Mirabellplatz 5, 5020 Salzburg, Austrija
kroatenseelsorge@pfarre.kirchen.net
Hrvatsko dušobrižništvo u zemljama Zapadne Europe započelo je u Drugom svjetskom ratu nastojanjem Katoličke crkve među Hrvatima da vjerski zbrine sve one radnice i radnike, koji su bili – bilo prisilno, bilo dobrovoljno – zaposleni na teritoriju ondašnje Njemačke (2). Ovoj skupini hrvatskih vjernika treba pribrojiti brojčano nešto manju skupinu takozvanih sklonjenika. Naime u jesen 1944. godine hrvatske su vlasti načinile ugovor s predstavnicima Trećega Reicha o privremenom sklanjanju obitelji istaknutih hrvatskih ljudi iz ratom ugroženih područja Nezavisne države Hrvatske (skraćeno i dalje: NDH) na njemački teritorij. Već krajem 1944. i na početku 1945. godine stiglo je nekoliko transporta izbjeglica u kotar Schärding am Inn i u okolicu Braunau-a u Gornjoj Austriji. Krajem siječnja k njima je došao iz Beča za dušobrižnika o. Mirko Čović, kojega je Gestapo protjerao iz Praga, gdje se bio sklonio s o. Josipom Šimićem, negdašnjim župnikom u Lovreću. Od mjesnog biskupa u Linzu on je 17. veljače dobio dekret da smije služiti sv. misu i vršiti sve ostale dušobrižničke dužnosti među svojim zemljacima (3).
Drugu skupinu hrvatskih vjernika izvan domovine činili su hrvatski vojnici u sastavu njemačke vojske, tzv. Wehrmachta. Uspostavom Vojnog vikarijata za područje NDH bilo je i riješeno pitanje vjerske skrbi pripadnika Oružanih snaga NDH. Sam zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita dr. Alojzije Stepinac bio je od Sv. Stolice imenovan vojnim vikarom. Svojim dekretom od 7. siječnja 1942. godine on je imenovao dvojicu svojih zamjenika: preč. gosp. Stipu Vučetića i župnika u zagrebačkoj Kustošiji vlč. Vilima Cecelju (4).
Za vrijeme Drugog svjetskog rata djelovao je u Beču Vojno-odgojni ured MINORSA – Ministarstva Oružanih Snaga NDH, koji je skrbio za nekih 70.000 hrvatskih vojnika, čije su jedinice bile razmještene po gradovima Trećega Reicha. 20. travnja 1944. godine od Ministarstva Oružanih snaga NDH (dopis Vojnom duhovništvu – Zagreb) imenovan je na vlastitu zamolbu za dušobrižnika hrvatskih vojnika u Njemačkoj i dodijeljen tom Vojno-Odgojnom uredu mladi vojni svećenik Vilim Cecelja (5). Dobiva iseljeničku putnicu i odlazi u Beč, kamo stiže 8. svibnja 1944. (6). Iz spomenutog Ureda obilazi hrvatske ranjenike u Beču i drugim većim mjestima i gradovima, propovijeda, misi i ispovijeda ih, budući da se o njima vjerski nitko nije brinuo (7). Zdravim hrvatskim vojnicima, koji su na izobrazbi, drži vjersko-ćudoredna predavanja. U dogovoru s nekolicinom hrvatskih studenata u Beču i u suglasnosti sa zapovjednikom Vojno-odgojnog Ureda 5. lipnja 1945. osniva u Beču podružnicu Hrvatskoga Crvenoga križa, koja bi preuzela skrb za ranjenike. Ovo mu nije bilo teško sprovesti u djelo budući da je bio zamjenik predsjednika HCK u Zagrebu (8). Za Uskrs 1945. dolazi nakratko u Domovinu i tu je zadnji put na rodnoj grudi (9). Vraća se ponovno u Beč, gdje je proživio teška bombardiranja grada, pa se poslije povlačio s ranjenicima u pravcu Schärdinga, odakle napušta određeni pravac kretanja i prelazi u Drugu njemačku zonu, da bi tako spasio hrvatske ranjenike. Zbog toga dolazi do velikoga kraha s njemačkim zapovjednikom, koji viče i pita ga, kako se je samo usudio tako nešto učiniti! Na što mu velečasni mirno odgovara:”Gospodine, oprostite, Hrvati su bili dobri na ratištu za topove i kugle, a sada, kad im treba pomoći, na njih se viče.” Na to se je zapovjednik povukao, ispričao i dao traženu dozvolu, da se Ured i vojnici nastane u Gmundenu (10).
“Ured je iz Beča preselio u Altaussee, a kada je pred sam svršetak rata došla zapovijed, da se Ured rasformira, dopukovnik Slobodjanac i vlč. Cecelja pretvorili su ga u Hrvatski Crveni Križ, čije je vodstvo preuzeo vlč. Cecelja… Bio je naime uspio dobiti papir iz Centrale u Ženevi, po kojem je bio ovlašten voditi Crveni Križ za izbjeglice – sve do svoga zatočenja …(11).
Izbjeglički logori
U izbjegličke logore ne dolaze samo radnici, koji su se nalazili na (prisilnom) radu u Njemačkoj, a ne htjedoše se vratiti svojim kućama, nego sada dolaze i hrvatski vojnici, bolesnici i invalidi, koje je kraj rata zatekao u tuđini. Treća velika skupina jesu hrvatski izbjeglice, koji su poslije kobnog 15. svibnja 1945. uspjeli preživjeti Bleiburg i izručenje Titovim partizanima. Osim vojnika u ovoj skupini ima i određeni broj časnika i politički istaknutih ljudi, te nekoliko svećenika. Kao predsjednik Hrvatskog Crvenog križa za Austriju Cecelja se brine i za njih: posjećuje njihove logore u Gornjoj Austriji, Salzburgu i Koruškoj. 9. listopada 1945. traži i dobiva od nadbiskupije Salzburg službeni dekret za dušobrižništvo hrvatskih izbjeglica (12).
Pod lažnom optužbom da je bio Pavelićev ispovjednik i da pod Crvenim Križem vodi Ustaški pokret u Austriji, 16. listopada 1945. bi uhićen od američke CIC (Counter Intelligence Corps) i odveden najprije u istražni zatvor u Gmundenu, a potom 20. prosinca u logor za ratne zločince Glasenbach kod Salzburga (13).
20. svibnja 1947. biva pušten na slobodu, i to u Linzu, s 47 kg tjelesne težine i otvorenim kavernama na plućima. Odlazi u Altaussee, a potom 23. 5. u bolnicu Schmieding i Krenglbachu kod Welsa. Ovdje boravi sve do početka 1950. godine. Još za vrijeme liječenja u bolnici od papinskog delegata mons. dr. Jože Jagodiča(14) 29. studenoga 1948. bio je imenovan dušobrižnikom izbjeglica u Schärdingu, Riedu im Innkreis i logoru Asten kod Linza.
Početak misije
U vrijeme dok je vlč. Vilim Cecelja bio zatvorenik u logoru Glasenbach (15) i kasnije na liječenju, dušobrižništvo za hrvatske izbjeglice u gradu i pokrajini Salzburg vodi najprije svećenik mostarske biskupije vlč. Petar Bulum, potom don Jure Vrdoljak i don Nikola Tojčić. Ovima pomažu i svećenici-izbjeglice iz Jugoslavije njemačkoga porijekla, tzv. “Folksdojčeri” p. Josip Sabin Stefan (16), vlč. Franjo Krautzer i Josip Buschbacher. Sve je to još uvijek prilagođeno prilikama!
1. ožujka 1948. konačno je bilo uređeno pitanje pastve za hrvatske izbjeglice u Salzburgu i Austriji. Na sastanku hrvatskih svećenika u Schärdingu bio je izabran novim i prvim predsjednikom “Caritas croata” don Jure Vrdoljak. Tako vodstvo dušobrižničke službe za Hrvate u Austriji preuzima don Jure Vrdoljak, svećenik mostarske biskupije, “als Seelsorger der kathol. Kroaten in Österreich mit dem Amtssitz in Salzburg”. Na sastanku je i određeno, da sjedište Središnjice bude u Salzburgu, jer je tu bilo i središte mnogih drugih organizacija za izbjeglice! U logoru Lehen bila je uređena Središnjica Hrvatskog Caritasa (17). To je početak organiziranog dušobrižništva među Hrvatima u Austriji.
