Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Župni listić br. 14. - BIJELA NEDJELJA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

VJERODOSTOJNO SVJEDOČENJE

Evanđelje:  Iv 20,19-31

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6;


Prvo čitanje na drugu nedjelju Uskrsa je dio iz Djela apostolskih, koje daje trenutačnu sliku o životu vjernika u Jeruzalemu. Saznajemo da među njima nije bilo nikoga koji bi patio od nestašice jer su imućniji pomo­gli siromašnije. To je i nama poruka da smo odgovorni za one koji u bilo čemu oskudijevaju: u duhovnom ili materijalnom pogledu.

U drugom čitanju sveti Ivan povezuje ljubav prema Bogu s ljubavlju prema ljudima. Ta ljubav ne sastoji se u tome da se raznježimo, već se oči­tuje u ispunjenju Božjih zakona. Božji zakoni i danas su na snazi.

U evanđelju se pojavljuje apostol Toma. Već smo nekako navikli da kada čujemo ovaj evanđeoski opis odmah pomislimo na »nevjernog Tomu« i jasno ga osuđujemo zbog toga što nije htio povjerovati. Među­tim Tomino sumnjičavo ponašanje može se protumačiti i na drugi način. Ako umjesto Tome promotrimo ponašanje drugih učenika, onda nam se i Toma pojavljuje u drugom svjetlu.

Ovdje se zapravo susrećemo s prvim neuspjehom Apostola u njiho­vom vlastitom krugu. Toma im ne vjeruje, iako su oni vidjeli Isusa. Dakle govore o činjenicama. Toma im ne vjeruje. Možemo zamisliti koliko su se Apostoli iznenadili, vjerojatno su Tomi to malo i zamjerili. Tri su godine zajedno proveli u društvu s Isusom, dobro su se poznavali, nisu imali tajni jedni od drugih a unatoč tomu Toma im ne vjeruje. Zašto im Toma ne vjeruje?

Pozadinu Tomina nevjerovanja mogli bismo tražiti u njegovom karakteru. Možda je bio sumnjičav tip, možda je bio previše razočaran zbog razvoja događaja, moguće je i to da je bio malo zavidan drugima što nije bio prisutan na prvom susretu s Isusom. Mogli bismo nabrajati razloge, ali nekako osjećamo da pravi razlog njegove nevjernosti nije bilo to, već slabo svjedočenje ostalih Apostola. Uskrsnuo je Gospodin — rekli su Tomi tako jednostavno kao da mu govore o dobrom ulovu riba. Tvrde da je Isus živ, ali se ne događa ništa. Gotovo da čujemo kako iz Tome izbija prigovor: »Tvrdite da je Isus uskrsnuo, ali zašto onda i dalje sjedite ovdje drhteći od straha, zašto ne idete velikim svećenicima Ani i Kajfi, ili Herodu i Pilatu i njima priopćite ovu izvanrednu vijest? Zašto ne idete među narod i njima propovijedate o radosnoj vijesti? Isus je uskrsnuo, kažete vi, ali čega se onda bojite? Zašto se ta sjajna vijest ne očituje na vašem ponašanju i držanju? Govorite o najvećem događaju povijesti, ali istovremeno ovdje bespomoćno sjedite. Gospodo, kolege, vaše svjedočenje nije vjerodostojno vaše ponašanje nije u skladu s onim o čemu govorite. Ne vjerujem vam ne mogu vam vjerovati. Pokažite na djelu da govorite istinu.«

Tako nekako bismo mogli rekonstruirati pozadinu Tomine nevjernosti. Slika se naglo promijenila. Njegova nevjernost postaje razumljiva zbog slabog svjedočanstva ostalih.

Stanje, nažalost, ni danas nije drukčije. I mi se često žalimo da nam svijet ne vjeruje, optužujemo ljude da su nevjerni i ravnodušni, ali nemojmo kri­viti samo njih, moguće je da ni naše svjedočenje nije uvjerljivo.

Crkva ne samo da naviješta Evanđelje, već ga i živi. Zbog toga vjernici moraju biti prisutni u javnom životu, moraju računati da će ih se zbog nji­hove vjere i izrugati ili da će zbog toga biti diskriminirani. Sve je to doživio i Isus u svom ovozemaljskom životu.

Apostoli su kasnije, kada su primili Duha Svetoga, smjelo naviještali da je Isus uskrsnuo. Tada su već svojim životom svjedočili o onome o čemu su propovijedali. Dopustimo da i nas prožme radost vjere u Isusovo uskrsnuće koju onda možemo smjelo prenositi i drugima.

Župni listić br. 13. - USKRS - godina B

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

LJUBAV KOJA ČITA ZNAKOVE

Evanđelje:  Iv 20,1-9

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4;


Nakon izvješća ženâ da u grobu nema Isusova tijela, Ivan i Petar trče na grob. Čitamo kako Petar i Ivan zajedno trče prema praznom gro­bu, obojica gledaju istu scenu, ali ne vide istu stvar. Petar gleda prazan grob, Ivan vidi uskrslog Isusa. Ovo je jedna od osnovnih karakteristika sv. Ivana, ne samo na dan uskrsnuća, nego i na dan Božića. On je taj Evanđe­list koji u novorođenom Djetetu prepoznaje Vječnu Riječ, jedinorođenog Sina Božjega. On će biti taj, koji će u dubokoj starosti, u progonstvu na otoku Patmosu, gledati zvjezdano nebo i vidjeti Novi Jeruzalem, on je taj, koji će nakon uskrsnuća za vrijeme ribarenja na Tiberijadskom jezeru gle­dati zajedno s drugima stranca kako im maše s obale i prvi vidjeti da je taj stranac Isus. Ivan je čovjek koji gleda zemaljske stvari i vidi vječne istine.

To je poruka za nas i za našu vjeru. Nažalost, često samo gledamo stvari, ali ne vidimo njihovo značenje, ne trudimo se odgonetnuti njihovu poruku. Radi se o očima vjere koje su sposobne vidjeti i nevidljive stvari. Danas nam je potrebno upravo takvo gledanje, jer ono što na prvi pogled vidimo ne nudi mnogo dobroga i utješnoga. Gledamo ratove, razaranja, ljudsku bijedu i srce nam krvari zbog toga. Možda se pitamo: gdje je Bog u ovom tragičnom razdoblju ljudske povijesti? On je tu, usred te povijesti. Ako gledamo očima vjere, onda ćemo vidjeti i mnoge male znakove nje­gove prisutnosti: to su toliki dobrovoljci koji izlažu svoje živote da bi po­mogli stradalnicima, npr. liječnici bez granice, dobrovoljci crvenog križa, toliki svećenici, redovnici i redovnice, ali i laici koji idu u siromašne zemlje pomoći tamošnjim ljudima.

Također u vlastitom životu moramo znati tako gledati da vidimo i one stvari koje običnim očima nisu vidljive. Promotrimo neke stvarnosti u koje tako teško vjerujemo, premda smo već mnogo godina proveli s Isusom.

