Prolog
Inocent, biskup, sluga slugu Božjih, ljubljenim u Kristu kćerima, opatici Klari i njezinim sestrama samostana Svetoga Damjana u Asizu, pozdrav i apostolski blagoslov. Apostolska Stolica običava uslišavati pobožne molbe i dobrostivo udovoljavati opravdanim željama molitelja. S vaše, naime, strane vi ste nas ponizno zamolili da bismo se pobrinuli potvrditi apostolskim pečatom onaj oblik života prema kojemu vi morate živjeti ujedinjene u duhovnoj zajednici i u zavjetu veoma uzvišenog siromaštva koji vam je predan od blaženoga Franje i od vas dragovoljno prihvaćen, a časni naš brat, biskup Ostijski i Veletrijski, smatrao je potrebnim da bude potvrđen, prema onome kako je u pismu što ga je sastavio sam biskup. Skloni dakle vašim pobožnim prošnjama, držeći potvrđenim i milim ono što je isti biskup o tome učinio, to vam Apostolskom vlašću potvrđujemo i ovim pismom zaštićeno pružamo, čineći da se sadržaj toga pisma od riječi do riječi unese u ovo, a ono glasi ovako:
Rajnald, po milosti Božjoj biskup Ostijski i Veletrijski, svojoj predragoj u Kristu majci, kćeri, gospođi Klari, opatici Svetog Damjana u Asizu i njezinim sestrama, sadašnjim i budućim, pozdrav i očinski blagoslov. Budući da ste vi, predrage kćeri, prezrele svjetovne veličine i slasti da biste slijedile stope (1Pt 2,21) samoga Krista i njegove presvete Majke te ste izabrale stanovati zatvorene tijelom i u najuzvišenijem siromaštvu služiti Gospodinu, zato da slobodna duha možete dvoriti Gospodina, mi preporučujući vaše svete želje Gospodinu, rado hoćemo da očinskim osjećajem pružimo vašim zavjetnim i svetim željama svoj dragovoljni pristanak. Stoga, nakloni vašim pobožnim molbama, ovdje ispisan oblik života i način svetog zajedništva i preuzvišenog siromaštva, što vam ga je vaš otac blaženi Franjo riječju i pismom predao da ga vršite, vlašću gospodina pape i našom, svima vama i onima koje vas budu naslijedile u vašem samostanu, zauvijek potvrđujemo i ovim pismom zaštićeno pružamo. A oblik života glasi ovako:
Poglavlje I.
U ime Gospodnje počinje Oblik života Siromašnih sestara.
Oblik života Siromašnih sestara, što ga je blaženi Franjo ustanovio, jest ovo: Obdržavati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Klara, nedostojna Kristova službenica i biljčica preblaženoga oca Franje, obećaje poslušnost i poštovanje gospodinu papi Inocentu i njegovim kanonski izabranim nasljednicima i Rimskoj Crkvi. I kao što je u početku svoga obraćenja sa svojim sestrama obećala poslušnost blaženomu Franji, tako obećaje bez prekršaja obdržavati istu poslušnost njegovim nasljednicima. Ostale sestre dužne su uvijek slušati njegove nasljednike i sestru Klaru i druge kanonski izabrane opatice koje je naslijede.
Poglavlje II.
O onima koje žele prihvatiti ovaj život i kako ih treba primati.
