Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Župni listić br. 36 - 24. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSA SLIJEDITI UVIJEK I SVUDA

Evanđelje:  Mk 8,27-35

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.

I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18;


Prvo čitanje dvadeset četvrte nedjelje kroz godinu je odlomak iz knjige proroka Izaije u kojemu prorok izvješćuje o poteškoćama svog posla­nja: bilo je onih koji su ga riječima grdili, ali bilo je i onih koji su ga fizički napali. Unatoč tomu, prorok nije klonuo jer je svu nadu položio u Boga. I nas samo ovo beskrajno povjerenje u Boga može provesti kroz iskušenja života.

Drugo čitanje je uzeto iz Poslanice svetog Jakova u kojemu apostol tumači blisko jedinstvo između vjere i djela. Jalova je ona vjera iz koje ne izviru dobra djela. Dobro je znati da i danas postoje mnogi koji na temelju svoje vjere postaju dobročinitelji čovječanstva. Svatko onaj koji na temelju svoje vjere pošteno i savjesno izvršava svoje profesionalne dužnosti, svje­dokom je među ljudima ne samo snage vjere, već i Božje ljubavi prema nama.

U evanđelju sveti Marko izvješćuje o jednoj velikoj drami: o Petrovom svjedočenju vjere, ali i o njegovom padu. Zanimljiva je, ali i poučna ova suprotnost: Petar je u jednoj osobi velik, ali i mali, vjernik, ali i sumnjičav, hrabar, ali i plašljiv. U njemu se lako možemo i sami prepoznati. Ali pro­motrimo redom pojedine dijelove u ovom evanđeoskom prizoru.

Evanđelist Marko na zanimljiv način se izražava: »Petar je Isusa po­zvao na stranu i prigovorio mu.« Petar se nije javno suprotstavio Isusovoj izjavi da će trebati trpjeti, već je bez svjedoka htio Isusu izraziti svoj stav o izrečenome. Možemo to protumačiti dobronamjerno, da je Petar to učinio u četiri oka zbog toga da ne sablazni ostale u čije ime je govorio. Mogli bismo reći da je Petar bio taktičan. Ali ishod ovog događaja ne potvrđuje ovakvu našu dobronamjernu pretpostavku. Petar je radije htio biti povjerljiv s Isusom: prijatelje znamo pozvati na stranu i tiho im priopćiti nešto što ne želimo da i drugi čuju. Ali Petar je morao naučiti da mu Isus nije u tom smislu prijatelj.

Prva pouka koju iz ovog prizora možemo naučiti je da i mi živimo u stalnoj dvojnosti: svatko tko je velik na jednom ili drugom području svog života ili karaktera istovremeno je malen, nezgrapan i ranjiv na drugom području. Jedan od pokazatelja osobne zrelosti je da znamo prihvatiti svoja ograničenja, kako je to Petar učinio. Ne čitamo, naime, nigdje, da bi se uvrijeđeno okrenuo od Isusa, jer je njega, Petra, odlikovanog od drugih, usudio nazvati sotonom. U Petru je bilo toliko poniznosti, toliko samospoznaje i toliko ljubavi prema Isusu, da je prihvatio svoj neuspjeh i slijedio dalje ljubljenog Gospodina.

U današnjoj Crkvi kao da smo svjedoci slične situacije, samo što ishod nije uvijek tako pozitivan kao kod Petra. Postoje vjernici koji napuštaj Crkvu jer ne mogu prihvatiti da bi bili članovi jedne takoreći »nazadne Crkve« kao što je ova Crkva. Postoje takvi koji prestaju prakticirati vjeru jer ne mogu prihvatiti da Crkva rastavljenima i ponovno vjenčanima ne dopušta pristupiti svetoj pričesti. Ima svećenika koji napuštaju svoj poziv i svoju Crkvu jer ne mogu prihvatiti celibat. Nevolja je samo u tome, što za to skoro nikada ne krive sebe, već Crkvu, za nerazumijevanje, ograni­čenje i zaostalost. Svima njima bila bi velika potreba Petrova poniznost da priznaju svoja ograničenja i da tiho slijede svog Gospodina i onda kada sasvim ne razumiju što on želi od njih.

Druga velika pouka, koju iz ovog evanđeoskog prizora možemo izvu­ći, je da Isus nas doduše jako voli, i oprašta naše grijehe ako se pokajemo, obriše naše suze ako vidi da plačemo, ali Isus ipak nije slab i nije nam takav »prijatelj« s kojim smo ravnopravni. U našoj vjeri Isus je Gospodin, on odlučuje o ishodu stvari i ne dovodi nas uvijek tamo kamo bismo to mi željeli. To je Petru poslije uskrsnuća otvoreno i rekao, odnosno, da je ranije išao tamo gdje je htio, ali sada već treba ići tamo gdje to drugi hoće, da ide prvenstveno tamo gdje će ga odvesti njegova ljubav prema Isusu. Teologi­ja takvo držanje naziva »poslušnost vjere«. Imajmo hrabrosti povjeriti sebe i svoj život Isusu i onda kada ne razumijemo do kraja kamo nas to želi od­vesti. On bolje poznaje put nego mi, mirno se možemo pouzdati u njega.

Župni listić br. 35 - 23. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

LJUDE DOVODITI K ISUSU

Evanđelje:  Mk 7,31-37

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.


Ostala čitanja: Iz 35,4-7a; Jak 2,1-5;


Prvo čitanje dvadeset treće nedjelje kroz godinu iznosi nam poticajne ri­ječi proroka Izaije kojima hrabri one s klonulim srcem neka se ne boje, jer će Spasitelj sasvim sigurno doći i donijeti oslobođenje narodu. I nama je potrebno hrabrenje vjere jer i mi često klonemo vidjevši svjetske događaje.

U drugom čitanju apostol sveti Jakov daje praktične savjete vjerskim zajednicama kako da se ponašaju na svojim skupovima, osobito da ne budu pristrani i da ne prave razliku između bogatih i siromašnih. U Bož­jim očima svi smo vrijedni, a to bi valjalo obznaniti i danas, kada je također previše ljudi koji uživaju prednost samo zato jer su bogati.

U evanđelju, sveti Marko izvješćuje o ozdravljenju jednog gluhonije­mog. Na prvi pogled evanđeoska slika je potpuno jasna. Čitamo da je Isus radosnu vijest širio među poganima. Tada, ljudi su pred njega donijeli bolesnika. Isus je ozdravio bolesnika i time je učvrstio vjeru svojih slušatelja. Ali evanđelje nam od toga pruža mnogo dublji materijal za promišljanje. Događaj ima tri protagonista: Isus, bolesnik i oni ljudi koji su bolesnika donijeli pred Isusa. Gdje je naše mjesto u ovom događaju?