Godine 1949. počeo je izlaziti “Glasnik Srca Isusova i Marijina”. Idejni začetnik i prvi financijer toga časopisa bio je don Jure Vrdoljak uz potporu i suradnju dr. fra. Mirka Čovića (18), vlč. Franje Krautzera, te nekolicine katoličkih laika. Službeni vlasnik i izdavač je “Caritas Croata” u Salzburgu na adresi Ignaz-Harrer-Str. br. 2. U siječnju 1950. don Jure Vrdoljak odselio je u Canadu, a njegov nasljednik bude vlč. Nikola Tojčić, svećenik banjolučke biskupije, koji je i sam ubrzo iselio u Argentinu. Tako upravu Caritasa i vodstvo Misije u Salzburgu preuzima vlč. Vilim Cecelja!
Vilim Cecelja i misija: 1950. – 1988.
Na 1. ožujka stigao je iz Schmiedinga kod Welsa u Salzburg svećenik Vilim Cecelja. Već 6. ožujka 1950. godine Nadbiskupski ordinarijat u Salzburgu šalje dopis vlč. Cecelji u kojemu izražava žaljenje zbog toga, što dotadašnji dušobrižnik Hrvata katolika u Salzburgu napušta tu službu i odlazi u Ameriku. “Stoga Vas ,velečasni, ovime imenujemo dušobrižnikom Hrvata katolika i voditeljem Hrvatskoga Caritasa …” Isti dokument izričito naglašava razlog tome imenovanju: “budući da ste Vi po završetku rata najrevnije (“eifrigst”) radili u logorskoj pastvi, to smo sigurni da vjerska skrb vrijednih hrvatskih katolika u Salzburgu dolazi u dobre ruke” (19)! U napisu za spomen-knjigu župe Mülln iz 1978. godine o pastvi Hrvata u sklopu župe vlč. Cecelja napisao je sljedeće:
“Ljudi, koji su se uspjeli spasiti [nakon bijega iz Domovine i tragedije na Bleiburgu], bježali su u Američku zonu Austrije. Tako je Salzburg i salzb. Nadbiskupija postala utočište hrvatskih izbjeglica. Prihvatni logor nalazio se u Lehenu. … Kako se Lehen nalazio na teritoriju župe Mülln, to su hrv. izbjeglice ušle u sklop i vjerske skrbi župe Mülln … (str. 53). Odavde se je vršilo iseljavanje u zapadne, kao i prekomorske zemlje. Skoro bi svake nedjelje odlazili vlakovi s izbjeglicama za Bremen, a odatle bi brodovima bili transportirani za USA, Canadu, Australiju. U međuvremenu je hrv. kolonija bivala sve veća, pa su Hrvati bili smješteni u logorima: Lehen, Parsch, Hellbrunn, Annahof, Glasenbach i Siezenheim. Ali župa Mülln ostala je uvijek središte, oko kojeg su se okupljali Hrvati. Ovdje su se obavljala vjenčanja i krstila djeca” (20).
Od siječnja 1951. godine vlč. Vilim Cecelja preuzima i uređivanje “Glasnika” i svu brigu oko toga vjerskog časopisa. Koliko je bilo neprospavanih noći zbog ne pristiglih priloga, zbog pomanjkanja financija za papir i za plaćanje tiskare i drugo, da bi na kraju u nedjelju 8. siječnja 1961. oko 3 sata popodne, izgorjela i baraka u Lehenu, koja je dotada služila kao ured i sjedište Caritas Croata. Kad je za to saznao prof. dr. Franjo Trogrančić u Rimu, onda je u spomen te barake napisao kratku pjesmu – odu toj straćari, iz koje citiram:
“Zbogom, naša stara, dobra i draga barako!
Ministarstvo dobrote i ljubavi, zbogom!
…Ceceljevi dvori bez predsoblja i podvornika
i pred kojim nije stajao stražar, addio!
Katedralo od dasaka, posvećena krunicama
i litanijama vapijućih pravde, zbogom!…” (21)
Kako je hrvatski dušobrižnik obavljao svoju službu među našim izbjeglicama i što je sve radio?
S nadnevkom od 31. prosinca 1951. god. vlč. Cecelja podnosi izvještaj mjesnom Ordinarijatu o svojemu radu u netom protekloj godini. “Der Fluchtlingsseelsorger [der Kroaten] von Salzburg” – kako sam sebe tu imenuje, vršio je dušobrižničku službu ne samo u izbjegličkim logorima pokrajine Salzburg (Lager Puch, Lager Hellbrunn, Mitterberghutte i Pfarrkirche Mülln), nego i u logorima i naseljima na području biskupije Linz (Vöcklabruck, St. Georgen am Attersee, Ebensee, Neukirchen bei Lambach). Uz nedjeljnu sv. Misu u 11 sati u crkvi na Müllnu poslijepodne je bila obavezno Večernjica i blagoslov s Presvetim. U prostorijama Caritas Croata, Ignaz-Harrer-Strasse 2, baraka br. 8 bila je svakodnevno moljena sv. krunica u 7 sati navečer, a svakog četvrtka navečer služena je sv. Misa u logoru Hellbrunn. Bila je to ujedno posebna prilika za iseljenike, da se ispovjede i pričeste. Uz pobožnost prvog petka u mjesecu bila je svakog 13. u mjesecu, počevši od svibnja pa do listopada, procesija sa svijećama na Maria Plain. U svibnju i listopadu obavlja svaki dan navečer u 6 sati u crkvi na Müllnu pobožnost Majci Božjoj moljenjem sv. krunice. U lipnju (kasnije početkom srpnja) slijedilo je zajedničko hodočašće u Attnang-Puchheim u Gornjoj Austriji. Ovo hodočašće vlč. Cecelja održava sve do 1988, t.j. godinu dana pred samu smrt, s time da je hodočastio pješice iz Salzburga (22). 1951. godine, 15. kolovoza, služio je u crkvi na Müllnu nestor hrvatskih svećenika u egzilu, vlč. Ivan Jakovčić svoj dijamantni jubilej, t.j. 60. obljetnicu svećeništva! On je inače svoje staračke dane provodio u Beču.
Vrijedno je spomenuti hodočašće u Padovu na grob sv. Antuna s osamnaestoricom Hrvata iz Salzburga, koje vlč. Cecelja predvodi od 25. do 27. kolovoza. Početkom listopada predvodi jednu manju skupinu ljudi iz Austrije, da sudjeluju u radu Međunarodnoga kongresa Katoličke akcije u Rimu (7. do 14. listopada). Svoj godišnji izvještaj svećenik Vilim Cecelja završava s napomenom, da on vodi uredništvo “Glasnika Srca Isusova i Marijina”.
1952. uz već gore spomenute redovite sv. Mise, pobožnosti i dijeljenje sv. sakramenata u svojem godišnjem izvještaju vlč. Cecelja spominje i sudioništvo hrvatske i slovenske delegacije na velikom Euharistijskom kongresu u Barceloni od 24. – 31. svibnja te godine! Obje su delegacije putovale pod njegovim vodstvom. Malo iza toga sudjeluje i predvodi katoličku mladež na Kongresu kršćanske mladeži Europe u Villachu od 10. – 15. kolovoza. Dva dana iza toga pribiva svećeničkom ređenju Hrvata p. Jeronima Ivankovića u benediktinskoj opatiji Seckau u Štajerskoj. Iste godine uz financijsku pomoć rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu msgr. dr. Madjerca izdaje kod izdavačke kuće Herder molitvenik “Kruh nebeski” i to u 10.000 primjeraka. Opet spominje uređivanje mjesečnika “Glasnik Srca Isusova i Marijina” i kaže, da časopis izlazi u nakladi od 1.600 primjeraka. Posebno ističe, da se broj hrvatskih izbjeglica bio nešto smanjio i da je razlog tomu iseljivanje u prekomorske zemlje, uglavnom u U.S.A., ali da je u proljeće počeo pristizati novi val izbjeglica iz Jugoslavije. Broj novoizbjeglih iznosi oko 300 osoba, a onda se ta brojka u sljedećoj, 1953. godini popela na 1200 osoba!
