Osvrt na dosadašnji hod i život u postulaturi

U Puli, 17. kolovoza 2025., na adresi Varaždinska 2 – u za to preuređenoj zgradi koja se nalazi u sklopu samostana i crkve sv. Antuna – za osmero nas postulanata Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda te jednog postulanta Franjevačke kustodije sv. Jeronima, započela je prva formativna godina franjevaštva, iliti postulatura.
Nakon inicijalnog međusobnog upoznavanja i useljenja u predviđene nam prostorije, ovdašnja zajednica iskazala nam je srdačnu bratsku dobrodošlicu dajući nam od prvog trenutka osjećaj pripadnosti i svojevrsne jednakosti koja izvire iz samog razloga našeg okupljanja na istome mjestu, to jest Gospodina našeg Isusa Krista. Osim sada i nas postulanata, zajednicu u Puli čine gvardijan fra Diego Deklić, magistar naš fra Gabrijel Bošnjak s vicemagistrom fra Leopoldom Mičićem, kao i fra Job Mikolić te fra Mario Zrakić.
Tjedan dana nakon našeg dolaska uslijedio je i službeni, svečani prijem u crkvi svetoga Antuna u nazočnosti posebno radi toga doputovale braće na čelu s provincijalom fra Milanom Krištom i kustodom fra Tomislavom Šankom. Odmah po svršetku našega primanja slijedilo je putovanje na Trsat gdje smo imali priliku prisustvovati za nas veoma poticajnom oblačenju ovogodišnjih novaka kao i polaganju prvih zavjeta sada novih bogoslova. Po povratku smo, nadahnuti upijenim utiscima uzvišene svečanosti spomenutih obreda, u ozračju svetišta naše Majke, presvete Bogorodice i Djevice Marije, blagodatima novostečene tišine nastavili vršiti naše svagdašnje službe, kako one u crkvi poput ministriranja, predvođenja molitve krunice i misnog pjevanja te molitve časoslova u zajednici, tako i one koje obuhvaćaju održavanje prostora našeg suživota; soba, od kojih je jedna predviđena za pojedinačni boravak dok u ostalima boravimo u paru; održavanja urednosti prostorija kao što su samostanska kapelica i blagovaonica kao i prostora izvan, odnosno oko samoga samostana i crkve, te niza drugih tjednih i mjesečnih službi.
Našim obvezama su se odnedavno pridružila i predavanja iz područja glazbenog koja nam predaje fra Mario Zrakić, te nam ubrzo započinju i druga koja iščekujemo s veseljem poput onih iz područja Svetoga pisma i redovništva koja nam namjeravaju predavati naš gvardijan, magistar i vicemagistar.
Izmjena svih tih po karakteru različitih obveza obvijenih oko čvrste osi dnevnog reda sa samom bliskošću, prinuđenošću suživota daju nam polako slutiti zajednički cilj i svrhu svakog našeg djelovanja te svezu prirode i natprirode združene u jednoj, samoj riječi „Spiritus“ – kao što po dahu bivamo sjedinjeni udišući isti zrak koji ne pripada nikome, a istovremeno svima, tako i Duhom Božjim, koji ukida svaku opreku između ja i ne-ja, bivamo jedno svetom svezom ljubavi Presvetoga Trojstva.
Na izgradnju i u najmanju ruku dugo pamćenje bilo nam je i prisustvovanje svečanim zavjetima brata fra Petra Penića, 6. rujna 2025., u samostanskoj crkvi sv. Franje Asiškog u Zagrebu gdje smo, kao i na Trsatu, prespavali noć kod tamošnje zajednice, odnosno braće, u njihovom samostanu koji je za to vrijeme poslužio kao svojevrsno raskrižje, mjesto susreta franjevaca različitih generacija iz različitih mjesta i nas koji se, već srdačno prihvaćeni, još nalazimo na putu da isti postanemo. U tih je dva dana provedenih na zagrebačkom Kaptolu u zraku bio prisutan opojan okus ludosti Križa te je sam samostan sa svojim čvrstim, obnovljenim zidinama ostavljao dojam kao da je odozgo, rukom Božjom zasađen tamo gdje jest – prkoseći svojom silinom, i samim životom koji se odvijao iznutra gotovo kao da nije sudjelovao u kvaliteti vremena izvanjskog svijeta. Upravo u toj atmosferi položio je i svoje zavjete brat fra Petar; dojmovi, dodiri miline bratskog suživota tog cjelokupnog iskustva još uvijek odjekuju i služe kao poticaj našim srcima u Puli.
U trenutku dok pišemo ovo pismo, grad Pula i njegovi stanovnici, uključujući i nas, ušao je gotovo naglo u jedan mirniji, spokojniji period godine, kada lišen velikog mnoštva ljudi i turističke vreve ima priliku u izmjeni godišnjeg doba i spokoju koji pruža ista, slutiti, osluškivati tihi glas i kušati slatkost Onoga u kojem promjena ne postoji i od kojeg jest sam mir i spokoj. U tom raspoloženju zahvalni prebivamo i mi, s već toliko dragocjenog i nezaboravnog iskustva, još tek na početku naše godine.
Karlo Barukčić