Možemo se poistovjetiti prije svega s Isusom, kako bismo od njega naučili čovječnosti, suosjećajne ljubavi, osjetljivosti prema problemima drugih. Isus je prema svakome bio pažljiv, svakoga je poslušao, trudio se svakoga utješiti, izuzev zlonamjernih farizeja koji nisu došli da ga slušaju, već da mu naškode. Isus je hrabrio svoje učenike da od njega uče kreposti, a posebno da od njega nauče dobrotu srca. Koliko je današnjem svijetu po­trebno točno ovakvo kršćansko ponašanje, mogli smo spoznati pojavom svete Majke Terezije od Kalkute: svijet kao da se osvijestio, kako još uvi­jek postoji dobrota u ljudima. Da bismo bili dobri i milostivi, ne moramo pristupiti Kongregaciji Majke Terezije, dovoljno je da skrenemo pozornost na one ljude s kojima živimo, na članove svoje obitelji, na susjede, znance.

Možemo se poistovjetiti i s bolesnikom iz evanđelja. Naime, ako dulje promatramo bijedu ovoga svijeta, tada nas može zahvatiti tuga i osjećamo se nemoćnima poput ovog bolesnika koga su doveli pred Isusa. Ako smo fizički i potpuno zdravi, u duhu se često osjetimo i gluhonijemima, kao što to čitamo o našem čovjeku iz evanđelja. Na nekom području ili razini našeg života svi smo bolesni. Sveti Augustin je rekao da je budalast onaj čovjek koji je bolestan a ne traži liječnika, to jest u duhu je slab, a ipak ne traži Isusa.

Nedjeljno evanđelje ima i trećeg sudionika: to su oni jednostavni ljudi koji su bolesnika donijeli pred Isusa. Njih je u toj mjeri oduševilo Isuso­vo izvanredno učenje da više ne misle samo na sebe, već i na poteškoće i potrebe drugih. Sigurno su i oni sami imali poteškoća, možda su bili bez posla, moguće da je urod bio slab, moguće je da su i oni imali bolesnika u svojoj kući, ali nisu mislili na sebe, već na bolesnog čovjeka. To je bio prvi plod evanđelja u njihovom životu.

U ovim ljudima moramo se prepoznati. Već smo i mi iskusili snagu evanđelja koja oblikuje čovjeka. Naše poslanje je, dakle, da ljude dovodi­mo Isusu. To se može činiti na mnogo načina. Jedna mogućnost je da se molimo za druge. Molimo za grješnike, za gladne, za beskućnike, za umi­ruće. Molimo se i za takozvane velikane: za političare, bankare, tvorničare, da po Božjoj volji izvršavaju povjerene im odgovornosti. Ljude možemo voditi Isusu i primjerom svoga života. Isus je govorio učenicima da su oni svjetlo svijeta koje se ne može sakriti i neka njihova dobra djela uvijek leb­de pred očima ljudi. Što više možemo misliti na druge, to smo bliži Isusu.

Župni listić br. 30 - 18. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni lstić u PDF formatu.

BOŽJA TIHA PRISUTNOST

 Evanđelje:  Iv 6,24-35

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Riječ Gospodnja.


 Ostala  čitanja: Izl 16,2-4.12-15; Ef 4,17.20-24


Prvo čitanje osamnaeste nedjelje kroz godinu pripovijeda o iskušenju Izraelaca u pustinji na 15. dan drugog mjeseca poslije izlaska: stigli su u pustinju gdje nisu imali hrane. Mrmljali su protiv Boga i Mojsija. Bog, međutim, nije napustio svoj narod, štoviše, hranio ih je na čudesan način koji je nadmašio svaku njihovu zamisao: davao im je manu s neba. Bog i za naše probleme često šalje takva rješenja koja nam vjerojatno ne bi nikad pala na pamet.

U drugom čitanju sveti Pavao ozbiljnim riječima upozorava vjernike iz Efeza da se obnove u duhu. Vjeran svom običaju, sveti Pavao se ne boji zlo nazvati imenom, pa svoje vjernike iz Efeza bez okolišanja poziva da više ne lažu jedan drugome. Ovo upozorenje je danas prilično aktualno: ne samo da je javni život, nego i naš osobni život, pun većih ili manjih laži.

Evanđelje sadržava Isusov govor u kojemu on sam sebe naziva kruhom života. Ima, međutim, u ovoj sceni i jedna otužna okolnost: sam Isus upozorava svoje slušatelje da zna da ga ne traže zato što vjeruju u njega, već zato što im je dao besplatnog kruha. Pred našim očima ocrtava se otužan prizor kada promotrimo ovo mnoštvo: toliko su bili oduševljeni novom situacijom da nisu ni primijetili da je Isus već otišao od njih na drugo mjesto. Tek su se onda osvijestili, kada iznenada nije bio s njima. Tada su ga ponovno počeli tražiti.

Možemo zapaziti i to da ovi ljudi Isusu nisu čak ni zahvalili na velikodušnom poklonu. Tužna je pojava i danas da mnogo ljudi nije u stanju vidjeti koliki je darivatelj dobri Bog, i umjesto da mu se zahvale, još i hule njegovo ime!

Nadalje, možemo zapaziti da nitko od Isusa nije tražio kruha, On je sam vidio da su ljudi gladni i dao im je jesti. Ovim je još jednom pokazao svoje čovjekoljublje. Takav je naš Bog: zna kada smo gladni, kada patimo, zna kada smo nesretni.

Ima jedna zanimljiva okolnost u evanđeoskoj sceni. Kada su se ljudi najeli kruha i ribe i primijetili da je u međuvremenu Isus nestao, krenuli su potražiti ga. Kada su ga najzad pronašli, čudeći su se pitali kako je stigao tamo gdje su ga pronašli.

Ovo pitanje povremeno se pojavljuje u životu sviju nas. »Gospodine, kako si dospio ovamo?« Tražimo ga u molitvi, ali ga ne nalazimo; molimo se jadamo se, mrmljamo kao uvrijeđeno dijete, ali Boga kao da nigdje nema. I potom, odjednom, tu je pored nas, sasvim blizu nas. Tada se i mi pitamo u čudu s evanđeoskim mnoštvom: »Gospodine, kada si stigao, kako si ovamo dospio?« Odgovor je naravno veoma jednostavan: »Uvijek sam bio ovdje!« — rekao bi Isus — »samo si bio toliko zaokupljen drugim stvarima, kao ovi ljudi s jelom, da nisi ni primijetio moju prisutnost.«

Ima, nadalje, u nedjeljnim čitanjima jedna čudna okolnost koja pove­zuje prvo čitanje s evanđeljem. U oba slučaja susrećemo se s takvim lju­dima, koji su već vidjeli velika čuda, ali ipak ne vjeruju. Izraelci su već vidjeli Božja ogromna čudesa, a mladi su barem čuli o njima: kako ih je Bog čvrstom rukom izveo iz egipatskog ropstva, kako ih je preveo preko Crvenog mora, kako ih je hranio manom u pustinji. Ipak, kada im je ponestala rezervna hrana, počeli su mrmljati protiv Mojsija i Boga.