1953. upriličena je 18. siječnja velika akademija na Müllnu prigodom imenovanja nadb. Stepinca kardinalom sv. Crkve! Za Uskrs te godine u Klagenfurtu Cecelja drži duhovnu obnovu za naše izbjeglice – jednu vrstu pučkih misija i to kroz 3 dana. U travnju slavi Hrv. zavod sv. Jeronima u Rimu 500-tu obljetnicu svojega postojanja i vlč. Vilim putuje s još trojicom Hrvata na tu proslavu(23). Opet vodi hodočašće u Attnang- Puchheim i to ovaj puta na blagdan sv. Alojzija, tj. 21. lipnja (imendan kard. Stepinca).
U izvještaju vlč. Cecelja bilježi i odlazak vlč. Ivana Mihalića(24) na 14. rujna iz logora Asten kod Linza u daleku Australiju, da tamo djeluje kao dušobrižnik među Hrvatima! Spominje i svoje hodočašće s jednom grupom u Maria Saal u Koruškoj na 25. listopada. Nije zaboravio spomenuti i 5. godinu izlaženja “Glasnika”. Za tu je prigodu od strane redakcije bio pozvan na proslavu i ondašnji salzburški nadbiskup dr. Andreas Rohracher.
Na kraju svojega izvještaja vlč. Cecelja napominje i materijalnu brigu ne samo za hrvatske, nego i za slovenske izbjeglice i pomoć koju prima u te svrhe od strane N.C.W.C. (National Catholic Welfare Conference). Od njih je dobio za potrebe Misije i novi auto marke Volkswagen (25)!
Krajem svibnja 1954. dolazi u Salzburg svećenik zagrebačke nadbiskupije Mijo Jurić (*27. IX. 1883. – †Salzburg, 29. I. 1961.) i početkom lipnja dobiva jurisdikciju za ispovijedanje na području salzburške nadbiskupije, da može pomagati “dem zuständigen Kroatenseelsorger H.H. Wilhelm CECELJA” u vršenju dušobrižničke službe hrvatskih izbjeglica (26). Njegovom zaslugom nabavljen je još 1951. god. kip Fatimske Gospe i to darovima samih izbjeglica. Kip je bio izrađen u Coimbri i posvećen od leirijskog biskupa na samom mjestu Gospina ukazanja.
1954. godine već spomenuta američka katolička organizacija N.C.W.C. prestaje s novčanom pomoći svećenicima-izbjeglicama, te mjesni Ordinarijat u Salzburgu traži preko Katoličkog Instituta za socijalna istraživanja u Beču (Wien IX, Boltzmanngasse 14) pomoć od Ostpriesterhilfe; izričito spominje Hrvate u Salzburgu i njihovog vrijednog dušobrižnika Vilima Cecelju, koji stanuje “im Kolleg St. Benedikt” (27).
Od 24. listopada do 1. studenoga 1954 . g. održan je u Rimu Međunarodni Marijanski i Mariološki kongres. Vlč. Vilim je bio tamo i održao propovijed na blagdan Krista kralja u crkvi Sv. Jeronima (28). U zadnjem broju “Glasnika”za tu godinu (br. 12, str. 280) donosi i potresnu vijest iz Domovine, da je franjevac p. Častimir Marijan Herman osuđen po komunistima na smrt, nakon što je 1945. bio već suđen na sedam godina robije, koju je izdržao u Staroj Gradiški. P. Herman je kasnije bio pomilovan na 20 godina robije. Od toga je 15 godina odrobijao opet u Staroj Gradiški, dakle ukupno 22 godine robije, i to potpuno nevin! 1971. godine bježi u Austriju i dolazi k svojemu nekadašnjem susjedu i prijatelju iz domovine vlč. Cecelji u Salzburg (29).
Tijekom 1955. godine od većih događaja u Katoličkoj crkvi Hrvata u Salzburgu treba spomenuti sudjelovanje vlč. Mije Jurića na završnim svečanostima Marijanske godine u Rimu.
Prilikom hodočašća u Attnang-Puchheim na 10. srpnja “oprostili su se izbjeglice od svog dugogodišnjeg … suradnika Hrvatskog Karitasa u Salzburgu, Tomislava Mesića, koji je koncem srpnja otputovao u USA…” (30). Te je godine bilo hodočašće hrvatskih izbjeglica za Veliku gospu u Maria Saal u Koruškoj, a 16. listopada hodočašće Majci Božjoj na Pöstlingberg kod Linza.
U “Glasniku Srca Isusova i Marijina” br. 3/1956. god. vlč. Cecelja piše, da su “Hrvati izbjeglice u Austriji poslali sv. Ocu papi Piju XII. prigodom 80. godišnjice života i 17. obljetnice Njegove vladavine crkvom umjetnički opremljen album s hrvatskim motivima s popratnom čestitkom; potpis: Caritas Croata Salzburg”.
Iste je godine u Kanadi (u Sudbury-u) slavio svoj srebrni svećenički jubilej don Jure Vrdoljak. Za tu prigodu vlč. Cecelja u “Glasniku” za srpanj mjesec donosi članak posvećen slavljeniku kao “osnivač[u] i prvi [vom] voditelj[u] Središnjice Hrvatskog karitasa u Salzburgu u Austriji, u ona vremena, kad se jedva i smjelo reći da si Hrvat…”(str. 44).
1957. bježi iz Domovine i dolazi u Salzburg zagrebački svećenik vlč. Josip SUKNER (*10. IX. 1915. – †21. XI. 1981.). Isti je 1946. g. bio osuđen od komunističke vlasti na 6 godina zatvora, koje je izdržao u Staroj Gradiški. Nakon ponovne osude na 16 mjeseci robije, a prije njezine pravomoćnosti on 26. travnja 1957. bježi u Austriju. Na molbu vlč. Cecelje biva od nadbiskupije u Salzburgu namješten za dušobrižnika u izbjegličkom logoru Glasenbach. Njegova služba nije dugo trajala, jer je u lipnju 1959. odselio u Južnu Ameriku.
Kako je bila rasprodana cijela naklada molitvenika “Kruh nebeski”, to se uredništvo “Glasnika” odlučilo na tiskanje novoga molitvenika pod naslovom “Put u vječnu Domovinu”.
Krajem 1957. godine odlazi vlč. Cecelja na dugo putovanje u Sjevernu Ameriku s ciljem da posjeti tamošnje Hrvate i njihove svećenike i kod njih pribavi novčanih sredstava za Caritas. Na tom službenom putovanju prikazuje po hrvatskim župama Canade i USA film “Hrvati traže domovinu” o životu i prilikama naših ljudi u izbjegličkim logorima Italije i Austrije. Film je snimio američki vojnik hrvatskog porijekla Jerome Brentar (31). Ceceljinu odsutnost, jer se on vratio iz Amerike istom u travnju 1958. godine, koristi vlč. Sukner i piše u Glasniku o 25-obljetnici Ceceljina svećeništva, koju je on slavio prošle, 1956. godine, skromno i bez vanjske proslave (32).
Od drugih izvanrednih događaja u životu Hrvatske katoličke misije iz te godine treba spomenuti veliku proslavu Dana hrvatske državnosti s priredbom u dvorani IMCE u Hellbrunn-u, hrvatsko hodočašće u Lurd i sudjelovanje Hrvatske sekcije u radu X. Međunarodnog marijanskog kongresa u Lurdu. Vodstvo i organizaciju toga hodočašća i sekcije na kongresu imao je predsjednik preč. gosp. Vilim Cecelja, ravnatelj Hrvatskog Caritasa u Austriji (33).
