Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

ŽUPNI LISTIĆ

Župni listić br. 36 - 24. nedjelja kroz godinu- godina B

Hitova: 72
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Župni listić u PDF formatu.

ISUSA SLIJEDITI UVIJEK I SVUDA

Evanđelje:  Mk 8,27-35

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.

I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18;


Prvo čitanje dvadeset četvrte nedjelje kroz godinu je odlomak iz knjige proroka Izaije u kojemu prorok izvješćuje o poteškoćama svog posla­nja: bilo je onih koji su ga riječima grdili, ali bilo je i onih koji su ga fizički napali. Unatoč tomu, prorok nije klonuo jer je svu nadu položio u Boga. I nas samo ovo beskrajno povjerenje u Boga može provesti kroz iskušenja života.

Drugo čitanje je uzeto iz Poslanice svetog Jakova u kojemu apostol tumači blisko jedinstvo između vjere i djela. Jalova je ona vjera iz koje ne izviru dobra djela. Dobro je znati da i danas postoje mnogi koji na temelju svoje vjere postaju dobročinitelji čovječanstva. Svatko onaj koji na temelju svoje vjere pošteno i savjesno izvršava svoje profesionalne dužnosti, svje­dokom je među ljudima ne samo snage vjere, već i Božje ljubavi prema nama.

U evanđelju sveti Marko izvješćuje o jednoj velikoj drami: o Petrovom svjedočenju vjere, ali i o njegovom padu. Zanimljiva je, ali i poučna ova suprotnost: Petar je u jednoj osobi velik, ali i mali, vjernik, ali i sumnjičav, hrabar, ali i plašljiv. U njemu se lako možemo i sami prepoznati. Ali pro­motrimo redom pojedine dijelove u ovom evanđeoskom prizoru.

Evanđelist Marko na zanimljiv način se izražava: »Petar je Isusa po­zvao na stranu i prigovorio mu.« Petar se nije javno suprotstavio Isusovoj izjavi da će trebati trpjeti, već je bez svjedoka htio Isusu izraziti svoj stav o izrečenome. Možemo to protumačiti dobronamjerno, da je Petar to učinio u četiri oka zbog toga da ne sablazni ostale u čije ime je govorio. Mogli bismo reći da je Petar bio taktičan. Ali ishod ovog događaja ne potvrđuje ovakvu našu dobronamjernu pretpostavku. Petar je radije htio biti povjerljiv s Isusom: prijatelje znamo pozvati na stranu i tiho im priopćiti nešto što ne želimo da i drugi čuju. Ali Petar je morao naučiti da mu Isus nije u tom smislu prijatelj.

Prva pouka koju iz ovog prizora možemo naučiti je da i mi živimo u stalnoj dvojnosti: svatko tko je velik na jednom ili drugom području svog života ili karaktera istovremeno je malen, nezgrapan i ranjiv na drugom području. Jedan od pokazatelja osobne zrelosti je da znamo prihvatiti svoja ograničenja, kako je to Petar učinio. Ne čitamo, naime, nigdje, da bi se uvrijeđeno okrenuo od Isusa, jer je njega, Petra, odlikovanog od drugih, usudio nazvati sotonom. U Petru je bilo toliko poniznosti, toliko samospoznaje i toliko ljubavi prema Isusu, da je prihvatio svoj neuspjeh i slijedio dalje ljubljenog Gospodina.

U današnjoj Crkvi kao da smo svjedoci slične situacije, samo što ishod nije uvijek tako pozitivan kao kod Petra. Postoje vjernici koji napuštaj Crkvu jer ne mogu prihvatiti da bi bili članovi jedne takoreći »nazadne Crkve« kao što je ova Crkva. Postoje takvi koji prestaju prakticirati vjeru jer ne mogu prihvatiti da Crkva rastavljenima i ponovno vjenčanima ne dopušta pristupiti svetoj pričesti. Ima svećenika koji napuštaju svoj poziv i svoju Crkvu jer ne mogu prihvatiti celibat. Nevolja je samo u tome, što za to skoro nikada ne krive sebe, već Crkvu, za nerazumijevanje, ograni­čenje i zaostalost. Svima njima bila bi velika potreba Petrova poniznost da priznaju svoja ograničenja i da tiho slijede svog Gospodina i onda kada sasvim ne razumiju što on želi od njih.

Druga velika pouka, koju iz ovog evanđeoskog prizora možemo izvu­ći, je da Isus nas doduše jako voli, i oprašta naše grijehe ako se pokajemo, obriše naše suze ako vidi da plačemo, ali Isus ipak nije slab i nije nam takav »prijatelj« s kojim smo ravnopravni. U našoj vjeri Isus je Gospodin, on odlučuje o ishodu stvari i ne dovodi nas uvijek tamo kamo bismo to mi željeli. To je Petru poslije uskrsnuća otvoreno i rekao, odnosno, da je ranije išao tamo gdje je htio, ali sada već treba ići tamo gdje to drugi hoće, da ide prvenstveno tamo gdje će ga odvesti njegova ljubav prema Isusu. Teologi­ja takvo držanje naziva »poslušnost vjere«. Imajmo hrabrosti povjeriti sebe i svoj život Isusu i onda kada ne razumijemo do kraja kamo nas to želi od­vesti. On bolje poznaje put nego mi, mirno se možemo pouzdati u njega.