Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Župni listić br. 25. - 13. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TRAJNA PORUKA ISUSOVIH ČUDESA

Evanđelje:  Mk 5,21-43

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 1,13-15. 2,23-24; 2 Kor 8,7.9.13-15;


Prvo čitanje na trinaestu nedjelju kroz godinu je dio iz knjige Mudrosti koji otkriva da smrt ne potječe od Boga. On ne nalazi radosti u uništa­vanju živućih. Upravo obratno, Bog je izvor sve naše radosti.

U drugom čitanju sveti Pavao priznaje velikodušnost korintskih vjer­nika jer su pomogli potrebitima.

Evanđelje izvješćuje o dva čudesna ozdravljenja. Isus je ozdravio, toč­nije, oživio Jairovu kćerkicu, zatim je ozdravio ženu oboljelu od krvarenja koja je s vjerom dodirnula rub njegovih haljina.

Ozdravljenja koja je činio Isus, oduvijek su bila predmetom zanimanja teologa, ali i svaki vjernik s povjerenjem se Bogu obraća sa svojim proble­mom ili bolešću. Dok čitamo o evanđeoskim ozdravljenjima htjeli bismo uočiti Isusovo čovjekoljublje, jer nije bitno je li nas Isus ozdravio na ču­desan način ili nije, već shvatiti da nas Isus voli i u našoj bolesti i u našoj patnji.

Živimo u takvom svijetu u kojemu nam sve više prijeti opasnost od gubitka osobnosti. Čovjek postaje statistički podatak, bezimeni građanin velikih naselja. Ponekad možda osjećamo da i pred Bogom postajemo ta­kav bezimeni nitko, jer kako bi uopće našao toliko vremena i volje da u ovom oceanu od sedam milijardi ljudi uoči tako malog i bezimenog čovje­ka kao što sam ja?

Odgovor na ovu dilemu modernog čovjeka nalazi se u dijelu evanđelja koje izvješćuje o ozdravljenju žene oboljele od krvarenja. Na Isusovo pitanje tko je dodirnuo njegove haljine, učenici gotovo s podsmjehom odgovaraju: »Vidiš da se oko tebe gura mnoštvo, ipak pitaš: tko me je dodirnuo-« Ali on se ipak osvrnuo da vidi tko ga je dotaknuo.

Važnu i radosnu istinu možemo iščitati iz ove Isusove geste: pred Bogom nema bezimenog mnoštva, već samo osobe koje on poimence poznaje, i koje odmah prepozna kada mu se kroz mnoštvo u svojoj tjeskobi obrate.

Utješna je i poruka drugog evanđeoskog događaja: uskrišenje Jairove kćerkice. Isus je otišao u Jairovu kuću unatoč tomu što su mu javili da je djevojčica preminula, i kada su predstavnici sinagoge zamolili Jaira da ne zamara gospodina. Ali Isus je hrabrio oca koji je već izgubio svaku nadu: »Ne boj se, samo vjeruj!«

Isus je gospodar i nemogućega. Ovaj događaj skreće našu pažnju na onu temeljnu istinu da vjera počinje tamo gdje smo dostigli granice ljud­skog znanja, razuma i mogućnosti. Bog i tada ima rješenja, kada smo mi ljudski gledano, ocijenili neku situaciju beznadnom. Isusova javna djelat­nost i svako pojedino čudo imalo je za cilj dovesti svoje do nepokolebljive vjere u Oca koji nas ljubi i brine se za nas.

Izvješće u Evanđelju završava jednom zanimljivom primjedbom: Isus je pozvao ljude da djevojčici daju jesti. Ovdje se susrećemo s jednom neo­bičnom, ali, nažalost, ne i rijetkom pojavom: ljudi duhovna dobra većinom mole samo za svoju korist. I ovdje je svatko bio oduševljen što je vidio čudo, ali su u međuvremenu zaboravili na djevojčicu. Često smo s našom vjerom i mi u sličnoj situaciji: vjerujemo kako se svaki lijepi događaj do­gađa zbog nas samih, a ne zato da drugome učinimo neko dobro. Ovdje se evanđeoski događaj vezuje za drugo čitanje u kojemu sveti Pavao hvali vjernike iz Korinta što su znali biti velikodušni prema drugima.

Čudo nije samo u stvarima, već i u ljudskom srcu. Isus je učinio mnogo čuda, ali farizeji ih nisu htjeli vidjeti. Bivšeg slijepca izbacili su iz sinagoge kada je ponavljao da ga je Isus na čudesan način izliječio. Znamo li mi pre­poznati čuda koja se događaju među nama ili izravno nama? Koliko puta smo rekli da medicinska znanost čini zahvate koji graniče s nemogućim; ali zašto se ne usudimo promišljati povezanost događaja i donijeti kona­čan zaključak, koji glasi: Bog provodi čudesna djela preko ljudi!

Župni listić br. 24. - 12. nedjelja kroz godinu- godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS I U SNU MISLI NA NAS

Evanđelje:  Mk 4,35-41

Čitanje svetoga Evanđelja po Marku

Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Job, 38,1.8-11; 2 Kor 5,14-17


Prvo čitanje dvanaeste nedjelje uzeto je iz Jobove knjige gdje čitamo da se Bog iz oluje obratio Jobu i poučio ga da polazeći od veličine svemi­ra spozna neizmjernu mudrost Božju. Stvoreni svijet i danas veliča slavu Božju, ali ga treba promatrati otvorenih očiju, s divljenjem i pobožnim sr­cem.

U drugom čitanju sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima tumači da svi koji žive u Kristu postaju novi ljudi. Povremeno trebamo se sjetiti ove istine, kako bismo shvatili veličinu i ljepotu našeg kršćanskog poziva.

Sveti Marko nam u evanđelju vrlo živopisno opisuje jedan dramati­čan prizor. Gotovo vidimo pred sobom uzburkano more koje je bilo tolike jačine da su se i iskusni ribari prestrašeno obratili Isusu za pomoć. Kada čitamo ovo evanđelje, u prestrašenim apostolima najčešće prepoznajemo sebe. Što li je drugo ovaj život nego jedna velika opasnost, a što je svijet nego jedna velika oluja? Tko može smiriti sve ove oluje oko nas?

Isus je u malenoj barci mirno spavao. Saznajemo da je spavao na jastu­ku. Tko mu je dao taj jastuk? Po svemu sudeći apostoli, sigurno u dobroj namjeri jer su mislili da im Isus trenutačno nije potreban, da će i sami moći izaći na kraj s valovima. Oni su htjeli da se Isus odmara, da spava.

Isus spava — to je i naš dojam kada promatramo današnji svijet. Zašto Isus spava? Jer smo ga mi poslali spavati, rekavši, da ćemo mi sami izaći na kraj s uzburkanim društvenim valovima.

