Duhovnost – FRANJEVCI

Sveti Franjo

procprov — Tue, 27 Apr 2021 12:09:04 +0000

Sv. Franjo Asiški rodio se 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.Franjo se tada vratio u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu. (UŽIVO: grob sv. Franje)

Nepotvrđeno pravilo

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ovo je evanđeoski život Isusa Krista, što ga je brat Franjo zatražio…
Read more

Pravilo Reda Manje braće

Prvo poglavlje U ime Gospodnje! Počinje život Manje braće 1Pravilo i život Manje braće jest ovo:…
Read more

Pismo klericima

Čuvajmo se, svi mi klerici, velikoga grijeha i neznanja što ga neki imaju s obzirom na presveto tijelo i krv…
Read more

Oporuka našeg svetog oca Franje

Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da počnem činiti pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma…
Read more

Pisma kustodima

PISMO KUSTODIMA I. Svim kustodima Manje braće, do kojih bude prispjelo ovo pismo, brat Franjo, vaš…
Read more

Opomene

1. O tijelu Gospodnjem Gospodin Isus veli svojim učenicima: Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim…
Read more

Sveta Klara

procprov — Tue, 27 Apr 2021 09:19:09 +0000

Voštana figura sv. Klare u bazilici sv. Klare u Asizu

Ime grada Asiza odmah doziva ime svetoga Franje. A Franju ne možemo odvojiti od one koja je bila njegova najvjernija učenica i koja je sve do danas jedina autentična prenositeljica njegove misli: Klara Asiška. Budući da se sav Klarin život odvijao oko Asiza, potrebno je spomenuti nekoliko kratkih napomena o društvenom i političkom životu ovog umbrijskog grada. Asiz je u prvoj polovici XIII. stoljeća bio grad srednje važnosti. Smješten u središtu umbrijske doline, poznavao je prevrate nalik onima u većim središtima vojvodine Spoleto. Uvučen u naizmjenična zbivanja prepirkom između papinstva i cara, osobito počevši od 1197. – 98. g., to jest od smrti Henrika VI. kojom je ostalo ispražnjeno mjesto, nastojao je svim sredstvima potvrditi vlastitu političkumai i gospodarsku samostalnost. Grad je upoznao razna razdoblja oblikovanja talijanske komune tih godina: unutrašnju borbu između maiores ili boni homines (plemića) te minores ili homines populi (građana); borbu protiv okolne feudalne gospode, radi potvrde svoje vlasti nad gradskom okolicom; napokon borbu s obližnjim gradovima (posebno Peruđom) koji su dovodili u opasnost njegovu političku samostalnost i gospodarsko preživljavanje.

Ovo stanje neprestanog ratovanja, i unutar grada i izvan njega, podupirale su u prvoj polovici XIII. stoljeća napetosti između cara Fridriha II. te papa koji su od središnje Italije, a posebice od Umbrije, načinili pogodno područje sukoba. Ovo ratno stanje nije priječilo, s druge strane, da se upravo tih istih godina ostvari demografski i gospodarski rast, kakav se nije nikada dogodio u prijašnjim stoljećima. Priznanje Komune značilo je oblikovanje novih društvenih i gospodarskih odnosa te potvrdu novih djelatnosti i novih staleža: trgovaca, javnih bilježnika, liječnika, mesara, brijača, carinika, postolara, klesara, krojača, pekara, mlinara, i tako dalje.

Klarina obitelj, za razliku od Franjine, nije potjecala iz ovih novonastalih staleža; ona je sačinjavala dio one skupine maiores (većih) koji su se borili i priječili uspon maiores (manjih).

Klara se rodila 1194. od oca Favaronea di Offreduccio di Bernardino i majke Hortulane. Bila je «dosta slavna roda»; njezin je otac bio miles (vitez) i cijela je njegova obitelj pripadala viteškom plemstvu. Kuća u kojoj se rodila Klara bila je izrazito plemićka gradska domus središnje Italije. Već više od pedeset godina njezina se obitelj uklopila u urbanski sustav Asiza, u kući smještenoj na mjestu od posebne urbanističke važnosti, u blizini crkve Svetog Rufina, na višem dijelu grada. U sklopu plemićke domus nalazio se prostor pridržan za žene. U tom dijelu kuće, u tom odjelu za žene sastavljenom od nekoliko soba, u kojemu se odvijao najveći dio dana, rodila se Klara; tu je proživjela prve godine svoga života u doticaju gotovo isključivo sa ženama. Među tim ženama, ona koja je zasigurno izvršila najveći utjecaj na djevojčicu Klaru, bila je majka Hortulana. Hortulana je potjecala iz plemićke obitelji, udala se za Favaronea, sina Offreduccia, člana jedne od najuglednijih asiških obitelji; mnogo je hodočastila, išla je čak u Rim i k Svetom Jakovu u Compostellu, zatim Svetom Mihaelu na Garganu, a zatim i u Svetu zemlju. Radi se o tradicionalnim hodočašćima u XII. i XIII. stoljeću.

Uz i oko kuće velikaške obitelji nalazio se splet uzajamnosti sačinjen od družina. Riječ je o cjelini obiteljskih skupina međusobno povezanih gospodarskim, ženidbenim i političkim vezama. Obiteljski život bio je stoga zatvoren i poduprt širim sustavom pripadnosti.