Ako bi koja po Božjem nadahnuću došla k nama i htjela prihvatiti ovaj život, opatica je dužna zatražiti pristanak svih sestara; pa ako bi većina pristala, može je primiti dobivši prije dopuštenje od gospodina kardinala pokrovitelja. Pa ako vidi da je treba primiti, neka je pomnjivo ispita ili dade ispitati o katoličkoj vjeri i crkvenim sakramentima: pa ako sve ovo vjeruje i hoće vjerno priznavati i sve do svršetka odlučno opsluživati, i ako nema muža ili ako ga ima pa je već po ovlaštenju mjesnog biskupa već unišao u Red nakon što je položio zavjet uzdržljivosti, te je poodmakle dobi a nju nikakva bolest ili zaostalost ne priječi u vršenju ovoga života, neka joj se pomnjivo izloži način našega života. Pa ako je sposobna, neka joj se reknu riječi svetog evanđelja da pođe i da proda sve svoje i nastoji razdijeliti siromasima. A ako to ne bi mogla učiniti, dosta je dobra volja. I neka se opatica i njezine sestre čuvaju da se ne bi brinule za njezine vremenite stvari, da slobodno učini sa svojim stvarima što god je Gospodin nadahne. Ali ako traži savjeta, neka je pošalju k razboritim i bogobojaznim ljudima da po njihovu savjetu svoja dobra razdijeli siromasima. Zatim ošišavši kosu uokrug i odloživši svjetovno odijelo neka joj opatica dade tri tunike i plašt. Otad joj nije dopušteno izaći iz samostana bez korisnog, razložitog i odobrenog uzroka. A kada dovrši godinu kušnje, neka bude primljena u poslušnost obećavajući da će ovaj život i oblik našeg siromaštva uvijek opsluživati. Za vrijeme kušnje nek nijedna ne bude pokrivena velom. Male plašteve mogu također sestre imati radi olakšanja i radi prikladnosti služenja i rada. Odjeću pak neka im opatica razborito providi prema svojstvima osoba mjesta i vremena i hladnih krajeva, kako joj se čini da zadovoljava potrebi. Koje su primljene u samostan mlade ispod zakonske dobi neka budu ošišane uokrug i odloživši svjetovno neka se obuku u redovničko odijelo, kako se bude svidjelo opatici. a kada dođu na zakonsku dob, neka obučene poput ostalih obave svoje zavjetovanje. I toliko njima koliko ostalim novakinjama nek opatica priskrbi učiteljicu između razboritih u cijelom samostanu. Ova neka ih marljivo poučava u svetom druženju i časnom ponašanju prema obliku našeg poziva. U ispitivanju i primanju sestara koje služe izvan samostana neka se drži gornji način: ove mogu nositi obuću.
Nijedna neka s nama ne stanuje u samostanu, ako nije bila primljena po obredu našeg zavjetovanja. Za ljubav presvetog i preljubljenog djetešca povitog u siromašne povoje i položenog u jasle, i za ljubav njegove presvete Majke, opominjem, molim i potičem svoje sestre da se uvijek odijevaju priprostom odjećom.
Poglavlje III.
O božanskoj službi i o postu. O ispovijedi i o pričesti.
Pismene sestre neka obavljaju božansku službu prema običaju Male braće. Stoga mogu imati časoslove za čitanje bez napjeva. A one koje u opravdanoj prigodi ne bi mogle čitajući reći svoje časove mogu kao i druge sestre reći očenaše. A koje ne znaju čitati neka reknu dvadeset i četiri očenaša za matutin, za jutarnje pohvale pet, za prvi, treći, šesti i deveti čas po sedam, za večernju dvanaest i za povečerje sedam. Za pokojne neka reknu na večernji sedam očenaša s Pokoj vječni, za matutin dvanaest, kad su pismene sestre dužne obaviti službu za pokojne. A kada premine sestra našeg samostana, neka reknu pedeset očenaša. Neka sestre poste u svako vrijeme. A na Božić, u koji god dan padne, mogu se dvaput potkrijepiti. Nek opatica milostivo oslobodi mlade, slabašne i one koje služe izvan samostana, kako joj se bude činilo. U vrijeme očite potrebe nisu sestre obvezane na tjelesni post. Neka se s dopuštenjem opatice ispovijedaju najmanje dvanaest puta godišnje. I moraju se čuvati da tu ne umeću drugih riječi osim onih koje spadaju na ispovijed i na spas duše. Nek se pričešćuju sedam puta, to jest na Božić, u četvrtak Velike sedmice, na Uskrs, na Duhove, na Uznesenje Blažene Djevice, na svetkovinu svetoga Franje i na svetkovinu Svih Svetih.
Radi pričesti zdravih ili bolesnih sestara dopušteno je da kapelan celebrira unutar samostana.
Poglavlje IV.
O izboru i o službi opatice.
O kapitulu, o članovima uprave i o diskretama.