9. listopada umro je sv. otac papa Pio XII., te ravnatelj Hrvatske Misije šalje sažalnicu u ime hrvatskih izbjeglica Apostolskom nunciju u Beču, koji mu kratko iza toga potvrđuje primitak sažalnice i zahvaljuje “na tako toplim riječima prigodom smrti Njegove Svetosti…”(34) Caritas Croata i njegov voditelj V. Cecelja šalju i pozdravni telegram novoizabranom papi Ivanu XXIII.
1959: Deseta obljetnica izlaženja “Glasnika Srca Isusova i Marijina” čiji je prvi broj izašao 1949. godine u nakladi od 3000 primjeraka. Na taj teški posao osvrnuo se u toj prigodi njegov nekadašnji tajnik g. Tomica Mesić. On piše: “I sada o deset-godišnjici dragog Glasnika vraćam se duhom na onaj dan kada smo spremali prvi broj. Vlč. Franjo Krautzer i don Nikola Tojčić su diktirali rukopise, koje sam prepisivao na pisaćem stroju. Don Jure VRDOLJAK je dotle nestrpljivo šetao po sobi i “nadzirao” posao, da na završetku donese bocu vina, da ne umine stari dobri hrvatski običaj” (35).
U lipnju vlč. Cecelja prati svojega suradnika vlč. Suknera u Rim, jer ovaj želi preko Italije iseliti brodom u Braziliju. U tu svrhu traži za sebe i za njega dozvolu kod crkvenih i svjetovnih vlasti. U Salzburgu preč. gosp. Mijo Jurić slavi svoj zlatomisnički jubilej. On je za oba svjetska rata služio kao vojni svećenik. (U Salzburgu je završio svoj životni tijek i bio sahranjen u grob, u kojem će kasnije biti sahranjeni don Jure Vrdoljak i preč. Cecelja!)
Te godine bježi iz Domovine i svećenik zagrebačke nadbiskupije Matija Štetić (*17. II. 1918. – †Vancouver 10. V. 1984.). Dolazi u Salzburg kod vlč. Cecelje i želi otputovati dalje u Australiju. Ipak odlazi u Canadu, da radi kao dušobrižnik među Hrvatima. Umro je 10. svibnja 1984. u Vancouveru, a pokopan 3. lipnja 1984. u rodnoj Pleternici.
U “Glasniku” br. 2-4 1959. o desetoj obljetnici njegova izlaženja, izlazi veliki članak iz pera franjevca dr. fra Mirka Čovića o povijesti dušobrižništva hrvatskih izbjeglica u Austriji, pa tako i povijesti naše Misije u Salzburgu. Vlč. Cecelja u članku “Posebna hvala” zahvaljuje svima onima, koji su mu pomogli na njegovom putovanju kroz USA i Canadu. To je ujedno kratki opis toga putovanja. Iste godine Caritas Croata izdaje i Sv. Pismo Novoga zavjeta (Evandjelja) u prijevodu dra Franje Zagoda.
1960. godine 10. veljače umro je hrvatski mučenik i zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. U Salzburgu su u toj prigodi održane zadušnice u katedrali, gdje u velikom broju sudjeluju i ovdašnji Hrvati, tako da se za vrijeme mise pjevalo i hrvatski na izričitu želju salzburškoga nadbiskupa Rohrachera.
1960. godine na 37. Međunarodnom euharistijskom kongresu u Münchenu sudjeluju i Hrvati iz Salzburga i cijele Austrije.
U studenom 1958. bježi iz Jugoslavije i dolazi u Salzburg svećenik barske nadbiskupije vlč. Marko Djokmarković. On ostaje u Salzburgu sve do rujna 1961. kada putuje vlakom za Genovu, a onda dalje brodom za daleku Australiju (opis puta u Glasniku broj 11: Od Genove do Australije vođa naše skupine bio je vlč. Djokmarković). Osim albanskog i hrvatskog jezika znao je talijanski, francuski, njemački i slovenski. (Curriculum vitae, KAS 161/60). 8. siječnja 1961. g. izgorjela je braka Caritas Croata u Lehenu, a 29. siječnja umro je umirovljeni i teško bolesni hrvatski svećenik Mijo Jurić (*Stari Pavljani, 27. IX. 1883. – †Salzburg, 29. I. 1961.). Sahranjen je na centralnom groblju u jedan grob sestara milosrdnica, koje su ga i njegovale (i to potpuno besplatno) u njegovoj teškoj bolesti.
1962. godinu Cecelja započinje s geslom: U novu godinu s lozinkom kardinala Stepinca: U tebe sam se, Gospodine, uzdao! Pokreće devetnicu uz drugu obljetnicu kardinalove smrti. U nakladi Caritas Croata izdaje brošuru “Grob u katedrali” autora o. Lucijana Kordića, koji živi i djeluje u Švicarskoj. U 4 broju “Glasnika” zapisuje: Od listopada 1945. do svibnja 1947. bio sam u zatvoru u logoru “ratnih zločinaca ” Marcus W. Orr kod Salzburga, u kojem je bilo oko 12.000 zatvorenika. Nas Hrvata bila su 62., od kojih je 11 bilo izručeno komunističkim vlastima Jugoslavije, gdje su svi od reda bili osuđeni na smrt. U logoru sam mogao vršiti dušobrižničku službu”.(Glasnik 1962., travanj, str. 81)
Povodom saziva Drugoga Vatikanskog koncila odlučili su hrvatski svećenici u emigraciji, da pozovu sve izbjeglice u Njemačkoj na svečanost izbjegličkoga dana u Essenu (22. – 25. lipnja). Tom susretu bio je nazočan i predstavnik hrvatskih izbjeglica kod Kongregacije u Rimu dr. Krešimir Zorić, od kojega je i potekla ideja održavanja ovog Izbjegličkog dana. Na 24. lipnja bila je svečana misa pod kojom je propovijedao vlč. Cecelja. Evo nekoliko njegovih misli uz Prvi Izbjeglički dan: “Danas su drukčije prilike! Neprijatelj je posve druge naravi! Onaj prvi ništio je ognjem i mačem, a ostatak vodio u ropstvo. Ovaj današnji prešao je doduše ognjem i mačem preko Hrvatske, prisilio je borce pera i mača da napuste ognjišta, ali se je i sam ugnijezdio među narodom kao osloboditelj, kao prorok novih i naprednih ideja, koje će stvoriti raj na zemlji! … Komunizam je neprijatelj, koji se uvukao u stanicu ljudskoga života. U svaku obitelj, u pojedinca i poput crva izjeda stare životne sokove vjere i kulture”…(Glasnik br. 5/1962, str. 140)
Prigodom desete obljetnice Apostolske konstitucije “Exul familiae” organizirano je veliko hodočašće hrvatskih izbjeglica u Rim, gdje su od 3. do 7. kolovoza održane razne priredbe i proslave zu tu obljetnicu. Organizator iz Austrije: Caritas Croata, Hellbrunner Str. br. 22. Nakon što je na 11. listopada 1962. bio svečano otvoren Drugi Vatikanski sabor Katoličke crkve, voditelj hrvatske misije u Salzburgu posvećuje tomu veliki dio “Glasnika” za studeni, da izvijesti Hrvate katolike o tom događaju.
U Salzburg se vratio iz Kanade don Jure Vrdoljak i nastanio kod časnih sestara. Kod njih je boravio sve do svoje smrti 24. veljače 1969. Bio je sahranjen u isti grob u kojem je počinuo preč. Mijo Jurić.
1963. od važnijih događaja u Salzburgu treba spomenuti Kongres u spomen slavenskih apostola Ćirila i Metoda (12. – 16. srpnja) pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Austrije. Za tu prigodu u nedjelju 14. srpnja u 9,30 sati služio je u katedrali pontifikalnu sv. Misu na staroslavenskom jeziku zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper. U misi sudjeluju i Hrvati iz grada i pokrajine Salzburg, dok je na Kongresu jedan od glavnih predavača bio dr. Dragutin Kniewald iz Zagreba (uz subotičkog biskupa Matišu Zvekanovića i dr.). Na blagdan Svih svetih odlikovao je salzburški nadbiskup voditelja naše misije preč. Cecelju podijelivši mu titulu “Erzbischöflicher geistlicher Rat”. Dopis je naslovljen na “Hochw. Herrn Wilhelm Cecelja, Seelsorger der Kroaten, Salzburg, Salzachechen 3”. Zbog političkih prilika preč. Cecelja nije dao da se to izvjesi na “veliko zvono” i tako je ovo odlikovanje ostalo potpuno nepoznato!