Teško nam je vjerovati da nas je on pozvao. Možda čak i nije u tome poteškoća da smo mi pozvani, iako se katkad pitamo kako je mogao pozvati druge s kojima dijelimo isto zvanje? Pa zar nije mogao imati pametnijih kriterija, odabrati ljude s kojima ćemo lakše živjeti zajedno, s kojima ćemo moći surađivati, zajedno se oduševljavati za neki posao? Umjesto toga kao da nam se Gospodin želio narugati kad nam je slagao redovničke zajednice, kao da nas je složio s brda s dola, bez nekog plana i bez nekog jasnog kriterija.

Teško nam je vjerovati da je Crkva sveta. Zatrovali su nas novinari svojim nemilosrdnim kamerama koje pokazuju samo ono što je loše: sablazni i otpade sa strane Bogu posvećenih osoba, proteste i istupe iz Crkve sa strane laika, ovih nam dana neprestano pokazuju oronulog starca kao da se ponavlja scena Velikog Petka: »Evo čovjeka», »Evo vam vašeg Pape, to je slika vaše Crkve i vjere: ostaci srednjega vijeka.«

Teško nam je vjerovati da ovim svijetom vlada dobro. Gdjegod se mi okrenu­li, čini nam se da prevladava ekonomski interes, sebičnost, i zakon jačega. Svijet je uronjen u cinizam, u izrugivanje svih vrijednosti i morala - do­voljno je sjetiti se genetske manipulacije i stvaranja embrija u epruvetama ne samo za zdravstvene, nego i kozmetičke svrhe. Teško nam je vjerovati da je Bog ipak negdje prisutan u ovom svijetu, svakako ta se prisutnost kao ne vidi, kao da nema učinka.

Ipak, Ivanu je bilo dovoljno vidjeti da povjeruje. A što je vidio? Vidio je jedan prazan grob. Zar je bilo dovoljno vidjeti jedan prazan grob da se sve promijeni u njegovu životu? Sigurno ne. Nemojmo zaboraviti da je Ivan ostao blizu Isusu i u najtežim momentima muke i smrti. Pamet ne pomaže, ali srce i ljubav otvara oči i čini ustrajnima. Bila je intuicija ljubavi, ona koja je omogućila Ivanu da vidi i da povjeruje prije svih ostalih. Uskrsna radost sazrijeva na tlu vjerne ljubavi.

Vjerna ljubav je, dakle, ona čaroban riječ koju moramo nanovo otkriti i produbiti i ovog Uskrsa. A od nas se traži ustrajna ljubav upravo u gore spomenutim trima područjima: u našem zvanju, u našoj odanosti Crkvi i u našem povjerenju u Božju prisutnost.

Uskrs znači u prvom redu Isusovo uskrsnuće od mrtvih, ali uočimo dobro da su i apostoli, svaki na svoj način, uskrsnuli od njihove sljepoće, od njihove nevjere, od njihove malodušnosti i izgubljenosti. Zagledajmo se danas i mi sa svetim Ivanom u prazan grob kako bismo mogli ugledati i one stvari za koje možda nemamo vremena, oči ili dovoljno ljubavi da vidimo tokom godine. Zapjevajmo onda radosno i mi svoju Aleluju, pjesmu radosnicu i pobjednicu kako bismo mogli krenuti u nove pothvate novim oduševljenjem i s novom ljubavlju.

Župni listić br. 8. - 2. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NA KRAJU SVAKOG PUTA ČEKA NAS BOG

Evanđelje:  Mk 9,2-10

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 22,1-2.93.10-13.15-18; Rim 8,31b-34;


Za prvo čitanje za drugu korizmenu nedjelju uzet je dramatičan opis iz Knjige Postanka o vjeri i spremnosti Abrahamovoj da žrtvuje svog jedinog sina. Bog to nije dopustio, njemu ne trebaju žrtve, već čovjekovo predano srce, i to je u Abrahamu postojalo. Bog i od nas traži čisto srce i potpunu poslušnost. Bog nikada od nas ne želi ništa oduzeti, On uvijek želi samo dati.

U drugom čitanju u Poslanici Rimljanima sveti Pavao strastvenim rije­čima opisuje Božju ljubav prema nama, koja se očitovala u tome da ni svog Sina nije poštedio, već ga je za sve nas žrtvovao. Prisjećanje je to Abrahamova slučaja čijeg je sina Bog poštedio. Zaključak svetog Pavla odnosi se i na nas, samo se usudimo to u jednini izreći, to jest primijeniti na sebe: »Kako ne bi darovao nama — meni — s njim zajedno sve?«

U evanđelju sveti Marko opisuje povijest Isusovog preobraženja. Isti­na, s njim nisu bili svi učenici, samo tri izabrana svjedoka, Petar, Jakov i Ivan, ali i mi možemo biti prisutni. Može se iz ovog događaja iščitati mnogo lijepih poruka, ali najčešće smo obično zapažali dvije stvari. To da je Isus objavio svoju božansku narav i da je po svom preobraženju htio pripremiti svoje učenike na dane patnje.

Ima, međutim, ovaj događaj i treću poruku koju ćemo moći bolje razu­mjeti onda ako ga budemo čitali u svjetlu prvog čitanja. U prvom čitanju, isto kao i u evanđelju, čitamo da se trebalo popeti na visoku goru: tamo je Abraham sa svojim sinom krenuo na goru koja je ležala na zemlji Moriji da ga žrtvuje; ovdje Isus ide na goru zvanu Tabor s tri izabrana učenika. Koliko god utješno djeluje lijepi evanđeoski odlomak koji prikazuje Isuso­vo preobraženje, prvo čitanje prekriva tamnim oblakom našu dušu kada čujemo da je Abraham bio spreman žrtvovati Bogu svoje jedino dijete. Kakav je to Bog koji očekuje takvu žrtvu od čovjeka, ili igra takvu okrutnu igru s čovjekom kao s Abrahamom? Sada već lako zaključujemo da Bog to nije htio, već je Abraham zamišljao da Bog od njega očekuje ljudsku žrtvu, ali tada još to Abraham nije znao, on je s konačnom odlukom u svom srcu i s beskonačnom tugom u duši išao na goru da tamo ostavi svaku nadu, da žrtvuje sav smisao svog života i najljepši san svoje budućnosti: jedino dijete, sreću svojih starih dana. Abraham nije znao što ga čeka tamo gore na gori Morija. Vjerovao je da će tamo biti kraj svemu. Njegovo iznenađenje bilo je, međutim, beskrajno, kada ga je tamo gore na gori očekivao dobrostivi Bog koji ga beskrajno voli kao i njegovog sina Izaka. Abraham je otkrio da je Bog njegov Bog, i njegovo srce se skoro raspuklo od sreće.

Slična je situacija i u evanđeoskoj sceni. Isus je pozvao apostole da pođu s njim na goru zvanu Tabor. Apostoli još nisu bili sasvim načistu tko je zapravo Isus? Ali su se pouzdali u njega i išli su za njim gore na brdo. Nisu znali što ih tamo čeka, a na brdu čekao ih je Bog koji im je objavio Isusovo božanstvo. Srce im je skoro puklo od sreće.

