Sveti Franjo

Mladost i mladenački snovi

Sveti Franjo Asiški rodio se 1182. godine u Asizu kao sin bogatog trgovca Pietra di Bernardonea i majke Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka te mu dala ime Ivan, no otac mu je po povratku dodao ime Franjo – ime pod kojim će ući u povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, nastavljajući očev posao. Uz rad, živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju za isticanjem i vodstvom. Volio je svečanosti i raskoš te je bio prilično lakomislen. No, uz te manje savršene osobine, resile su ga i brojne vrline: tankoćutna osjećajnost, ćudoredna neporočnost te velika samilost prema siromasima kojima je udjeljivao obilnu milostinju.

Kao vođa vesele asiške mladeži, prozvan „kraljem gozbi i zabava”, znatno je trošio očev novac. Zanesen avanturizmom i i željom za slavom, aktivno je sudjelovao u oružanim sukobima između Asiza i Peruđe. No, već su se u tom razdoblju nazirale prve klice Božjega poziva.

Obraćenje i Božji poziv

Nakon što se vratio iz zarobljeništva u Peruđi i prebolio tešku bolest, Franjo je ponovno pokušao steći slavu na bojnom polju, krenuvši prema pokrajini Apuliji. Međutim, u Spoletu ga je zaustavio tajanstveni glas u snu koji ga je upitao: „Zašto služiš sluzi umjesto Gospodaru?”

Vrativši se u Asiz, Franjo je raskrstio s dotadašnjim društvom te se posvetio molitvi i razmatranju. Kako bi svladao vlastitu narav, započeo je s djelima herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. Nakon hodočašća u Rim na grob sv. Petra, u jesen 1205. godine u crkvici Sveti Damjan triput je čuo zov Raspetoga:

„Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!”

Franjo je obnovio crkvicu te u njoj živio povučeno u molitvi, trpeći razočaranje i gnjev oca čije je zemaljske planove i ambicije pomrsio.

Odricanje od svijeta i utemeljenje Reda

Potpuno obraćen i predan Kristu, Franjo se pred asiškim biskupom Gvidom II. javno odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Skinuvši odjeću, podložio se crkvenoj vlasti i izjavio:

„Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, a odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i svu svoju nadu.”

Nedugo potom, u crkvi Sv. Marije Anđeoske (Porcijunkula) čuo je evanđeoske riječi o poslanju apostola: „Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca...” (Mt 10, 9-10). Oduševljen, uskliknuo je: „To je ono što tražim, to je ono što svim srcem želim!”

Pustinjačku haljinu zamijenio je jednostavnom seljačkom tunikom opasanom bijelim konopom, postavivši temelje Reda manje braće (Ordo Fratrum Minorum). U župnoj crkvi Sv. Jurja izrekao je svoju prvu pokorničku propovijed, a za svoju je zaručnicu izabrao „sestricu Siromaštinu” (što je kasnije opjevao i sam Dante Alighieri).

Njegov primjer ubrzo su slijedili prvi sudrugovi – bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, brat Egidije i drugi. Kada ih se sakupilo dvanaest, Franjo je sastavio Prvotno pravilo, koje je usmeno potvrdio papa Inocent III. u travnju 1209. ili 1210. godine. Time je kanonski utemeljen Red manje braće, prožet duhom poniznosti i služenja.

Misionarsko djelovanje i kasniji život

Nakon što je pomogao sv. Klari u osnivanju drugog franjevačkog reda (klarisa), Franjo se usmjerio prema misijama. Godine 1219. otputovao je u Svetu Zemlju, Siriju i Egipat, gdje je hrabro propovijedao pred sultanom Al-Malikom al-Kamilom, otvorivši tako vrata misionarskom radu franjevaca na Bliskom istoku.

Po povratku u Asiz 1220. godine, upravu Reda prepustio je vikarima Pietru Cattaniju i bratu Iliji kako bi se posvetio unutarnjoj organizaciji i održavanju kapitula. Unatoč raspravama unutar zajednice oko strogosti pravila siromaštva, Franjo se ponizno prilagođavao odlukama Crkve, ostavši uzorom najživotnije poslušnosti.

Stigme i prelazak u vječnost

Dvije godine prije smrti, na brdu La Verna, Franjo je u mističnoj suobličenosti s Kristom primio svete rane (stigme). Teško bolestan i slijep, dao se prenijeti u crkvu Sv. Marije Anđeoske. Preminuo je na goloj zemlji uz pjevanje 141. psalma, u subotu, 3. listopada 1226. godine, u 7 sati navečer. Smrt, koju je u svojoj Pjesmi brata Sunca nazvao „sestricom”, dočekao je radosno i pjevajući.

Svega dvije godine nakon smrti, 1228. godine, papa Grgur IX. proglasio ga je svetim te dao sagraditi veličanstvenu baziliku u Asizu. Svečevo tijelo preneseno je u baziliku 1230. godine, a nakon što je s vremenom točno mjesto groba bilo zaboravljeno, ponovno je pronađeno 1818. godine pod glavnim oltarom, gdje se i danas štuje.