Župni listić br. 5 – 5. nedjelja kroz godinu -godina B

TRI DIMENZIJE NAŠE KRŠĆANSKE VJERE

Evanđelje:  Mk 1,29-39

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: Job 7,1-4.6-7; 1 Kor 9,16-19.22-23;

U prvom čitanju pete nedjelje kroz godinu Job razmišlja o smislu svog života. Vidi mnogo muke i patnje koje su ga pogodile, ali ne pada u očajanje. Naslućuje da ovaj zemaljski život nije sve. I svoju patnju možemo podnijeti samo u perspektivi vječnosti.

U drugom čitanju sveti Pavao uvjerava Korinćane koliko se brine za njih: »Svima sam postao sve, da svakoga spasim.« Zatim dodaje da sve to čini zbog Radosne vijesti. To je poruka namijenjena nama: Evanđelje nije samo utješno štivo, već i obveza preuzeta za naše bližnje.

U evanđelju čitamo kako je Isus mnoge bolesnike ozdravio. Evanđelist izvješćuje o jednom zanimljivom dijalogu koji je slijedio poslije ozdravlje­nja. »Svatko tebe traži« — čitamo primjedbu apostola. Vjerojatno su to re­kli u dobroj namjeri, iz njihovih riječi odzvanjalo je možda i nešto ponosa jer su i oni učenici ovog sve popularnijeg Učitelja. Ali Isus nije baš slušao ove riječi. On je razmišljao u kategorijama budućnosti, već je vidio one lju­de koje je još trebao pohoditi. Napetost između prošlosti i budućnosti. To je priznao i sveti Pavao kada je izjavio da ne gleda na prošlost već na ono što je još ispred njega.

Prvi bolesnik kojega je Isus ozdravio bila je Petrova punica. Pred našim očima ukazuje se lijepa slika. Jedna stara žena koja leži bolesna s poviše­nom temperaturom. Nije ona molila Isusa da ju ozdravi, već drugi. Dobri ljudi koji ne misle na sebe, već na druge. Tada je Isus prišao bolesnici, i držeći je za ruke pomogao joj je da ustane. Isus je nježan, gotovo s majčin­skim pokretima je podigao bolesnicu. To je naš Isus, takav je on i danas.

U nastavku saznajemo da su u sumraku Isusu donijeli mnoge bole­snike da bi ih ozdravio. Saznajemo da se cijeli grad tiskao pred vratima. Ili evanđelist Marko pretjeruje ili mjesto nazvano gradom nije mogao biti previše napučen. Evanđelje svetog Marka je zapravo kateheza. Šteta što čitanje ne počinje jednom rečenicom ranije. Tamo, naime, saznajemo da je Isus bio u sinagogi gdje je poučavao. Kada je izašao, ozdravio je jednog opsjednutoga. Ljudi su se tome jako začudili i zapitkivali su tko bi mogao biti ovaj čovjek? Zatim slijedi ozdravljenje Petrove punice, potom i mnogih drugih bolesnika. Poput zaključka saznajemo da je u rano jutro Isus otišao na samotno mjesto moliti se. Uočimo redoslijed: Isus je naviještao riječ, ozdravljao je bolesnike, to jest činio djela ljubavi prema bližnjem, zatim se povukao na usamljeno mjesto da se tamo u samoći moli. Zapazimo i hijerarhiju: Bog, drugi čovjek, ja. To su tri dimenzije naše vjere.

Božja Riječ je temelj na kojemu se gradi naša vjera. Kršćanstvo je objavljena vjera, što znači, da nije čovjek oslovio Boga, već je Bog oslovio čovjeka. Objava znači i to da se nije čovjek na temelju svojih umnih sposobnosti dovinuo kako bi upoznao Boga, već se Bog predstavio tko je on, to jest da je dobrostivi Otac koji ljubi čovjeka. Objava nadalje znači da čovjek nije sam po sebi dospio do spoznaje vlastite vrijednosti, već mu je Bog poručio da je svaki pojedini čovjek njegovo ljubljeno dijete, odnosno da je temelj našeg ljudskog dostojanstva činjenica da smo Božja djeca.

Čovjekoljublje je okvir u kojemu svoju vjeru provodimo u djelo. Po učenju svetog Pavla sve je karizma, odnosno sve je dar milosti, svaki talent po­stoji zbog toga da pomognemo drugima. Na to bismo trebali češće misliti. Zdravlje je Božji dar, i ako je netko zdrav, onda mu to Bog nije dao samo zato da se sebično tome raduje i da uživa život, već i zbog toga da ga učini sposobnim da pomogne drugima. Bogatstvo je Božji dar, i ako je netko materijalno osiguran, onda mu to Bog nije dao samo zato da svoj novac ulaže u banku, već zato da preko njega pomogne onima kojima od ovoze­maljskih dobara nije dospjelo obilato.

Osobna molitva je vrelo snage koja našu vjeru oživljava. Molitva je okretanje Bogu, koga slavimo, kome zahvaljujemo za sve, i od koga molimo oprost svojih grijeha. Ali kršćanska molitva ima i jednu drugu karakteri­stiku. Kršćanin se ne moli samo za sebe, već i za druge. Danas u svijetu postoji mnoštvo potreba koje sve čekaju da ih u našoj molitvi uzdignem Bogu. Trebamo se moliti za mir, za patnike, za gladne, za progonjene, za umiruće, ukratko za sve koji su potrebiti naše molitve. Sigurno se i lsus,nakon što je cijeli dan ozdravljao bolesnike i poslije toga otišao na samotno mjesto da moli, zahvalio Ocu za svako čudo koje je učinio, zatim mu je predao sve patnike koji su mu se obratili, ali i one koji će tek slijediti za ovima. Dobro je znati da smo među ovima bili već onda i mi, odnosno, da je Isus već onda kada je ozdravio Petrovu punicu i mnoge druge bolesnike, mislio i na nas i molio za nas.