Današnje se društvo zaista na čudan način ponaša prema Isusu. Zabranjena mu je prisutnost u društvenom životu, Europski Parlament nije dozvolio da se u temeljnim dokumentima poziva na kršćanske korijene Europe. Iz škola i drugih javnih mjesta uklanjaju se križevi, na mnogim mjestima zabranjen je obvezni vjeronauk u školi. Kao da smo Isusa poslali spavati: dobro nam je i bez njega, jer veoma dobro znamo i sami kako treba veslati, kako treba riješiti gospodarsku krizu, kako treba stvoriti mir na svijetu. Ovom potonjim, nažalost poznajemo samo jednu alternativu: ono da pokrenemo rat protiv onih koji ne žele prihvatiti naš mir! Boga smo izagnali s područja morala pa je belgijski parlament strogo prozvao papu kada se usudio govoriti protiv zaštitnih sredstava.

Ljudi misle kako nemaju potrebe za Bogom: u braku, u odgoju djece, I njegovanju svojega zdravlja. Ali odjednom se nađemo u iznenadnom vihoru koji nas prestraši, jer prelazi naše ljudske snage i tada počinjemo vikati na sve strane. Tada već preklinjemo, ili štoviše, pozivamo Boga na odgovornost, kako je mogao dopustiti sve ovo zlo koje nas okružuje: ra­tove širenje AIDS-a, maloljetničku delikvenciju, pohlepnost financijera, itd. Tada možemo čuti Isusov tihi, moguće pomalo tugaljiv glas, s kojima i nas, poput apostola, prekorava: »Ne krivite mene. Obećao sam vam da ću biti s vama svakoga dana do svršetka svijeta, ali vi ste me poslali spavati!«

Tako su učinili i apostoli: probudili su Isusa. Isus se nije naljutio na njih, tiho je stvari postavio na mjesto. U međuvremenu možemo zapaziti nekoliko zanimljivih detalja. U ovom događaju najdramatičniji element je dijalog između apostola i Isusa. Kako su apostoli probudili Isusa? Tako što su vikali, preklinjali. Štoviše prigovorili su mu: »Ne bojiš li se da ćemo stradati?«

Isus im prigovor nije zamjerio, On nije uvredljiv. Bilo mu je važno da su njegovi učenici u pogibelji mislili na njega, da su se njemu obratili. Tada je Isus ustao i zapovjedio vjetru. Poslije toga je ipak prekorio svoje učeni­ke: »Zašto se toliko bojite? Još uvijek nema u vama vjere?«

Iz ovog događaja možemo izvući dvije pouke. Najprije, postavimo pi­tanje: kako se mi odnosimo prema Isusu? Imamo li povjerenja u njega? Zatim, ako nam se ponekada možda čini da Isus spava, sjetimo se da on i u snu misli na nas.

Župni listić br. 19. - 7. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA BRIŽNA LJUBAV

Evanđelje:  Iv 17,11b-19

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:

»Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.

Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«


Ostala čitanja: Dj 1,15-17.20a.20c-26; 1 Iv 4,11-16;


Sedma nedjelja po Uskrsu pada uvijek između Uzašašća Gospodinova i Duhova, zato čitanja prikazuju život prve kršćanske zajednice. Za prvo čitanje uzet je dio iz Djela apostolskih koji kazuje kako su apostoli izabrali Matiju umjesto Jude. Poruka ovog čitanja je da Crkva ima potrebu i za vanjskim okvirima kako bi dobro funkcionirala. Crkva ni da­nas nije samo duhovna stvarnost, već u njenu bit spada i vidljiva društve­na struktura. Izvrsna poruka ove scene je i onaj trenutak kada se apostoli zajedno mole, i izjavljuju da Bog vidi u srce sviju nas. Vjerujmo da svoju Crkvu i danas on vodi, ne samo putem vanjskih struktura, već i putem milosti koja djeluje u dubini srdaca.

U drugom čitanju sveti Ivan apostol prvu kršćansku zajednicu uvjera­va da ni s Isusovim uzašašćem nisu ostali siročad, već je isti taj Isus među njima u vidu njihove međusobne ljubavi. Važno je spoznati da ova ljubav nije samo ovozemaljski humanizam, već je dar Božji. Molimo i mi Nebe­skog oca neka uvećava u nama spremnost na ljubav.

U Evanđelju čitamo Isusovu velikosvećeničku molitvu u kojoj može­mo posebno zapaziti Isusovu brižnu ljubav. Isus znade da njegove učeni­ke očekuju teška vremena, bit će proganjani, svijet će ih se odreći. Ipak ih šalje s pouzdanjem, osiguravši im svoju prisutnost i Očevu providonosnu ljubav. To je i naša snaga: Isusova brižna ljubav.

U današnjem evanđelju obratimo pažnju na još nešto. Isus iako je zabrinut za svoje učenike, ipak ih šalje. Znade da su slabi, nesigurni, ljudski gleda­no nisu pogodni za veliko poslanje, ali ih ipak šalje. Znade da ih šalje kao janjce među vukove, ali ih ipak šalje. Zna da svijet neće prihvatiti njihovo svjedočanstvo, ali ih ipak šalje.

Tako je to i danas. Ako pogledamo sebe, vidimo svoju bespomoćnost. Ako pogledamo svijet, vidimo njegovo neprijateljsko držanje. Ako pogledamo Crkvu, onda vidimo njen skroman utjecaj u javnom životu, ali Isus ipak šalje i nas, a šalje i Crkvu. Radosna vijest ovog Evanđelja je, da nas Isus ne šalje same, već dolazi s nama, evanđelje trebamo širiti ne oslonivši se na svoje snage, već na onu snagu koju nam Isus daje putem posvetne milosti.

Glede današnjeg evanđelja treba spomenuti još jednu misao: radost. Isus naime, moli Oca da njegovu radost preda i njegovim učenicima.

Prava radost nije proizvod ovog svijeta. Isus je to jasno izrekao u današnjem evanđelju kada je rekao da je njegova radost postala potpuna onda kada se vratio Ocu. Na temelju toga možemo definirati tri izvora radosti.

Prvi izvor radosti je okretanje prema drugom čovjeku. Kada čovjek iskorači iz svoje sebičnosti i potrudi se pomoći svom bližnjem koji je dos­pio u nevolju, njegovu dušu ispunja velika radost, budući da time zrači Božju ljubav prema drugima. Isusova radost bila je u tome što je svakome učinio dobro.

Drugi izvor radosti je ljubav prema Isusu koji je svojim učenicima obe­ćao da će i oni biti tamo gdje je on sada, a otišao je samo zbog toga da pripremi mjesto za njih.

Treći izvor radosti je Očeva ljubav koji ne želi da se i jedan izgubi od onih, koji vjeruju u ime Isusovo.

Obično mnogo toga molimo od nebeskog Oca, bilo javno u molitvi vjernika, bilo tiho za nas same u osobnoj molitvi. Molimo ovom prilikom za dar radosti: za sebe i za druge.

Župni listić br. 23. - Sv. Antun Padovanski - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listiž u PGF formatu.

BOG TIHO DJELUJE U SVIJETU

Evanđelje:  Mk 4,26-34

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 17,22-24; 2 Kor 5,6-10;


Kao prvo čitanje za jedanaestu nedjelju kroz godinu uzeta je utješna poruka iz Knjige proroka Ezekiela da će Bog iznova podići svoj na­rod. Prorok ovu poruku uspoređuje sa slikom novih izdanaka. Nekada se moguće i mi osjećamo kao ogoljela krošnja, stoga je i nama potrebno ohrabrenje da je Bog u stanju i naš život obnoviti da izraste u bujnu krošnju.