Evanđeoska slika je gotovo identična s ovom starozavjetnom slikom. Isti narod, koji je prethodnog dana bio ne samo svjedokom, već i sudioni­kom čudesnog umnažanja kruhova, sada ipak nije voljan vjerovati u Isusa, već zahtjeva nove znakove, nova čuda. Gdje je problem s ovim ljudima? Zašto ne vjeruju? Prije nego odgovorimo na ova pitanja, ispitajmo sebe, jesmo li drukčiji od ovih ljudi? Ako smo pošteni prema sebi, onda ćemo spoznati da se često i mi tako ponašamo kao oni: ni mi se u Boga ne pouzdajemo bez rezerve, i mi bismo željeli vidjeti nove znakove.

Najčešće nas muče bolna pitanja onda, kada na televiziji i u novinama vidimo ili čitamo strahote koje se događaju u svijetu. Često smo zbunjeni, kada nas ili naše drage pogodi tragedija. Pitamo se, vidi li sve to Bog? I mi smo vidjeli, štoviše, iskusili smo već mnoga čuda koja stoje pred nama kao dovoljan dokaz da je Bog doista i danas prisutan među nama, i brižnom ljubavlju prati naš život. Što ipak nedostaje iz naše vjere da unatoč svemu sumnjamo?

Odgovor daje sveti Pavao u pismu Efežanima koje potiče da se obnove u duhu, to jest da počnu misliti na drukčiji način nego su to do tada činili. Jer imamo veoma malo koristi od toga vidjeti čuda, ako nismo voljni svoj život povjeriti Bogu.

Kod ove točke susrećemo se s jednom zanimljivom evanđeoskom logikom: ni jedno čudo nije u stanju prisiliti nas da vjerujemo. Ali, ako vjerujemo u Božju dobrotu, odjednom se pred našim očima pojavljuju Božja velika čudesa u svijetu i u našem osobnom životu.

Župni listić br. 34 - 22. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

VJERODOSTOJNA RELIGIJA

 

Evanđelje:  Mk 7,1-8.14-15.21-23

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«

Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 4,1-2. 6-8; Jak 1,17-18. 21b-22.27; 3)


Prvo čitanje za dvadeset drugu nedjelju kroz godinu je odlomak uzet iz Druge knjige Zakonika, koji nas podsjeća da naš savez sklopljen s Bogom jest njegov dar i ako se pridržavamo njegovih zapovjedi, tada mudro postupamo. Židovi su se ponosili Božjom blizinom. Bog nam se preko svog Sina još više približio, ovdje je među nama.

Drugo čitanje je uzeto iz Poslanice Apostola Jakova. Primatelji kojima se obraća kršteni su Židovi kojima Apostol daje praktične savjete za kr­šćanski život. Važno je upozorenje da učenje trebaju primijeniti i u svakod­nevnom životu, a ne samo da ga slušaju jer će sami sebe zavarati. Možemo sada promisliti koliko smo pošteni u življenju svojih kršćanskih vrednota.

Evanđelje opisuje jedan mučan razgovor između Isusa i farizeja. Fari­zeji su glasno branili pojedine običaje svoje vjere koje su oni držali bitnima i napadali su Isusove učenike koji su, po farizejima, prekršili svete zakone. Isus prije svega brani svoje učenike od zlonamjernih napada te daje poduku vječne vrijednosti o grijehu i njegovim korijenima.

Zaustavimo se na čas pred ovim prizorom: Isus brani svoje učenike od zlonamjernih napada. Uočimo dobrotu Isusovu, koji uvijek stoji na strani progonjenih, obespravljenih i malih ljudi. Stoji na strani onih koji ga vole, onih koji su mu svoj život povjerili. Ovi nisu nužno besprijekorni ljudi, jer su se i apostoli spoticali, bili su ljubomorni jedni na druge, u času tragedije kukavički su pobjegli, ali ih je Isus ipak volio i branio. Takav je naš Isus, brani i razumije i nas.

Ali trebamo promisliti i onu pouku koju je Isus dao svojim učenicima o grijehu. Korijeni grijeha nalaze se u našim podvojenim srcima. Nema stoga smisla pozivati se na vanjske okolnosti ili druge kriviti zbog naših grijeha i slabosti, već trebamo iskreno proviriti u dubinu našeg srca i trebamo priznati da smo grješni i slabi i stoga nam je potrebno Božje oproštenje.

Osnovno iskustvo otkupljenja je da su naši grijesi oprošteni. Pomi­slimo samo na susrete u evanđelju kada je Isus nekomu oprostio: Zakej, grješna žena, Marija Magdalena i Petar. Svi su oni od Isusa čuli riječi
opraštanja i to ih je oslobodilo od tereta slabosti.                                                       

Teološki gledano, grijeh je slobodna odluka protiv Boga. Ova odluka međutim, nije djelo trenutka. I veliki grijesi započinju s manjim izdajama, prijevarama, koje se potom nadograđuju jedna na drugu. Juda nije izdao Isusa zato što ga je mrzio, već zato što je više volio novac; izdaja je započela s manjim prijevarama. Ni Petar nije zanijekao svog Učitelja zato što ga ne bi volio, već zato što je držao važnijim svoj dobar glas, nego sudbinu svog Učitelja. U duhovnom životu važno je paziti na sitne laži.

U Evanđelju Isus nam otkriva bit prave vjere. Isus je farizeje otvoreno nazvao dvoličnima jer su samo formalno poštivali Boga, ali im je srce bilo daleko od Njega, vjeru su izražavali samo izvana, pobožna djela činili su zbog toga da bi ih ljudi vidjeli i divili se njihovoj vjeri. Pogreška nije bila u tome što su činili, već u tome zašto su to činili.

Isus je iskoristio ovu, za njih nezgodnu situaciju, da svojim slušatelji­ma protumači bit prave, vjerodostojne vjere. U dubini srca ne nalaze se samo korijeni naše ljubavi prema Bogu, već tamo sežu i korijeni zla.

Farizeji su sve to trebali znati. Sasvim sigurno, to su i znali, ali su zagli­bili u izvanjskom izvršavanju pravila. Zato ih je Isus nazvao dvoličnima. Grijeh farizeja je zapravo bio da su ljudima prikazivali krivu sliku o Bogu; njihov Bog je bio strogi sudac koji nije trpio slabosti ljudi. Isus se trudio na svakom koraku ovu sliku o Bogu ispraviti. Njegova slika o Bogu bila je suprotna onoj od farizeja. Isus je o Bogu govorio kao o Ocu koji je pun ljubavi i koji se raduje povratku izgubljenog sina, kao o Dobrom pastiru koji traga za izgubljenom ovcom, kao o brižnom Bogu koji se brine i o malim pticama. Prije svega, govorio je o takvom Bogu, koji je u toj mjeri ljubio ljude, da je svog Jedinorođenog Sina poslao kako se nitko tko vjeruje u njega ne bi izgubio.