U izboru opatice sestre moraju obdržavati kanonski oblik. Neka se na vrijeme pobrinu da imadu generalnog ili provincijalnog ministra Reda Manje braće. Neka ih ovaj Božjom riječju pripravi da u potpunoj slozi i na opće dobro obave izbor. Neka bude birana samo zavjetovana sestra. A ako bi bila izborom ili drukčije dana koja nije zavjetovana, neka joj se pokoravaju nakon što zavjetuje oblik našeg siromaštva. Kad ona umre, neka bude izbor druge opatice. A ako bi se kadgod činilo čitavoj zajednici sestara da spomenuta opatica nije podesna za službu i opće dobro, spomenute su sestre dužne istim načinom što prije mogu izabrati sebi drugu za opaticu i majku. Ona pak koja je izabrana neka promisli kakav je teret preuzela i komu će polagati račun o povjerenom stadu. Neka se trsi da više drugima prednjači u krepostima i u svetom ponašanju negoli vlašću, da se sestre izazvane njezinim primjerom pokoravaju radije iz ljubavi negoli bi, dok bi pristrano ljubila, u cjelini proizvela sablazan. Neka tješi žalosne. Neka onima koje su u kušnji bude posljednje utočište, da ne bi, kad bi kod nje uzmanjkao lijek za zdravlje, prevladala u bolesnima bolest očaja. Neka u svemu poslužuje zajednici osobito u crkvi, u spavalištu, u blagovalištu, u bolnici i u odjeći. Toga treba da se na sličan način drži i njezina zamjenica. Najmanje jednom tjedno dužna je opatica sazvati svoje sestre na kapitul. Tu su, toliko ona koliko sestre, dužne ponizno se optužiti o javnim uvredama i nemarnostima. I ono što treba raspraviti na korist i na čast samostana neka tu pretrese sa svim svojim sestrama. Gospodin često otkriva manjemu ono što je bolje. Nek se ne prave teški dugovi osim uz opću suglasnost sestara i za očite potrebe, i to po prokuratoru. Nek se opatica i njezine sestre čuvaju da ne prime kakav polog u samostan: jer često od takvih stvari nastaju nemiri i sablazni. Da se sačuva jedinstvo uzajamne ljubavi i mira, neka se članovi uprave samostana biraju općim pristankom svih sestara. Na isti način nek se odabere osam sestara među najrazboritijima, čijim se je savjetom opatica dužna poslužiti u pitanjima načina našega života. Katkad sestre mogu i, ako im se bude činilo, moraju skinuti članove uprave i diskrete i na njihovo mjesto izabrati druge.
Poglavlje V.
O šutnji i o govornici i rešetki.
Iza časa povečerja pa do trećeg časa neka sestre obdržavaju šutnju, izuzevši one koje služe izvan samostana. Neka šute također trajno u crkvi; u spavalištu, a u blagovalištu samo dok jedu; ali ne u bolničkim prostorijama gdje je uvijek sestrama dopušteno razborito govoriti za razonodu i posluživanje bolesnih. Ipak mogu uvijek i svagdje kratko i ispod glasa napomenuti što je potrebno. Sestre ne smiju govoriti u govornici ni na rešetki bez dopuštenja opatice ili njezine zamjenice. A kojima je dopušteno neka se ne usude govoriti u govornici, a da nisu prisutne i da ne čuju dvije sestre. Neka se ne usude govoriti na rešetki, ako nisu prisutne barem tri koje odredi opatica ili njezina zamjenica od onih osam diskreta, koje su od svih sestara izabrane za savjetnice opatici. Ovog načina razgovora dužna je pridržavati se opatica i njezina zamjenica. I nek se to na rešetki čini posve rijetko, a na vratima nikako. Na tu rešetku nek se postavi iznutra platno, koje neka se ne skida osim kad se propovijeda riječ Božja ili koja sestra ima nekomu nešto reći. Neka budu još drvena vrata s dvije različite željezne brave, dobro opskrbljena zasunima i krilima koja se sama zatvaraju, da se ponajpače noću zatvore s dva ključa, od kojih će jedan držati opatica, a drugi sakristanka. I neka budu uvijek zatvorena, osim kad se sluša božanska služba i zbog gore navedenih razloga. Nikoja ne smije na rešetki govoriti prije izlaza sunca ni poslije zalaza. U govornici neka uvijek na unutarnjoj strani stoji platno koje neka se ne skida. U korizmi svetog Martina i u velikoj korizmi neka nijedna ne govori u govornici, osim sa svećenikom radi ispovijedi ili radi druge očite potrebe, koja se pridržava opatici ili njezinoj zamjenici.
Poglavlje VI.
O neposjedovanju vlasništva.
Nakon što se je svevišnji nebeski Otac udostojao milošću prosvijetliti moje srce da, po primjeru i nauku preblaženog oca našega svetoga Franje, činim pokoru, malo poslije njegova obraćenja dragovoljno sam, sa svojim sestrama, njemu obećala poslušnost. Kad je pak blaženi otac vidio da se ne bojimo nikakvog siromaštva, nikakvih napora, trpljenja, omalovažavanja ni prezira svijeta, pače da sve to smatramo velikim užitkom, ganut ljubavlju, napisao nam je oblik života na ovaj način:
Budući da ste, po božanskom nadahnuću, postale kćerima i službenicama vrhovnog svevišnjeg Kralja i nebeskog Oca, zaručile se s Duhom Svetim odabirući da živite prema savršenosti svetog Evanđelja: hoću i obećajem za sebe i za svoju braću uvijek voditi o vama marljivu brigu i posebnu skrb.