U nekim trenucima gradski život je povukao i skupinu plemićkih žena koje su živjele pokraj trga Svetoga Rufina. To je slučaj građanskoga rata koji je stanovnike Asiza podijelio na dvoje. Klarina obitelj pripadala je maiores protiv kojih se svrstavaju minores, koji su već tvorili većinu pučanstva. Sukob je bio žestok: svi maiores sa svojim obiteljima, netko prije, netko kasnije, bili su prisiljeni na izgnanstvo. Favarone i njegova obitelj također su morali napustiti grad. Izabrali su obližnju Peruđu kojoj je bilo važno podržati građanski rat koji je oslabljivao suparnički grad Asiz. Rat je bio dugotrajan i krvav. Maiores su bili, u nekome smislu, bolji i, uz podršku Peruđe, porazili su kod Collestrade gradsku vojsku, u kojoj se borio Franjo, sin Petra Bernardona. Ta bitka ipak nije bila odlučujuća: sama Klara morala je čekati još koju godinu prije nego se mogla vratiti u svoju kuću u Asizu.

U Peruđi je Klara opet našla mnogo asiških plemićkih obitelji. Ništa se ne zna o njezinom boravištu u gradu; sigurno je ipak to da je Klara kasnije, kada je odlučila podići redovničku zajednicu novog oblika, među prvim i najvjernijim družicama našla upravo neke mlade žene koje je upoznala za vrijeme svoga peruđinskog izbjeglištva. Vjerojatno je da su nevolje, izazvane novim stanjem izbjeglica, stvorile uske veze i uzajamnosti među ovim mladim plemkinjama, koje su bile prisiljene živjeti u njima neuobičajenoj neizvjesnosti: sveze uzajamnosti i prijateljstva koje će se potom održati godinama.

U tome ratobornome društvu, u kojemu je rat bio stanje svakodnevnoga života, i kultura u kojoj su bile odgojene ove mlade žene odražavala je ratnički duh. Od XI. st. počeo se širiti pojam miles-cavaliere (vitez). To je bio naziv koji je poglavito označavao cijelo plemstvo. U svom latinskom obliku ovaj naziv podsjeća na vojničko zvanje, a u obliku pučkoga govora podsjeća na sam simbol moći toga staleža, to jest na konja. U okviru ovoga plemićkoga staleža, točnije početkom XI. st., počevši od Akvitanije, počela se oblikovati udvorno-viteška kultura.

Pripovijesti o djelima vitezova Karla Velikog i kralja Artura oživljavale su popodnevno vrijeme i večeri koje su prolazile uz posao u kući. Radi se o prvoj laičkoj kulturi u povijesti srednjovjekovnoga Zapada; kulturi koju nisu više tvorili i uživali crkveni ljudi (iako su i neki klerici sudjelovali u njezinome stvaranju), nego su to bili plemići. Srce ove viteške epike bio je, naravno, rat, to jest pretežno djelatnost milites (vitezova-ratnika).

Uz rat, u pripovijestima o drevnim vitezovima, bila je ljubav. Vjerojatno je da je Klara, upravo kao sve djevojke dobra roda u njezinom kraju, slušala duge pripovijesti o ljubavi Izolde ili kraljice Ginevre. I njoj je, s druge strane, bilo određeno da se uda za viteza: čovjeka od oružja koji bi je uklopio u još utjecajniji rod od onoga iz kojega potječe. Zajedno i uz ovu, recimo tako, laičku kulturu, Klara ja zatim poznavala jednu drugu kulturu, također bogatu epskim oblicima i slikama: hagiografsku kulturu. Pripovijesti o djelima svetaca, naime, ispunjale su usmenu kulturu barem koliko i djela kralja Artura i njegovih drugova. I sveci su, kao i vitezovi, bili junaci koji su se borili za pobjedu vjere i za dobro slabih.

Najznačajniji događaj iz Klarina života jest trenutak njezina obraćenja. Tu, zapravo, počinje Klarina povijest. Conversio (obraćenje), naime, jest trenutak prijelaza iz života u očinskoj kući u novi život, prema načinu i pravilu koji dotada nikada nisu bili kušani. Klara je imala oko osamnaest godina u trenutku izvršenja toga konačnog izbora koji će uvjetovati cijeli njezin život. Kakvim je duhom i kakvom je nakanom poduzela svoj put?

Odlučnu ulogu u pozivu Klare di Favarone odigrao je mladi Franjo Bernardone, sin trgovca tkaninama, a sada pokornik. Dok je Asiz u čudu bio svjedokom korjenitog obraćenja bogatog i vrlo svjetovnog Franje Bernardona na siromaštvo Isusa Krista, Klara je imala trinaest, a on dvadeset četiri godine. Usprkos društvenog jaza koji je dijelio plemićku kći od građanskoga sina veletrgovca, mlada je Klara živo pratila razvoj nove ludosti svoga zemljaka: pristizanje njegovih prvih drugova, njihov život krajnjega siromaštva, njihovu bezgraničnu ljubav prema svima, njihove časove molitve i duga bdjenja te goruće riječi Franjina propovijedanja. Onda je čula da se i njezin bratić Rufin pridružio bratstvu. Više puta se potajno sastala s Franjom, kojemu je progovorila o svojemu srcu koje je željelo slijediti Krista na novi način. U Franji i njegovim drugovima prepoznala je i svoj poziv, na koji ju je Franjo poticao da se velikodušno odazove.

Klara je shvaćala obraćenje kao prekid koji znači početak potpuno različitoga života. Zbog toga u njezinim spisima obraćenje znači nadnevak početka, kao novo rođenje. Najveća smetnja koja se protivila Klarinu izboru bila je rodbina. Obitelj je imala druge naume s ovom prvorođenom kćeri. Klara se imala udati za koju uglednu osobu dostojnu njezina sloja. Ovaj već naumljeni život bio je najveća prepreka koju je Klara imala nadvladati kako bi uzmogla dijeliti siromašni život s Franjom i njegovim drugovima. Ta je prepreka činila njezin izbor s jedne strane potresnim, tako da je poprimio obilježja pravog sukoba s obitelji.