Temeljno pitanje našeg duhovnog života je za koga držimo Boga, ili na drugi način izraženo: kakav je naš Bog? Isto vrijedi za življenje naše vjere kao i za svjedočenje vjere: prema vani i prema drugima, moramo zračiti onu sliku o Bogu, koju nam je pokazao Krist Gospodin. Amen.

Župni listić br. 29. - 17. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NEMOGUĆA LOGIKA KRŠĆANSTVA

Evanđelje:  Iv 6,1-15

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.


Ostala čitanja: 2 Kr 4,42-44; Ef 4,1-6;


Za prvo čitanje na sedamnaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Druge knjige o Kraljevima, iz koje saznajemo da je prorok Elizej s dvadeset ječmenih hljebova nahranio više od sto ljudi.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče svoje vjernike iz Efeza na jedin­stvo. Apostol na veoma realističan način ne govori o tome da trebaju ushi­ćeno ljubiti jedan drugoga, već da podnesu jedan drugoga. Za to su, međutim, potrebne tri velike kreposti: poniznost, blagost i strpljivost. Poruka svetog Pavla i danas je aktualna jer su sve tri kreposti i danas nedostatne u našim međuljudskim odnosima.

U evanđelju sveti Ivan evanđelist govori o čudesnom događaju umno­žavanja kruha. Postoji jedan zanimljivi zajednički detalj u prvom čitanju i u evanđelju: u oba slučaja sudionici trebaju dati drugima nešto takvo, s čime ne raspolažu, odnosno trebaju učiniti nešto što prelazi njihove mo­gućnosti. Ukratko: trebaju dati nešto što nemaju. Prorok Elizej zapovjedi svom momku da nahrani sto ljudi s dvadeset ječmenih hljebova. Kada je momak upozorio proroka da od njega traži nemoguće, prorok je rekao neka samo učini ono što mu je rekao, i stvarno, kada je momak počeo dije­liti kruhove, sve ih je više bilo.

Sa sličnom situacijom se susrećemo i u evanđelju: Isus od svojih uče­nika traži još veću nemogućnost: da s pet kruhova nahrane pet tisuća lju­di. Na prvi pogled to je veoma čudan zahtjev, sasvim nemoguć. Ali kada su učenici poslušali Isusa i počeli dijeliti kruh, čudo se ostvaruje: što više daju, to više dostaje svima.

Ovo nisu jedini evanđeoski događaji kada Isus od svojih učenika traži nemoguće, ili kada oni, koji ljube Isusa, poduzimaju nemoguće. Sa slič­nom situacijom se susrećemo u zoru uskrsnuća kod žena koje su išle prema grobu. One su unaprijed znale da su poduzele nemoguće: ulaz u grob zatvarala je velika gromada kamena koju sasvim sigurno ne bi mogle same ukloniti, a vojnici koji su čuvali grob ne samo što im ne bi pomogli, već bi ih izravno potjerali. Ali one su ipak išle, jer ljubav ne poznaje granice.

Ljudski gledano, Isus je od apostola tražio nemoguće i onda kada im je prije uzašašća na nebo povjerio poslanje koje se odnosi na cijeli svijet: »Pođite po svem svijetu i naučavajte sve narode.« Prisiljeni smo se nasmiješiti, ako pomislimo, tko su bili oslovljeni: jedanaest jednostavnih ribara u čijoj spoznaji cijeli svijet jedva da je značio više od Galilejskog jezera.

Sve to odnosi se i na nas, današnje kršćane. S jedne strane Isus nam je povjerio takvo poslanje koje prelazi naše sposobnosti, a svijet, međutim, očekuje od nas takve stvari za koje nismo sposobni. Promotrimo nekoliko takvih zahtjeva.

Trebali bismo ovom svijetu dati mir, ali kako, kada i mi sami nosimo u sebi toliko strahova, nemira?

Trebali bismo ovom svijetu dati nadu, ali kako, kada smo i sami puni bezizglednosti i pesimizma?

Trebali bismo ovom svijetu dati svjetlo jer je sam Isus rekao da smo mi svjetlo svijeta, sol zemlje, ali kako, kada i sami često osjećamo da tapkamo u mraku?

Odgovor na ova pitanja nalazimo u nedjeljnom evanđelju: počnimo davati ono malo što imamo i čudo će se ponoviti! Što više dajemo, to ćemo biti bogatiji i to više će dobiti i drugi. Ima nečeg nerazumljivoga u ovoj evanđeoskoj logici: dati ono što se nema, što je malo, što nije dovoljno. Ali ako damo, onda se umnožava. Na svaku našu malu krepost Isus polaže svoje ruke, daje svoj blagoslov, i sve se umnožava. Započnimo davati ono što imamo. Možda to nije mnogo, ali svatko ima nešto čime može oboga­titi druge: jedna ohrabrujuća riječ, jedan osmijeh, jedan stisak ruke, jedna mala novčana potpora, bilo što što imamo, što možemo dati. Kršćanstvo je davanje, vjera darivanja, jer je sve tako započelo: Otac nam je dao svog Sina, a on nam je darovao Duha Svetoga.

Župni listić br. 33 - 21. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DJELOVANJE ISUSOVIH RIJEČI 

Evanđelje: Iv 6,60-69 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:

»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«

Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.« 


Ostala čitanja:  24,1-2a. 15-17.18b; Ef 5,21-32;


Prvo čitanje dvadeset prve nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Jošuine gdje Jošua stavlja narod pred izbor: ili će služiti Bogu svojih otaca ili poganskim idolima. Narod se odlučio za Boga svojih otaca, budući da su se sjetili velikih djela što je Bog učinio za njihove očeve. I naša je prošlost puna velikih Božjih djela, korisno je povremeno sjetiti se svih Božjih dobročinstava.

Drugo čitanje je iz Poslanice svetog Pavla apostola Efežanima u kojoj Pavao nabraja staleške dužnosti vjernika. Korisno je uočiti da Apostol sve te dužnosti smješta unutar Crkve. Naše kršćansko zvanje, štogod ono bilo, uvijek se ostvaruje unutar konkretne Crkve, a ne u nekom zrakopraznom prostoru. To znači da moramo poštivati crkvene odredbe i onda, ako ih možda ne shvaćamo ili nam se ne sviđaju. Na duhovnu zrelost spada spre­mnost da se izjednačimo s Crkvom pa ovako govorimo: Moja Crkva, moj Papa, moj Biskup, moj Župnik, moja Župa, itd.

Evanđelje možemo podijeliti na dva dijela. U prvom dijelu čitamo kako neki nisu vjerovali u Isusa, neki držali njegov govor o kruhu života tvrdom besjedom, a opet neki su se sablaznili zbog onoga što je rekao.

