Postoje ljudi koji nenadano uđu u naš život, a odmah dođu pred vrata naših srca.
Postoje ljudi koje si već viđao, mislio da ih znaš, koje si gledao, a nisi vidio, gledao, a nisi primijetio;
i baš takvi te umiju iznenaditi.
Postoje ljudi koje nisi tražio, ali ipak dođu i ostave veliki trag u dubini.
Možda ih je tvoje srce tražilo, možda ih je tvoja duša trebala, a ti nisi znao.
Postoje ljudi koji uđu u tvoju svakodnevicu i ostave neizbrisiv trag.
Njihove se riječi zariju u tvoju dušu, njihove geste, njihovi čini prate tvoje sjećanje,
njihovo srce pokuca na vrata tvoga, a ti i neznajući otvoriš-postaneš svjestan tek kada se dogodi.
Njihov život uđe u tvoj život.
Njihovi koraci susreću tvoje putove,
njihova tišina uđe u tvoju tišinu,
njihova šutnja u tvoju šutnju,
njihova samoća u tvoju samoću
i negdje,
negdje tako blizu i tako daleko samo bivate,
jednostavno bivate pred Onim koji vas je stvorio,
koji vas je spojio,
koji vas je uputio,
koji vas je pozvao.
Tako blizu, tako daleko.
Tako blizu jer je u tebi.
Tako daleko jer još ne shvaćaš veličinu svega,
stvarnost svega, jer još ne možeš doći do toga mjesta u sebi, ali znaš da je tu.
Postoje ljudi koji te upute na višu stvarnost,
na dalje staze,
na neke druge obale,
ljudi s kojima život u vremenu upućuje na vječnost.