U drugom čitanju, sveti Pavao trudi se pobuditi povjerenje u svojim vjernicima iz Korinta, a s njima zajedno i u nama, da ne klonu zbog patnji svojeg sadašnjeg života jer Božja milost djeluje u njima.

U evanđelju čitamo Isusovu prispodobu o Božjem kraljevstvu, što ga ovom prilikom uspoređuje sa sjemenjem posijanim u zemlju. Najprije kaže da kada sijač zasije svoje sjemenje, više nije gospodar njihove sudbine, već je daljnji razvoj sjemena izložen čitavom nizu okolnosti, kao na primjer: zemlji, kiši, sunčanim zrakama. Daljnji posao sijača biti će ubiranje uroda.

U drugom dijelu prispodobe Isus Božje kraljevstvo uspoređuje s gorušičnim zrnom. Ovom prilikom naglasak stavlja na suprotnost između skromnog početka i bogatog rezultata. Povijesno, kada je ova usporedba izrečena, Isusovo dolazeće kraljevstvo, kršćanstvo, još je doista izgledalo kao jako skroman početak. Kršćanstvo je danas već ogromno stablo.

Ove dvije usporedbe mogu mnogo toga reći i glede našeg duhovnog života. Božja riječ u našoj duši djeluje tiho, bez da to mi ili neki drugi primijete. Božja milost djeluje u nama, oblikuje iz dana u dan naše misli, nakane, volju. U našoj kršćanskoj vjeri utješno je saznanje da naša pobožnost ne zahtjeva od nas vidljiva djela, teške pokore, stroga odricanja. Netko se mogao ipak pitati: zašto su onda pokoru činili sveci? Odgovor je jednostavan: ne zbog toga da bi zaslužili Božju ljubav, već zbog toga jer su osjećali da na taj način mogu najbolje izraziti svoju zahvalnost za milost koja je već djelovala u njima. Askeza, odricanje i pokora nisu uvjet za svetost života, već njezin prvi plod. Sveci nisu činili pokoru gorkim naricanjem, kao farizeji već s radošću i srcem punim zahvalnosti, uvažavajući ono Isu­sovo upozorenje da svoje molitve i post čine onda kada ih nitko ne vidi. I za nas je to put svetosti života: osluškujmo one milosne poticaje, koji u nama djeluju poput malog sjemena i traže svoj put k punom sazrijevanju.

Drugu pouku možemo izvući iz primjera malog gorušičnog sjemena. U Božjem kraljevstvu ne ostvaruju se uvijek ovozemaljske kategorije, kako je to Isus jasno izrekao u blaženstvima, kada je siromašne i progonjene proglasio blaženima. Na sličan način u Isusovom kraljevstvu pojmovi »mali« i »veliki« kao da su zamijenili mjesta. U svojoj zahvalnoj pjesmi Blažena Djevica Marija suprotstavlja ohole s poniznima, a Isus je pak jasno izrekao da će maleni biti najveći u Kraljevstvu nebeskom. Lijepa poruka ove evanđeoske logike je da našu svetost života ne čine poduhvati koji se u očima ljudi čine velikima, već one svakodnevne uobičajene aktivnosti koje činimo iz ljubavi prema Bogu.

Još jedna misao spadala bi ovdje, i to o Crkvi, koja je vidljiva prisutnost Božjeg Kraljevstva. I za nju vrijedi primjer malog sjemena i gorušičnog zrna. I u Crkvi djeluju unutarnje milosne sile, zbog kojih se ne trebamo bojati da će ovozemaljske snage biti u stanju zaustaviti njen rast. I u Crkvi se mnogo puta ponavlja da jedna skromna inicijativa tijekom godina pre­rasta u razgranato drvo. Pomislimo samo na bilo koju redovničku družbu koje su dosta često nastale zahvaljujući karizmi jednog čovjeka. Ako pri­mjer želimo uzeti iz povijesti, onda možemo pomisliti na svetog Franju Asiškog, koji je sam pokrenuo jedan tako veliki duhovni pokret koji je i danas snažno prisutan u Crkvi i u svijetu. Među primjerima iz novijeg doba, pomislimo na blaženu Majku Tereziju, koja je sama krenula ulicama siromašne četvrti Kalkute da bi poslije nekoliko godina njen čin i djelo probudili savjest svijeta. Ponesimo sa sobom Radosnu vijest nedjeljnog evanđelja: Bog je i danas na čudesan način prisutan i djeluje — potiho, ali nezaustavljivo.

Župni listić br. 18. - 6. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

IZVOR PRAVE RADOSTI

Evanđelje:  Iv 15,9-17

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.

Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 10,25-26. 34-35. 44-48; 1 Iv 4,7-10;


Prvo čitanje šeste nedjelje po Uskrsu je iz Djela apostolskih koje nas informira o govoru svetog Petra u kući Kornelija. Apostol sa zanosnom radošću javno obznanjuje da evanđelje vrijedi za svakog čovjeka. Tu pomislimo prije svega na sebe i promislimo to da je evanđelje Božja poruka nama.

U drugom čitanju sveti Ivan otkriva da je izvor naše radosti Božja lju­bav prema nama.

Sveti Ivan evanđelist govori o radosti. »Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!« U ovom svijetu u kojem ima tako malo radosti, važno je pustiti u naše srce poruku, da imamo pra­vo radovati se. Što je zapravo radost?

Radost je kvaliteta duše, a hrani se iz saznanja da naš život ide u do­brom smjeru. Vanjske okolnosti, kao npr. zdravlje, blagostanje itd. mogu nam pripomoći da se radujemo, ali sami za sebe nisu dovoljni da nam osi­guraju sreću. Postoje zdravi i bogati ljudi koji se ne znaju radovati, a posto­je bolesni i siromašni ljudi iz kojih gotovo zrači životna radost. U stvari, tu trebamo tražiti razliku: jedna stvar je radovati se nečemu, a sasvim druga stvar znači »životna radost«.

Budući da radost ne ovisi u stvari ni o kakvoj vanjskoj okolnosti, za nju nema recepta. Povremeno se može čuti da bismo mi kršćani trebali zračiti više radosti pa bi naše svjedočenje bilo djelotvornije. Ovo može biti istina ali i ne mora, jer se radost ne može odglumiti. Namješteni smiješak nije privlačan. Vjerodostojna životna radost se naprotiv probija i kroz suze. Prava radost je inače trijezna i tiha. Ipak, može se skicirati onaj životni put po kojemu se može stići do vjerodostojne radosti, a to je put evanđelja,

Općenita je istina da se ne možemo radovati ako nas u tome drugi ne pomognu. Duhovna radost hrani se iz života posvećenog drugima. Točno tome nas uči ovaj dio evanđelja. Isus radost povezuje s uzajamnom ljubavi. Možda ovu tvrdnju lakše možemo razumjeti ako promislimo što je kome  suprotno: tko drugome uzrokuje bol ili patnju, taj ne može biti sretan jer ujedno gasi svoj izvor radosti. Plodno tlo radosti je spremnost da se okrenemo prema drugome. Možemo se pozvati i na svoje iskustvo: uvijek, kada smo drugima učinili dobru uslugu, kada smo bili dobronamjerni, kada smo se pokazali velikodušnima, strpljivima, puni razumijevanja, onda smo iskusili unutarnju, tihu duhovnu radost.