U drugom dijelu čitamo o hrabroj ispovijesti Petra koji je i u ime ostalih odlučno stao uz Isusa, premda vjerojatno ni on nije razumio mnogo toga od Isusova govora. Korisno je uočiti ovdje da se Petar i nije zbog sadržaja Isusova govora odlučio za njega, nego zbog Isusove osobe. Oni koji su mrmljali i negodovali zaustavili su se na vanjskim stvarima, na riječima i nisu stigli do biti stvari. Oni su razglabali smisao onoga što su čuli, a nisu gledali na onoga koji je te stvari rekao. Petar je krenuo u ispravnom smje­ru: njega je zanimao u prvom redu Isus, a onda ono što je rekao. Petar je prihvatio Isusovu nauku jer je vjerovao da je Isus Svetac Božji.

Ova se situacija može ostvariti i u našem životu. Na neki način nosimo u sebi oba tipa. Katkad sličimo onima koji su se bunili, a to je onda kad  s nerazumijevanjem stojimo pred nekom evanđeoskom istinom ili kritiziramo neki nauk Crkve i crkvenog učiteljstva. U tim trenucima potrebno je posvijestiti koja je ta vlast i koji je taj autoritet koji stoji iza takvog naučavanja. Sam Isus je rekao da štogod njegovi apostoli svežu na zemlji, on će to poštivati na nebu. Današnji nasljednici apostola su Papa i Biskupi: njihovo naučavanje, njihove riječi imaju jamstvo Isusova autoriteta. Katkad smo slični Petru i ostalim učenicima koji ipak rado prihvaćaju Isusov nauk ne zbog toga što bismo sve razumjeli, nego zato što volimo Isusa. Pogledajmo najprije one koji se bune protiv Isusovih riječi.

U evanđeoskom izvješću možemo razlikovati tri stava ljudi kao re­akciju na Isusove riječi. Bilo je takvih koji su jednostavno napustili Isusa i nisu ga dalje slijedili. Bilo je takvih u kojima su Isusove riječi prouzročile nutarnju podijeljenost, a bilo je i takvih koje su Isusove riječi potakle na još čvršću vjeru i odanost prema njemu.

Prvo, promotrimo najprije one koji su napustili Isusa zbog njegovog tvrdog govora. Razlozi su mogli biti različiti. Neki su već možda slutili kamo će dalje voditi Isusov put, naime, prema konačnoj tragediji u kojoj oni nisu bili spremni sudjelovati pa su se na vrijeme povukli. Ti su lju­di slijedili Isusa zbog njegovih lijepih riječi, zbog uzvišene nauke, utješna obećanja, zbog njegovih čudesa i liječenja. Mogli bismo reći da su ti bili oni koji su prihvaćali vjeru zbog njezine ljepote. Ima i danas ljudi koji spadaju u ovu kategoriju. To su ljudi koje ne zanima Isusova nauka, nego se dive ljepotama evanđeoskih prispodoba, na turističkim putovanjima dive se veličanstvenim katedralama, rado slušaju religioznu glazbu, ali ako treba donijeti kakvu žrtvu za svoju vjeru, tu zastaju i ne idu dalje. Ovamo spa­daju i oni koji žele samo dobiti od Isusa, a nisu spremni davati, koji žele samo dobiti od Crkve, ali ne i davati. Ako netko prihvati Isusa, taj mora računati i s križem.

Drugo, bilo je takvih koje su Isusove riječi toliko pomutile u njihovoj nutrini da su izgubili osnovno povjerenje u Isusa i ne samo mu okrenuli leđa, nego mu postali neprijatelji. To je bio Judin slučaj. On nije ovako zamislio Mesiju. Judina tragedija nije u tome što je napustio Isusa, nego što mu je postao neprijateljem. Nažalost, i danas ima takvih bivših vjernika, dapače, bivših svećenika, koji ne samo da istupe iz Crkve ili napuste svećeničku službu, nego onda postanu njezini neprijatelji i napadaju je na svaki način.

Treće, bilo je takvih u kojima su Isusove riječi probudile još veću odlučnost da ga slijede. U ime ovih je progovorio Petar On nije rekao da razumije Isusove riječi, nego da ih prihvaća zbog Isusa. To je govor zrele vjere. Kršćanstvo nije filozofski sistem, nije etička doktrina, nego osobi odnos prema Isusu. Ponavljajmo stoga s Petrom: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji«.

Župni listić br. 28. - 16. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA PAŽLJIVOST

Evanđelje:  Mk 6,30-34

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jr 23,1-6; Ef 2,13-18;


U prvom čitanju na šesnaestu nedjelju kroz godinu prorok Jeremija teš­kim riječima žigoše voditelje Izraela koje uspoređuje s lošim pastiri­ma i upozorava ih da će ih Bog odbaciti. Ali Bog neće napustiti svoj narod dat će mu nove, poštene pastire. Ovo čitanje vrijedi i za nas: svi smo mi na nekom području života »pastiri«, odnosno odgovorni smo za druge.

U drugom čitanju sveti Pavao izlaže da je Isus knez mira koji je došao ukloniti svako neprijateljstvo. To i danas vrijedi: svaki je čovjek odgovo­ran za mir, ali smo mi vjernici dobili i posebno poslanje od Isusa — biti apostoli mira.

U evanđelju se susrećemo s jednom dražesnom scenom. Apostoli su se vratili sa svojeg prvog apostolskog putovanja i bili su umorni. Isus je to vidio i pozvao ih je na jedno usamljeno mjesto da se odmore od napornog putovanja. Tu su potom imali prilike Isusu ispričati svoje avanture, izvi­jestiti ga o svojim uspjesima i neuspjesima. U svagdašnjem životu veoma je važno da čovjek ima nekoga kome može ispričati svoju radost i tugu. Isus se u ovoj sceni pokazuje ovakvim pažljivim prijateljem. On je voljan poslušati i nas, mirne duše možemo mu reći sve lijepo i dobro, ali isto tako možemo s njim podijeliti i svoju tugu i neuspjehe. Svaki razgovor s njim zapravo je već molitva, i to je bit duhovnog života.

Lijepa je ljudska crta Isusova pažnja prema svojim učenicima. Ova pa­žnja ima više sastavnica. Isusa nitko nije upozorio da su učenici umor­ni. On je sam zapazio znakove njihovog umora. Pravo prijateljstvo osjeti mnogo toga, mnogo toga razumije, bez da onaj drugi riječima izrazi svoj radost ili tugu. Bilo bi dobro, kada bi među bračnim drugovima, između djece i roditelja, među prijateljima bilo više ovakve tihe pažnje prema drugome.

Evanđeoski događaj ovdje ne završava. Potom saznajemo da su i učenici ušli u barku i otišli na jedno napušteno mjesto, ili barem su vjerovali da ih tamo nitko neće naći, ali nije se tako dogodilo. Kada je Isus izašao iz barke, naišao je na veliko mnoštvo. Kada je vidio ljude, bilo mu ih je žao. Opet je do izražaja došla Isusova ljubav prema ljudima. Zapazio je koliko su izgubljeni ovi ljudi: kao ovce bez pastira. Štoviše, zapazio je i to da moraju biti veoma gladni i bio je pripravan učiniti čudo u njihovom interesu: s pet malih kruhova i dvjema ribama nahranio je mnoštvo.

