Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

ŽUPNI LISTIĆ

Župni listić br. 31 - 19. nedjelja kroz godinu - godina B

Hitova: 75
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Župni listić u PDF formatu.

ISUS, KRUH KOJI JE SIŠAO S NEBA

Evanđelje:  Iv 6,41-51 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«

Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 1 Kr 19,4-8; Ef 4,30-5.2;


Prvo čitanje devetnaeste nedjelje kroz godinu uzeto je iz Prve Knjige Kraljeva, gdje čitamo o proroku Iliji koji se toliko obeshrabrio zbog nedaća svog poslanja da je zaželio umrijeti. Bog ga je preko anđela hrabrio da se ne boji jer nije osamljen u svojem teškom poslanju. To je poruka i za nas: na našem životnom putu nikad nismo sami, Bog nam povremeno šalje svog anđela da nas hrabri. Ovaj »anđeo« može biti dragi prijatelj ili bilo tko koji nas hrabri i pomaže.

U drugom čitanju sv. Pavao potiče vjernike u Efezu da se ne prepuste ogorčenju, nego da budu dobronamjerni jedni prema drugima. Zanimljivo je kako Apostol formulira svoju misao: tko živi u ogorčenosti, taj žalosti Duha Svetoga. Dobro je znati da se Bog žalosti zbog naše žalosti i raduje se zbog naše radosti.

Evanđelje počinje tužnom uvertirom. Čitamo kako su se Židovi počeli buniti zbog toga što je Isus rekao za sebe da je on kruh koji je sišao s neba. Zašto su mrmljali Židovi? Jamačno zbog toga što nisu razumjeli što to znači da je Isus kruh koji je sišao s neba. Isus se ipak nije naljutio na njih, dapače, toplim riječima im je tumačio ne samo ovu istinu, nego mnoge druge istine o životu i o vječnosti. Protumačio im je i to da nitko ne može doći do njega ako ga ne privuče Otac.

Zanimljivo je uočiti kako se izražava Isus: »Ne mrmljajte među so­bom!« Iz toga možemo zaključiti da se ljudi nisu usudili obratiti direktno Isusu sa svojom poteškoćom, nego su između sebe pokušali razriješiti pro­blem. Često se slično događa s nama kad se nalazimo pred pojavama koje ne razumijemo, ali se ne usudimo pitati drugoga za razjašnjenje. Katkad je to zbog toga što se bojimo da ćemo ispasti glupi, katkad zbog straha da nas ne kazni pretpostavljeni.

U nastavku saznajemo da je Isus odgovorio na jedno pitanje koje nje­govi slušatelji nisu ni postavili: tumači im da nebeski Otac s ljubavlju misli na svoju djecu, a onda im je govorio i o vječnom životu. Uđimo dublje u
analizu ove situacije.                                                                                                               

Svaki se evanđeoski prizor može tumačiti na raznim razinama. Evanđeoski izvještaji često nalikuju na novinske izvještaje koji nam govore o zanimljivim stvarima i događajima, ali kako bismo ih razumjeli potrebno je čitati sav članak, a ne samo naslove i podnaslove. Nešto slično imamo u ovom evanđelju. Na sceni se pojavljuje Isus o kojemu nitko ne zna tko je i odakle dolazi; ponaša se na neobičan način i govori o neshvatljivim stvarima: naziva sebe kruhom života, poziva svoje slušatelje da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv. Nije teško shvatiti da su ljudi s nerazumijevanjem i negodovanjem slušali takve riječi. Ako i mi čitamo odnosno slušamo evanđelje na ovoj razini, imat ćemo malo koristi za život.

Međutim, evanđelje se može čitati i na dubljoj razini, i to tako da se poistovjetimo s nekima od aktera. Ovaj put imamo više mogućnosti.

Možemo se prije svega identificirati s Isusom koji s velikom strpljivo­šću tumači po nekoliko puta smisao svojih riječi skeptičnim slušateljima koji traže nove znakove da mu mogu vjerovati. Nije teško u toj situaciji prepoznati naše kršćansko biće u suvremenom svijetu. Ni naše svjedo­čanstvo često ne prihvaćaju, nego traže uvijek nove znakove od Crkve i od nas vjernika da nam mogu vjerovati. Isus se nije naljutio na svoje slu­šatelje, nego im je ponovno tumačio svoju poruku. Ni mi, današnji kršća­ni, ne smijemo se obeshrabriti ako svijet ne prihvaća od prve naše riječi, naš nauk, naš moral, nego moramo ustrajno, s puno strpljivosti tumačiti osnovne postavke naše vjere.

Ima u ovom evanđelju i druga grupa aktera s kojima se možemo poi­stovjetiti. Evanđelje, istina, ne spominje ih izričito, ali su sigurno bili tamo: apostoli. Bili su svjedoci rasprave između Isusa i ljudi. Nije teško pogoditi kako su se osjećali; sigurno su navijali za Isusa da on izađe iz ove verbalne borbe kao pobjednik. Vjerojatno su bili ljuti zbog ponašanja ljudi prema njihovom voljenom Učitelju, koji im je dan prije dao besplatni kruh. Ipak na kraju apostoli nisu intervenirali, nisu rekli ni jednu riječ u obranu Isusa. Nije teško prepoznati se u plašljivim apostolima. Zašto nisu intervenirali? Ali, isto tako možemo se pitati zašto njemački katolici nisu intervenirali kad se nedavno radilo o izglasavanju ukinuća vjerske pouke u školama. Možemo se pitati zašto u Hrvatskoj prolaze zakoni koji vrijeđaju kršćanski moral, a ipak su katolici u većini u našoj zemlji? Zašto ne dižemo jasnije svoj glas?

I na kraju, u ovom evanđeoskom prizoru nalazimo i treću grupu aktera s kojima se možemo identificirati: to je nevjerni, buntovni, nezahvalni narod koji je rado prihvatio Isusov velikodušni dar, besplatnu hranu, ali Isusa nisu htjeli prihvatiti. Možda nisu to bili zločesti ljudi, kao farizeji, nego jednostavno nisu shvaćali što im Isus govori, ali njihovo ponašanje ih odaje: oni su se bunili, mrmljali među sobom. I u njima se možemo prepoznati: svaki put kad stavljamo pod upitnik Božju dobrotu, pravednost ili ljubav, bunimo se protiv njega.

Uočimo na kraju da evanđelje ipak završava radosnom porukom. Lju­di su se počeli pitati što trebaju činiti da to bude drago Bogu te da imaju vječni život. Isus im je dao vrlo precizan odgovor: trebaju vjerovati u njega pa će imati vječni život. To je poruka i za nas iz ovog evanđelja: ako želimo vječno živjeti, moramo vjerovati u Isusa Krista kao Sina Božjega i našeg dragog Otkupitelja.