Promislimo da u svakom životu postoji jedno brdo zvano Morija i jed­no brdo zvano Tabor. U svačijem životu nastupi trenutak — moguće smo ga već proživjeli, ali moguće da ćemo ga tek u budućnosti doživjeti, ali sigurno će nastupiti, — kada se u patnji, samoći i u duhovnoj tami i mi osjetimo u tako bezizglednom položaju kao Abraham tamo na brdu Mo­rija. To su takva stanja iz kojih ne vidimo izlaz, kojima nismo u stanju dokučiti smisao, u kojima krvari naše srce, jer osjećamo da više nemamo nade. Abrahamov primjer, međutim, uči nas da i na kraju najbezizglednijih stanja ili putova čeka nas dobrostivi Bog koji je uvijek voljan i sposoban dati nam novu nadu i novi život.

Također, u svakom životu postoji jedan trenutak kada s tri izabrana apostola doživljavamo radost s brda Tabora, odnosno kada Božju dobro­stivu ruku osjećamo toliko  blizu, da se i naše srce rasplamsa, i možda počinjemo mucati, poput Petra, kojemu u svojoj sreći i zadovoljstvu nije palo na pamet ništa drugo, već da izrađuje šatore. U takvim trenutcima međutim trebamo pomisliti da nas Bog moguće na taj način priprema za dane iskušenja i patnji.

Opću poruku nedjeljnih čitanja mogli bismo sažeti na slijedeći način: kamo god da nas vode naši putovi, na kraju svakog puta čeka nas dobrostivi Bog: onaj Bog koji je stao na stranu čovjeka koji ni svog Sina poštedio, već ga je kao zalog ljubavi prema nama žrtvovao za nas, koji je dakle spreman darovati i sve ostalo.

Župni listić br. 12. - CVJETNICA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS I NJEGOVI UČENICI U DOGAĐAJIMA VELIKOG TJEDNA

Prvo čitanje:  Iz 50,4-7

 

Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.

 

Čitanje knjige proroka Izaije

Gospodin Bog dade mi jezik vješt

da znam riječju krijepiti umorne.

Svako jutro on mi uho budi

da ga slušam kao učenici.

Gospodin Bog uho mi otvori:

ja se ne protivih niti uzmicah.

Leđa podmetnuh onima što me udarahu,

a obraze onima što mi bradu čupahu,

i lica svojeg ne zaklonih

od pogrda ni od pljuvanja.

Gospodin Bog mi pomaže,

zato se neću smesti.

Zato učinih svoj obraz ko kremen

i znam da se neću postidjeti.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Fil 2,6-11; Mk 14,1-15. 47)


Prvo čitanje na Cvjetnu nedjelju odlomak je iz knjige proroka Izaije u kojemu drama Božjeg izaslanika dolazi do izražaja. Ljudi ne prihva­ćaju njegovo svjedočanstvo, štoviše, zlostavljaju ga. Ali izaslanik se ne po­vlači jer zna da će mu Gospodin pomoći. Ohrabrujuća poruka ovog čitanja jest: što god da Bog zatraži od nas, dat će nam za to i potrebnu snagu.

U drugom čitanju sveti Pavao nam prikazuje Kristov primjer koji sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši sličan ljudima. Otac ga je zbog toga uzvisio. I temelj naše slave jest ljubav Oca prema nama.

Sveti Marko u evanđelju izvješćuje o četiri različita događaja. Prvo nam priopćuje vijest da su veliki svećenici i pismoznanci odlučili o Isu­sovoj smrti. Zatim nam opisuje događaje na večeri u Betaniji. Kao treće, spominje Judinu namjeru o izdaji. Četvrto, govori o detaljima pripreme Posljednje večere.

Ova četiri događaja povezuje paralelna prisutnost zloće i dobrote, mr­žnje i ljubavi, sebičnosti i nesebičnosti. Veliki svećenici već su odlučili da će Isusa ubiti. Još nije suđen, ali su ga već osudili. Isus je za to vrijeme miran. Za vrijeme večere u Betaniji pokazuje se uskogrudnost nekolicine uče­nika kojima smeta velikodušnost žene. I dok se Juda s velikim svećenicima već cjenka oko toga koliko vrijedi njegov izdajnički čin, dotle Isus smireno određuje pojedinosti pripreme posljednje večere, u tijeku kojega će dati dokaz svoje ljubavi prema svojima po ustanovljenju presvete euharistije.

Suprotnost tame i svjetla prožimaju se, dakle, u evanđelju na Cvjetnu nedjelju. Evanđelist međutim ne daje teorijsku teologiju, već ove sile prikazuje kroz konkretna ljudska ponašanja. Analizirajmo ponašanje nekolicine protagonista, i pokušajmo se prepoznati u njima.

Veliki svećenici i pismoznanci već su odlučili: Isus mora umrijeti. To su ljudi kojima je jako važan vanjski izgled. Neka se Isusovo uhićenje ne izvrši za blagdan, da se među narodom ne bi izazvao nemir. To je vrhunac zloće: u tajnosti isplanirati nedjelo, a zatim se prikazati kao heroj. Ako smo iskreni, onda se u ovom odbojnom ponašanju možemo prepoznati u svakoj prilici kada smo nekome potajno poželjeli zlo.

Junakinja večere u Betaniji je neimenovana žena koja je svoju bezgraničnu ljubav znala izraziti jedino kroz rasipanje skupog nardovog ulja. Dobro je uočiti da ženu ne smeta ni strogi i osuđujući pogled domaćina ni gunđanje učenika. Žena zna što čini i u tome ju nitko nije u stanju zaustaviti. To je logika ljubavi, tj. ne kalkulira, već daje sve što ima. Možemo upitati, jesmo li već imali trenutaka kada smo poput ove žene bili spremni jednoj voljenoj osobi dati sve što imamo?

Idući lik je Juda. U čitanjima Velikog tjedna suviše često se susrećemo s Judom, najradije bismo ga odstranili iz evanđelja, ali ne možemo, jer svi u sebi nosimo Judu. Nema onog grijeha kojeg čovjek ne bi bio sposoban počiniti. Juda je dvoličan čovjek s dvostrukim životom. Njegov nutarnji svijet je nepristupačan. Mnoge stvari tajio je čak i od svojih drugova. Una­toč povjerenju koje su imali prema njemu jer on je vodio blagajnu ove male zajednice, Juda ih je u tajnosti potkradao. I na posljednjoj večeri u sebi je nosio tamne misli, ali svoje osjećaje nije pokazivao, već je tiho sjedio među drugima, štoviše, vjerojatno sasvim blizu Isusu koji mu se mogao tiho obratiti bez da su to drugi čuli.

Juda je već bio kod velikih svećenika da se nagodi glede Isusovog uhi­ćenja. Svoj unutarnji nemir pokušava prikriti, a to čini toliko uspješno da nitko ne sluti što se u njegovoj duši odigrava. Je li mu zadrhtala barem ruka kada mu je Isus pružio zalogaj? Judina tragedija je bila u tome što nije slušao uznemirujući govor svoje savjesti, već je to nastojao prigušiti svim sredstvima.

Ako smo pošteni prema sebi, onda u sebi prepoznajemo dvoličnost Judinu. Možemo se zapitati: »Što ima u meni, što pod svaku cijenu želim zatajiti pred drugima, zbog čega bih se, ako bi se doznalo, veoma sramio?« Zamolimo od Gospodina milost poštenja.