Radostan život, međutim, ne znači bezbrižan život. Nikome ne treba posebno dokazivati da briga, žalost, razočaranje spadaju u ljudski život. Tu je međutim, riječ o tome da smo odgovorni za svoju sreću. Jedan od uvjeta sreće je da izbacimo iz svoga života nepotrebnu, nezdravu zabrinu­tost Dosta često »od muhe napravimo slona«, npr. zbog kašnjenja nekog autobusa napravimo tragediju, zbog mrlje na odijelu postanemo nesretni, prva sijeda vlas ispuni nas užasom. »Ne brinite se nepotrebno« upozorio je Isus svoje učenike. Zašto molitva jednog žalosnog čovjeka ne dospije do oltara? — postavlja pitanje jedan duhovni pisac pa odgovara: »Zato jer se gnijezdo žalosti nalazi u srcu i sprječava da se molitva rascvjeta iz njega.« Ova nezdrava žalost ukorijenjena u grijehu, u nemirnoj savjesti, u ravnodušnosti i u nemarnosti gasi životnu radost. Žalost nas nadalje slabi u odnosu na iskušenja jer nam oduzima spremnost za dobro.

Do sada izrečenim nikako se ne želi dati irealna slika o životu vjernika. U svakom čovjeku postoji stanovita doza »nesretnosti«, egzistencijalna ža­lost, jer svi smo podređeni zakonu grijeha i moramo biti svjesni toga. Ali zbog toga se moramo truditi da u pozitivnom smjeru usmjerimo naš život jer radost nije nešto što čovjek može posjedovati, već je to saznanje da nas Bog ljubi. To je bio izvor velike radosti betlehemskih pastira, to je i radost učenika, kada im se neočekivano pojavio uskrsli Isus. Kršćanska radost izvire iz susreta s Isusom.

Nije lako sačuvati unutarnju vedrinu i radost u tijeku svakodnevnih iskušenja. Oko nas je previše udaraca, tragedije, ljudske bijede, a da nam srce ne bi krvarilo, da nam suze ne bi potekle, a da nas ne bi spopao nemir i žalost. Jedan jedini način je da sačuvamo mir u svom srcu: ako povjerimo svoj život Božjoj providnosti, ili kako je to toplim riječima izrazio sam Uskrsli Isus: »Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja vas ljubio«. To je izvor sve naše radosti.

Župni listić br. 22. - 10. nedjelja kroz godinu - godina B

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

SRCEM TRAŽITI ISUSA

Evanđelje:  Mk 12, 13-17

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošalju Isusu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. Oni dođu i kažu mu: »Učitelju, znamo da si istinit i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?« A on im reče prozirući njihovo licemjerje: »Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!« Oni doniješe. I reče im: »Čija je ovo slika i natpis?« A oni će mu: »Carev.« A Isus im reče: »Carevo podajte caru a Bogu Božje!« I divili su mu se.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 3,9-15; 2 Kor 4,13-5,1;


Prvo čitanje na desetu nedjelju kroz godinu uzeto je iz Knjige Postanka u kojemu sveti pisac kazuje posljedice grješnog stanja, odnosno kako je prvi ljudski par »proigrao« svoju rajsku sreću. Unatoč svemu, Bog nije prokleo čovjeka, već je ostavio vrata nade otvorenima, to jest da čovjek nije nužno izručen zlu.

U drugom čitanju sveti Pavao svoje korintske vjernike, a s njima zajed­no i nas, potiče da svoj pogled usmjerimo ne na vidljivo već na nevidljivo. To je potrebno zato jer bi nam se patnje ovog života činile neizdržljivima kada ne bismo imali nade da će naš život svoju puninu postići u vječnom blaženstvu.

U evanđelju čitamo o optužbama farizeja da je Isusa opsjeo Belzebul. Značajna je okolnost uvodna rečenica formulirana od evanđeliste: »Vra­tivši se kući, ponovo se slegnu veliko mnoštvo naroda, tako da nisu mogli ni jesti«. Isus se dakle vratio kući s jednog apostolskog kružnog putovanja. Kada se čovjek sa jednog dugog putovanja i dugog izbivanja vraća kući, onda sanjari o tome, kako će dobro opet biti kod kuće, odmoriti se u inti­mnom ozračju, među poznatim ljudima. Ni Isus nije bio izuzetak od ove opće ljudske potrebe. Umjesto prijateljskog prijema, međutim, morao je zaključiti, da se našao u neprijateljskom okruženju. Ne samo što se stari prijatelji, već ni rođaci nisu obradovali njegovom povratku. Ne sviđa im se Isusovo ponašanje, ne razumiju njegovo naučavanje, ne znaju, zapravo tko je Isus i od kuda ima snagu da ozdravlja.

Samo jedna kategorija ljudi se ne zgraža nad Isusom: Njegovi učenici, točnije dvanaest apostola. Korisno je, naime, usredotočiti pozornost na okolnost da je ovaj incident nastao neposredno nakon što je Isus izabrao Dvanaestoricu. Ovi ljudi su rekli da Isusovom pozivu, povjerili su mu svoje živote i nisu dovodili u pitanje njegovo podrijetlo i božansko porijeklo njegove vlasti.

U ovom evanđelju, dakle, susrećemo dva mentaliteta, dva načina, kako Isusu možemo približiti. ,

Prvi mentalitet mogli bismo nazvati metodom razuma: farizeji, Isusova rodbina, stanovnici sela, Isusu su se približavali razumom, htjeli su razumjeti tko je on, što naučava i na kakav autoritet oslanja svoju snagu. Budući da Isusova osoba i ponašanje prelaze razumske kategorije, nisu bili u stanju prihvatiti ni Isusovu osobu.

Drugi mentalitet mogli bismo nazvati metodom srca, a predstavljaju ga apostoli. Oni ljube Isusa, imaju povjerenja u njega, i ne smeta im okol­nost što mnogo toga iz njegova naučavanja ni oni ne razumiju.

Danas Crkva predstavlja Isusa, i ova su dva mentaliteta prisutna ne samo među »onima izvana«, već i među vjernicima. Možda i nas ponekad zasmeta da ne razumijemo točno sve ono što Crkva naučava ili čini. U tom slučaju trebamo angažirati svoje srce, kako se ne bismo samo razumom, već i ljubavlju približili Crkvi.

U ovom evanđelju, nadalje, susrećemo tri tipa ljudi. Tu je prije svega Isusova rodbina, koja ga želi pozvati kući jer se proširila vijest da se pore­metio. Možemo pretpostaviti da su ovi ljudi u dobroj namjeri željeli vratiti Isusa, kako bi u intimnom krugu obitelji našao mir.