1965. u siječnju procurila je vijest, da je zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper imenovan kardinalom (stožernikom) Crkve. Službeno imenovanje bilo je 22. veljače. Na svečanost u Rimu došle su delegacije iz Domovine i inozemstva. Od svećenika u izbjeglištvu bio je nazočan i vlč. Vilim Cecelja. Tom prigodom kardinal Šeper zamolio je sv. Oca da hrvatsku delegaciju primi u posebnu audijenciju. Primanje je bilo održano 26. veljače u dvorani Sala della Madona. Tu su održani zapaženi govori. Spomenimo ovdje da je kardinal Šeper svoj godišnji odmor gotovo redovito provodio na Durrnbergu kod Halleina, a preč. Cecelja bio je onda njegov pratitelj i tajnik!
U lipnju 1965. godine proslavio je don Nikola Tojčić svoj zlatomisnički jubilej. Taj je svećenik nakon tragedije na Bleiburgu bio osnovao Hrvatski Caritas u Koruškoj, ali pošto mu je zaprijetilo izručenje komunističkim vlastima u Jugoslaviju sklonio se u Schärding am Inn u Gornjoj Austriji. “Središnjica Hrvatskog Caritasa obnovila se 1948. god. pod vodstvom don Jure Vrdoljaka u Salzburgu, pa već sljedeće (1949.) godine dolazi don Nikola iz Schärdinga u Salzburg kao pomoćnik don Juri u Caritas, odakle su obojica obilazili logore … vršeći dušobrižničku službu i zauzimajući se za što skorije iseljavanje svijeta u prekomorske zemlje…” (Glasnik br. 6, lipanj 1965, str. 128 – 129).
Preč. gosp. Ivan OLUJIĆ (*Lovreč, 15. I. 1923.)
Za svećenika je bio zaređen u lipnju 1955. godine. U Salzburg je došao s dopuštenjem svojega biskupa 1965. god. u svrhu liječenja i oporavka. Ne želeći se više vratiti u Domovinu postao je glavni suradnik preč. Cecelje u dušobrižništvu hrvatskih radnika, tzv. “pasošara”, koji u sve većem broju dolaze na “privremeni rad u inozemstvo”. Kod prečasnog Olujića kao i kod većine tih radnika ovo “privremeno” pretvorilo se u trajno! Prečasni Olujić preuzima na sebe vjersko zbrinjavanje naših ljudi raspršenih ne samo po pokrajini Salzburg, već i po dijelovima Gornje Austrije, Tirolu, Osttirolu (Lienz i Matrei), i drugdje. Koliko je kilometara prešao po tim dijelovima Austrije od onda pa sve do danas , najprije vlakom i pješke, a kasnije autom – to najbolje znade on i dragi Bog na nebu.
Hrvatski biskupi na završetku Koncila u Rimu na blagdan Bezgrešnog začeća Bl. Djevice Marije, t.j. 8. prosinca 1965. obratili su se posebnom Porukom svim hrvatskim vjernicima u iseljeništvu.
8. svibnja 1966. vlč. Cecelja po običaju putuje u Bleiburg. U crkvici na groblju Untere Loibach služi sv. Misu i drži propovijed, a poslije toga kreće s procesijom na groblje Neznanih junaka – do onih borića. Još za vrijeme molitve na tom mjestu došapnuto je, da je u gostionici Hrust, gdje su se imali sastati na zajednički ručak, eksplodirala podmetnuta bomba. Nitko nije stradao od tog paklenog stroja, jedino je gostioničareva kćerka doživjela šok. To je vlč. Vilimu i Hrvatima trebala biti opomena, da više ne dolaze tamo.
Za vrijeme svoga boravka na Bad Durrnbergu 1966. kardinal Šeper se zanimao kod preč. Cecelje o duhovnoj skrbi za naše radnike i izbjeglice. “Kako se u Salzburgu nalazi(o) veliki broj radnika i emigranata, kardinal je rado prihvatio molbu, da prije odlaska u Zagreb služi misu i održi propovijed. Ovo je bilo objavljeno na 11. rujna… Pred crkvom je dočekao Kardinala vlč. Olujić, a na ulazu domaći (austrijski) župnik sa svećenicima”. Vlč. Olujić pozdravio je kardinala gromkim glasom. U crkvi je sv. Misa služena isključivo na hrvatskom jeziku, iako je bilo i dosta Austrijanaca kod mise! Poslije mise kardinal se zadržao pred crkvom u razgovoru s vjernicima i fotografirao s pojedinim grupama! (Glasnik br. 10-11/1966, str. 191-192).
Prilikom svojega posjeta biskupu biskupije Graz-Seckau 1967. kardinal Šeper predlaže za dušobrižnika hrvatskih gastarbajtera franjevca iz Zagreba p. Apolinara ZAMUDA OFM, koji se tada već nalazio u Grazu; njega biskup Johann Weber službeno imenuje 1. lipnja 1967. dušobrižnikom hrvatskih radnika u Grazu. Ovo je imenovanje bilo tako reći početak djelovanja hrvatskih franjevaca provincije Sv. Ćirila i Metoda u Austriji, jer je kasnije bio napravljen ugovor između Zagrebačke nadbiskupije i franjevačkog provincijala, kojim su franjevci preuzeli sve hrvatske misije u Austriji.
U kolovozu 1967. jedna grupa iz naše misije u Salzburgu hodočasti u Fatimu (9. – 13. kolovoza), gdje je tada održan Međunarodni Marijanski kongres pod predsjedanjem našega slavnoga mariologa, franjevca dra Karla Balića. U Salzburgu se te godine održava Slavenski kongres od 1. – 9. rujna na temu: Utjecaj poganstva i kršćanstva na slavenske narode. Na 3. rujna služio je kardinal Šeper staroslavenski pontifikal u katedrali. Poslije sv. Mise kardinal je hrvatskim radnicima održao nagovor na hrvatskom jeziku.
1968. god. “Glasnik Srca Isusova i Marijina” ušao je u dvadesetu godinu izlaženja. Do 1966. odgovorni urednik bio je gospodin Miro Keglević – danas još jedini živući svjedok naše misije u Salzburgu od samih njezinih početaka. Zbog sve većeg broja radnika, a sve manjeg broja izbjeglica, te napokon zbog “Glasa Koncila”, koji prenosi sve najvažnije vijesti iz života Crkve u Domovini, “Glasnik Srca Isusova i Marijina” sa zadnjim brojem za prosinac prestaje izlaziti. U prvom broju Glasnika iz te godine osvrnuo se jedan od njegovih pokretača, vlč. Franjo Krautzer, na osnivanje časopisa, na prva novčana sredstva i na veliki uspjeh ulaženja u dvadesetu godinu izdavanja.
Te godine podnesena je molba na nadbiskupiju u Salzburgu, da preč. Olujić bude za stalno namješten kao dušobrižnik za gastarbajtere. Područje njegovog djelovanja : St. Leonhard kod Grödiga, Bad Ischl, Kufstein, Mittersill, Muhlbach am Hochkönig, Bischofshofen, Wörgl, Kaprun, Matrei, Lienz, Leoben i povremeno Obertauern. Molbi je bilo udovoljeno.
Nakon što je voditelj inozemne hrvatske pastve dr. Vladimir Vince 5. ožujka 1969. smrtno stradao u avionskoj nesreći, tajnik biskupske konferencije Jugoslavije, Nikola Soldo, izvješćuje dopisom od 3. rujna salzburšku nadbiskupiju, da je svećenik zagrebačke nadbiskupije Vladimir Stanković, nekadašnji tajnik kard. Šepera, imenovani “Director nationalis operum pro migrationibus Croatis”.
