Ususret nedjelji uz fra Aleksu Benigara

Donosimo razmatranja evanđelja koja je napisao sluga Božji fra Aleksa Benigar

Evanđeoski ulomak prve nedjelje došašća, 29. studeni 2020.

Budući da ne možemo znati kada će se Gospodin vratiti, potrebna nam je budnost u očekivanju. I mi, stoga treba da bdijemo kao ono upravitelj kuće i njegove sluge kojima je gospodar povjerio svoju kuću i porazdijelio svakom svoj posao, a vrataru posebice naložio da bdije. Ne istražujmo vrijeme i čas njegova dolaska, nego bdijmo. Svaki ima označenu svoju dužnost. Treba da je u budnosti i očekivanju dolaska Gospodnjega savjesno ispunja. Dolazak će biti nepredviđen. Nitko nije izuzet od dužnosti bdijenja. „Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!“ Ovaj nalog daje Isus cijeloj Crkvi svih vremena da danju i noću u molitvi diže svoje oči uperene prema nebu. To on veli i svakomu čovjeku, vjerniku napose jer čas smrti bit će tajan, ali uvijek uranjeni povratak Gospodnji. Prema tomu, naš se život odvija u očekivanju Gospodnjega povratka. U času smrti bit će Gospodin nazočan i svojim će dubokim pogledom pronicati cio naš život.

“Gospodina očekuju bogobojažljivom žudnjom oni koji ga nježno ljube, hrane se njegovim mislima koji ga pozorno slušaju i znadu odgonetnuti njegove namjere koji ga otkrivaju u svim stvarima i zbivanjima.”

Pet puta Isus u tomu kratku govoru potiče učenike da paze na se, da bdiju! Gospodina očekuju bogobojažljivom žudnjom oni koji ga nježno ljube, hrane se njegovim mislima koji ga pozorno slušaju i znadu odgonetnuti njegove namjere koji ga otkrivaju u svim stvarima i zbivanjima. Ako ih usred posla i životne vreve zatekne njegov dolazak, ne će im to biti neugodno iznenađenje već uzrok duboke duševne radosti. Pomisli na strepnju kojom prijatelj očekuje prijatelja koji još u određeno vrijeme nije stigao. Pomisli kako onaj koji se nalazi u neugodnu i mučnu društvu živo želi da vrijeme što prije prođe. Pomisli na onoga čiji su prijatelji daleko, a od kojih bi htio što saznati ili na onoga koji je sam samcat u tuđini. Nitko ne može s njim razgovarati jer ne poznaje jezika, nitko se ne zanima za njega stranca. Tuga ga obuzima za domovinom. Ovakve osjećaje ovaj svijet ne poznaje, čine mu se nevjerojatnima. U Crkvi su ovakvi osjećaji i ovakvo očekivanje u svim stoljećima prava stvarnost. Takvi osjećaji odaju nevidljivu nazočnost Božju i dokazuju da je kršćanska religija božanskoga podrijetla.