Isusov mir. Isus smireno stoji među svojim apostolima, daje upute okuplja svoje apostole i priprema ih na dar ljubavi, na Euharistiju. Iako mu je već sve poznato: zna tko je onaj koji će ga izdati, zna da će ga Petar uskoro zatajiti, zna da će se drugi zbog straha razbježati, zna da ga čeka križ, ipak, smireno stoji među svojim učenicima kao čvrsta stijena.

To je naš Isus, takav je on i danas. Usred sve tragedije današnjeg svijeta, stoji tu među nama smiren kao stijena i nudi nam milost oprosta u svetoj ispovijedi, zalog svoje prisutnosti u svetoj pričesti. Molimo za milost, da uvijek na taj način možemo misliti na našeg Isusa, i da se možemo uhvatiti za njegove ispružene ruke kada nam se učini da nas snage tmine i zloće hoće ugušiti.

Župni listić br. 7. - 1. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOGATA PORUKA SIROMAŠNE PUSTINJE

Evanđelje:  Mk 1,12-15

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 9,8-15; 1 Pt 3,18-22;


U evanđelju sveti Marko kratko i jezgrovito daje izvješće o tome kako je Isus otišao u pustinju. Kako bismo mogli produbiti poruku ovog evan­đeoskog događaja, promotrimo tko su protagonisti, glavni akteri ove epi­zode.

Prvi protagonist ovog evanđeoskog događaja je Duh Sveti. Saznajemo da je Duh potaknuo Isusa da se povuče u pustinju. Možemo se pitati zašto je to učinio Duh Sveti? Poznajemo ga drukčijeg: kao Duha ljubavi i blago­sti. Ali promotrimo glagol što ga upotrebljava sveti Marko: Duh ga natjera. Ne kaže se da je Duh prisilio Isusa, nego ga je natjerao, što znači da se Isus iznutra osjećao potaknut da to učini. Isus je uvijek bio pažljiv na unutarnje poticaje Duha. Duh Sveti i nas stalno potiče na dobro. Može se dogoditi da ovi poticaji na prvi pogled ne čine nam se privlačnima, ali moramo vjerovati da Duh Sveti bolje zna od nas što je za naše dobro, pa slobodno slijedimo nutarnja nadahnuća.

Drugi protagonist ovog evanđeoskog događaja je Isus. Možemo se opet pitati zašto je Isus izašao u pustinju? U pustinju se ne ide na izlet, nego samo onda ako je čovjek na to prisiljen iz bilo kojeg razloga. Pustinja je puna opasnosti i napasti, u čovjeku su potisnute osnovne želje i nema nikoga s kim bi mogao podijeliti svoje strahove. Isus se je morao sam suočiti s napastima i svim poteškoćama u pustinjskoj samoći. I u našem životu ima događaja i stvarnosti koje moramo sami nositi. U takvim situacijama nam je nužna pomoć i snaga Duha Svetoga.

Stvarni protagonist ovog evanđeoskog događaja je zapravo pustinja. Pustinja je biblijski pojam. Izabrani narod je u pustinji lutao četrdeset godina, sveti Ivan Krstitelj se u pustinji spremao za svoje poslanje. I Isus je  izišao u pustinju pripremiti se za svoje mesijansko poslanje. Poslušajmo što nam sve poručuje pustinja.

Pustinja nas uči mudrosti. Pustinja na prvi pogled izgleda siromašna ali skriva veliko bogatstvo, npr. ona nas daruje mudrošću: pomaže nam da otkrijemo uistinu vrijedne stvari. U gradu mislimo na banku, na izdatke i na automobil; u pustinji mislimo na život pa i nehotice izbijaju na površinu uistinu važna pitanja, npr. zašto živimo i kamo idemo?

Pustinja nam pomaže da otkrijemo svoja sjećanja. U svagdanjem životu se povjeravamo svom džepnom kalendaru gdje piše što sve moramo učiniti koga nazvati, tko ima imendan ili rođendan; u pustinji mislimo na to što moramo biti i postati jer se sjećamo svojih prošlih promašaja i lutanja.

Pustinja nas vraća u sadašnjost. U gradu mislimo ili na prošlost ili na budućnost, ali u pustinji postoji samo sadašnji trenutak i njega treba živjeti u punini. U pustinji se ne može neodgovorno ponašati; čovjek ili živi ili umire.

Pustinja nas uči bolje orijentirati se. U gradu se ravnamo po zgradama i natpisima; u pustinji se orijentiramo po suncu, mjesecu i zvijezdama. U gradu gledamo dolje prema tlu, pred noge da se ne spotaknemo; u pustinji gledamo gore, prema nebu.

Pustinja nas uči kreativnosti. U gradu idemo tamo kamo idu i ostali, u školu, na radno mjesto i slijedimo izgrađene putove i ulice. U pustinji nema ulica, moramo sami izgaziti putove. Znamo samo kamo želimo doći, ali ne znamo kojim putem treba ići, moramo ga sami odrediti i razgaziti.

Pustinja nam pomaže da otkrijemo ljepotu jednostavnih stvari. U gradu naj­češće se divimo skupim stvarima, luksuznoj robi; u pustinji najdragocjenije su najjednostavnije stvari kao komad kruha, gutljaj vode, malo sjene. Jesmo li se ikad pitali koliko košta sjena? U gradu ne mislimo na sjenu, ali u pustinji naći malo sjene predivno je iskustvo.

Pustinja nas uči biti pažljivima. U gradu buka i galama oglušuju nas, u pustinji postajemo osjetljivi i na tihe zvukove, čujemo pjev vjetra pa čak kucanje vlastitog srca.

Pustinja nas uči prepoznati vlastite slabosti i granice. U gradu mislimo da smo svemogući jer nam uvijek netko može pomoći ako upadnemo u kakvu nevolju; u pustinji otkrivamo da ako nema vode, nemoćni smo i umrijet ćemo od žeđi. U u pustinji čovjek otkriva još nešto: važnost druge osobe. Imamo potrebu za drugima. Otkrivamo čovjeka bez maske i titula, u njegovoj jednostavnosti kao brata i suputnika. Ali iznad svega otkrivamo Drugoga. Boga i povjeravamo sebe njegovoj providnosnoj ljubavi.

 

Župni listić br. 11. - 5. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSA TRAŽITI UVIJEK I SVAGDA

Evanđelje:  Iv 12,20-33

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«

Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«

To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jer 31,31-34, Heb 5,7-9;


U petoj nedjelji Korizme prvo čitanje uzeto je iz knjige proroka Jeremije koji narodu u ime Boga obećava novi savez, koji će biti uklesan u ljudska srca, a ne na kamenu ploču. Bog je i s nama sklopio savez u krštenju, znači mi smo njegovi.

Drugo čitanje je sažeti odlomak, uzet je iz Poslanice Židovima, iz kojeg saznajemo da se novi savez između Boga i čovjeka ostvario u Isusu Kristu.