Ako evanđelja čitamo iz tog kuta gledanja, onda se susrećemo s broj­nim sličnim slučajevima u kojima je došla do izražaja Isusova pažnja prema drugima. Možemo pomisliti na bolesnog čovjeka kod ribnjaka Siloa. Isus je uočio koliko je bio napušten čovjek. Ili možemo pomisliti na velikodušnost siromašne udovice koja je svoja zadnja dva novčića ubacila u škrabicu. Isus je zapazio ovu potajnu velikodušnost i ženu je postavio kao primjer drugima. Iz ovoga smijemo zaključiti da Isus zapaža ne samo naše slabosti, već i naše vrline.

Pažljivost — empatija — okretanje prema drugome, jedan je od snaž­nih znakova osobne zrelosti. Uvjet toga je da čovjek iskorači iz svijeta svoje sebičnosti i otvori se prema drugima, odnosno, da prizna vrijednost drugoga. Iz svega toga željeli bismo zaključiti, da je pažljivost — kao i sva­ka ljudska krepost — karakterna crta velikih duša, zrelih osobnosti. Ovu krepost trebamo naučiti od dobrostivog Isusa pažljivog srca, s kojim se susrećemo u nedjeljnom evanđelju.

Župni listić br. 32 - VELIKA GOSPA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

Bogu nije ništa nemoguće

ZVONKO PAŽIN

Evanđelje:  Lk 1,39-56 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama

i blagoslovljen plod utrobe tvoje!

Ta otkuda meni

da mi dođe majka Gospodina mojega?

Gledaj samo!

Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega,

zaigra mi od radosti čedo u utrobi.

Blažena ti što povjerova

da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče:

»Veliča duša moja Gospodina,

klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10-12.16; 1 Kor 15,20-27a; 


Danas se radujemo slavi i proslavi Blažene Djevice Marije koja nam je svima, kao ljudska kći, radost, uzor i nada. Ona je uzvišena dika roda našega. Marijina je veličina ponajprije u tome što je Bogorodica i po tome je jedinstvena. Međutim, netko bi mogao reći kako u tome nema njezine zasluge. To je Božje obećanje i čisti Božji dar. Zato bi netko mogao pomisliti kako se običan čovjek ne može s njom mjeriti niti je nasljedovati u njezinoj svetosti. Drugim riječima, ispada da su Marijine kreposti za nas nedokučive, pa ih se onda ne bi ni isplatilo pokušavati nasljedovati je. Nažalost, stari su pisci na sličan način opisivali i živote drugih svetaca, da im se čovjek samo mogao diviti, a da mu nije bilo moguće pomisliti da bi se i on tako ponašao. Zar je sva Marijina veličina u tome što je bila odabrana za Bogomajku? Meni se čini da ključ razumijevanja Marijine veličine i njezinog odabranja leži upravo u Elizabetinom nadahnutom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Dok u njoj prepoznaje Bogorodicu, Elizabeta veli da je blažena jer je povjerovala. Ako se može govoriti o ljudskoj zasluzi – a u određenom smislu svakako može! – onda je upravo tu izražena sva Marijina veličina: ona je povjerovala. Podsjetimo se. Bog je odlučio da u punini vremena njegov Sin postane čovjekom. Izabire Mariju i po anđelu joj objavljuje svoj naum. Marija je gotovo sigurno bila – za naše poimanje – izuzetno mlada. I upravo njoj, koja je još nedavno bila dijete, koja je obična, neznatna, malena djevojka iz „prezrenog Nazareta“, iz „Galileje poganske“ objavljuje Bog da će biti majka Spasiteljeva. K tome još djevičanska majka. Izgleda da je doista previše toga u samo jednom susretu s anđelom. No ipak, Marija je povjerovala. Povjerovala da je Bogu stvarno sve moguće. Rekla je jednostavno: „Neka mi bude.“ I Bog je dao da se po njoj dogode velike stvari, tako da će je „blaženom zvati svi naraštaji“. Mi bismo rekli: „Tko će k’o Bog!“ Bogu je sve moguće. Za nas poruka vrlo jednostavna, sažeta u dvije rečenice. Prva je: „Bogu nije ništa nemoguće“, a druga je sadržana u Elizabetinom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Naime, i ja za svoj život mogu s punim pravom reći: „Bogu nije ništa nemoguće.“ Bogu je moguće, uz moju suradnju, riješiti me svakoga grijeha i svake napasti. Bogu je moguće preobraziti me da činim, mislim i govorim dobro. Bogu je moguće posvema promijeniti moj život. On je to zapravo već učinio u trenutku moga krštenja, samo što ja po svojim zlim navikama priječim njegovu milost. Božja milost traži i moju suradnju. Pa će se onda i moje blaženstvo očitovati upravo u tome da sam djelatno povjerovao. Jednostavno trebam povjerovati da Bog ozbiljno misli i da mu je stvarno moguće od mene učiniti istinsku i živu sliku svoga Sina. Bog je Marijinu vjeru okrunio: ona je dušom i tijelom uznesena na nebo. I mi smo pozvani u istu slavu. Jer, „Bogu nije ništa nemoguće“.

Župni listić br. 27. - 15. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVO NJEŽNO SRCE

Evanđelje: Mk 6,7-13

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme:

Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Am 7,12-15; Ef 1,3-14;


Prvo čitanje za petnaestu nedjelju kroz godinu je odlomak iz Knjige proroka Amosa u kojemu čitamo da proroka žele prognati iz zemlje ali on ne želi ići, budući da njegovo poslanje potječe od Boga pa njemu mora biti poslušan. To je poruka i nama: naše kršćanstvo je poslanje od Boga, zato ga se ne možemo odreći ni zbog prisile, a ni zbog udobnosti.

U drugom čitanju sveti Pavao svojim vjernicima iz Efeza također pro­dubljuje temu o izabranju. Apostol dvije istine postavlja jednu uz drugu: spoznaju o izabranju i zahvaljivanje. Spoznaja o izabranju nas potiče da hvalimo Božju milost. Vjernik na neki način stalno hoda u Božjoj prisut­nosti, i zahvalnim srcem promišlja s koliko milosti je obdaren time što je prepoznao Božju beskrajnu ljubav prema njemu.

Evanđelje izvještava o prvom poslanju apostola. O ovom poslanju sa­znajemo tri stvari. Najprije saznajemo, da ih je Isus pozvao k sebi. On je ishodišna točka. Zapravo, on je jedini izaslanik, svaki apostol, misionar, ali i svaki vjernik, može širiti evanđelje samo u njegovo ime.