U noći Cvjetnice, 18. ožujka 1211. g., ostavila je kuću, grad i rodbinu i otišla u Svetu Mariju Porcijunkulsku: ondje su je čekala braća s upaljenim bakljama da joj pokažu put, te s njome uđoše u crkvu. Tu je Klara odložila u ruke braće svoju kosu i ostavila svjetovni nakit. I u ruke Franje, jednostavnog laika, položila je svoje zavjete Gospodinu. Bez sumnje, i to je velika smjelost i novina njih oboje. Odmah ujutro, Franjini drugovi odveli su je u samostan Svetoga Pavla delle Abbadesse. Riječ je o najvažnijem i najbogatijem samostanu u okolici. Klara se ondje predstavila kao siromašna: nije sa sobom donijela miraz, kako su običavale mlade plemkinje koje su izabrale (više ili manje dragovoljno) samostanski život. Klarin položaj u Svetome Pavlu delle Abbadesse nije smio biti položaj onih najbogatijih.

Klara je, naime, svoja dobra, svoj miraz, prodala i utržak razdijelila siromasima. Tako je i sama postala siromašna, preuzevši služinski položaj i odrekavši se plemenita staleža svoje kuće. Kada se predstavila na samostanskim vratima, zatražila je da bude primljena ne kao monahinja, što bi joj njezin društveni položaj dopuštao, nego kao sluškinja, kako joj je nametao njezin novi društveni položaj. Ona nije više imala miraza da ga izruči samostanu, kako se obično radilo: njezin miraz bio je prodan te se predstavila kao siromašna da bi tu živjela kao «sluškinja». Vjerojatno je da je u ovim prvim trenucima života izvan obitelji Klara htjela slijediti primjer što joj ga je pružio sam Franjo. I on se naime morao suočiti s neprijateljstvom vlastite obitelji te je Klara možda primila prve vijesti o njemu upravo od općinskoga glasnika, koji ga je javno pozvao na suđenje pred biskupom zbog kaznenoga djela što je napustio očinsku kuću i rasipao obiteljski imetak. Franjo je, odmah nakon dobro poznatoga događaja svlačenja odjeće pred biskupom Gvidom, otišao iz Asiza i prispio do nekoga samostana, gdje je ostao nekoliko dana i boravio u kuhinji kao poslužitelj. Kada je Klarina rodbina saznala da se nalazi u takvu položaju, učinila je sve kako bi je odvratila od njezine namjere: to je znak da je Klara uistinu bila «bijedna», niskoga položaja.

Nakon nekoga vremena, Klara je ipak ostavila taj samostan. Možda utočište što su joj ga pružile monahinje nije bilo dovoljno da zaštiti Klaru od otpora rodbine koja je došla u pravu napast nasilne otmice, jer se Klara oduprla uhvativši se za oltarnik i otkrila svoju ošišanu kosu, znak da je posvećena Bogu. U tom prvom razdoblju nakon bijega iz očinske kuće, Klara se čini nemirnom. Izvan rasprave je korjenitost njezina izbora, potvrđenoga tonzurom (rezanjem kose) u crkvici Svete Marije Porcijunkule, ali Klara nije još dobro znala kakav bi mogao i morao biti njezin put, nije shvaćala kakav je to život na koji ju je Gospodin pozvao. Odluka da napusti samostan Svetoga Pavla nije bila pod vanjskim pritiskom, to jest po pritiskom rodbine, i iz straha pred njihovim novim pokušajima, nego po Klarinom osobnom uvjerenju. Samo se tako može objasniti zašto je kao alternativu izabrala zajednicu Svetoga Anđela u Panzu: skupinu pobožnih žena koje su živjele na obronku brda Subazija, još bliže Asizu i još više od Svetoga Pavla izložene mogućim otporima Klarine rodbine.

Zašto je Klara ostavila samostan Svetoga Pavla delle Abbadesse? Zašto se nije zadovoljila svojim položajem sluškinje? Ni Franjo nije bio dugo ostao u opatiji Svetoga Verekunda pokraj Gubbija, kamo je bio otišao u početku svojega obraćenja, uzevši položaj sluge. Prije njega su i veliki monaški obnovitelji, poput svetoga Romualda, više voljeli ostaviti ustrojbe koje su postojale prije njih, kako bi dali život novim iskustvima korjenitijeg prianjanja uz evanđeoski uzor.

Klari se, kao i mnogima koji su joj prethodili, moralo učiniti nemogućim živjeti osobno siromaštvo u tako sveukupno bogatoj ustrojbi: nije joj bilo dostatno što se sama ponizila, što je prigrlila niski položaj, što je izabrala raditi kao sluškinja; činilo joj se nužnim da sav njezin život, obuhvaćajući njezinu kuću i crkvu u kojoj se moli Gospodinu, bude siromašan. Ali kad je Klara otišla k ovoj crkvici na obroncima Subasija, što je ondje našla? Jamačno nije bio rijedak slučaj da su žene, želeći živjeti jakim životom molitve i pokore, odlučile povući se uz neku crkvu, općenito u gradu, ali i u obližnjemu selu, živeći od milostinje prolaznika. U srednjoj Italiji tih godina, a poglavito u Umbriji, ova pojava dosegla je znatne opsege. U prvoj polovici XIII. stoljeća vidi se snažan zahtjev za redovničkim životom od strane žena, koji se ne izlijeva samo u svojim tradicionalnim monaškim sljevovima, nego završava promicanjem niza novih iskustava. Zabilježena je istovrsna pojava u tom istom razdoblju u drugim krajevima Europe, to jest poglavito u Brabantu i u Rajnskoj oblasti, s procvatom molitvenih iskustava, djela milosrđa i pokorničkoga života, što će dovesti do ostvarenja velikih beginaža (samostana beginâ) sjeverne Europe.

