Juniori u Vukovaru: Mjesto posebnog pijeteta

Dok su hladne vode Dunava protjecale, Košava puhala prema gradu, Vukovar je utihnuo. Bez obzira na tisuće ljudi koju su se kao rijeka slile u Vukovar, grad je šutio. Tišina je sve govorila, kolona ljudi, časnika, vojnika, redovnica, redovnika i vjernika koji su došli odati počast svim poginulim braniteljima i civilima. Na tome smo mjestu jučer bili i mi. Krenuli smo u ranim jutarnjim satima iz Zagreba, sunce je odmah nagovijestilo da će dan biti poseban. Kada smo stigli u Vukovar, grad je bio živ, ali s posebnim poštovanjem i pijetetom. Kada je kolona krenula od bolnice prema groblju, priključili smo se kod našega samostana. S rijekom ljudi smo krenuli i mi, franjevci. Naša su braća s Vukovarcima bili do zadnjega dana u gradu, do samoga kraja, do samoga pada. S tisućama ljudi koji su putem molili, nosili zastave i pozdravljali ljude koji su dočekivali kolonu, približavali smo se groblju. Bilo je ljudi iz svakoga dijela Hrvatske, cijela je zemlja bila uz Vukovar, uz ljude koji tamo žive i uz one kojih više nema. Kada smo stigli na groblje, počela je misa. Misu je uz biskupe predvodio apostolski nuncij i biskup Giorgio Lingua. U svojoj je propovijedi spomenuo tragediju koja se dogodila, istaknuvši kako je mir i danas san velikog dijela čovječanstva te bi Vukovar mogao postati “grad mira” u kojemu će se poučavati kako izgraditi i održati mir. Nakon mise i završnoga blagoslova, polako se kolona vraćala u grad. Svatko je krenuo svojim putem, neki su odmah krenuli prema svojim krajevima, neki su još ostali i uz smiraj dana promatrali kako se smiruje rijeka ljudi u gradu na Dunavu. Sutra će sve biti po starom, svi ćemo se vratiti svojim obavezama i rutini….
A Vukovarci?
Trebamo li uvijek imati na umu te ljude i njihov grad, a ne samo jednom u godini?
Vukovar živi, ne odustaje, bori se, u njemu se ponovno rađa život. I za kraj, najviše mi se po glavi vrte riječi Siniše Glavaševića. A on kaže: “A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”

Tekst i fotografije: fra Josip Lulić