Nadalje saznajemo da ih je Isus razaslao po dvojicu. Isus im je dao de­taljne upute: što ponijeti sa sobom na put, kako se ponašati u domovima ljudi, kod onih koji će ih prihvatiti i u onih koji ih neće primiti. Lijepa je ova Isusova gesta. Osjećamo iz nje roditeljsku brižnu ljubav, poput majke koja prvi puta šalje svoje malo dijete u školu, ili dijete u pubertetu samo na dulje putovanje. Isus i nas ispraća na naš put nježnom, gotovo roditelj­skom ljubavlju, i brižno nas prati na svakom putu našeg poslanja.

I kao treće, saznajemo da je Isus svojim apostolima dao moć nad nečistim dusima. »Nečisti duh« u terminologiji Svetog pisma znači svaku silu koja sputava čovjeka; ovaj izraz primjenjuje se u slučaju bolesti i svake druge ljudske tragedije. Isus je dakle svojim apostolima dao vlast oslobađanja. Evanđelje i vjera nikada nisu tlačiteljske, već naprotiv: uvijek su oslobađajuće stvarnosti.

Ima međutim, ovo evanđeosko izvješće još jednu zanimljivu okolnost. Izvješće započinje jednom kratkom rečenicom, koju na prvi pogled gotovo ni ne primijetimo, ali možemo biti sigurni da evanđelist Marko nije slučajno započeo svoje izvješće s tom rečenicom. Čitamo: »Isus je išao po okolnim selima i učio.« On je dakle najprije prošao put kojim šalje svoje apostole. On se najprije upoznao s tamošnjim stanjem, i tek je potom poslao tamo svoje učenike. Dakle, nije ih slao u nepoznato, nije ih izložio nepredvidivim rizicima.

To i danas vrijedi, i primjenjivo je i na naš život. Kamo god nas Isus šalje na koji god životni put nas usmjeri, on već poznaje hod, poznaje putove, poznaje situaciju, on je već bio tamo. Jedna od tajni kršćanske duhovnosti je znati živjeti i djelovati u Isusovoj prisutnosti, jer je on prisutan u svakoj situaciji u koju nas život povuče. Druga tajna našeg kršćanskog života je osjećaj unutarnje slobode koja izvire iz saznanja da Isus prati sva­ki naš korak brižnom, nježnom ljubavi.

Župni listić br. 31 - 19. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS, KRUH KOJI JE SIŠAO S NEBA

Evanđelje:  Iv 6,41-51 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«

Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 1 Kr 19,4-8; Ef 4,30-5.2;


Prvo čitanje devetnaeste nedjelje kroz godinu uzeto je iz Prve Knjige Kraljeva, gdje čitamo o proroku Iliji koji se toliko obeshrabrio zbog nedaća svog poslanja da je zaželio umrijeti. Bog ga je preko anđela hrabrio da se ne boji jer nije osamljen u svojem teškom poslanju. To je poruka i za nas: na našem životnom putu nikad nismo sami, Bog nam povremeno šalje svog anđela da nas hrabri. Ovaj »anđeo« može biti dragi prijatelj ili bilo tko koji nas hrabri i pomaže.

U drugom čitanju sv. Pavao potiče vjernike u Efezu da se ne prepuste ogorčenju, nego da budu dobronamjerni jedni prema drugima. Zanimljivo je kako Apostol formulira svoju misao: tko živi u ogorčenosti, taj žalosti Duha Svetoga. Dobro je znati da se Bog žalosti zbog naše žalosti i raduje se zbog naše radosti.

Evanđelje počinje tužnom uvertirom. Čitamo kako su se Židovi počeli buniti zbog toga što je Isus rekao za sebe da je on kruh koji je sišao s neba. Zašto su mrmljali Židovi? Jamačno zbog toga što nisu razumjeli što to znači da je Isus kruh koji je sišao s neba. Isus se ipak nije naljutio na njih, dapače, toplim riječima im je tumačio ne samo ovu istinu, nego mnoge druge istine o životu i o vječnosti. Protumačio im je i to da nitko ne može doći do njega ako ga ne privuče Otac.

Zanimljivo je uočiti kako se izražava Isus: »Ne mrmljajte među so­bom!« Iz toga možemo zaključiti da se ljudi nisu usudili obratiti direktno Isusu sa svojom poteškoćom, nego su između sebe pokušali razriješiti pro­blem. Često se slično događa s nama kad se nalazimo pred pojavama koje ne razumijemo, ali se ne usudimo pitati drugoga za razjašnjenje. Katkad je to zbog toga što se bojimo da ćemo ispasti glupi, katkad zbog straha da nas ne kazni pretpostavljeni.

U nastavku saznajemo da je Isus odgovorio na jedno pitanje koje nje­govi slušatelji nisu ni postavili: tumači im da nebeski Otac s ljubavlju misli na svoju djecu, a onda im je govorio i o vječnom životu. Uđimo dublje u
analizu ove situacije.                                                                                                               

Svaki se evanđeoski prizor može tumačiti na raznim razinama. Evanđeoski izvještaji često nalikuju na novinske izvještaje koji nam govore o zanimljivim stvarima i događajima, ali kako bismo ih razumjeli potrebno je čitati sav članak, a ne samo naslove i podnaslove. Nešto slično imamo u ovom evanđelju. Na sceni se pojavljuje Isus o kojemu nitko ne zna tko je i odakle dolazi; ponaša se na neobičan način i govori o neshvatljivim stvarima: naziva sebe kruhom života, poziva svoje slušatelje da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv. Nije teško shvatiti da su ljudi s nerazumijevanjem i negodovanjem slušali takve riječi. Ako i mi čitamo odnosno slušamo evanđelje na ovoj razini, imat ćemo malo koristi za život.

Međutim, evanđelje se može čitati i na dubljoj razini, i to tako da se poistovjetimo s nekima od aktera. Ovaj put imamo više mogućnosti.

Možemo se prije svega identificirati s Isusom koji s velikom strpljivo­šću tumači po nekoliko puta smisao svojih riječi skeptičnim slušateljima koji traže nove znakove da mu mogu vjerovati. Nije teško u toj situaciji prepoznati naše kršćansko biće u suvremenom svijetu. Ni naše svjedo­čanstvo često ne prihvaćaju, nego traže uvijek nove znakove od Crkve i od nas vjernika da nam mogu vjerovati. Isus se nije naljutio na svoje slu­šatelje, nego im je ponovno tumačio svoju poruku. Ni mi, današnji kršća­ni, ne smijemo se obeshrabriti ako svijet ne prihvaća od prve naše riječi, naš nauk, naš moral, nego moramo ustrajno, s puno strpljivosti tumačiti osnovne postavke naše vjere.