Evanđelje pete nedjelje Korizme započinje značajnim događajem: po­gani traže Isusa i žele se s njim susresti. Ovaj događaj je značajan, s jedne strane zbog toga što stavlja na kušnju samosvijest Židova koji bi željeli Isusa kao Božjeg poslanika smatrati samo svojim, ali je značajan i zbog vremena: naime, u zraku je već predosjećaj velike tragedije. Vođe naroda već su donijeli presudu, prema kojemu Isusa, tog nezgodnog čovjeka koji propovijeda ljubav prema neprijatelju, uči opraštanju i poniznosti, treba »isključiti iz prometa«. Njima takav Spasitelj ne treba, ne žele da i dalje »zavodi« priprosti narod. Dakle tada, ljudski gledano, ovi pogani stižu u najnezgodnije moguće vrijeme. Vjerojatno su nešto već čuli o Isusu, o njegovim čudesima, o njegovoj dobroti, o njegovom učenju po kojemu Bog svakog čovjeka ljubi podjednako. Čuli su kako je naučavao da nisu samo Židovi djeca Božja, već i pogani, da Bog poziva ne samo pravednike, već i  grešnike. Oni su se u ovoj radosnoj vijesti prepoznali, došli su da pred Isusove noge polože svoje brige i nadanja, da se pokaju i da mu se po­klone. Nažalost, iz opisa ne saznajemo je li ih Isus primio, ali mirne duše Možemo zaključiti da jest jer je on sam rekao da neće odbiti nikoga od onih koji ga budu tražili.

Zadržimo se trenutak kod poruke ovog evanđeoskog prizora: pogani traže Isusa. Jedan od temeljnih motiva evanđelja po sv. Ivanu je nakana navesti čitatelje na spoznaju da je Isus Spasitelj. S takve točke gledišta još  više se ističe dramatičan karakter ove scene. Dva tipa ljudi traže ovdje Isusa: dobronamjerni pogani, koji su negdje u tuđini, vjerojatno od putujućih trgovaca čuli o Isusu. Odlučili su potražiti ga, ne vodeći računa o naporima, jer njihovo srce je o važnosti ovog susreta naslućivalo više nego je njihov um bio u stanju shvatiti. Oni slijede zakon koji je upisan u njihovoj nutrini, a o kojemu prorok Jeremija govori u prvom čitanju. Drugi tip ljudi koji traži Isusa su farizeji i veliki svećenici koji ga ne traže s dobrom, već sa zlom namjerom. Žele mu podmetnuti zamku, uhvatiti ga u riječi, na djelu, kako bi ga mogli osuditi.

U ova dva tipa ljudi možemo prepoznati cijelu povijest od Isusa sve do naših dana. Uvijek su postojala ova dva tipa ljudi: oni koji su s dobrom namjerom tražili Isusa jer im je srce žudilo za spasenjem i oni koji su ga smatrali teretom odnosno opasnošću. Za takav primjer ne moramo posezati u daleku prošlost, dovoljno je spomenuti mržnju komunističkih diktatura prema Crkvi. Ali nemojmo misliti samo na druge; ova scena iz evanđelja tiče se nas, ovdje i sada. Svi se pomalo možemo prepoznati u obje kate­gorije. Ponekad možda i mi doživljavamo Krista ili učenje njegove Crkve nezgodnim. Neka nam u tim trenucima bude upozorenje ono što u Posla­nici Židovima možemo pročitati: »Sa završetkom njegovog djela osigu­rao je vječno blaženstvo onima, koji su mu poslušni, jer je Bog za velikog svećenika njega postavio. Nemamo drugog Spasitelja, doli Isusa. Drugog puta do spasenja nema, osim poslušnosti prema njemu.«

Nažalost, mnogo današnjih ljudi nerado čuje riječ »poslušnost« jer kao da naznačuje maloljetnost. Nasuprot tome, poslušnost je vrlina veli­kih duša: potrebna je hrabrost da svoj život povjerimo Bogu i onda kada ne vidimo razloge pojedinih njegovih odluka. Stoga je potrebno spadati među one koji poput pogana iz današnjeg evanđelja s dobrom namjerom traže Isusa u najrazličitijim životnim situacijama. Tražimo ga neprestano, u zdravlju i blagostanju, u sreći i miru, da bismo ga pronašli i u bolesti i neimaštini, u patnji i bespomoćnosti, jer jedino on je u stanju dati odgovor na najvažnija pitanja života, kao što to čini i danas kroz crkveno učiteljstvo. Ni principi koje nam daje crkveno učiteljstvo nisu uvijek razumljivi, nisu uvijek ugodna načela, ali ako je čovjek poslušan i s dobrohotnim srcem pazi na istine koja se u njima skrivaju, ako posvuda Isusa traži, onda će doživjeti veliko iznenađenje: spoznat će da je Isus doista uvijek i svuda prisutan i da sve čini nama na korist.

Župni listić br: 6. - 6. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJE MOGUĆNOSTI SU NEIZMJERNE

Evanđelje:  Mk 1,40-45

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Lev 13,1-2.45-46; 1 Kor 10,31-11,1; 


Za šestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Levitskog zakonika koji nam predočuje ljudsku tragediju gubavca kojega je društvo is­ključilo iz ljudske zajednice, kao nečistog. Danas je guba već izlječiva, ne postoje kolonije za gubavce gdje ljude izoliraju, ali postoje drugi izdvojeni iz društva.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče vjernike iz Korinta da čine sve na veću slavu Božju. Lijepa je apostolova misao da čak i jedenje i pijenje spada u našu vjeru. Bilo bi dobro češće promisliti o tome da je sve Božji dar. Blagoslov pri jelu nije samo pobožan običaj, već je to duboki ljudski zahtjev da Bogu izrazimo zahvalnost za hranu.

Nije lako govoriti o nedjeljnom evanđelju. Saznajemo da je jedan ne­sretni gubavac došao Isusu da ga izliječi. Što mi ovdje u Europi znamo o gubi? Ono što znamo su spoznaje uzete iz knjiga, vjerojatno nitko od nas nije se još u životu sreo s gubavcem. Ipak, ovaj evanđeoski događaj ima važnu poruku za nas. Tri okolnosti daju tome osnovu: molba gubavca, ponašanje gubavca i Isusova reakcija.

Molba gubavca»Ako hoćeš, možeš me očistiti« — obratio se bolesnik Isusu. Da li bi ta, na uvjetan način formulirana molba, bila izraz nepovje­renja. Sasvim sigurno ne jer onda Isus ne bi učinio čudo. Isus je činio čudo samo tamo gdje je nalazio vjeru. U riječima bolesnika prepoznajemo Isusovu molitvu u getsemanskom vrtu: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene!« (Lk 22,42). Ovdje se dakle susrećemo s primjerom vjerodostojne molitve. Svaka naša molitva trebala bi započinjati: »Oče, ako hoćeš...« Nitko ne želi našu korist više nego Bog. Mirno mu se možemo povjeriti.  