Dok je živio, skrbno je to ispunjavao i htio je da Braća uvijek ispunjavaju. I da ne bismo nikad skrenule od presvetoga siromaštva s kojim smo započele, pa ni one koje budu poslije nas došle, malo prije svoje smrti ponovno nam je napisao svoju posljednju volju govoreći:
Ja, siromašni brat Franjo, hoću da slijedim život i siromaštvo preuzvišenog gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke, i hoću da ustrajem sve do kraja; te molim vas, moje Gospođe, i dajem vam savjet da u tom presvetom životu i siromaštvu uvijek živite, i da se pomno čuvate da ne biste od njega dovijeka nikad odstupile ni po čijem nauku ili savjetu. Pa kao što sam se ja uvijek brinula da sa svojim sestrama obdržavamo sveto siromaštvo koje smo Gospodinu i blaženomu Franji obećale, tako su ga dužne bez povrede obdržavati do kraja opatice koje mene naslijede i sve sestre, to jest da ni same ni preko posrednika ne primaju u posjed ili vlasništvo, niti da u posjedu ili vlasništvu drže bilo što, što bi se moglo opravdano zvati vlasništvom, osim ako to zahtijeva količina zemlje radi časti i prostranosti samostana; a ta zemlja neka se obrađuje samo kao vrt za njihove potrebe.
Poglavlje VII.
O načinu rada.
Sestre, kojima je Bog dao milost da rade, neka poslije trećeg časa vjerno i pobožno rade poslove koji spadaju na čast i opću korist, tako da odstranivši lijenost neprijateljicu duše ne gase duha svete molitve kojemu mora sve vremenito služiti. A ono što svojim rukama zarade dužne su pred svima na kapitulu dostaviti opatici ili njezinoj zamjenici. Neka se isto učini, ako koji pošalju koju milostinju za potrebe sestara, da bi ih zajednica preporučila. A sve ovo neka opatica ili njezina zamjenica, uza savjet diskreta raspodijeli na opću korist.
Poglavlje VIII.
Neka sestre ništa sebi ne prisvoje;
o prošnji milostinje i o bolesnim sestrama.
Neka sestre ništa sebi ne prisvoje, ni kuće, ni mjesta niti ikoje druge stvari, te kao putnici i pridošlice na ovome svijetu neka pouzdano šalju na milostinju. I ne treba da se stide, jer je Gospodin za nas postao siromah na ovome svijetu. Ovo je ona uzvišenost previsokog siromaštva koje je vas, predrage moje sestre, postavilo baštinicama i kraljicama nebeskoga kraljevstva. To je vaš dio koji vodi u zemlju živih. Njemu, predrage sestre, posve privržene, ništa drugo, za ime Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke, pod nebom ne žalite imati. Nek nijednoj sestri ne bude dopušteno slati pisma, bilo što primati ili davati izvan samostana bez dopuštenja opatice. Niti je dopušteno bilo što držati što opatica nije dala ili dopustila. Ako joj se od rodbine ili od bilo koga drugoga štogod pošalje, neka opatica učini da joj se to dade. A ona, ako joj je stvar potrebna, može se njome poslužiti; ako pak nije, neka ljubezno poda sestri kojoj je potrebna. Ali ako joj je poslan koji novac, neka joj opatica uz savjet diskreta priskrbi što joj je potrebno. O bolesnim sestrama nek bude opatica strogo obvezana da sama ili po drugim sestrama brižljivo istraži što im treba kako za savjete tako i za hranu i drugo potrebno što zahtijeva njihova bolest te, po mogućnosti mjesta, ljubežljivo i milosrdno pribavi. Jer su sve dužne providjeti i služiti svojim bolesnim sestrama kako bi htjele da se njima služi ako ih zahvati kakva bolest… Neka jedna drugoj slobodno očituje svoje potrebe. Pa ako majka ljubi i hrani svoju tjelesnu kćerku, koliko više mora sestra ljubiti i hraniti svoju duhovnu sestru? Koje su bolesne neka leže na slamaricama i neka pod glavom imaju perne jastuke; a kojima je potrebno mogu se služiti prtenom obućom i strunjačama. Spomenute pak bolesnice, kad ih pohode oni koji dođu u samostan, mogu svaka pojedina svojim sugovornicima odgovoriti nekoliko dobrih riječi. A druge sestre, koje s dopuštenjem prisustvuju, neka se ne usude govoriti s onima koji dođu u samostan osim u prisustvu dviju sestara diskreta, koje čuju razgovor, a određene su od opatice ili njezine zamjenice. Ovaj način razgovora dužne su obdržavati opatica i njezina zamjenica.