Možda je Klara, stigavši u samostan Svetoga Anđela, našla malu skupinu žena koje su zajedno živjele pokorničkim životom, ne zavjetujući nijedno službeno priznato pravilo. U ovome slučaju, razdoblje provedeno u Svetome Anđelu za Klaru je značilo dolaženje u doticaj s novim oblicima redovničkog života koje su i druge žene oko nje ostvarivale tih istih godina.

Novi uzrok koji je promijenio Klarinu budućnost kakvu je pomalo nazirala, bio je dolazak njezine rođene sestre. Dok je naime Klara bila u Svetome Anđelu, Katarina (koja će se kasnije zvati Janja) je htjela nasljedovati njezin primjer i, napustivši obitelj, pridružila se sestri. Klara se obradovala sestrinu dolasku. Bila je to posebna milost koju je molila od Gospodina već na samome početku svojega boravka u ovom novom samostanu. Ona, dakle, već od početka nije mislila ostati sama. Njezin san, njezina posebna molitva i briga koju se usudila priznati samo Bogu, bila je da ima družice, a poglavito da za njom pođe sestra i druge prijateljice. Ovakav pogled otvorio je ipak brojne prijepore. Teškoće s kojima se već susrela u obrani vlastitog izbora umnogostručit će se, počevši od otpora ukućana: «Kad su, naime, sretne sestre kod crkve S. Angelo de Panzo prionule uz nasljedovanje Krista i dok je ona, koja je o Gospodinu posjedovala veće znanje [to jest Klara], poučavala svoju novakinju, rođenu sestru, najednom se protiv ovih dviju djevica podiže nova navala rođaka. Kad su doznali da je Janja otišla Klari, sljedećega je dana onamo dohrlilo dvanaest ljudi… puni strahovita bijesa…» (4Čel 25)

Vođa otpora ukućana bio je Klarin stric Monaldo, vjerojatno glava obitelji na kojemu je počivala odgovornost za djevojke koje su u dobi za udaju. Dvanaestorica naoružanih muškaraca pokušavaju oteti Janju, da je otrgnu od toga načina života, ne poštedjevši je udaraca nogom i šakom, i nasilja. Uspjeli su je ugrabiti i odnijeti daleko niz brdo, kadli je Katarinino tijelo, posredstvom Klarine molitve, postalo toliko teško da je svi oni muškarci zajedno nisu uspjeli podići. Zato ju je stric, obuzet ubilačkim bijesom, pokušao udariti, ali mu je ruka ostala u zraku, udarena iznenadnom boli. Po završetku bitke, Franjo je i Katarini odrezao kosu i dao joj ime Janja, kao uspomenu na vrlo mladu istoimenu mučenicu koja je pokazala jednaku hrabrost. Nakon ovih događaja, Franjo se osvjedočio o hrabrosti ovih djevojaka koje su dobro započele svoje nasljedovanje Krista, te je preuzeo za njih duhovnu brigu.

Klarini, a s njom i Franjini naumi postaju pomalo jasniji: ne odgovara joj ni samostan Svetoga Anđela. Nakon iskustva benediktinskoga monaštva u Svetome Pavlu delle Abbadesse, Klara odmah hoće svladati i iskustvo novih oblika pokorničkoga života, kakvi su se vjerojatno provodili u Svetome Anđelu u Panzu. Klara i Janja su na početku nove redovničke obitelji, tješnje povezane uz franjevačko iskustvo: zato su po Franjinu savjetu otišle iz crkve na obroncima Subasija.

Razlozi ove promjene nisu izvanjski, naime, ne trebamo ih tražiti u pritiscima rodbine kojoj su Klara i Janja pokazale da znaju odgovoriti. Da je bilo tako, Klara bi morala pobjeći dalje, ali naprotiv, upravo suprotno, Klara se približila gradu i prilagodila se življenju u jednoj polunapuštenoj crkvici – Svetome Damjanu – gdje bi lako mogla biti plijen svojih ukućana. Ako je, dakle, obitelj odigrala neku ulogu u događaju ove trostruke selidbe, radilo se o neizravnoj ulozi i, recimo tako, nehotičnoj: što je više rodbina bješnjela u pokušaju da je odvrati od njezine odluke, to više se Klara utvrđivala u svome izboru; što joj se više činilo nemogućim život u samostanima i zajednicama u kojima je postepeno nalazila utočište, to je više Klara ukorjenjivala svoje prianjanje uz uzor franjevačkoga života.

Sveti Damjan je jedno od središnjih mjesta prvotnoga franjevačkog pokreta. Tu je Franjo po prvi puta čuo poziv da popravi Gospodnju Crkvu koja se ruši, tu se sklonio da pobjegne od očeve srdžbe, tu su mu se, napokon, pridružili prvi drugovi. Preseljenjem Klare iz Svetoga Anđela u Panzu u Sveti Damjan izvršava se njezino potpuno uključivanje u franjevačku zajednicu.