Zatim su tu pismoznanci koji su došli iz Jeruzalema, koji su stigli s već unaprijed definiranim optužbama, odnosno, da Isusovo naučavanje ne može biti vjerodostojno jer je opsjednut od đavla, sam Belzebul, poglavar zlih duhova ga je opsjeo i samo s njegovom pomoći može izgoniti zle duhove.

I kao treći pojavljuju se na sceni Isusova majka i rođaci. Uočimo da ovi ne govore ništa, niti brane Isusa niti ga optužuju. Jednostavno, željeli bi ga vidjeti. Možemo zamisliti prije svega Mariju, Isusovu Majku, koja je svog Sina brižno očekivala s dalekog puta i kao svaka majka, željela je što prije zagrliti svoje drago dijete. Isus, na prvi pogled kao da ih nije primijetio, ali neka nas ne zavarava privid. Isus, koristeći prisutnost svoje Majke, dao je o njoj najljepše svjedočanstvo: Marija nije samo njegova majka po tijelu, već i po tome što je u svemu, uvijek i bezuvjetno izvršavala Božju volju.

Marija je srcem tražila svog Isusa. Ovo evanđelje poziva i nas da ne sudimo Isusu i Crkvi, već s marijanskom  dušom, vjerom, srcem i ljubavi tražimo njega i njegovo božansko lice u Crkvi.

Župni listić br. 17. - 5. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

SNAGA PRIPADANJA ISUSU

Evanđelje:  Iv 15,1-8

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.

Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 9,26-31; 1 Iv 3,18-24;


Za prvo čitanje u petoj nedjelji poslije Uskrsa uzet je dio iz Djela apo­stolskih koji prikazuje teški početak apostolskog djelovanja svetog Pavla. Svi su bili nepovjerljivi prema njemu i to ne samo Židovi, već i bra­ća po vjeri. Važno je uočiti kako se sveti Pavao trudi pridobiti povjerenje drugih: tako da se poziva na Isusa, s kojim se susreo na putu za Damask. I naše svjedočenje može biti vjerodostojno samo onda ako smo u stanju po­zvati se na osobno iskustvo, to jest da smo se i mi susreli sa živim Kristom u Crkvi i u sakramentima.

U drugom čitanju sveti Ivan nas upozorava da »ne ljubimo riječju i je­zikom, nego djelom i iskreno«. Ovom upozorenju ne treba komentar, već otvoreno srce i spremnost na djela.

U evanđelju Isus u jednoj zanimljivoj slici prikazuje sebe a ujedno i nas: u slici o čokotu i vinovoj lozi. Mogli bismo reći i da se Isus identificira, obznanjuje nam svoj identitet. Govori nam tko je on, a tko mi trebamo biti: Isus je čokot a mi smo vinova loza. Ovdje je riječ o našoj svijesti o pripad­nosti. Vezujemo se prema svojoj obitelji, naciji, Crkvi. U kršćanstvu naš život neopozivo je ucijepljen u Isusov život. Njegovi smo uvijek i svugdje, samo je pitanje kvalitete naše pripadnosti. Netko može biti loza s bogatim urodom, ali nažalost i kržljava izraslina.

Ako bismo u jednoj rečenici željeli izreći poruku nedjeljnog evanđelja, onda bismo to mogli sročiti ovako: između Isusa i njegovih učenika postoji najdublja unutarnja veza. Ovu istinu možemo izreći i u drugom obliku: Isus je prisno vezan sa svojim vjernicima, ili obrnuto: mi smo prisno vezani uz Isusa. Ovu vezu evanđelje daje naslutiti u više slika, ali ovaj puta slikom čokota i vinove loze. Isti životni sokovi kruže u nama kao i u Kristu.

Važna je istina da mi vjernici u konačnici pripadamo Kristu. Nitko i ništa nas ne može otkinuti od njega. Ova istina ima mnogostruki utjecaj na naš život, ali ovaj puta pogledajmo ono što nam sveti Ivan evanđelist predočuje u prvom čitanju. On nam govori o nemirnim savjestima i uvjerava nas da ako smo od istine, odnosno ako pripadamo Isusu, onda se ne trebamo bojati ničega čak ni svoje savjesti, jer je Bog veći od našeg strahovima stisnutog malog srca, od neuspjeha i grijehom opterećene nemirne savjesti. Moguće je da ovdje sveti Ivan govori o onima koji su opterećeni skrupuloznom savješću, ali se zapravo svima nama obraća jer svi imamo nešto na savjesti od čega bismo se rado oslobodili. Isus tu mogućnost daje onima koji svoj život vezuju uz njegov.

Važna je istina ne bojati se svoje savjesti. Jer od čega najviše strepimo? Od svoje prošlosti: proganjaju nas bolne uspomene, muče nas nepopravlji­vi propusti. Sve je to istina, i ako čovjek boležljivo zaglibi u svoju prošlost, postat će depresivan. Isus vjerniku pruža drugo moguće rješenje: a to je oproštenje.

U slici se, međutim, pojavljuje i treća osoba: nebeski Otac. On je vino­gradar. Njegov blagoslov djeluje u nama. Točno u svezi ove treće istine, ova prispodoba govori nam mnogo i o Crkvi. Ne treba mnogo vinogradar­skog znanja da spoznamo kako vinova loza daje plod, ali unutarnja snaga svega je čokot koji daje za život potrebne sokove za sazrijevanje voća. I Cr­kva ima jedno vanjsko lice koje sliči na grane koje vise od bogatog uroda, a nekada, nažalost, sliči i na suhe grančice, ali Crkva ima i jedan unutarnji izvor životne snage, Krista, ili čokot, a ima i neiscrpnu životnu snagu, ili nebeskog Oca. Osmjelimo se razmišljati i o sebi na taj način, ali ne samo u negativnom, već i u pozitivnom smislu. Mi smo one grančice vinove loze koje prema vani, prema ljudima i svijetu, pokazuju plodove kršćanstva. Što se jače vezujemo uz Krista, to ćemo donijeti obilniji urod. Ali vjeruj­mo i to da Otac djeluje u nama. On bdije brižnom ljubavlju nad našim životom, nad životom Crkve, nad sudbinom svijeta. Današnjim kršćanima potrebna je veća hrabrost, više povjerenja i dublji unutarnji duhovni život.

Na to nas hrabri lijepa prispodoba koja govori o čokotu i vinovoj lozi, od­nosno o Ocu, o Sinu i o nama.

Župni listić br. 21. - PRESVETO TROJSTVO - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TAJNA BOGA I ČOVJEKA

Evanđelje:  Mt 28,16-20

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme:

Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:

»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!

I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17


Obrasci koji ukazuju na Trojstvo mogu se naći u NZ kao obrasci vjerovanja ili obrasci pozdrava. Jedan takav nalazi se u 2 Kor 13,13, a poznat je iz liturgijskoga pozdrava: „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!" Iz pozdrava je posve jasno da su povezani Bog, Isus i Duh Sveti. U 1 Kor 12,4-6 razni se darovi pripisuju sad Bogu, sad Isusu, a sad opet Duhu kao jednoj stvarnosti, a prema Mt 28,18 krštenje se u prvoj zajednici razumijevalo kao predaja krštenika u Bogu, Sinu i Duhu Svetomu. Tako rana kršćanska predaja povezuje tri osobe u jednu stvarnost: Boga, Isusa i Duha Svetoga.

