bit će izgubljeno u moru zaborava. Ali ako bi se naš život sveo na to, lako bismo se obeshrabrili. Ova prispodoba iz evanđelja nas hrabri da u životu proživljenom u vjeri ni sitnice neće otići u zaborav. I ovakav, ljudski gledano »mali« život ima veliku vrijednost.
Ovo evanđelje nam pomaže u razumijevanju da nije važno s kolikom imovinom drugi raspolažu ili koliko tko daruje, već koliko mi dajemo. Našu vrijednost ne određuju drugi, već one mogućnosti koje od Boga dobijemo. Svatko djeluje na temelju svog talenta, svojih mogućnosti i sposobnosti. Zato nije u pravu onaj koji se žali da nema novca, da ne zna lijepogovoriti, da nije sposoban velike stvari sprovesti u djelo. Ono malo što možemo dati, ako to učinimo s iskrenom ljubavi, postaje veliko. Jer Isusvidi i našu dobru namjeru i o tome vodi i računa.
Isus je u dvije rečenice sažeo postupak siromašne udovice. Prvo je izjavio da je dala više od mnogih drugih. Nije važna količina, već namjera Isus je odmah i objasnio smisao svoje tvrdnje: žena je predala sve što jeimala. Sa svojim darom Bogu je predala i samu sebe. Svakom daru to bi trebao biti temeljni smisao i cilj. Kako ne možemo predati cijeloga sebe, to činimo znakovito sa svojim darom. Dar mora uvijek biti osoban, to jest mora nagoviještati tko sam ja drugome i tko je on meni. Prema izvornom tekstu, žena je predala cijeli svoj život. Žena je svu imovinu, podrazumijevajući i sebe samu, položila u Božje ruke.