Vrijeme, dulje ili kraće, što ga je provela u Svetome Pavlu i u Svetome Anđelu kao sluškinja, bilo je za Klaru razdoblje kušnje, neka vrsta novicijata kojemu ju je sam Franjo podvrgao prije negoli ju je konačno primio u svoje bratstvo. Taj novicijat koji tada (to jest u počecima franjevačkoga pokreta) još nije bio predviđen za primanje braće, morao je iskušati njezinu postojanost. Tek «onda nam je [Franjo] – piše Klara u svojoj Oporuci – napisao oblik života i, ponajpače, da ustrajemo u svetom siromaštvu».

A taj oblik života, to malo i kratko Pravilo, program života nove zajednice, glasi ovako: «Budući da ste, po božanskom nadahnuću, postale kćerima i službenicama vrhovnog svevišnjeg Kralja i nebeskog Oca, zaručile se s Duhom Svetim odabirući da živite prema savršenosti svetog Evanđelja: hoću i obećavam za sebe i za svoju braću uvijek voditi o vama marljivu brigu i posebnu skrb.» Ovom «formulom» Franjo je svečano primio sestre u svoje bratstvo, utvrđujući savršeno podudaranje između brige i staranja koje pripada njima i onoga koje spada na samu braću. Ove iste riječi bile su potom središnja jezgra obrasca kojim su bile primane u poslušnost sestre koje su se pridružile Klari i Janji.

Prvo obilježje novoga bratstva kod Svetoga Damjana bio je ručni rad i uzdržavanje vlastitim radom. Raditi vlastitim rukama jest izričaj koji se više puta javlja u Novome zavjetu, posebice kod svetoga Pavla. Ovaj isti izričaj postaje, tijekom XII. stoljeća, a zatim poglavito u prvoj polovici XIII. stoljeća, gotovo krilatica ili, bolje reći, tehnički obrazac koji su upotrebljavali svi koji su, započevši s novom duhovnošću, nastojali promicati novi stav Crkve prema radu. Za Klaru je ručni rad jedan od temeljnih vidika vlastitog iskustva. Sve do posljednjih dana svojega života, kad se zbog teške bolesti nije mogla ustati iz kreveta, htjela je i nadalje raditi. Ne radi se samo o uklanjanju opasnosti lijenosti: Klara je htjela dati primjer sestrama koje će doći nakon nje. Ovim stavom prema radu, Klara se potpuno uključila u Franjin pravac koji je od ručnoga rada stvorio značajno obilježje bratstva: malenost.

Klarin rad bio je prije svega predenje. Uz tkanje i vezenje, to je bio osnovni posao što ga je morala naučiti u svojoj očinskoj kući. Unutar zajednice Svetoga Damjana postojala je izvjesna organizacija rada: tu je Klara koja prede, tu su ostale sestre koje od toga prediva prave tkaninu, ostale šiju i izrađuju korporale za crkve u biskupiji. Uz tkanje dolazi zatim obrađivanje zemlje, čime su se bavile sestre prema Klarinu pravilu. Radi se vjerojatno o manje težačkim poslovima, kao obrađivanje vrta čime se opskrbljivao veći dio uzdržavanja zajednice.

Bilo posao tkanja, bilo poljodjelski poslovi, nisu ipak bili vođeni strogo gospodarskim mjerilima. U prvome slučaju proizvodi toga rada slali su se van samostana: sestre su poklanjale korporale okolnim crkvama. Od ploda rada nije se stvarala trgovina. Katkada su možda darovi bili zamijenjeni milostinjom, ali nije se nikada prihvaćala odgovarajuća plaća u novcu. Ovo posljednje obilježje činilo je zajednicu Svetoga Damjana drugačijom od ostalih oblika života, i ženskih, koji su u tom istom razdoblju cvjetali po cijeloj Europi. U Milanu i u cijeloj sjevernoj Italiji, primjerice, živjele su brojne skupine humilijata, bilo u mješovitim bilo u isključivo muškim i ženskim zajednicama. Oni su se posvetili bujnoj trgovačkoj djelatnosti koja se temeljila poglavito na tkanju. A u Flandriji su cvjetale one ženske zajednice koje će kasnije biti nazvane „begine“: i ove su se bile posvetile ručnom radu, a posebice tkanju. Ipak, u odnosu na njih, iskustvo Svetoga Damjana pojavljuje se kao osobita zajednica. Stav Klare i njezinih sestara prema radu, iako nosi crte zajedničke s beginama i humilijatima, izgleda izvoran. U Svetome Damjanu se tkalo, možda se bojilo, sigurno se kuhalo i vezlo: to jest, obavljale su se sve one djelatnosti koje su davale oblik najvažnijoj radinosti XIII. stoljeća, upravo tkalačkoj radinosti. Sve to ipak nije stvaralo nikakav oblik trgovine. Humilijati će ubrzo postati jedna gospodarska sila; neki tkalački radovi begina iz Flandrije pridonijet će proslavi tkanja onih krajeva. U slučaju Svetoga Damjana ništa se od toga ne događa: Klara i sestre proizvode da bi poklonile, rade kako bi dale u milostinju. To je gospodarska djelatnost vođena protugospodarskim mjerilima. U Svetome Damjanu rad je bio važan, jako važan, ali nije služio zajednici kao izvor profita: sestre su se pouzdavale u milostinju, a to znači živjeti u stanju trajne ovisnosti izvana.