Kako god bilo, Trojstvo je zacijelo najteže shvatljiva svetkovina za ljudski razum, jer je u najdubljem smislu svetkovina tajne samoga Boga u njemu samome. Bog za čovjeka ostaje uvijek temeljna Tajna, i u svome postojanju i u svome djelovanju i u svome razmišljanju. Nešto od te velike Tajne objavljeno je u Isusu Kristu kao konkretan putokaz za ljude u ovome svijetu. Zapravo, kršćani Boga traže i nalaze objavljenoga u Isusu, u njegovoj poruci i djelovanju, kao i u njegovoj životnoj sudbini.

No, nije samo Bog tajna pred kojom se mora zastati nego je na svojevrstan način tajna također i cjelokupna stvarnost. Dakle nije samo tajna svemir nego je tajna i zemlja, nije samo tajna smrt nego je tajna i život, nije samo tajna zlo nego je tajna i dobro, nije samo tajna mržnja nego je tajna i ljubav. Puno je toga zagonetnoga, neshvatljivoga i nerazumljivoga i u nama i oko nas i ispod nas, ali i iznad nas. Vrlo često je to svijet čudesnoga, ali katkad i svijet strašnoga i zastrašujućega, svijet zla ali i svijet dobra. Sve je to važno znati, jer smo pred tajnom života često nemoćni i jer ne razumijemo njegovu dublju logiku.

No, ne dolazi tajna čovjeku samo izvana nego jedan znatan dio tog svijeta taj­novitosti nosi čovjek i u sebi. Često se događa da ne razumijemo jedan drugoga iako govorimo istim jezikom, i premda dugo zajedno živimo i vjerujemo da se dobro poznajemo. Vrlo često se pokaže da roditelji ne poznaju dobro svoju djecu u njihovu ponašanju i djelovanju izjavljujući: to moje dijete nije moglo učiniti. A ipak je učinilo. Isto tako je slučaj i sa supružnicima. Često se može čuti: Moj muž to nije mogao učiniti, a ipak je učinio. Moja supruga to nije mogla učiniti, a ipak je učinila.

Zašto je tomu tako? Ni Bog ni čovjek nisu računala da bi se mogli tako progra­mirati da uvijek u istome djeluju na istovjetan način i daju na kraju iste rezultate. O Bogu govorimo da je u osobi sloboda, ljubav, svemoć, dobrota, zajednica. Za čovjeka također znamo da i on može djelovati iz slobode, iz ljubavi, iz dobrote, ali nažalost i iz svoje zloće i pokvarenosti. Čovjek je u svojoj biti ograničen, ali isto tako i slobodan. Stoga trebamo jedni druge kako bi svladali tu ograničenost, kako bismo našli prolaz kroz ograde sebičnosti, otuđenosti, zla, ali često i dobra i ljubavi. U tom smislu trebamo i Boga da nas u potpunosti oslobodi od nas samih; da pronađe put do našega srca i naše duše, do središta našega bića, da oplemeni našu osobu i osmisli naš život.

Mi vjerujemo i ispovijedamo da je Bog trojstvo, to će reći tri osobe u jednoj biti. Na taj način izričemo veliku istinu o Bogu: kako je Bog zapravo zajednica u sebi, kako je on obitelj u sebi, koju povezuje ista stvarnost i logika ljubavi. Broj tri u Bibliji znači puninu i savršenost. Kad se kaže da su u Bogu tri osobe onda time izričemo i njegovu savršenost u odnosima unutar Boga, ali i u njegovim odnosima prema vani, prema svijetu i ljudima.

Ono što bismo danas trebali shvatiti i uvijek iznova postajati toga svjesnim u svojim odnosima i prema Bogu i prema drugima i prema prirodi, jest da je Bog veličanstvena Tajna i da se pred tom Tajnom čovjek može samo moliti i da se pred tom Tajnom čovjek treba iskreno pokloniti i svakodnevno klanjati, svjestan da nikada do kraja u nju neće moći prodrijeti, niti je svojim razumom obuhvatiti.

S druge strane, ta svijest trebala bi postojati i kad je u pitanju čovjek. Doista i čovjek je tajna, i zato bismo trebali imati puno više poštovanja jedan prema drugome, jer svi nismo isti, a ne bi ni bilo dobro da smo isti, jer kad bismo bili isti, ne bismo bili ljudi nego brojevi. A mi smo ipak ljudi sa slobodom koju nam je Bog dao kao dar i u sebi smo jedinstveni i posebni, sposobni biti dio zajednice i jednako tako činiti tu zajednicu. Taj dar, međutim, trebamo njegovati, poštivati i svakako uvažavati.

Župni listić br. 16. - 4. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KREPOSTI DOBROG PASTIRA

Evanđelje:  Iv 10,11-18

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 4,8-12; 1 Iv 3,1-2;


Prvo čitanje četvrte nedjelje poslije Uskrsa je dio iz Djela apostolskih u kojemu sveti Petar odlučnim riječima izjavljuje da spasenja nema u nikomu drugome osim u Isusu Nazarećaninu, koga su pribili na križ, ali koga je Bog uskrisio. Vjera u uskrslog Isusa je i naše spasenje.

U drugom čitanju, sveti Ivan evanđelista s divljenjem promatra Božju ljubav i poziva i nas da mu se pridružimo u tome: »Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo! Zato ne po­znaje svijet nas, jer njega nije upoznao.«

Isus u evanđelju naziva sebe Dobrim pastirom. Kod ove slike gotovo i nehotice pomislimo da smo mi izgubljene ovce. Mnogo puta zacijelo je to i istina. Ali Isus nam nije rekao da za primjer uzmemo izgubljenu ovcu, već njega. Od njega učimo o dobroti, ljubavi, praštanju. Pogledajmo dakle na njega kao na Dobrog pastira i učimo od njega. Tri velike kreposti možemo od njega naučiti.

Prvo možemo uočiti da Dobri pastir ima inicijativu. On kreće za izgu­bljenom ovcom, bez da itko to od njega traži. Ne čeka da drugi zatraži oproštenje ili da se ponizi pred njime. I mi se moramo tako ponašati prema slabijima od sebe: moramo znati pomoći posrnulome, utješiti ožalošćeno­ga.

Zatim saznajemo da Dobri Pastir poznaje svoje ovce. Ne postupa s njemu povjerenim stadom kao s masom, već svakoga podjednako ljubi. Ovdje se možemo zapitati koliko mi poznajemo jedan drugoga: muž svoju ženu i žena svog muža, roditelji svoju djecu, prijatelj svog prijatelja? Čak i bračni partneri mogu živjeti skupa kao dva stranca. Previše lako sudimo o drugima zato što ih dovoljno ne poznajemo.