1970. preč. Vilim Cecelja seli od časnih sestara na Müllnu, koje su mu otkazale stan – kako je to sam pripovijedao – na Maria Plain kod otaca benediktinaca, da njima pomaže u pastorizaciji hodočasnika. Tu dobiva lijepu sobu na prvom katu okrenutu prema jugozapadu s pogledom na cijeli grad Salzburg. Nedugo nakon toga uspijeva mu od ondašnjega župnika na Müllnu p. Petra Buchwinkler-a OSB dobiti jednu prostoriju za Misijski ured i onu – župsku dvoranu, u kojoj smo se okupljali – sve do preseljenja na Mirabellplatz.
U ožujku 1973. dolazi k nama u Salzburg iz Rima pročelnik Kongregacije za nauk vjere – naš kardinal dr. Franjo Šeper. U nedjelju 25. ožujka slavi s nama sv. Misu u župnoj crkvi na Müllnu, a poslije toga slika se pred crkvom sa svima onima, koji su to htjeli.
Već smo spomenuli, da je u listopadu 1971. uspjelo p. Marijanu (Honorius) Herman pobjeći iz Jugoslavije i doći u Salzburg, nakon što je punih 22 godine odrobijao u Staroj Gradiški i tamo gotovo oslijepio na jedno oko. On nam je – na želju vlč. Cecelje, koji mu je bio u Hrvatskoj nekada susjed (Hrastovica – Čuntić) – dodijeljen za kapelana, da pomaže ispovijedati. P. Marijan se smjestio u samostanu kod otaca franjevaca ovdje u Salzburgu. Tu je svakog dana sjedio u crkvi u ispovjedaonici, dok nije kao nekadašnji vojni svećenik od Njemačke dobio malu mirovinu i 1979. otišao u Landau/Pfalz, gdje je i umro pred Uskrs 1990.
Pater (Anastazije) Ivan SRŠAN OFM (1974. – 1983.)
Rodio se 10. srpnja 1940. god. u Sv. Roku kod Čakovca. Nakon osnovnog školovanja stupio je u franjevački red. Za svećenika je bio zaređen u Zagrebu 27. studenoga 1966.
Zbog sve većega broja naših radnika-pasošara, koji su s putnicama došli na “privremeni rad†u Austriju, i koji redovito dolaze u crkvu na Mülln, izvršen je od strane jugoslavenskih vlasti na voditelja inozemne pastve kao i na Vatikan pritisak, da u Salzburg dođe i jedan svećenik s putnicom, pogotovu nakon poznatih događaja iz 1972. godine (upad skupine hrvatskih rodoljuba u Jugoslaviju s namjerom da podignu narod na ustanak protiv tadašnjega režima!). Kako je Franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda već uglavnom bila preuzela dušobrižništvo za naše radnike u Austriji, to je godine 1974. bio poslan iz Zagreba franjevac p. Ivan Sršan OFM. Do tog vremena on je bio župnik u Lovincu. U Salzburgu je s pastvom službeno započeo 24. travnja (na sam rođendan preč. Cecelje).
1971. ugasio se je Caritas Croata kao karitativna ustanova, no misija nosi i dalje taj naslov kao jedina u Austriji! Zbog toga je 1973. g. na jednom sastanku hrvatskih svećenika u Beču bilo odlučeno, da Misija promijeni službeni naziv “Caritas Croata” u Hrvatska katolička misija u Salzburgu. No službeni naslov nakon toga je bio: Hrvatski dušobrižnički ured = Kroatisches Seelsorgeamt, na adresi Augustinergasse 4.
Posredovanjem tajnika Pokreta katoličkih radnika (der Katholischen Arbeitnehmerbewegung), sada već pok. Alfreda Lurzera, kod tadašnjega župnika u Halleinu započeo je p. Ivan 8. kolovoza 1975. svake subote u 17,30 sati “mit den dortigen Gastarbeitern die Hl. Messe zu feiern”. Kasnije je ovo okupljanje na Euharistiju preneseno na nedjelju popodne u 16,00 sati.
Svakog trinaestog u mjesecu od svibnja do listopada vodio je vlč. Cecelja zajedničku procesiju na Maria Plain, kao spomen na fatimska ukazanja. Putem su se molile dvije krunice, a treća u samoj crkvi. 1975. prestaju ta hodočašća.
Pater Ivan Sršan pokraj svojih pastoralnih briga i dužnosti preuzima i skrb za radnike-pasošare oko sređivanja njihovih papira, prilikom traženja posla ili pak stana. Tako socijalna služba postaje djelotvornija, a novi svećenik takoreći socijalni radnik pri našoj Misiji! Obnovljen je Dušobrižnički ured i postavljena nova knjižnica.
U njegovo vrijeme pada i proslava 525. obljetnice župne crkve na Müllnu. Naši domaćini Austrijanci izdaju za tu priliku spomenicu, u kojoj je izašao i krati pregled povijesti naše Misije iz pera preč. Cecelje i to na hrvatskom i njemačkom jeziku (525 Jahre Pfarrkirche Mülln, 20. – 28. Mai 1978, str. 52 – 55 s dvije fotografije).
Od 1981. počinje nam redovito svake nedjelje dolaziti iz Burgkirchena (Bavarska) sestra Mihela Slakoper, da svira na orguljama kod službe Božje i da poučava djecu u vjeronauku na hrvatskom jeziku. Kraj svih svojih briga ona tu službu vrši savjesno i redovito sve do danas. A nije lako napustiti posao i svoju malu redovničku zajednicu, sjesti se u auto i krenuti za Salzburg, pogotovu ne zimi! Zato joj na ovome mjestu ponovno izričemo dužnu hvalu i priznanje, a dragi Bog neka joj sam to naplati! Pater Ivan Sršan ostaje kod nas kao naš dušobrižnik sve do konca lipnja 1983.
Pater Ilija VRDOLJAK OFM (1. VII. 1983. – 31. VIII. 1987.)
Početkom srpnja 1983. dolazi nam iz St. Pöltena za dušobrižnika Ivanov redovnički subrat pater Ilija VRDOLJAK. U šali sam tada znao reći prečasnom gosp. Cecelji, da je od jednoga Vrdoljaka (don Jure) preuzeo kormilo lađice Hrvatske misije u Salzburgu, a da će drugomu Vrdoljaku predati to kormilo.
Ono, što je posebno resilo patera Iliju kao našega dušobrižnika bila je njegova točnost i savjesnost u vršenju svoje službe! Onima, koji su danas već odrasli ljudi, sigurno je ostalo u lijepoj uspomeni njihovo prvopričesničko slavlje na Müllnu. Pater Ilija se jednako revno brine i zauzima za naše ljude kod ovdašnjih službenih institucija kao i njegov predšasnik. Nakon 5 godina provedenih u Salzburgu, on ga je službeno napustio 31. kolovoza 1987. godine i otišao na veliku gradsku župu Siget u Zagrebu. Sada je voditelj Hrvatske katoličke župe u Beču.
Njegovim nasljednikom u službi postaje pater Ivan MIHALINEC (1. IX. 1987. – 31. VIII. 1997.) koji je do tada bio na službi u Beču. P. Ivan Mihalinec je rođen 31. SVIBNJA 1953. u Bjelovaru. Osnovnu školu je završio u Kapeli, Franjevačku klasičnu gimnaziju “Mater et Magistra” u Samoboru, studij filozofije na Trsatu u Rijeci, bogosloviju u St. Pöltenu u Austriji i Zagrebu, gdje je 1980. godine zaređen za svećenika franjevca. Bio je kapelanom u Vukovaru i dušobrižnikom Hrvata u Beču. Službenim dopisom Salzburške nadbiskupije imenovan je od 1. rujna 1987. dušobrižnikom i kapelanom Hrvatske katoličke misije u Salzburgu. (Sve njegove zadaće, obveze i prava proizlaze i opisani su u Službenom listu nadbiskupije iz 1975. godine, a ostalo neka bude u sporazumu sa preč. Olujićem i Ceceljom. Tako stoji među ostalim u Dekretu o imenovanju). Naša je sreća bila, što je u to vrijeme domaći župnik u Müllnu p. Bruno Becker, tadašnji prior i sadašnji nadopat benediktinskog samostana u Sv. Petru, inače veliki prijatelj Hrvata! Tako pater Ivan dobiva, nakon temeljite obnove samostana na Müllnu, dvije uredske prostorije, dvoranu i mali stan za sebe. On ostaje u Salzburgu punih deset godina!