Ponašanje gubavcaIsus je strogo naredio gubavcu da nikome ne kazuje da je  izliječen, on je, međutim, odmah glasno razglasio događaj. Zašto ovaj čovjek nije poslušao Isusa? Prva misao bit će nam da je to učinio u velikoj radosti. Radost ne možemo prigušiti u sebi, mora se podijeliti s drugima. Moguće je, međutim, i to da je ovaj gubavac došao u grad potajno jer su gubavci bili prognani iz područja gdje su boravili ljudi. Moguće da ga je netko ipak prepoznao, i bacajući na njega kamenje, htio ga otjerati Tada je vjerojatno počeo vikati da on više nije gubav, ozdravio je. Vjerojatno je više puta trebao ponavljati kako se dogodilo njegovo ozdravljenje Sigurno je ispričao da se Isus nije uplašio njegova bolesna tijela, već je ispružio ruku i dodirnuo ga.

Ovaj bivši gubavac nas uči da sa svakom svojom nevoljom možemo s povjerenjem približiti Bogu: ne boji se on ni naše gubave duše, ali nas uči i to da se ne uplašimo ako ljudi ne vjeruju našim riječima. Ovo je tema koja se često vraća u evanđelju: slijepcu izliječenom kod ribnjaka Siloa farizeji nisu htjeli vjerovati da je bio slijep, već su ga čak izbacili i iz sinagoge U Djelima apostolskim pak čitamo da je oduzeti kojeg je Petar ozdravio uza­lud ponavljao da je doista on taj oduzeti prosjak, nisu mu htjeli vjerovati 

Isusova reakcijaIsus se nije naljutio zbog nepromišljenog ponašanja gubavca, nije za njim slao prijeteće poruke. Primio je k znanju nastalu si­tuaciju i promijenio je taktiku, nije ušao u grad, već se povukao na mirnija mjesta. I to je na koncu bilo dobro i njemu, a i onim ljudima, koji su se oda­svuda slijevali k njemu, kako je napomenuo sveti Marko. Iz toga možemo iščitati poruku da su Božje mogućnosti beskonačne, neće ga lako zbuniti naša nespretnost. Uvijek pronalazi neki alternativni put kojim bi nas vo­dio dalje. Mogli bismo to izreći i na sljedeći način: na koju god mi stranu krenuli, Bog će nas otpratiti i na novom putu, i na neki način će nas izvesti na čistac. To vrijedi i za današnji svijet koji kao da je zalutao. Naša nam vjera kaže da Bog nije izgubio iz svog vidokruga čovjeka. Kada pomislimo na Boga, onda to trebamo učiniti uvijek s tri atributa: naš Bog je jako mu­dar, naš Bog je jako dobar i naš Bog nas jako ljubi.

Župni listić br. 10. - 4. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS I NIKODEM

Evanđelje: Iv 3,14-21

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23; Ef 2,4-10;


Prvo čitanje četvrte nedjelje Korizme uzeto je iz Druge Knjige Ljetopi­sa gdje sveti pisac prikazuje jadno stanje u kojem se nalazi zemlja i narod. Ova je situacija posljedica nevjere naroda koji su se rugali Božjim glasnicima, prezirući tako njegovu riječ. Ipak Bog nije napustio svoj narod U kasnijim recima saznajemo da je Bog slao znakove svoje vjernosti preko kaldejskog kralja Kira koji će nanovo sagraditi porušeni hram. Bog i danas šalje svoje poruke preko novovjekovnih glasnika i proroka koji vjerno iz­vršavaju Božje poslanje među ljudima. Dobro je znati da su Božje poruke uvijek ohrabrujuće u obećavaju novu budućnost.

U drugom čitanju sveti Pavao tumači vjernicima u Efezu koji je osnov­ni sadržaj kršćanskog poziva: svijest da smo milošću spašeni. Kršćanin vjernik, dakle, nije Božji dobrovoljac, nego odabrani i pozvani svjedok. Naša vjera je blago koje nam je povjereno i mi smo odgovorni za to blago pred Bogom, pred ljudima i pred sobom.

U evanđelju sveti Ivan nam pripovijeda o noćnoj pustolovini Nikodema koji je potražio Isusa pod koprenom noćne tame. Ovo evanđeosko izvješće sadrži duboku teologiju, kao što to Ivan obično čini, kad prikazuje neki dio Isusove nauke. Ovdje se govori o beskrajnoj Božjoj ljubavi koji je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje. Ovaj evanđeoski događaj sadrži i druge, vrlo važne poruke. Korisno je zaustaviti se malo podrobnije na nekim detaljima razgovora između Nikodema i Isusa.

Uočimo ponajprije da je inicijativa za susret s Isusom došla od Nikodema. Došao je k Isusu noću. Da smo bili u blizini vjerojatno bismo mu rekli uz pritajeni ukor da je mogao naći prikladnije vrijeme za susret s Isusom koji je po svoj prilici bio umoran od napornog dana i imao potrebu za od­morom, mirom i snom. No, Isus nije odbio Nikodema, primio ga je usred noći. Zanimljiv je detalj da Nikodem oslovljava Isusa u množini: »Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim«. Šteta što ne znamo tko su ti ostali u čije ime je Nikodem govorio, iza kojih mišljenja se sakrio. Zašto se nije usudio izjasniti u prvom licu, osobno: »Rabbi, ja znam, da si ti od Boga došao...« - Kadkad je možda to i naša situacija. Lakše je živjeti skrivajući se iza mišljenja mnoštva, većine, nego se izložiti i preuzeti rizik da budemo ismijani zbog našeg vjerovanja i uvjerenja. Mučenici su uvijek govorili u vlastito ime i bili spremni ići u smrt za svoje uvjerenje. Nikodem nije bio spreman izložiti se, došao je k Isusu noću.

Iz nastavka saznajemo da je Isus odgovorio na jedno pitanje koje Ni­kodem nije još ni postavio. Isus mu je govorio o preporođenju, o rođenju odozgo. Ovaj Isusov odgovor sadrži jedva skrivenu kritiku. Kao da je rekao Nikodemu: »Tvoje riječi nemaju mnogo vrijednosti, nemaju pokriće. Ti si ostao onaj isti čovjek koji si bio prije nego što si došao ovamo: dolaziš potajice, govoriš u ime drugih. Kažeš da znaš da sam od Boga poslani učitelj, a ipak ne ideš za mnom.« — Katkad je to i naša situacija, kad se s našim molitvama i molbama obraćamo Bogu. Vjerojatno bi Isus i nas uko­rio da se ne pretvaramo kad obećavamo Bogu sve i svašta, samo da nas usliši. To je slučaj kad se pozivamo na to da smo dobri, redovito idemo u crkvu, molimo se, pa bismo zaslužili da nam sve ide dobro, a naprotiv, kao da grešnicima i bezbožnicima uspijeva sve. Možemo se pitati u svojoj iskrenosti: koliko smo zapravo uvjereni u vlastitu dobrotu ili samo vara­mo sebe? Na zanimljiv način, kad uspoređujemo sebe s drugima, obično smo mi dobri, a oni zli. Nikad se ne sjetimo usporediti sebe s onima koji su bolji od nas.