Kao treće, možemo zapaziti da se Dobri Pastir veselio kada je pronašao izgubljenu ovcu: nije je grdio, nije je  podučavao kako se treba ponašati ubuduće, jednostavno se veselio da je opet mogao biti u društvu s njome. Mi najčešće izgrdimo drugoga koji je nešto loše napravio i ozbiljno ga upozorimo na mogućnost kazne ukoliko se to ponovi. Povremeno možemo biti i zluradi, vidjevši nevolju drugoga, izjavljujući da je zaslužio svoju sudbinu. Znamo li se mi veseliti uspjehu drugih, sreći drugih?

Slika Dobrog pastira pruža nam dragocjeni oslonac i u pogledu našeg duhovnog života. Sa slikom Dobrog pastira Isus nam je želio poručiti nešto važno. Koja bi to egzistencijalno, životno važna pitanja mogla biti na koja evanđeoska slika Dobrog pastira daje odgovor? Isus je više puta govorio o sebi kao o Dobrom pastiru i to je uvijek činio svečano. U svakoj prispodobi o dobrom pastiru nalazimo tri elementa.

1) Isus je takav pastir koji poimence poznaje pripadnike svog stada. To je odgovor na temeljno ljudsko pitanje zašto smo zapravo na ovome svijetu? Svaki čovjek želio bi postati netko, očekuje da mu se priznaju njegove sposobnosti, nadarenosti. Nitko ne želi ostati bezimeni podatak u masi, ili broj u statističkim prikazima. Sve ove opravdane želje izražavaju se našim imenom. Kada kažemo svoje ime, onda očitujemo svoj identitet. Zbog toga nitko ne podnosi da mu obeščaste ime, klevetanje se kažnjava i zakonom. Kada u zatvoru nekoga do krajnosti žele poniziti, onda mu umjesto imena daju neki broj.

Ova želja za pripadnošću prisutna je i na dubljoj egzistencijalnoj ra­zini. Čovjek traži svoje mjesto u svemiru, otklanjajući misao da je naše postojanje rezultat igre slučajnosti. Na sva ova temeljna pitanja Isus daje odgovor, koji sebe naziva takvim pastirom koji poimence poznaje pripad­nike svog stada. Kod Boga svatko ima svoje ime, Bog svakoga osobno po­znaje, njemu smo svi važni.

2) Isus je takav pastir koji hoda ispred svog stada. U Evanđelju čitamo da stado slijedi svog Dobrog pastira, znači pastir hoda ispred njih. S ovom slikom Isus nam poručuje da je on putokaz našeg života. S tim nam ponovno ukazuje na jednu duboku ljudsku želju, konkretno na potrebu da usmjerimo svoj život. Život je dinamična stvarnost, stalno hodanje prema krajnjem cilju, stoga je važno da znamo smjer puta. Isus poručuje, da onaj tko njega slijedi taj ne može zalutati, već će sasvim sigurno pronaći svoj dom. I današnji psiholozi su uočili pojavu da uzrok mnogih neuroza trebamo u osjećaju izgubljenosti.

3) Isus je takav pastir, koji traži izgubljene ovce. - S ovom slikom Isus ponovno upućuje na jednu duboko ukorijenjenu egzistencijalnu potrebu, Konkretno na to da nema nepopravljivo promašenog života. Život čovjeka pun je traženja, lutanja, pogrešnih odluka. Ipak, želimo vjerovati da iz svake provalije postoji neki izlaz. Ovu vjeru podupire i slika Dobrog pastira koji traži izgubljenu ovcu.

Ukoliko bismo sliku Dobrog pastira željeli presaditi na jezik poznat i današnjem čovjeku, onda bismo ga formulirali na sljedeći način: Isus nam svojom osobom pruža koordinate za vođenje našeg života. Ako njega slijedimo, naš život neće dospjeti u slijepu ulicu.

Župni listić br. 20. - PEDESETNICA DUHOVI - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DUH SVETI JE BOG MIRA

Evanđelje:  Iv 15,26-27; 16,12-15

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.

Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama."

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,1-11; 1 Kor 12,3b-7. 12-13;


Za prvo čitanje na Duhove uzet je dramatičan opis iz Djela apostolskih u kojemu sveti pisac kroz hrabrost Apostola opisuje prisutnost Duha Svetoga. To vrijedi i danas: Duh Sveti daje onu hrabrost koja je svakome potrebna na području njegova djelovanja.

U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Korinćanima prikazuje daro­ve Duha Svetoga i naglašava da te darove dobivamo uvijek u cilju služenja drugima.

U evanđelju čitamo o Isusovom ukazanju i o onom trenutku kada svojim učenicima predaje Duha Svetoga: »Primite Duha Svetoga!«. Isus se izražava na zanimljiv način. Ne kaže: »Ja vama darujem Duha Svetoga«, ili da ću na vas izliti Duha Svetoga, već: »Primite Duha Svetoga«. Kao da govori: »Duh Sveti je vaš, možete mu se obratiti kada god to zaželite, kad god ste u potrebi, to jest uvijek i svugdje«.

Druga zanimljiva okolnost je ta da Isus povezuje Duha Svetoga s po­slanjem koje je namijenjeno apostolima: »Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.« S ovim riječima je dahnuo u njih i nastavio: »Primite Duha Svetoga!« Prema tome, Duh Sveti nije samo dar koji je dan za nji­hovo osobno dobro, već je to pozadinski izvor snage za poslanje prema drugima.

Treća okolnost koja plijeni našu pozornost je da Isus Duha Svetoga povezuje s mirom. Pored ljubavi, jedna od najčešće spominjanih riječi u današnje vrijeme, a koja zbog toga gubi svoje izvorno značenje je riječ »mir«. Na pragu Nove godine želimo mir jedan drugome, u molitvi vjernika molimo za mir, Kristov mir predajemo jedan drugome i u svetoj misi. Svaki političar se zauzima za mir, posebice uoči izbora. Što je zapravo mir? Da pitanje uopće nije jednostavno ili suvišno, dovoljan je dokaz pojmovna zbrka koja karakterizira sam pojam »mira«. Velike sile u interesu mira započinju rat, vojnike danas nazivaju »mirovnim snagama«, utrka u atomskom naoružanju trebala bi služiti miru, a rastavu braka često puta opravdavaju potrebom mira u obitelji: »bolje je rastaviti se u miru nego živjeti u neprestanoj svađi.« Teško je razumljiva ova logika, zar se ne bi moglo na sljedeći način pristupiti situaciji: »bolje se pomiriti nego prekršiti bračni zavjet?«

U Svetom pismu mir je jedan od darova Mesije. Sam Isus potvrđuje kada se na slijedeći način oprašta od svojih učenika: »Mir s vama. Svoj mir darujem vama« (Iv 14,27). To je mir onoga koji zna da je njegov život u ruci Božjoj.

Evanđeoski mir nas poziva da širimo Božju ljubav koja obuhvaća sva­koga i da svjedočimo da je Isus svoj život žrtvovao za svakog čovjeka. Nitko nije isključen iz spasenja. Ako se s takvim stavom približavamo drugima, tada postajemo svjedocima mira.