U njegovo vrijeme Misija bilježi nekoliko važnijih događaja:
Kao prvo vlč. Vilim Cecelja počinje sve više osjećati staračke tegobe i nakon svojega zadnjeg hodočašća u Attnang-Puchheim 1988. traži od nadbiskupije da bude umirovljen. Umirovljen je na 1. rujna te godine, te piše prijatelju o tome: “Radi mnogih stuba koje vode u našu crkvu na Mullnu ne mogu dolaziti da budem na pomoć. Tako ovdje u svetištu Majke Božje, … pohađam bolnice i čekam na odlazak “škud za vazda gre se”. Uspijeva u uskom krugu prijatelja 25. travnja 1989. proslaviti na Maria Plainu svoju 80-godišnjicu života, a onda umre u noći na 3. srpnja. Do prijenosa njegovih posmrtnih ostataka u rodnu župu sv. Ilija kod Varaždina 1997. godine, njegovo je tijelo počinulo u istom onom grobu, gdje su bili već sahranjeni vlč. Mijo Jurić i don Jure Vrdoljak. Prečasni Cecelja umro je pred samim početkom velikih političkih promjena u Europi i u žuđenoj mu domovini. Umro je poput Mojsija na samom pragu obećane zemlje – slobodne i samostalne Hrvatske.
Budući da je strop župne crkve u Müllnu bio napukao i ta se pukotina sve više širila, to je trebalo pod hitno crkvu zatvoriti i započeti s njezinom obnovom. Tako je pater Ivan Mihalinec, sada voditelj Misije nakon smrti preč. Cecelje, morao naći sebi i svojim vjernicima novu crkvu za nedjeljna i blagdanska okupljanja. Pronašao ju je u župi Lehen kod palotinaca. Tu su se vjernici okupljali i kad je počeo domovinski rat. Dolazi sve više ljudi, jer mnogi bježe zbog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako nam crkva na Müllnu, nakon što je bila obnovljena i nakon što smo se ponovno vratili u nju, postade tijesna. Pater Ivan uspije ishoditi od salzburške nadbiskupije novu i veću crkvu u župi sv. Andrije na Mirabellplatzu. Tako smo 1997. god. preselili u našu današnju crkvu.
Njezine su prednosti što je velika i prostrana, a oko sebe ima dovoljno prostora za naše okupljanje prije i poslije mise. Ima i veliko parkiralište. Svećenik stanuje u župnom dvoru u blizini crkve, a vjernici su dobili i prostorije za Ured i vjeronauk. Jedino nedostaje velika dvorana za priredbe i veća okupljanja. 1997. godine na prijedlog g. Marijana Luburića da se posmrtni ostaci preč. Cecelje, don Jure Vrdoljaka i preč. Mije Jurića prenesu u Domovinu, pater Mihalinec to prihvaća i počinje prikupljati novčana sredstva za tu svrhu. Tako su njegovim zalaganjem i skrbi posmrtni ostaci ovih svećenika bili preneseni u njihove župe već koncem travnja te godine.
Pater Vjenceslav (Tunjo) JANJIĆ (1. IX. 1997. – 31. VIII. 2008.)
Početkom kolovoza 1997. god. pater Ivan Mihalinec odlazi na novu dužnost, a našim dušobrižnikom postaje njegov redovnički subrat – pater Vjenceslav (Tunjo) JANJIĆ. On nam je došao iz Domovine s bogatim pastoralnim iskustvom, budući da je već preko 30 godina svećenik, a bio je jedno vrijeme i župnik na njemačkoj župi. Rodio se 28. srpnja 1949. u Vidovicama – župi, koja je crkvi u Hrvata podarila najviše duhovnih zvanja!
Osnovnu školu završio je u Vidovicama i Orašju, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Samoboru. Nakon mature studira filozofiju u Rijeci, a bogoslovne nauke u Zagrebu. Za svećenika je zaređen u jesen 1975. godine. Kao svećenik službovao je u više mjesta u domovini, a od 1976. do 1982. službuje na njemačkim župama: najprije kao kapelan (Schoental-Bieringen), a potom kao župnik. 1982. godine vraća se u domovinu i bude od svojih poglavara imenovan za kapelana u Vukovaru – Borovu naselju. 1987. godine provincijska uprava imenuje ga gvardijanom i župnikom u Cerniku. Ovdje doživljava strahote nedavnoga rata, te bude i sam ranjen krhotinom četničke granate.
Pater Tunjo se bavi i novinarskim zanatom već od zadnjeg razreda osmogodišnje škole! Svojim napisima javlja se povremeno u “Glasu koncila” i drugim dnevnim listovima. U novinarskom stilu napisao je i izdao nekoliko knjiga.
I pravo je, da je upravo on postao župnikom naše Misije, jer najviše Hrvata naše Misije dolazi iz Bosanske Posavine. Sve ono, što je on učinio za nas i našu Misiju – tomu svemu svi smo mi svjedoci: uz obnovu postojećih prostorija, uspio je dobiti od sadašnjega mjesnog župnika mag. Egberta Pirotha sve prostorije u prizemlju iza crkve i još jednu na katu, kao i Župni ured u župnoj kući i stan za svećenike u istoj zgradi. Dao ih je i pomogao obnoviti. Pokrenuo je i pripremio i proslavu 60. obljetnice organiziranog dušobrižništva Hrvata katolika u Austriji. Od mjesnoga nadbiskupa mons. dr. Aloisa Kothgassera uspio je, uz posebno zauzimanje župnika župe Sv. Andrija – St. Andrae, mag. Egberta, ishoditi da Misija dobije status personalne župe. Tako je prigodom same proslave, 08. lipnja 2008. godine, naša Hrvatska katolička misija bila uzdignuta u rang personalne župe sa službenim nazivom “Hrvatska katolička župa bl. Alojzija Stepinca Salzburg”, a njezin voditelj dobio je počasni naslov nadbiskupovog duhovnog savjetnika (Geistlicher Rat).
Nakon velike i svečane proslave 60. obljetnice organiziranog dušobrižništva Hrvata katolika u Austriji 8. lipnja 2008. godine, u kojoj je sudjelovao i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, pater Tunjo 31. kolovoza odlazi iz Salzburga u domovinu i preuzima vukovarsku župu Borovo naselje. Privremeno je desnom rukom, p. Vjenceslavu bio mag. Drago Iličić, kao pastoralni asistent od 2000. do 2002. Gospodin Iličić je putovao iz Županje svakog tjedna u Salzburg gdje je pomagao u vjeronaučnoj pouci i drugom pastoralu. Zbog zdravstvenih poteškoća mag. Iličić se povukao i ostao u Domovini.
P. Nenad METER (01.IX.2002. do 31.VIII.2004)
Kako se broj Hrvata u Salzburgu sve više povećavao, a vlč. Ivan Olujić zbog bolesti i službenog umirovljenja sve više izostajao s redovnih svetih misa, P. Vjenceslav Tunjo je nedjeljom morao imati po četiri svete mise, što je izravno kršilo crkveni zakon i liturgijske propise. Po izričitom naputku salzburškog nadbiskupa mons. Georga Edera, p. Vjenceslav je morao zatražiti pomoć u jednom subratu iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. P. Nenad Meter je bio poslan u Salzburg i postavljen kapelanom-dušobrižnikom Hrvata. Njemu je bilo povjereno dušobrižništvo u Radstadtu i Gollingu, te vjeronauk u Salzburgu.
