NA KRAJU SVAKOG PUTA ČEKA NAS BOG
Evanđelje: Mk 9,2-10
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Post 22,1-2.93.10-13.15-18; Rim 8,31b-34;
Za prvo čitanje za drugu korizmenu nedjelju uzet je dramatičan opisiz Knjige Postanka o vjeri i spremnosti Abrahamovoj da žrtvuje svog jedinog sina. Bog to nije dopustio, njemu ne trebaju žrtve, već čovjekovo predano srce, i to je u Abrahamu postojalo. Bog i od nas traži čisto srce i potpunu poslušnost. Bog nikada od nas ne želi ništa oduzeti, On uvijek želi samo dati.
U drugom čitanju u Poslanici Rimljanima sveti Pavao strastvenim riječima opisuje Božju ljubav prema nama, koja se očitovala u tome da ni svog Sina nije poštedio, već ga je za sve nas žrtvovao. Prisjećanje je to Abrahamova slučaja čijeg je sina Bog poštedio. Zaključak svetog Pavla odnosi se i na nas, samo se usudimo to u jednini izreći, to jest primijeniti na sebe: »Kako ne bi darovao nama — meni — s njim zajedno sve?«
U evanđelju sveti Marko opisuje povijest Isusovog preobraženja. Istina, s njim nisu bili svi učenici, samo tri izabrana svjedoka, Petar, Jakov i Ivan, ali i mi možemo biti prisutni. Može se iz ovog događaja iščitati mnogo lijepih poruka, ali najčešće smo obično zapažali dvije stvari. To da je Isus objavio svoju božansku narav i da je po svom preobraženju htio pripremiti svoje učenike na dane patnje.
Ima, međutim, ovaj događaj i treću poruku koju ćemo moći bolje razumjeti onda ako ga budemo čitali u pozadini prvog čitanja. U prvom čitanju, isto kao i u evanđelju, čitamo da se trebalo popeti na visoku goru: tamo jeAbraham sa svojim sinom krenuo na goru koja je ležala na zemlji Moriji da ga žrtvuje; ovdje Isus ide na goru zvanu Tabor s tri izabrana učenika. Koliko god utješno djeluje lijepi evanđeoski odlomak koji prikazuje Isusovo preobraženje, prvo čitanje prekriva tamnim oblakom našu dušu kada čujemo da je Abraham bio spreman žrtvovati Bogu svoje jedino dijete. Kakav je to Bog koji očekuje takvu žrtvu od čovjeka, ili igra takvu okrutnu igru s čovjekom kao s Abrahamom? Sada već lako zaključujemo da Bog to nije htio, već je Abraham zamišljao da Bog od njega očekuje ljudsku žrtvu, ali tada još to Abraham nije znao, on je s konačnom odlukom u svom srcu i s beskonačnom tugom u duši išao na goru da tamo ostavi svaku nadu, da žrtvuje sav smisao svog života i najljepši san svoje budućnosti: jedino dijete, sreću svojih starih dana. Abraham nije znao što ga čeka tamo gore na gori Morija. Vjerovao je da će tamo biti kraj svemu. Njegovo iznenađenje bilo je, međutim, beskrajno, kada ga je tamo gore na gori očekivao dobrostivi Bog koji ga beskrajno voli kao i njegovog sina Izaka. Abraham je otkrio da je Bog njegov Bog, i njegovo srce se skoro raspuklo od sreće.
Slična je situacija i u evanđeoskoj sceni. Isus je pozvao apostole da pođu s njim na goru zvanu Tabor. Apostoli još nisu bili sasvim načistu tko je zapravo Isus? Ali su se pouzdali u njega i išli su za njim gore na brdo. Nisu znali što ih tamo čeka, a na brdu čekao ih je Bog koji im je objavio Isusovo božanstvo. Srce im je skoro puklo od sreće.
Promislimo da u svakom životu postoji jedno brdo zvano Morija i jedno brdo zvano Tabor. U svačijem životu nastupi trenutak — moguće smo ga već proživjeli, ali moguće da ćemo ga tek u budućnosti doživjeti, ali sigurno će nastupiti, — kada se u patnji, samoći i u duhovnoj tami i mi osjetimo u tako bezizglednom položaju kao Abraham tamo na brdu Morija. To su takva stanja iz kojih ne vidimo izlaz, kojima nismo u stanju dokučiti smisao, u kojima krvari naše srce, jer osjećamo da više nemamo nade. Abrahamov primjer, međutim, uči nas da i na kraju najbezizglednijih stanja ili putova čeka nas dobrostivi Bog koji je uvijek voljan i sposoban dati nam novu nadu i novi život.
Također, u svakom životu postoji jedan trenutak kada s tri izabrana apostola doživljavamo radost s brda Tabora, odnosno kada Božju dobrostivu ruku osjećamo toliko blizu, da se i naše srce rasplamsa, i možda počinjemo mucati, poput Petra, kojemu u svojoj sreći i zadovoljstvu nije palo na pamet ništa drugo, već da izrađuje šatore. U takvim trenutcima međutim trebamo pomisliti da nas Bog moguće na taj način priprema za dane iskušenja i patnji.
Opću poruku nedjeljnih čitanja mogli bismo sažeti na slijedeći način: kamo god da nas vode naši putovi, na kraju svakog puta čeka nas dobrostivi Bog: onaj Bog koji je stao na stranu čovjeka koji ni svog Sina poštedio, već ga je kao zalog ljubavi prema nama žrtvovao za nas, koji je dakle spreman darovati i sve ostalo.
listicXVII_8