Drugi preduvjet za prihvaćanje darovanog mira je unutarnje pomire­nje. Sveti Ambrozije piše: »Sve dok nisi očistio svoj duh od sebičnih intere­sa, a posebice od grješnih navika, nećeš biti u stanju zračiti mirom prema drugima«. Iz psihologije znamo da agresivnost prema drugima gotovo uvijek potiče iz frustracije ili doživljenog neuspjeha. Svađalački nastrojeni čovjek u sebi nosi problem koji ga čini agresivnim. Uvjet mira je, dakle, unutarnje pomirenje, što znači da zbog naših poteškoća ili neuspjeha ne okrivimo druge, već da za iste prihvatimo svoju odgovornost.

Svaki kršćanin je pozvan da bude čovjek mira, čovjek koji je pomiren s Bogom i samim sobom i zbog toga i prema drugima zrači ovaj mir. Budući da u srcu nosi evanđelje, a to se ne odnosi samo na prošlost već i na buduć­nost, kršćanin je čovjek nade koji je neprestano pripravan na Gospodinov povratak, a to je milost, dar Duha Svetoga koji boravi u nama.

Evanđeoski mir ukorijenjen je u Božjem planu. Osnovna poruka ot­kupljenja je, naime, da Bog ljubi čovjeka. Iz toga slijedi da mir nalazi svoj dom samo u srcu onoga koji je okrenut prema Bogu, a iz takvog srca se širi u koncentričnim krugovima sve dalje i dalje. To ne znači da će svatko prihvatiti od nas ponuđeni mir, neki će moguće to označiti i kao našu slabost, neće promijeniti onu temeljnu istinu da na dugi rok samo dobrota može pobijediti. Naš zadatak nije da na međunarodnom planu činimo čudesa, već samo to da u našoj neposrednoj blizini budemo širitelji mira. Za to smo dobili Duha Svetoga, imajmo povjerenje u njega i molimo za mir.

Župni listić br. 15. - 3. VAZMENA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DAR USKRSLOG ISUSA

Evanđelje:  Lk 24,35-48

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«

Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 3,13-15.17-19; 1 Iv 2,1-5a;


Prvo čitanje na treću nedjelju Uskrsa je dio iz Djela apostolskih u koje­mu čujemo strastven govor svetog Petra o Isusovom uskrsnuću. Apo­stol svoje slušatelje poziva na pokajanje. Ta logika odnosi se i na nas: ako je netko spoznao što je Bog za njega sve učinio, onda je prisiljen priznati da sve to nije zaslužio i zbog svoje nezahvalnosti zamolit će Boga za oproštenje. Ovaj svijet bi sigurno bio ljepši kada bi u ljudskim srcima bilo više zahvalnosti.

U drugom čitanju sveti Ivan nam tumači da za oproštenje grijeha mo­žemo zahvaliti Isusu Kristu. On je naš zagovornik kod Oca, dakle ne tre­bamo se bojati Božje kazne: pokajanje se ne hrani iz straha prokletih, već iz ljubavi otkupljenih.

Čitamo u evanđelju svetog Luke, kako se Isus nakon uskrsnuća prvi puta susreo s učenicima koji su još uvijek sjedili nepomični od straha. Isus se trudio osloboditi ih straha, dopušta im da ga dotiču, jede s njima, ohrabruje ih toplim riječima. Kada sve to kao da nije bilo dovoljno da ih oslobodi od zbunjenosti, Isus primjenjuje jednu novu metodu: »Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma.« Iznenada je nastupila neočekivana promjena u dušama učenika: prepoznali su Isusa i bez rezerve prihvatili su poslanje koje im je povjereno da budu svjedocima svega što su proži­vjeli. Ali o kakvim iskustvima, doživljajima je riječ? Zapazimo da se ovaj novi način gledanja odnosi na iskustva iz prošlosti, koja se sada iznenada pojavljuju u novom svjetlu: Isusov život, njegova osoba, muka, smrt i Uskrsnuće. Odjednom je apostolima sve postalo jasno, jer su pronašli onu nit koja sve povezuje u jednu cjelinu.

To je i naš život. Trebamo naučiti ponovno vrednovati svoju prošlost, iza našeg iskustva trebamo pronaći onu osnovnu nit koja će povezati u cjelinu našu »povijest života«. Kakva je moja »povijest života«? Možemo birati između tri mogućnosti:

Svoju prošlost možemo proklinjati kao teret na koji ne želimo ni pomisliti. Ova »prošlost« može biti ne samo neki događaj, npr. jedna tragedija koja je sahranila naše mladenačke snove, već i osoba, netko tko nas je uvrijedio i kome ne možemo oprostiti, netko tko nas je ponizio i ta rana još uvijek boli, ili izdaja od strane neke voljene osobe zbog čega nas duša još i dan boli. To je bio Judin slučaj: prokleo je sebe i svoju sudbinu te je njegov život završio u očajanju.

Prošlost možemo oplakivati kao propuštenu priliku koja nam se nikad više neće vratiti. Mnogo toga mogli smo učiniti, mnogo toga mogli smo naučiti, ali nismo. Slični osjećaji mogu nam se javiti poslije smrti jedne vo­ljene osobe, kada nas grize savjest zašto ju nismo više voljeli, zašto se ni­smo više brinuli o ostarjelim roditeljima dok su bili među nama, sada više ništa ne možemo učiniti, ništa se ne može ispraviti. Može se plakati nad proigranim vremenom, nad zakopanim talentom, nad neiskorištenom sposobnošću. To je bio Petrov slučaj: plakao je zbog svojeg kukavičluka koji ga je odveo dotle da je izdao svojega Učitelja, ali njegove suze zadobile su oprost.

Na prošlost možemo misliti i sa zahvalnošću, odnosno tako da u svojoj prošlosti otkrijemo čudesne znakove Božje ljubavi: koja nas je zaštitila od neke velike pogibelji, koja je upravljala našim životom tako da je sve za­vršilo u našu korist. To je bio slučaj Blažene Djevice Marije, koja je nakon anđeoskog pozdrava otpjevala najljepšu pjesmu svojeg srca: »Veliča duša moja Gospodina« i za nagradu dobila je Isusa.

Povijest našeg života je onaj sadržaj koji nas prati do groba, ali i dalje kada ćemo ga pred Božjim sudom sami trebati ispričati. Međutim, ovu povijest svog života trebamo započeti pisati već ovdje i sada. U času naše smrti izrečena zadnja riječ biti će samo kratki sažetak onoga što smo u tijeku našeg života do tada ispričali. S kakvim bismo se riječima željeli oprostiti od ovog života i pojaviti pred Božjim licem? Proklinjanjem, pokajanjem ili s riječima zahvale?

Vjera u uskrsnuće nas hrabri da prevrednujemo svoju prošlost, uvidimo kako nam je Bog bio dobar, pa često ponavljajmo: »Sve je dar«. Doista sve je Božji dar: život i zdravlje, mir i prijateljstvo, bračni drug dijete, roditelji i znanci. Ako smo sposobni da svaki svoj dan proživimo kao Božji dar, onda će nam naša prošlost pjevati o Božjoj ljubavi. To su uskrsno jutro shvatili učenici, to je ona uskrsna vjera koja je sposobna tada drukčijim očima vidjeti ovaj svijet.