Ima u ovom evanđelju i druga grupa aktera s kojima se možemo poi­stovjetiti. Evanđelje, istina, ne spominje ih izričito, ali su sigurno bili tamo: apostoli. Bili su svjedoci rasprave između Isusa i ljudi. Nije teško pogoditi kako su se osjećali; sigurno su navijali za Isusa da on izađe iz ove verbalne borbe kao pobjednik. Vjerojatno su bili ljuti zbog ponašanja ljudi prema njihovom voljenom Učitelju, koji im je dan prije dao besplatni kruh. Ipak na kraju apostoli nisu intervenirali, nisu rekli ni jednu riječ u obranu Isusa. Nije teško prepoznati se u plašljivim apostolima. Zašto nisu intervenirali? Ali, isto tako možemo se pitati zašto njemački katolici nisu intervenirali kad se nedavno radilo o izglasavanju ukinuća vjerske pouke u školama. Možemo se pitati zašto u Hrvatskoj prolaze zakoni koji vrijeđaju kršćanski moral, a ipak su katolici u većini u našoj zemlji? Zašto ne dižemo jasnije svoj glas?

I na kraju, u ovom evanđeoskom prizoru nalazimo i treću grupu aktera s kojima se možemo identificirati: to je nevjerni, buntovni, nezahvalni narod koji je rado prihvatio Isusov velikodušni dar, besplatnu hranu, ali Isusa nisu htjeli prihvatiti. Možda nisu to bili zločesti ljudi, kao farizeji, nego jednostavno nisu shvaćali što im Isus govori, ali njihovo ponašanje ih odaje: oni su se bunili, mrmljali među sobom. I u njima se možemo prepoznati: svaki put kad stavljamo pod upitnik Božju dobrotu, pravednost ili ljubav, bunimo se protiv njega.

Uočimo na kraju da evanđelje ipak završava radosnom porukom. Lju­di su se počeli pitati što trebaju činiti da to bude drago Bogu te da imaju vječni život. Isus im je dao vrlo precizan odgovor: trebaju vjerovati u njega pa će imati vječni život. To je poruka i za nas iz ovog evanđelja: ako želimo vječno živjeti, moramo vjerovati u Isusa Krista kao Sina Božjega i našeg dragog Otkupitelja.

Župni listić br. 26. - 14. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA RADOST I TUGA

Evanđelje:  Mk 6,1-6

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 2,2-5; 2 Kor 12,7-10


Prvo čitanje četrnaeste nedjelje kroz godinu govori o teškom poslanju proroka Ezekiela: Bog proroka šalje odmetničkom, okorjelom narodu. On mora ići i onda kada unaprijed zna da ga narod neće slušati, ali će i onda ostati kao znak među njima. To je poslanje Crkve sve do današnjeg dana: iako je mnogi ne slušaju, ona stoji među ljudima kao znak, kao svje­dok Božje prisutnosti.

U drugom čitanju sveti Pavao nabraja izvanredne Božje objave u koji­ma je imao udjela i stavlja ih u kontrast sa svojim ljudskim slabostima. To je sudbina svakog pojedinog vjernika: s jedne strane u sebi nosimo velike Božje milosne darove, a s druge strane patimo zbog naših ljudskih slabo­sti. Neka i nas tješi odgovor kojeg je Isus dao svetom Pavlu: »Dovoljna je tebi moja milost!«

U Evanđelju sveti Marko govori o Isusovu posjetu rodnom gradu. Na kraju saznajemo da je i Isusovo poslanje bilo prilično teško, poput poslanja proroka Ezekiela. Evanđeosko izvješće završava tužnom konstatacijom: njegovi zemljaci nisu prihvatili Isusovo naučavanje. Promotrimo tko su sudionici ovog evanđeoskog događaja.

Prije svega tu je Isus koji se vraćao kući u svoj rodni grad sigurno s mnogo ljubavi, možda s nešto nostalgije u srcu, ali sigurno s mnogo rado­sti. I Isusova Majka bila je u Nazaretu, vjerojatno je tamo bio i grob Josipa, tamo su mu bila »braća« kako evanđelje naziva njegovu rodbinu, tamo su mu bili prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz mladosti, tamo su bili njegovi stari učitelji, tamo su bile sve drage uspomene iz djetinjstva, doživljaji, iskustva. Misleći na sve to, išao je prema svojoj kući unaprijed se radujući. Možda je imao nešto ponosa u srcu jer nije išao sam, već s vjernim učenicima koji su ga otpratili do njegove kuće.

Zatim su tu Isusovi slušatelji. Kada je stigao, Isusova prva misao nije bila što može dobiti od njih, već što im može dati. Želio im je dati ono najljepše, najdragocjenije, najkorisnije što je imao: počeo ih je naučavati, govorio im je o Božjoj ljubavi. I tada ga je stiglo bolno razočaranje: zemljaci, znanci, bivši prijatelji nisu prihvatili njegovo naučavanje. Štoviše, sablaznili su se zbog njega, jednostavno zato jer nisu mogli shvatiti od kuda potječe to nesvakidašnje znanje i gdje je dobio ovu začuđujuću mu­drost? Možda su mu i zavidjeli što je u toj mjeri nadvisio njihovu duhovnu razinu? Možda su se osjećali povrijeđeni u svom ponosu, da netko, tko je sve do tada spadao među njih, sada ih poučava? U svakom slučaju, nisu u njega vjerovali u toj mjeri da se tome i sam Isus začudio.

Gornja situacija može se ponoviti i u našem životu uvijek kada pomi­slimo da nam Isus više ništa novoga nema za reći. Sličan stav očitujemo i onda kada pomislimo da mi bolje znamo što je za nas dobro, nego Bog, ili ako više ne vjerujemo u njegovu dobrotu, mudrost, u njegovu ljubav prema nama.

Ova evanđeoska scena, međutim, uči nas još nešto: konkretno to, da ponekad pomislimo i na Isusa! Jer najčešće se događa da mi prvenstve­no mislimo na sebe, na svoje probleme, svoje potrebe, a Isusa zovemo u pomoć samo kao liječnika, kao čudotvorca, kao tješitelja. Prije problema ili nakon prestanka istoga, već jedva pomislimo na njega. Ipak, i on ima osjećaje, i on ima srce, koje se može povrijediti. Sveci su znali suosjećati s patećim Isusom u getsemanskom vrtu, s usamljenim Isusom u Tabernakulu, s poniženim Isusom zbog mnogih psovki s kojima su mnogi kaljali njegovo sveto ime. Najprije se poistovjetimo s onim Isusovim zemljacima koji nisu vjerovali u njega, i upitajmo se kada i kako smo se mi sablaznili zbog njega, kada i zašto nismo htjeli prihvatiti njegovo učenje, kada i zašto se nismo znali veseliti njegovom dolasku? Ali onda se poistovjetimo i s onima koji su prihvatili Isusovo naučavanje koji su vjerovali u njega, i koji su se veselili njegovom dolasku. Promislimo, naš Gospodin Isus i danas ima razloga za radost i tugu, zato mislimo na njega sa suosjećajnim srcem.