BOGATA PORUKA SIROMAŠNE PUSTINJE
Evanđelje: Mk 1,12-15
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Post 9,8-15; 1 Pt 3,18-22;
Prvo čitanje prve korizmene nedjelje uzeto je iz Knjige Postanka gdje čitamo kako je Bog blagoslovio Nou i sklopio savez s njim i s njegovim potomcima uz obećanje da neće nikad uništiti ni svijeta ni čovjeka, a kao garanciju svom obećanju dao je dugu. Kadgod gledamo dugu imamo utisak kao da grli zemljanu kuglu pa nas podsjeća na to da Bog i danas s ljubavlju čuva zemlju i čovjeka.
U drugom čitanju sveti Petar upozorava nas na Božju strpljivost, kako se ona očitovala u vremenima Noe, čekajući ne bi li se ljudi obratili. Bog je i danas strpljiv, ali to nije isprika da živimo po vlastitom nahođenju jer prije ili kasnije morat ćemo dati računa Bogu za svoj život i za svoja djela.
U evanđelju sveti Marko kratko i jezgrovito daje izvješće o tome kako je Isus otišao u pustinju. Kako bismo mogli produbiti poruku ovog evanđeoskog događaja, promotrimo tko su protagonisti, glavni akteri ove epizode.
Prvi protagonist ovog evanđeoskog događaja je Duh Sveti. Saznajemo da je Duh potaknuo Isusa da se povuče u pustinju. Možemo se pitati zašto je to učinio Duh Sveti? Poznajemo ga drukčijeg: kao Duha ljubavi i blagosti. Ali promotrimo glagol što ga upotrebljava sveti Marko: Duh ga natjera. Ne kaže se da je Duh prisilio Isusa, nego ga je natjerao, što znači da se Isus iznutra osjećao potaknut da to učini. Isus je uvijek bio pažljiv na unutarnje poticaje Duha. Duh Sveti i nas stalno potiče na dobro. Može se dogoditi da ovi poticaji na prvi pogled ne čine nam se privlačnima, ali moramo vjerovati da Duh Sveti bolje zna od nas što je za naše dobro, pa slobodno slijedimo nutarnja nadahnuća.
Drugi protagonist ovog evanđeoskog događaja je Isus. Možemo se opet pitati zašto je Isus izašao u pustinju? U pustinju se ne ide na izlet, nego samo onda ako je čovjek na to prisiljen zbog bilo kojeg razloga. Pustinja je puna opasnosti i napasti, u čovjeku su potisnute osnovne želje i nema nikoga s kim bi mogao podijeliti svoje strahove. Isus se je morao sam suočiti s napastima i svim poteškoćama u pustinjskoj samoći. I u našem životu ima događaja i stvarnosti koje moramo sami nositi. U takvim situacijama nam je nužna pomoć i snaga Duha Svetoga.
Stvarni protagonist ovog evanđeoskog događaja je zapravo pustinja. Pustinja je biblijski pojam. Izabrani narod je u pustinji lutao četrdeset godina, sveti Ivan Krstitelj se u pustinji spremao za svoje poslanje. I Isus je izišao u pustinju pripremiti se za svoje mesijansko poslanje. Poslušajmo što nam sve poručuje pustinja.
Pustinja nas uči mudrosti. Pustinja na prvi pogled izgleda siromašna ali skriva veliko bogatstvo, npr. ona nas daruje mudrošću: pomaže nam daotkrijemo uistinu vrijedne stvari. U gradu mislimo na banku, na izdatke i na automobil; u pustinji mislimo na život pa i nehotice izbijaju na površinu uistinu važna pitanja, npr. zašto živimo i kamo idemo?
Pustinja nam pomaže da otkrijemo svoja sjećanja. U svagdanjem životu se povjeravamo svom džepnom kalendaru gdje piše što sve moramo učiniti koga nazvati, tko ima imendan ili rođendan; u pustinji mislimo na to što moramo biti i postati jer se sjećamo svojih prošlih promašaja i lutanja.
Pustinja nas vraća u sadašnjost. U gradu mislimo ili na prošlost ili na budućnost, ali u pustinji postoji samo sadašnji trenutak i njega treba živjeti u punini. U pustinji se ne može neodgovorno ponašati; čovjek ili živi ili umire.
Pustinja nas uči bolje orijentirati se. U gradu se ravnamo po zgradama i natpisima; u pustinji se orijentiramo po suncu, mjesecu i zvijezdama. U gradu gledamo dolje prema tlu, pred noge da se ne spotaknemo; u pustinji gledamo gore, prema nebu.
Pustinja nas uči kreativnosti. U gradu idemo tamo kamo idu i ostali, u školu, na radno mjesto i slijedimo izgrađene putove i ulice. U pustinji nema ulica, moramo sami izgaziti putove. Znamo samo kamo želimo doći, ali ne znamo kojim putem treba ići, moramo ga sami odrediti i razgaziti.
Pustinja nam pomaže da otkrijemo ljepotu jednostavnih stvari. U gradu najčešće se divimo skupim stvarima, luksuznoj robi; u pustinji najdragocjenije su najjednostavnije stvari kao komad kruha, gutljaj vode, malo sjene. Jesmo li se ikad pitali koliko košta sjena? U gradu ne mislimo na sjenu, aliu pustinji naći malo sjene predivno je iskustvo.
Pustinja nas uči biti pažljivima. U gradu buka i galama oglušuju nas, u pustinji postajemo osjetljivi i na tihe zvukove, čujemo pjev vjetra pa čak kucanje vlastitog srca.
Pustinja nas uči prepoznati vlastite slabosti i granice. U gradu mislimo da smo svemogući jer nam uvijek netko može pomoći ako upadnemo u kakvu nevolju; u pustinji otkrivamo da ako nema vode, nemoćni smo i umrijet ćemo od žeđi. U u pustinji čovjek otkriva još nešto: važnost druge osobe. Imamo potrebu za drugima. Otkrivamo čovjeka bez maske i titula, u njegovoj jednostavnosti kao brata i suputnika. Ali iznad svega otkrivamo Drugoga. Boga i povjeravamo sebe njegovoj providnosnoj ljubavi.
listicXVII_7