Početak XIII. stoljeća predstavlja pravu pravcatu eksploziju malih ženskih zajednica spontano nastalih pomalo po cijeloj Europi. Crkven vlasti općenito su zauzele razborit, da ne kažemo sumnjičav stav u odnosu na te zajednice, dok nije došlo do IV. lateranskog sabora, 1215. g., na kojemu se svečano zabranjuju svi oblici redovničkog života koji ne slijede jedno od tradicionalnih pravila. Saborska uredba koja je podastrta kao kočnica novim vjerskim pučkim pokretima, a posebice onima koji su osumnjičeni zbog krivovjerja, zapravo se obraća poglavito novim ženskim redovničkim zajednicama. To su bile one zajednice koje su živjele bez određenoga pravila i koje su nicale ne tražeći prethodno ovlaštenje Ordinarija, te su prouzrokovale velike brige odgovornim crkvenim osobama.

Mnoge takve ženske zajednice morale su tada prihvatiti jedno od tradicionalnih pravila (a izbor se sveo, zapravo, na benediktinsko ili augustinsko pravilo) i, u isto vrijeme, nastojale su postići neki privilegium koji bi im opisao i jamčio samostalnost. Izbor jednog pravila zapravo je zahtijevao također uklapanje u točno određeno duhovno okružje: u slučaju benediktinskoga pravila to je izrazito monaško, a u slučaju augustinskoga izrazito kanoničko. U svakome slučaju, pojedine ženske zajednice, izabirući pravilo, izabirale su također (ili im ga je možda češće netko drugi odabrao) muški red koji bi preuzeo duhovno vodstvo.

Veoma često su se muški Redovi radije odupirali preuzimanju duhovnoga vodstva žena koje su izabirale živjeti redovničkim životom. Suzemljak i rođak tadašnjega pape Inocenta III., kardinal Hugolin, bio je papinski namjesnik u Toskani, kada su se, jedva dvije godine nakon uredbe Lateranskoga sabora, neke ženske zajednice ove pokrajine obratile njemu da ga zamole za pokroviteljstvo. Ovaj prelat koji je upravo u to isto doba po prvi puta susreo Franju Asiškoga, čijim je postao prijateljem i savjetnikom, zalagao se kod pape Honorija III., (koji je 1216. g. naslijedio Inocenta) da prizna ove nove zajednice, a njega ovlasti da ih primi pod zaštitu Svete Stolice. Budući da je imao takvo ovlaštenje, Hugolin se pobrinuo da nove zajednice imaju zemljišta na kojima će sagraditi svoje kuće, i prihode koji jamče svakodnevno uzdržavanje. Naravno, i nove toskanske zajednice morale su se podložiti saborskim odredbama te stoga izabrati jedno od potvrđenih pravila. Hugolin im je odabrao benediktinsko Pravilo, ali je na osnovu njega sastavio „konstitucije“ koje su, zapravo, jedno novo pravilo, koje stavlja poglavito naglasak na klauzuri.

Tih istih godina i u Svetome Damjanu donesene su nužne promjene. Tijekom godina, naime, javilo se dvostruko pitanje pravnoga priznanja iskustva i novog usustavljanja cijele zajednice. U početku je u Svetome Damjanu bilo dovoljno Franjino vodstvo, kojemu je Klara obećala poslušnost. Mala zajednica se pridržavala u bratskom duhu uputa oblika života (forma vitae) što ga je sam Franjo sastavio. U razdoblju od 1214.-1216. g. Franjo je ipak više puta, kroz duže ili kraće vrijeme, izbivao iz Asiza. U isto vrijeme, zajednica Svetoga Damjana je rasla i uvijek se sve veći broj sestara pridruživao maloj izvornoj jezgri. Zbog tih razloga, dakle, bile su nužne promjene. Tko je mogao preuzeti na se obvezu upravljanja zajednicom, vidjevši da se sam Franjo nije mogao osobno za nju brinuti? Franjo nema sumnje: hoće da odgovornost za Sveti Damjan snosi sama Klara. Izbor je bio sve drugo nego predviđen. Tih godina, primjerice, Dominik Guzman utemeljio je brojne ženske zajednice, povjerivši ih ipak odgovornosti svećenika zaduženoga za njihovo duhovno vodstvo; najuglednija žena u tim zajednicama zvala se priora i morala se ipak podlagati odlukama svećenika dodijeljenoga zajednici. Franjo je učinio drukčiji izbor: odgovornost za Sveti Damjan povjerio je osobno Klari, a da to učini, izabrao je za nju naslov preuzet iz drevne monaške predaje, naslov «opatica».

Veoma je značajan s Franjine strane izbor naslova opatice. Benediktinske opatice, naime, uvijek su uživale široku samostalnost, što je ponekad znalo doći do uživanja povlastica i prevlasti propisa pridržanih Ordinarijima. Izvornost zamisli je u tome što se takav naslov pridaje osobi koja je bila odgovorna za tako siromašnu zajednicu: ovaj naslov joj je, naime, dao moć i samostalnost koje nisu posve odgovarale društvenom položaju i gospodarskim prihodima Svetoga Damjana.

Sve se to zbilo tri godine nakon Klarina obraćenja, to jest, sa svom vjerojatnošću, 1215. godine. Među brigama koje su poticale Franju da izabere naslov opatice za Klaru, bila je sigurno i briga da se prilagodi uputama IV. lateranskog sabora. Bilo je nužno da i zajednica Svetoga Damjana slijedi jedno potvrđeno pravilo. Prozvavši Klaru «opaticom» Franjo uključuje njezinu zajednicu u tijek benediktinske predaje i, sa svom vjerojatnošću, učinio je da sestre izaberu Pravilo sv. Benedikta.

