Sjedište apostolskog vikarijata, Jr. Buenaventura Uriarte 283 – Apartado 28, San Ramón, Chanchamayo, Perú / Misión Franciscana, Ocopa 169, Atalaya – Ucayali, Perú
Mons. fra Gerard Žerdin, o svom misionarskom iskustvu u amazonskom dijelu Perua:
Franjevačka prisutnost u Peruu teritorijalno je podjeljena na tri vikarijata: Kanadski franjevci upravljaju jednim, a Peruanski franjevci s dva vikarijata. Naš vikarijat, naša misijska biskupija, teritorijalno je veličine Austrije. Pola od toga je šuma išarana rijekama. Glavne ceste su djelomično asfaltirane. Manje ceste i puteljci vode prema brdima gdje se naseljavaju ljudi s Anda koji još uvijek govore uglavnom Qechua jezik. Druga polovica vikarijata je ravna, tu su amazonske vlažne prašume. Ima velikih rijeka koje stalno mijenjaju tok, jezera, močvare, tu žive starosjedeoci indijanci iz puno raznih plemena, kao što su Shipibo, Yaminawa, Ashaninka, Asheninka i mnogi drugi. U nutarnjem dijelu, ima barem deset grupa – plemena, a to znači i deset jezika. U cijelom Peruu ima barem šezdeset jezika, međusobno nerazumljivih, pa se indijanci sporazumijevaju pomoću španjolskog. Svako pleme živi uglavnom na svom teritoriju, malo nešto putuju.
Interesantno je da na ovom velikom teritoriju Vikarijata San Ramon, koji je veličine Austrije, ima svega sedamnaest svećenika. Imamo preko dvije stotine misijskih postaja. Putovanja su jako skupa i jako spora. Kuće su samo od lista na krovu i neke vrste poda, naravno kreveta nema. Suradnika nema dovoljno, mada zovemo ljude u misije da pomognu. Ja sam tamo stigao kao bogoslov, pošao sam s tamošnjim biskupom koji je došao ovdje u Hrvatsku tražiti ljude. Ja sam se prijavio i ostao kad sam vidio potrebe tamošnje Crkve. Već sam 30-ak godina misionar. I sad kad sam postao biskup, ostajem do kraja službe. To biskupstvo za mene tamo znači i čast, ali više zaduženje i odgovornost.
Vjerski život koji smo mi zatekli tamo na misijskoj postaji izgledao je ovako: bile su svete mise i časne sestre koje su imale školu. U jednom manjem gradiću od 1500 stanovnika (sada oko 8000), svećenik franjevac je išao u školu poučavati vjeronauk. Išao je i na teren kad su ga zvali. Održavao je crkvene govore, no sve to je veoma siromašan način evangelizacije. Indijanci su živjeli podloženi velikašima – Hacijendama – bili su njihova svojina, i obično su bili sakriveni od očiju javnosti u šumi. Gazde su bili veliki katolici, išli na pričest mirne duše, a kod kuće iskorištavali indijance, možda ih i ubijali. Indijanci su bili robovi. Kada je misionar dolazio u njihova mjesta, u hacijende, fino su ga primali, odmah bi zaklali neku životinju i napravili gozbu, a misionar je ovim vršio katehiziranje i blagoslivljao vodu. Tako su sve te pobožnosti dobro uhodano funkcionirale. Čim se svećenik udaljio, sve je išlo po starom. Učili su ih da su indijanci niža rasa, da ih je Bog stvorio kao robove, ali bi ih ipak sve pokrstili. Župnik bi to naplatio po glavi indijanca od zemljoposednika, a taj s dobivenom potvrdom o krštenju dokazivao indijancu kako je on njegov vlasnik. Kada sam ja stigao, odmah sam čuo za ovakve stvari, pa nisam htio ići kad su me zvali tim ljudima. Zvali su i mene da pokrstim njihove indijance, ali sam naveo vjeronauk kao izgovor. To jest, da indijanci moraju pohađati katehezu od mjesec dana prije krštenja. Govorili su mi gazde da su indijanci životinje, što ću ih dakle poučavati? A moj odgovor bi bio da ja životinje ionako ne mogu krstiti. Ove sam ljude poslije izbjegavao i pošao dublje u šumu gdje su živjeli slobodni indijanci iz Shipibo plemena. I tu su ponekad upadali “Patroni” i pokupili po kojeg. S njima sam proveo pet godina obilazeći sva sela,a nakon toga još deset godina sam živio ondje, sve do 1990. godine. Tu smo radili i zalagali se za njihovu slobodu, jer bilo je primjera njihova iskorištavanja. Žalili su mi se: “Pater, dolazi jedan trgovac s čamcem i prodaje nam robu jako skupo, a naše stvari koje uzima plati skoro ništa.” Preporučio sam im da ne kupuju kod tog čovjeka više, već da osnuju svoju prodavnicu, neku vrstu kooperative, ili zadruge pošto svakako žive zajedno u selu. To su i uradili. Sljedeće je bilo da nabave krave, da budu neovisni od vlastodržaca. Napravili smo i mali aerodrom, to podrazumjeva poravnanu travnatu stazu od 500 do 1000 metara, da mogu slijetati manji avioni. Izgradili smo škole, tražili smo i srednju školu na što su nam se smijali: “A šta će indijancima srednja škola?” Sada su konačno i to postigli. Sve je išlo malo po malo. Bilo je i optužbi na moj račun, da sam sigurno komunist jer se toliko brinem za sirotinju, pa da sadim neku drogu u tim šumama, a kad bih odlazio nekamo, govorili su: “Pa njega su već ubili ili je u zatvoru…” Robovlasnici su na sve načine htjeli spriječiti moj rad: ubijali su krave, otrovali rijeke gdje su bila pojila, no mi smo se nekako uvijek izvukli iz tih situacija koje ponekad nisu bile uopće bezazlene i bezopasne. No sve to ulazi u nastojanje oko pravde i mira. Na kraju nas je snašao i rat. Osamdesetih godina je počeo, a na naš teritorij se proširio krajem 80.-ih. Ljudi su se bojali, revolucionari su nas čak i napali 1989. godine. Prošlo je i to.