Uočimo nadalje da je Isusov tihi ukor razdražio starca Nikodema (on sam je nazvao sebe starcem!) i iz njega izbija protest kao neka bujica: kako se netko može nanovo roditi kad je već star, itd. Njegovu razdražljivost je morala još povećati činjenica da je Isus bio mlađi od njega za kojih tride­setak godina. Ovdje se dakle sukobljavaju dva svijeta: dugo životno isku­stvo, znanje i mudrost jednog starog čovjeka s revolucionarnom novom naukom jednog mladog učitelja.

Isus ni dalje ne postupa s Nikodemom nježnom rukom. Na Nikodemovo čuđenje i nevjericu kako se netko može nanovo roditi kad je već star, Isus odgovara s tihim cinizmom: »Ti si istaknut učitelj u Izraelu, i to ne razumiješ!« Nakon toga, međutim, slijedi jedno od najljepših mjesta čitavog evanđelja, svečani navještaj o neshvatljivoj Božjoj ljubavi.

U ovom evanđeoskom izvješću susreta Nikodema s Isusom nalazimo duboku psihološku analizu o Isusovoj pedagogiji, kako vodi čovjeka sve dublje u shvaćanje Božjih istina. To je model svakog duhovnog vodstva u kojem duhovni vođa nastoji uvesti dušu u dubine, ili na vrhunce vjerskih i duhovnih istina. Taj vrhunac je onaj koje je sam Isus izrekao u nezaboravnoj noći susreta s Nikodemom: »Tako je Bog ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni«. Sad je na nama red da stanemo pred Isusa pokraj Nikodema te da ove riječi primijenimo na sebe, ne više u množini, nego u jednini: »Tako me je Bog ljubio, da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ne propadnem...«

Župni listić br. 5. - 5. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

Evanđelje:  Mk 1,29-39

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Job 7,1-4.6-7; 1 Kor 9,16-19.22-23;


Prvi bolesnik kojega je Isus ozdravio bila je Petrova punica. Jedna stara žena koja leži bolesna s poviše­nom temperaturom. Nije ona molila Isusa da ju ozdravi, već drugi. Dobri ljudi koji ne misle na sebe, već na druge. Tada je Isus prišao bolesnici, i držeći je za ruke pomogao joj je da ustane. Isus je nježan, gotovo s majčin­skim pokretima je podigao bolesnicu. To je naš Isus, takav je on i danas.

U nastavku saznajemo da su u sumraku Isusu donijeli mnoge bole­snike da bi ih ozdravio. Poput zaključka saznajemo da je u rano jutro Isus otišao na samotno mjesto moliti se. Uočimo redoslijed: Isus je naviještao riječ, ozdravljao je bolesnike, to jest činio djela ljubavi prema bližnjem, zatim se povukao na usamljeno mjesto da se tamo u samoći moli. Zapazimo i hijerarhiju: Bog, drugi čovjek, ja. To su tri dimenzije naše vjere.

Božja Riječ je temelj na kojemu se gradi naša vjera. Kršćanstvo je objavljena vjera, što znači, da nije čovjek oslovio Boga, već je Bog oslovio čovjeka. Objava znači i to da se nije čovjek na temelju svojih umnih sposobnosti dovinuo kako bi upoznao Boga, već se Bog predstavio tko je on, to jest da je dobrostivi Otac koji ljubi čovjeka. Objava nadalje znači da čovjek nije sam po sebi dospio do spoznaje vlastite vrijednosti, već mu je Bog poručio da je svaki pojedini čovjek njegovo ljubljeno dijete, odnosno da je temelj našeg ljudskog dostojanstva činjenica da smo Božja djeca.

Čovjekoljublje je okvir u kojemu svoju vjeru provodimo u djelo. Po učenju svetog Pavla sve je dar milosti, svaki talent po­stoji zbog toga da pomognemo drugima. Na to bismo trebali češće misliti. Zdravlje je Božji dar, i ako je netko zdrav, onda mu to Bog nije dao samo zato da se sebično tome raduje i da uživa život, već i zbog toga da ga učini sposobnim da pomogne drugima. Bogatstvo je Božji dar, i ako je netko materijalno osiguran, onda mu to Bog nije dao samo zato da svoj novac ulaže u banku, već zato da preko njega pomogne onima kojima od ovoze­maljskih dobara nije dospjelo obilato.

Osobna molitva je vrelo snage koja našu vjeru oživljava. Molitva je okretanje Bogu, koga slavimo, kome zahvaljujemo za sve, i od koga molimo oprost svojih grijeha. Ali kršćanska molitva ima i jednu drugu karakteri­stiku. Kršćanin se ne moli samo za sebe, već i za druge. Trebamo se moliti za mir, za patnike, za gladne, za progonjene, za umiruće, ukratko za sve koji su potrebiti naše molitve. Sigurno se i lsus, nakon što je cijeli dan ozdravljao bolesnike i poslije toga otišao na samotno mjesto da moli, zahvalio Ocu za svako čudo koje je učinio, zatim mu je predao sve patnike koji su mu se obratili, ali i one koji će tek slijediti za ovima mislio je i na nas i molio za nas.

Župni listić br. 9. - 3. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ŠTO PREBIVA U ČOVJEKU?

Evanđelje:  Iv 2,13-25

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.

Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Riječ Gospodnja.


 Ostala čitanja: Izl 20,1-17; 1 Kor 1,22-25;


Za prvo čitanje za treću korizmenu nedjelju je uzet odlomak iz Knjige Izlaska u kojemu Mojsije objavljuje Deset zapovijedi. Nisu to zabrane nego utemeljitelji ljudskog dostojanstva. Bog se i danas brine za nas, njegove zapovijedi služe nam uvijek na korist.

U drugom čitanju, sveti Pavao Korinćanima, ali s njima zajedno i nama poručuje da se mudrost križa ne može shvatiti putem logike ovozemaljski znanosti, odnosno da se otajstvu križa ne trebamo približavati putem ra­zuma, već putem srca.

U evanđelju sveti Ivan izvješćuje o čišćenju hrama. Nije Iako iz ovog evanđeoskog stavka iščitati ohrabrujuću, radosnu poruku. Iznenađuje nas Isusova strogoća, prijeteći stav. Istina, nismo čitali da je spomenuti bič i upotrijebio ili ga je u ruke uzeo samo radi prijetnje, ali i tako, čudnu sliku ostavlja naš dobrostivi Isus s bičem u ruci. Tim više, što u stvari vjerojatno nisu nesretni prodavači bili najveći krivci, već oni koji su ih iskoristili jer su sasvim sigurno trebali platiti visoki postotak farizejima i drugim crkve­nim službenicima. Oni su više zaslužili bič. Istovremeno možemo zapaziti da protjerani trgovci nisu protestirali, već su bez riječi napustili hram, što upućuje da su bili svjesni neispravnosti svojih postupaka.

Protestirali su, međutim, Židovi koji su od Isusa tražili izravno čude­sni znak, neka putem toga opravda sebe i svoje ponašanje. Isusov odgo­vor ih nije zadovoljio jer nisu razumjeli Isusovu riječ da je i njegovo tijelo hram, pa ako ga i razore, to jest ako ga i ubiju, Bog će za tri dana obnoviti hram njegova tijela, odnosno, uskrsnut će.