P. Mato MUĆKALOVIĆ (1. IX. 2004. – )
P. Mato je rođen 02. I. 1954. u Đeletovcima, župa Nijemci. Osnovnu školu je pohađao u Đeletovcima i Oroliku. Gimnaziju u Samoboru, filozofiju na Trsatu u Rijeci, a bogosloviju u Zagrebu i Münsteru u Njemačkoj. Za svećenika je zaređen 25.03.1982. u Muensteru gdje ostaje pastoralno djelovati još dvije godine. U njemačkoj župi u Landau/Pfalz ostaje do 1993., kada odlazi u Australiju kao dušobrižnik Hrvata u Sydneyu – St. Johns Park. Godine 1996. Imenovan je kapelanom u župi sv. Antuna u Našicama gdje ostaje do dolaska u Salzburg 2004. Godine. Dekretom nadbiskupije Salzburg od 01.IX. 2004. Postavljen je za kapelana-dušobrižnika Hrvatske katoličke misije u Salzburgu. Područje djelovanja je Radstadt, Golling i vjeronauk u Salzburgu i po misijskim filijalama.
Početkom rujna 2008. našu novoimenovanu Župu preuzima Tunjin redovnički subrat pater Zlatko Špehar, koji je došao k nama, jednako kao i p. Tunjo, s velikim pastoralnim iskustvom. Ta bio je dugo godina voditelj HKM u St. Pöltenu, a potom gvardijan u razorenom gradu-heroju Vukovaru, gdje je uspio uz pomoć raznih donatora izgraditi Pastoralni centar Sv. Bono, te najzad obnoviti teško oštećenu crkvu i samostan!
P. Zlatko je rođen 26.09.1953.g., u Novoj Gradiški. Roditelji: Milna Špehar, soboslikar i ličilac, pričuvni satnik HV. Majka Ana r. Vlainić-Zapoljska.
Osnovnu školu pohađao u OŠ «Vladimir Nazor» u Brđanima i Adžamovcima. Franjevačku klasičnu gimnaziju «Mater et Magistra» pohađa u Samoboru, gdje 1973.g. maturira. Vojni rok služi od 1973. do 1974.g. Iste godine upisuje filozofski fakultet na Teološko-Filozofskom Učilištu u Rijeci, na Trsatu. Nakon dvogodišnjeg studija filozofije nastavlja studij teologije u Rimu i Asizu na Papinskom Lateranskom Sveučilištu u Rimu i Teološkom Institutu u Asizu, gdje 1979.g. diplomira. Iste godine ređen je za svećenika-franjevca i namješten kao kapelan u Vukovaru i Osijeku. Od 1981.g. kapelan je u Virovitici. Nakon dvije godine rada u Virovitici, 1983.g., preuzima vodstvo Hrvatske katoličke misiju u St. Pöltenu u Austriji.
Poslijediplomski studij iz moralne teologije nastavlja na Teološkom fakultetu u Zagrebu, gdje završava i ispite doktorske godine. Studij nastavlja na Bečkom Sveučilištu gdje upisuje i studij franjevačke duhovnosti. Godine 1986., postiže naslov «magister specijalnih teoloških znanosti». Svoj teološki studij morala i duhovnosti usavršava i na sveučilištima u Perugii (Italija), Helsinkiju, (Finska) i Uppsali (Švedska). Studij talijanskog jezika pohađa u Perugii, a njemačkog na Goethe Institutu u Passau i sveučilištu u Heidelbergu u Njemačkoj. Stručni ispit za prevodioca za sve slavenske jezike i njemački i talijanski jezik polaže i završava u Beču na Bečkom sveučilištu.
1986. godine imenovan je direktorom Socijalnog ureda za sve strance u Donjoj Austriji. Na toj je dužnosti ostao sve do 1999.g. Njegovim zauzimanjem austrijski Parlament mijenja dva puta zakon o strancima u korist stranih radnika i njihovih obitelji u Austriji. Za svoj rad na miru i pravdi u Europi i svijetu, 1990.g. odlikovan je zlatnim križem «Borca za Europu, njezino ujedinjenje, bratstvo, slobodu i mir u cijelom svijetu» od «Federation Internationale Anciens Combattants Allies» sa sjedištem u Ženevi.
U vrijeme Domovinskog rata obnaša dužnost direktora Caritasa Pomoći za Hrvatsku, a od 1992.g. i za BiH. Organizira pomoć u broju od 457 kamiona, tegljača i vagona, te veliku novčanu pomoć ratom pogođenoj Domovini Hrvatskoj. Organizira privremene smještaje za djecu iz ratnih područja i skrbi o njima. U isto vrijeme djeluje medijski na širenju istine o događajima u Hrvatskoj i raskrinkavanju neistinitih vijesti s Istoka.
Godine 1979.g. sudjeluje na prvom Svjetskom ekumenskom kongresu u Skandinaviji u Stockholmu i Helsinkiju. Na istom Kongresu sudjeluje kasnije i u svojstvu izaslanika Franjevačkog Reda, predsjeda šest puta Kongresu (1986., 1994., 1999., 2003., 2006. i 2008).
Radi na pionirskim projektima skrbi za sve stvoreno, pravdu i mir – Ekologiji, a od 1996. pročelnik je Vijeća za mir, ljudska prava i skrb za sve stvoreno Hrvatske Franjevačke Provincije Sv. Ćirila i Metoda. Član je Franjevačkog Međuprovincijskog «Instituta za kulturu mira» sa sjedištem u Splitu. Godine 1994. imenovan je stalnim članom franjevačke internacionalne organizacije «Familia Franciscana» pri Ujedinjenim Narodima u New Yorku, te iste godine aktivno sudjeluje kao delegat u radu II. Svjetskog Kongresa o ljudskim pravima u Beču. Aktivno sudjeluje u radu europskog Kongresa za Pravdu i Mir Franjevačkog Reda u Asizu 2001., i Santiagu de Compostela 2004., te 2006. na Drugom međunarodnom kongresu u Brazilu.
Od 1999.g., imenovan je gvardijanom vukovarskim u vukovarskom franjevačkom samostanu. Od svoga dolaska u Vukovar i Vukovarsko-Srijemsku Županiju, organizatorom je nacionalne i međunarodne pomoći povratnicima u Vukovar i Vukovarsko-Srijemsku Županiju putem Caritasa, i vodi duhovnu vukovarskih povratnika kao i obnovu Franjevačkog samostana i crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru.
Svojim nastupima u hrvatskim i internacionalnim medijima, stručnim predavanjima u Hrvatskoj i inozemstvu, širi istinu o Hrvatskoj i zauzima se za njezin međunarodni ugled. U Hrvatskoj se svojim nastupima zauzima za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji i drugih povratnika, posebno u Vukovarsko-Srijemskoj Županiji. Potiče izradu gospodarstvenih projekata na području Županije i njihovo prezentiranje u inozemstvu. U Gradu Vukovaru od Hrvatske Vlade je imenovan državnim savjetnikom za razvoj i obnovu Grada Vukovara. Radi na programu resocijalizacije djece i mladih, te je u tu svrhu organizirao izgradnju «Pastoralnog Centra «Sv. Bono» u Vukovaru. Nositelj je odličja Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske i Medalje grada Vukovara.
Pater Zlatko je kako sam kazuje potomak slavnog kraljevskog roda Zapolja, a rodom je iz nekada velike župe Staro Petrovo selo od koje je nastala 1966. Župa Zapolje. I on se bavi knjigom i pisanjem, te je napisao nekoliko zapaženih knjiga (U sjeni Južnoga Križa, putopisi vukovarskog gvardijana, 2007; Govorom do istine iz Vukovara, zapisi gvardijana vukovarskog, 2008 te Putevima nade nastajanja, miropisi gvardijana vukovarskog, 2009).
I na kraju završimo sa stihovima iz Matoševe pjesme “Iseljenik”, stihovima koji piscu ovih redaka povremeno dolaze na pamet kroz ova četiri desetljeća “privremenog†boravka u Austriji:
“No šta će meni tuđi krov,
Sloboda tuđeg kraja?
Tek kod kuće je blagoslov,
a svog bez zavičaja je teško živjet,
teže još umrijeti, jer svaka ptica svome jatu leti”
*Ovo je prerađeni i znatno prošireni tekst referata, koji je autor održao na jednoj proslavi u crkvenoj dvorani župe na Taxhamu 2000. godine
Pripremio: Ivan Pomper