Župni listić br. 50 – NEDJELJA DOŠAŠĆA – godina C

RADOSNO NAVIJEŠTATI BOŽJU LJUBAV

Evanđelje:  Lk 3,1-6

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:

»Glas viče u pustinji:

’Pripravite put Gospodinu,

poravnite mu staze!

Svaka dolina neka se ispuni,

svaka gora i brežuljak neka se slegne!

Što je krivudavo, neka se izravna,

a hrapavi putovi neka se izglade!

I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«

Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: Bar 5,1-9; Fil 1,4-6. 8-11;

Prvo čitanje na drugu nedjelju Došašća je odlomak uzet iz knjige proro­ka Baruha u kojem prorok poziva umorne ljude da skinu crninu i da se počnu radovati, jer je blizu dan njihova oslobođenja. Ponekada bismo i mi najradije obukli crninu kada gledamo žalosnu sudbinu ovog svijeta, me­đutim, i nama je upućena poruka da u ovom i ovakvom svijetu trebamo ugledati Božju osloboditeljsku prisutnost i izvor svoje radosti.

U drugom čitanju u Poslanici svetog Pavla Filipljanima čitamo da se apostol moli da bi njegovi dragi vjernici ostali besprijekorni za dan Kri­stova dolaska. I mi moramo stalno paziti da nas naša savjest pred licem Božjim ničim ne bi optuživala.

U evanđelju se susrećemo sa svetim Ivanom Krstiteljem koji odušev­ljeno propovijeda o ljepoti dolazećeg Kraljevstva Božjeg kada će se ne­ravnine popuniti, krivine ispraviti, a hrapave staze poravnati. Na žalost, sveti Ivan to nije doživio, a ponekada se i nama čini da se od dolaska Gos­podina Isusa ništa nije promijenilo: zli ljudi su i nadalje ostali zli, a »gujino leglo«, kako je sveti Ivan obilježio farizeje, i nadalje grizu svoju okolinu. Međutim, evanđeoska poruka ne govori da smo mi oni koji ćemo otkupiti ovaj svijet, već da Bog treba doći i sve obnoviti. Samo Božja snaga može ostvariti ono za što čovjek nije sposoban. Mi i ne trebamo ispraviti nedo­statke prirode, već mane svoga srca. U ljudskom srcu se nalaze neravne staze loših namjera, tamo se nalaze krivi putovi nepoštenja.

Ovo evanđelje je, međutim, prije svega, radosna vijest. O svetom Ivanu Krstitelju saznajemo tri stvari. Prvo, saznajemo da je poziv Ivanu stigao u pustinji. Drugo, saznajemo da se Bog obratio Ivanu. Treće, saznajemo da je Ivan prihvatio poziv te je krenuo da ispuni povjereno poslanje. I mi moramo proći ove tri stepenice kako bismo radosno živjeli svoju vjeru.

Prije svega, trebamo ponovno otkriti pustinju, unutarnji svijet duše, samoću. Svakodnevni život postao je mahnit zbog buke, silne jurnjave i huke života oko nas, pa do nas teško dopire riječ Božja. Pustinja znači da ostajemo sami s Bogom. Ne bojmo se Boga, nađimo vremena za tihu molitvu, kada smo sami s njime i kada od njega očekujemo odgovor na milijun pitanja iz našeg života. I tiho čitanje Svetog pisma je takav pustinjski susret s riječju Božjom.

Nadalje, ako čujemo riječ Božju, prihvatimo je s ljubavlju i povjere­njem. Bog nam uvijek želi dobro. Prema jednoj pobožnoj izreci, kada mi prema Bogu učinimo jedan korak, on prema nama učini dva. Ali inicija­tiva je uvijek Božja: on nas oslovi, on nas pozove. To se može dogoditi za vrijeme nedjeljne svete mise, za vrijeme jutarnje ili večernje molitve, za vrijeme tihe posjete crkvi i provođenjem nekoliko minuta pred Presvetim Oltarskim sakramentom. U takvom slučaju osjećamo da nam je duša puna mira, a srce nam pjeva od tihe radosti. Božja prisutnost uvijek je smirujuća.

I na kraju, kada smo iskusili Božju prisutnost u svom životu, osjeća­mo potrebu da o tome svjedočimo i pred drugima. To se može učiniti na mnogo načina: ima onih koji odu u daleke krajeve da bi širili evanđelje, ima onih koji u svojoj okolini postaju apostoli, ali ponekad o Božjoj lju­bavi svjedočimo jednostavno tako da pustimo životnu radost da zrači iz nas. Tada nam ljudi počinju biti skloni i dobro se osjećati u našoj blizini, jer osjećaju da životna radost koja zrači iz nas nije samo naš utjecaj, nego snaga milosti koja zrači kroz nas. Zaustavimo se na čas pred današnjim evanđeljem i razmislimo kako se ljudi osjećaju u našoj blizini: dobro ili loše, smire se ili uznemire, raduju se da mogu biti s nama ili se ljute? Za­molimo Isusa da i nas učini glasnikom i svjedokom svoje otkupiteljske ljubavi, kao što je to učinio sa svetim Ivanom Krstiteljem.