Poglavlje IX.
O pokori koju treba naložiti sestrama koje bi pogriješile
i o sestrama koje služe izvan samostana.
Ako bi koja sestra na poticaj neprijatelja smrtno sagriješila protiv oblika našeg zavjetovanja, dva ili tri puta opomenuta od opatice ili od drugih sestara, ako se ne bi popravila, neka onoliko puta blaguje kruh i vodu na tlima u blagovaonici pred svim sestrama; i, ako bi se opatici činilo opravdanim, neka se podloži težoj kazni. Međutim, dok bi bila tvrdokorna, nek se moli da joj Gospodin prosvijetli srce na pokoru. Opatica pak i njezine sestre neka se čuvaju da se ne srde i ne uznemiruju zbog nečijega grijeha, jer su srdžba i uznemirenost u njima i u drugima smetnja ljubavi. Ako bi se dogodilo – što ne dao Bog – da se između sestre i sestre zbog riječi ili gesta kadgod pojavi smutnja ili sablazan, ona koja je dala uzrok smutnji neka se, prije negoli prikaže Gospodinu dar molitve, ne samo ponizno prostre pred nogama druge tražeći oproštenje, nego neka također jednostavno moli za njezino posredovanje kod Gospodina da joj oprosti. A ona, sjećajući se Gospodnjih riječi: Ako od srca ne oprostite, ni Otac vaš nebeski neće oprostiti vama, neka velikodušno svojoj sestri oprosti svaku nepravdu koju joj je nanijela. Sestre koje služe izvan samostana neka se dugo ne zadržavaju, osim da to traži uzrok očite potrebe. I moraju se časno ponašati i malo govoriti, da uvijek mogu saziđivati one koji ih gledaju. I neka se strogo čuvaju da nemaju s kime sumnjivih odnosa ili savjetovanja. I nek ne budu kume ni muškima ni ženskima, da zbog toga ne bi nastalo kakvo mrmljanje ili smutnja. I nek se ne usude donositi u samostan glasine svijeta. I strogo su dužne da od onoga što se u samostanu govori ili događa ne prenesu van samostana nešto, što bi moglo poroditi kakvu sablazan. Ako bi koja u ovome jednostavno pogriješila, do razboritosti opatice stoji da joj se milostivo naloži pokora. Ako pak to proizlazi iz loše navike, nek joj opatica prema težini krivnje po savjetu diskreta naloži pokoru.
Poglavlje X.
O opominjanju i popravljanju sestara.
Nek opatica opominje i pohađa svoje sestre i neka ih ponizno i ljubežljivo ispravlja, ne nalažući im ništa što bi bilo protiv njihove duše i protiv oblika našeg zavjetovanja. A podložne sestre nek se sjete da su se radi Boga odrekle svoje volje. Stoga su strogo dužne pokoravati se opatici u svemu što nije protiv duše i našeg zavjetovanja. A podložne sestre nek se sjete da su se radi Boga odrekle svoje volje. Stoga su strogo dužne pokoravati se opatici u svemu što nije protiv duše i našeg zavjetovanja. A opatica neka bude s njima toliko prijazna da joj one mogu govoriti i prema njoj postupati kao gospodarice prema svojoj sluškinji. Jer tako mora biti da je opatica službenica svih sestara. Opominjem pak i potičem u Gospodinu Isusu Kristu da se sestre čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i dijeljenja. I neka se brinu da uvijek sačuvaju jedinstvo međusobne ljubavi koja je vez savršenstva. I koje su neuke neka ne teže za učenošću; nego neka pripaze da iznad svega moraju željeti da imaju duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek čistim srcem mole i da budu ponizne, strpljive u progonstvu i bolesti; i da ljube one koji nas progone, kude i potvaraju, jer Gospodin kaže: Blaženi koji trpe progonstvo radi pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. I koji ustraje do konca taj će se spasiti.
Poglavlje XI.