Opredjeljenje za Pravilo sv. Benedikta te prihvaćanje naslova opatice nosilo je sa sobom opasnost da bi Sveti Damjan mogao postati samostan poput onoga Svetoga Pavla delle Abbadesse iz kojega je Klara ne mnogo vremena prije izišla. S druge strane, Klara je bila svjesna da je za njezinu zajednicu nužno pravno priznanje sa strane crkvenih vlasti. Klara je, dakle, prihvatila naslov opatice. Ipak, u isto vrijeme, zabrinuta da bi takvim naslovom i takvim pravilom došlo do korjenite preinake lica njezine zajednice, izravno je zatražila od pape Inocenta III. osobito priznanje: takozvanu «povlasticu siromaštva». Ovaj spis, koji se dugo vremena smatrao izgubljenim i za koji su mnogi sumnjali da je ikada doista postojao, danas je najočitiji dokaz duboke izvornosti iskustva Svetoga Damjana. To je izvanredan spis, sav usredotočen na ono što je imalo biti srcem iskustva Svetoga Damjana: opredjeljenje za siromaštvo.

Izvornost iskustva Svetoga Damjana otkriva se i poglavito u značenju što ga je Klara dala pitanju klauzure. Zajednica Svetoga Damjana bila je od početka eremitska zajednica, sastavljena od žena koje su doslovno slijedile evanđeoski savjet: «tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost», i koje su htjele ostvariti svoj život molitve u osami i odijeljenosti od svijeta. Ipak je Sveti Damjan bio zamišljen od početka kao otvorena zajednica, toliko otvorena da može biti bez granica: s obzorom širokim koliki je cijeli svijet. To je prividno protuslovlje eremitskog apostolata: u sakrivenosti se očituje kao primjeran život, u povučenosti rađa mnogu duhovnu djecu i učenike. Bula Klarine kanonizacije dobro ističe to protuslovlje: «O, kolika je jačina njezina svjetla i kako je snažno zračenje njezinih zraka! Ovo je svjetlo, doduše, bilo zatvoreno u samotnom prostoriju samostana, a van je odašiljalo svijetle zrake; stješnjavano je u malenom samostanu, a rasipano je u prostranom svijetu; unutra je čuvano, a vani je teklo. Klara je, naime, bila sakrivena, ali je njezin život bio otvoren; Klara je šutjela, a njezin je dobar glas vikao; živjela je povučena u ćeliji, a bijaše poznata gradovima».

Nakon Franjine smrti, sva franjevačka mjesta postala su svetištima. Porcijunkula je dobila povlasticu oprosta, tako da je hodočašće u malu crkvicu u asiškoj dolini postalo neka vrsta alternative križarskom ratu, budući da je bilo dopušteno zadobiti iste duhovne blagodati. A Sveti Damjan je ostao prisno povezan uz Franjin život: tu se čuvalo Raspelo pred kojim je Siromašak odlučio služiti Crkvi. Klarina je zajednica od male skupine žena pustinjakinja, koje su živjele u poljskoj osamljenoj crkvici, postala zajednica uz jedno od najvažnijih mjesta franjevačkog hodočašća. Klara i njezine sestre htjele su uvijek sačuvati pustinjačko obilježje svoga izbora, a ipak su, a da si ne proturječe, razvile veoma živo općenje sa svima koji su dolazili u Sveti Damjan.

Međutim, poimanja klauzure sa strane crkvenih zakonodavaca, poglavito kardinala Hugolina koji je bio pokrovitelj Franjevačkoga reda, bitno se razlikovalo od Klarinog poimanja i iskustva zajednice Svetoga Damjana. Hoteći smjestiti ovu zajednicu u istu shemu kao i ostale redovnice, kardinal Hugolin im je nametnuo vlastite konstitucije, koje su bile odraz drugačijega duha od onog Franjinog i Klarinog. Hugolinove konstitucije slabo su se primjenjivale u životu Svetoga Damjana, što je dokazano činjenicom da su bile ubrzo napuštene. Bilo je raznih pokušaja da se dadne novo pravilo svim ženskim zajednicama središnje Italije, ali je Klara uvijek ostala nezadovoljna: na koncu je odlučila sama sastaviti Pravilo za svoju zajednicu.

Bila je to odluka bez presedana u povijesti Crkve: nikad nije viđeno da je jedna žena napisala pravilo za druge žene. Bila bi dovoljna ta odluka da od Klare učini jednu od najvećih predstavnika ženskih ličnosti kršćanske povijesti. No na potvrdu svojega Pravila morat će još dugo čekati, do 9. kolovoza 1253., dva dana prije svoje smrti.

Već pri prvom susretu sa svetom Klarom upada u oči njezin čvrsti značaj, njezina upornost koja je nosi da se bori protiv svake zapreke što je ometa u vjernom nasljedovanju Krista. U njoj ujedno nalazimo veliki sklad i uravnoteženost izuzetne ljudskosti koja je čini uistinu ženom koja nikada nije zanijekala svoju ženstvenost, svoju majčinsku i sestrinsku nježnost, pažnju, brižljivost, suosjećajnost i milosrđe.

Klarino majčinstvo proizlazi iz duha služenja kojim obavlja jednostavne i ponizne poslove, poslužujući sestre, napose bolesne i nemoćne. Osobito joj je bio dragi čin pranja nogu sestrama, koji ju je podsjećao na Isusov čin na Posljednjoj večeri. Ova očita povezanost te radnje s euharistijom jasno pokazuje kako je Klara svjesno i stvarno živjela svoju svakodnevnu euharistiju i molitvu.

