Predstavljanje naših mladomisnika – fra David Sedlar

Nastavljamo sa predstavljanjem naših mladomisnika, a ovaj puta je na redu najmlađi od njih četvorice – fra David Sedlar.

Moje ime je David Sedlar, rođen sam 11. prosinca 1994. godine u Čakovcu. Moja obitelj je blagoslovljena velikim brojem djece, tako da uz roditelje Dragu i Irenu imam još šest braće i dvije sestre. Dva brata su oženjena, jedna sestra otišla je kao volonterka misionarka u Ekvadoru, dok je jedan brat fra Josip, također svećenik naše provincije i trenutno je na studiju kanonskog prava u Rimu. Ostala braća i sestra još se školuju. Djetinjstvo sam proveo u Čakovcu, gdje sam u svojoj župi sv. Antuna Padovanskog počeo ministrirati sa 28 mjeseci. Od same osnovne škole nekako sam osjećao svećenički poziv, a tu su dosta pridonosili i fratri koji su bili u mojoj župi.

Tako sam nakon osnovne škole imao najmanje dileme gdje ću dalje, pa sam po preporuci pokojnog patera Antuna Jesenovića otišao u sjemenište na Kaptol, gdje sam upisao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati. Nakon sjemeništa na Trsatu, u svetištu Majke Božje Trsatske stupio sam u novicijat, gdje sam položio svoje prve redovničke zavjete. Studij teologije sam nastavio u Zagrebu, gdje sam uz dosta muka i žrtve diplomirao, te sam iste godine, 2019. zaređen za đakona u zagrebačkoj katedrali. Ove godine sam nakon đakonskog praktikuma u Bjelovaru, pod vodstvom mentora fra Marka Pustišeka, zaređen za svećenika, 20. lipnja na Mariji Bistrici.

Moj put nije započeo obraćenjem, već su mi kroz cijelo djetinjstvo moji roditelji usadili kršćanske vrijednosti, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Moj put je bio običan, ali u jednom trenutku, na trećoj godini studija, pojavila su se pitanja, kako dalje. Je li to i dalje moj poziv, ili sam pozvan na obitelj? Ipak, kroz mnoge razgovore, i prije svega molitvu ustrajao sam u svom pozivu i na neki način došao do kraja prvog djela odgoja, ali ređenjem za svećenika taj odgoj je tek započeo. Za svoje mladomisničko geslo uzeo sam riječi iz 89. psalma: “Nađoh Davida, slugu svoga, svetim ga svojim uljem pomazah, da ruka moja svagda ostane s njime!” U tim riječima našao sam smisao, moga puta, jer ono što mogu reći, da je Bog uvijek bio tu kad je bilo teško, kad su nastupile krize, ali nije dopustio da odustanem od poziva, već mi je na mnogo načina i preko nekih osoba dopustio da nastavim i da ostvarim svoj poziv.

Danas kao svećenik, sa službom župnog vikara u Bjelovaru, mogu reći da se iz dana u dan izgrađujem, i kao osoba i kao svećenik, te vidim milost koja mi je dana da kao njegov sluga mogu svaki dan prinosit ga na oltar. Preporučam se stoga u Vaše molitve, da ustrajem do kraja, jer “tko ustraje do kraja, taj će se spasiti”.

Mir i dobro!

fra David Sedlar, mladomisnik