U velikim gradovima Perua ima sirotinjskih četvrti. Tamo se živi strašno. Peru je katolička zemlja, ali katolici su i bogataši koji žive u luksuzu. S druge strane je sirotinja koja živi u bijedi. Crkva je u prošlosti željela biti blizu centra grada. Tamo su još uvijek samostani, a u centru živi bogatiji dio stanovništva. U zadnje vrijeme, zadnjih tridesetak godina, Crkva je sve više prisutna i među siromašnima. Tu su časne sestre koje žive siromašnim načinom života. Prije toga nije bilo. O tim najsiromašnijima država uopće ne brine. Ako je netko bolestan i nema novaca za liječenje, prepušten je sam sebi. Srećom, tu djeluje i Caritas koji se brine o takvima.
Godišnja doba su blaža nego u Hrvatskoj, pa se lakše živi na ulici, problem je vlažna klima. Grad Lima je u pustinjskom dijelu zemlje, tu je sirotinjska četvrt, gdje ni ja ne znam kako ljudi nabavljaju vodu. Tamo gdje ja živim, u Amazoniji, ima vode na pretek, puno velikih i malih rijeka. Nije, doduše, odmah spremna za upotrebu već je treba prokuhati. No vode ima.
Teško se tamo živi, ali sam se ja brzo navikao. U tim teškim vremenima nije lako ostati vjeran. Kada dođu poteškoće, to je zapravo proba – iskušenje. To je kao ispit, tu se vidi tko je kakav čovjek. Nije Bog loš zato što nas stavlja na kušnju. To je prilika da upoznamo sami sebe. Cijeli naš život je jedna kušnja. U životu imamo i dobro i zlo, sve pomiješano. Kao u Isusovoj prispodobi o žitu i kukolju, sve do žetve se pušta da raste i pšenica i korov. Naše je da nastojimo činiti dobro, kako bi zaslužili kad prođe žetva da nam Bog kaže: Uđi u veselje svoga Gospodara.”
PROJEKT NOPOKI:
U svojom evangelizatorskom djelovanju, franjevci su uvijek nastojali otvoriti škole u istočnim područjima Perua. Škole su i danas prostori za evangelizaciju i ljudski rast za mlade domorodce te središte svake domorodačke zajednice. Iz tog razloga, već tri desetljeća, otvaraju se i srednje škole.
Osim toga, kako bi se izašlo u susret mnogim mladim domorodcima, koji nisu u mogućnosti nastaviti studije zbog visokih troškova i razdaljine, apostolski vikarijat San Ramon, pod vodstvom našega biskupa mons. Gerarda Žerdina, započeo je sveučilišnu formaciju na tri razine: 1. akademski stupanj, što ga podupire Katoličko sveučilište «Sedes Sapientiae», sa snažnom jezičnom konotacijom (osim kastiljanskoga studenti su u mogućnosti produbiti vlastiti materinski jezik uz pomoć profesora domorodaca); 2. hotelijerski stupanj, što ga podupire provincija Sv. Ćirila i Metoda iz Hrvatske, nudi studentima, osim praktičnih vježba, hranu i stan te ljudsku i duhovnu formaciju; 3. poduzetnički stupanj, kojim upravljaju sami studenti, uči studente “vještinu” uzgoja stoke, zemljoradničkog obrađivanja i dugih zanata (domorodačko zanatstvo, stolarstvo…).
(Preuzeto iz lista Fraternitas, br. 149.)