Ove protežnice Klarine nježnosti nalazimo u pismima što ih je pisala sv. Janji, češkoj princezi koja je prihvatila oblik života kakav se živio u Svetome Damjanu i prenijela ga u praški samostan koji je sama osnovala. Pisma, napisana između 1234. i 1253. godine, odraz su Klarine duše, njezine duboke kršćanske vjere, njezina življenja evanđelja i nasljedovanja siromašnoga i raspetoga Krista. To su pisma jedne žene ženi, prijateljice prijateljici, svetice svetici. U njima se odražava Klarina «teologija»: Krist Betlehema, Krist Kalvarije i Marija – stan i prebivalište Sina Božjega.

Osim ovih sačuvanih pisama napisanih sv. Janji (njih četiri), od Klare nam je sačuvano još jedno pismo Ermentrudi iz Brugesa, Oporuka, Pravilo i Blagoslov. Svi ti spisi čine još danas svježim i živim Klarin glas, srce i duh. Njezino Pravilo, koje je danas norma za sve njezine sljedbenice, klarise, sadrži bitne značajke njezina ideala i iskustva Svetoga Damjana: življenje Evanđelja, uzvišeno siromaštvo, bratsko zajedništvo te povezanost s braćom Prvoga reda (franjevcima).

Klara je preminula 11. kolovoza 1253. godine. Sveti Damjan je za vrijeme njezine duge bolesti i agonije postao svetište, i susretište crkvenih dostojanstvenika, plemstva, običnoga puka, manje braće i sestara. Mjesto na kojemu je bila Klarina smrtna postelja i danas je mjesto hodočašćenja, uvijek obilježeno kitom svježega cvijeća. Posljednje njezine riječi sažetak su cijeloga njezina života, svih njezinih dana, i dana radosti i dana borbe i kušnje: «Blagoslovljen budi, Gospodine, koji si me stvorio!» Kao jeka onih riječi Knjige Postanka: «I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.»

Literatura:
Marco Bartoli, Sveta Klara Asiška, Samostan sv. Klare i Laudato d.o.o., Zagreb, 2009.
Rene-Ch. Dhont, Clare Among Her Sisters. Franciscan Pathways, The Franciscan Institute, St. Bonaventure Universitiy, St. Bonaventure, N. Y., 1987.
Preuzeto s www.klarise-zg.hr

Pravilo svete Klare

Inocent, biskup, sluga slugu Božjih, ljubljenim u Kristu kćerima, opatici Klari i njezinim sestrama samostana…
Read more

Pismo Ermentrudi

Predragoj sestri Ermentrudi Klara iz Asiza, ponizna službenica Isusa Krista, šalje pozdrav i mir. Doznadoh, o predraga sestro, da si…
Read more

Obred Preminuća Serafske Majke Klare

Na početku obreda pjeva se pjesma u čast sv. Klare. Donosimo poznati tekst himna Službe čitanja za svetkovinu sv. Klare:…
Read more

Oporuka svete Klare

U ime Gospodnje. Amen. Među drugim dobročinstvima koja smo primile i svaki dan primamo od Oca milosrđa i za koja…
Read more

Pismo Generalnog Ministra o blagdanu svete Klare Asiške

O blagdanu svete Klare Asiške (11. kolovoz) običaj je da se Generalni Ministar Reda Manje Braće obrati svojim…
Read more

Molitva krunice

procprov — Tue, 05 Jan 2021 18:23:27 +0000

Držeći križić krunice u ruci, prekrižimo se i molimo Apostolsko vjerovanje. Nakon vjerovanja moli se Oče naš, tri Zdravo Marijo i Slava Ocu, a zatim Oče naš, deset puta Zdravo Marijo i Slava Ocu. Iza riječi Isus kod svake Zdravo Marijo dodaju se odgovarajući zazivi vjere, ufanja i ljubavi te pojedinih otajstava:
Na tri prva zrna:
1. Koji neka nam umnoži vjeru.
2. Koji neka nam učvrsti ufanje.
3. Koji neka nam usavrši ljubav.

Radosna otajstva krunice:
Mole se ponedjeljkom i subotom.
1. Koga si, Djevice, po Duhu Svetom začela.
2. Koga si, Djevice, Elizabeti u pohode nosila.
3. Koga si, Djevice, rodila.
4. Koga si, Djevice, u hramu prikazala.
5. Koga si, Djevice, u hramu našla.

Žalosna otajstva krunice:
Mole se utorkom i petkom.
1. Koji se za nas krvavim znojem znojio.
2. Koji je za nas bičevan bio.
3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio.
4. Koji je za nas teški križ nosio.
5. Koji je za nas raspet bio.

Slavna otajstva krunice:
Mole se srijedom i nedjeljom.
1. Koji je od mrtvih uskrsnuo.
2. Koji je na nebo uzašao.
3. Koji je Duha Svetoga poslao.
4. Koji je tebe, Djevice, na nebo uzeo.
5. Koji je tebe, Djevice, na nebu okrunio.

Otajstva svjetla krunice:
Mole se četvrtkom.
1. Koji je na rijeci Jordanu kršten bio.
2. Koji nam se na svadbi u Kani objavio.
3. Koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje nas pozvao.
4. Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.
5. Koji nam se u otajstvu euharistije darovao.

Na početku krunice može se dodati ovaj zaziv:
“O, Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede, koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu.”
Poslije svake desetke može se dodati:
“O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.”

Franjevačka krunica

procprov — Mon, 04 Jan 2021 08:37:20 +0000

Sedam radosti Marijinih

U prvom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad joj Arkanđeo Gabrijel navijesti da će začeti Sina Božjega po Duhu Svetome i navijek ostati Djevica.