Ovdje počinje radosna poruka ove evanđeoske scene. Prije svega sa­znajemo da je hram kuća Očeva. To vrijedi i za naše crkve. Boga možemo svugdje pronaći, ali svaka crkva je posebno mjesto Božje blizine. Nadalje saznajemo da je Isus bio svjestan da se ni jedna njegova riječ neće izgubiti, kako to napominje sveti Ivan evanđelist. Isus je, naime, govorio o svojem tijelu a učenici su se kasnije toga prisjetili i na temelju toga im se vjera učvrstila, I mi moramo naučiti razumijevati stvari na dugi rok, razumijevati događaje kao što i Bog vidi sve na dugi rok. U praksi to znači, da ni jedno prošlo ili sadašnje iskustvo nije uzaludno, već na dugi rok sasvim sigurno će se ugraditi u jedan širi okvir i shvatit ćemo da je Bog vodio naše korake.

Evanđeoski odlomak završava teškim riječima: »Ali im se sam Isus nije povjeravao jer ih je sve poznavao. Njemu nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu«. Doista, što boravi u ljudskom srcu? Ljudsko srce je nedokučiva dubina i nema toga što u njega ne bi stalo: dobro i zlo. U tijeku povijesti čovjek je učinio nezamislive zločine. I u našem srcu pritajeno je neprijateljstvo, sebičnost i još mnogo negativnog sadržaja. Možda nam se na prvi pogled ne sviđa Isus koji s bičem u ruci prijeti, ali ako pomislimo na druge, onda eventu­alno postaje privlačan. Nekada bismo i mi voljeli da očisti crkvu od svih onih o kojima mislimo da im tamo nije mjesto: od primitivaca, bučnih mla­dih, bivših komunista. Ali ako tako razmišljamo, onda možda ni nama ne bi bilo mjesta u crkvi, jer Crkva Božja nije dioničko društvo u koji se netko učlani, već je to Božji narod u kojemu svi imaju mjesta. Konačno pomisli­mo da je Isus iz hrama protjerao samo one koji su tamo tražili ovozemalj­ska dobra, a ne duhovnu utjehu. Mi tražimo Isusa jer vjerujemo da ćemo kod njega naći smisao života i mir duše.

Isusa nije trebalo poučiti o čovjeku jer je on dobro znao što boravi u čovjeku. Bog i danas poznaje čovjeka, ne trebamo se dakle pitati vidi li Bog što se ovdje na zemlji događa, koliko se zlo raširilo. Naravno da vidi, zna i djeluje, ali i sada i na duge staze. Jedna od lijepih kreposti naše kršćanske vjere je nada, usmjerenost prema budućnosti. Usudimo se vjerovati u »bo­lju budućnost« koja uvijek diže naš pogled prema Bogu.

Župni listić br. 4. - 4. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TKO JE MENI ISUS KRIST?

Evanđelje:  Mk 1,21-28

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.

A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.

Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.«

I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 18,15-20; 1 Kor 7,32-35;


Prvo čitanje četvrte nedjelje kroz godinu je odlomak iz Ponovljenog za­kona u kojemu sveti pisac uvjerava narod da će Bog podignuti proro­ka među njima koji će im posredovati Božju Riječ. Dobro je znati da nam Bog i danas govori. Možemo misliti na crkvenu učiteljsku službu kao na modernu proročku riječ. Prorok naime nije proricatelj budućnosti, već tu­mač Božje Riječi.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče vjernike iz Korinta da žive neporočan život i da budu privrženi Gospodinu. Dobro je znati da mjera naše kršćanske biti nije veliko znanje, već naša ljubav prema Isusu.

U evanđeoskoj sceni, sveti Marko evanđelist stavlja pred naše oči dvije kategorije ljudi. U prvu kategoriju spadaju oni koji s velikim divljenjem slušaju Isusove riječi. To je razumljivo jer čovjek do tada još tako nije govo­rio o društvenoj pravdi, o ljudskim pravima, o sveopćoj ljubavi. U drugu kategoriju, međutim, spada onaj nesretni bolesnik kojega su u toj mjeri zbunile Isusove riječi da je počeo nesuvislo vikati, kao neki opsjednuti: »Što hoćeš od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao nas uništiti? Znam tko si: Svetac Božji!«

Postavimo si ovo pitanje: »U kojoj kategoriji sebe prepoznajemo?« Možda će kod ovog pitanja netko s negodovanjem otkloniti od sebe čak i mogućnost pomisli da bi spadao u kategoriju »zbunjenih i zanesenjaka«, izjavivši da on s velikim divljenjem sluša Isusove riječi, čita Sveto pismo. Nije sigurno da je izabrao bolju kategoriju!

U ovoj dramatičnoj sceni, naime, nalazimo duboku psihološku analizu glede toga kakvu reakciju, kakav odgovor izaziva u čovjeku susret sa Bož­jom riječi. Ovaj susret događa se u tri etape, ili mogli bismo reći da dotiče tri sloja našeg života.

Prva etapa susreta s Evanđeljem je divljenje. Nije teško diviti se Isusovom nauku. Najveći umovi čovječanstva odavali su nepodijeljeno priznanje pred »Isusovim vjerskim genijem«, i nisu se mogli načuditi čistoj ljepoti, genijalnoj mudrosti, dubokom poznavanju čovjeka u evanđeljima. I mi se mnogo puta zadivimo Isusovom nauku, štoviše ponosni smo što smo njegovi učenici. Samo što divljenje još nije vjera, i nije dovoljno da bismo bili Isusovi vjerodostojni učenici.

Druga etapa susreta s Evanđeljem je potresenost. Božja riječ je kao dvosjekli mač: čisti, ranjava da bi dala novo srce, obrezuje kao škare vinogradara, otkriva u dubini duše postojeće čireve, kao kirurški skalpel. Vjerodostojni susret s Božjom riječi otkriva u nama »zle duhove«, kako to u ovoj evanđeoskoj sceni čitamo. »Zli duhovi« su mržnja, neljubaznost osvetoljubivost, sebičnost, ravnodušnost prema tuđoj muci. Ove osobine uznemirava u nama Božja riječ, onaj evanđeoski poziv, da je osnova svega zakona naša ljubav prema Bogu koja se očituje u ljubavi prema bližnjemu Kada nas dakle Božja riječ, neki evanđeoski poziv potrese, tada smo stigli na drugu razinu susreta s Božjom riječi. Tada više nismo samo vanjski promatrači evanđelja, već djelatni subjekti.

Treća razina susreta s Božjom riječi je osobni susret s Isusom. Ako do­pustimo da nas njegove riječi potresu, onda smo se susreli s Isusom. Tada nas više ne zanimaju samo njegove riječi, već s kafarnaumskim Židovima pitamo: »Tko je ovaj čovjek?« S ovim pitanjem započinje osobna vjera. Biti kršćanin znači da strastveno promatramo Isusov život i njegovu osobu. Sveti Marko evanđelist je zadao lekciju svojim tadašnjim čitateljima, ali i nama, današnjim kršćanima. Pitanje glasi: »Tko je meni Isus Krist?« Od­govor na ovo pitanje osvijetlit će nam dubinu i vjerodostojnost naše vjere koja može biti ushit, potresenost i osobni susret.