O čuvanju klauzure.
Vratarica neka bude zrela u ponašanju i razborita, i neka bude prikladne dobi, i neka po danu prebiva u otvorenoj ćeliji bez vratiju. Neka joj bude dodijeljena i jedna prikladna pomoćnica koja će je, kad bude potrebno, u svemu zamjenjivati. Vrata nek budu opskrbljena dvjema željeznim bravama, vratnim krilima i zasunima, da budu zaključana dvjema ključevima, osobito noću, od kojih će jedan biti kod vratarice a drugi kod opatice. Nek se ni danju vrata podnipošto ne puštaju bez straže i neka jednim ključem budu čvrsto zatvorena. I neka se pomnjivo čuvaju i neka pripaze da vrata ne budu nikad otvorena, osim koliko je prikladno najmanje moguće. I nek se uopće ne otvaraju ikomu koji bi htio ući, osim kojemu bude dopušteno od vrhovnog svećenika ili od našega gospodina kardinala. I neka sestre ne puštaju da uđe u samostan prije izlaza sunca niti koga zadržavaju unutra poslije zalaza, osim da to zahtijeva očit, opravdan i neizbježan razlog. Ako bi, radi blagoslova opatice ili radi redovničkog posvećenja koje sestre ili radi kojeg drugog razloga, kojem biskupu bilo dopušteno da unutra celebrira misu, neka se zadovolji s koliko je moguće manjom časnom pratnjom i podvorbom. A kad bude potreba da u samostan uđu neki radi obavljanja radova, neka tada opatica odredi na vratima prikladnu osobu, koja će otvoriti samo onima koji su određeni za rad, ne drugima. Neka se tada sestre veoma brižljivo čuvaju da ne budu viđene od onih koji uđu.
Poglavlje XII.
O službenom pohodu, o kapelanu i o kardinalu pokrovitelju.
Naš službeni pohoditelj neka uvijek bude iz Reda Manje braće, prema volji i naredbi našeg kardinala. A taj nek bude takav da o njegovoj časti i ponašanju bude poznat neokrnjen glas. Njegova će služba biti da, u glavi i u članovima, ispravlja prijestupe počinjene protiv oblika našeg zavjetovanja. On smije, stojeći na javnom mjestu tako da ga drugi mogu vidjeti, govoriti s više njih i s pojedinima o onomu što spada na pohod kako se njemu bude bolje činilo da stvar obavi. Također molimo da nam se milostivo od Reda Manje braće dodijeli kapelan s jednim pratiocem, klerikom na dobru glasu i providonosne razboritosti, te dva brata laika svetog ponašanja i ljubitelja časti, na pomoć našem siromaštvu, radi pobožnosti prema Bogu i prema blaženom Franji, kako smo to uvijek imale od spomenutog Reda Manje braće. Kapelan ne smije bez pratioca ulaziti u samostan. Kad uđu neka uvijek budu na javnome mjestu da mogu jedan drugoga i drugi njih vidjeti. Za ispovijed bolesnih koje ne mogu poći u govornicu, za pričest istih, za bolesničko pomazanje i za preporuku duše neka im bude dopušteno unići. Radi pogrebnih molitava i radi svečane mise za pokojne, radi kopanja groba ili radi otvaranja, ili također radi udešavanja grobnice, mogu, po uviđavnosti opatice, u dostatnom broju unići oni koji su za to prikladni. K tomu su sestre strogo obvezane da imaju onog kardinala svete rimske Crkve za svog upravitelja, zaštitnika i popravitelja koji bude od gospodina Pape dodijeljen Manjoj braći, da bismo, uvijek potčinjene i podložne nogama iste svete Crkve, stalne u katoličkoj vjeri, zauvijek obdržavale siromaštvo i poniznost gospodina našega Isusa Krista i njegove Majke i sveto evanđelje, što smo čvrsto obećale. Amen.
Zaglavak Papinoga pisma
Dano u Peruđi šesnaestog dana prije početka listopada desete godine papinskog vladanja Inocenta IV. ( 16. 9. 1252. )
Nikomu dakle od ljudi ne budi slobodno ovu stranicu naše potvrde kršiti ili joj se drzovito protiviti. Ako bi se tko to usudio pokušati, neka znade da će upasti u nemilost svemogućega Boga i svetih njegovih apostola Petra i Pavla.
Dano u Asizu petog dana prije polovice kolovoza jedanaeste godine našeg papinskog vladanja. ( 9. 8. 1253. )