Crkveni nauk o duši [1/4]

Što je duša? Zašto je važna? Je li uopće važna? Ukoliko se ponešto ozbiljnije uhvatimo u koštac s dotičnim pitanjima postat će vrlo brzo razvidno kako je teško pronaći potpune odgovore. Ako na ova pitanja dodamo druga, usko povezana, poput primjerice onoga kako i gdje nastaje te što će s njom biti nakon smrti, situacija postaje zamršenijom. Ipak, ukoliko je duša stvarnost svakog čovjekovog života na ovoj zemlji (a i kasnije), što Crkva naučava, odgovori na gore postavljena pitanja tada dotiču egzistenciju svake osobe. Štoviše, odgovori se tada ne čine samo poželjnima, nego i nužnima.

Stoga ovaj rad donosi sažeti pregled definicija crkvenog učiteljstva vezanima za stvarnost čovjekove duše. Riječ je o nimalo jednostavnoj stvarnosti o čemu osobito svjedoči činjenica kako je crkveno učiteljstvo uglavnom reagiralo na protivna naučavanja nemajući namjeru sustavno izložiti nauk o duši. Ovaj rad podijeljen je na dva glavna dijela. U prvom dijelu se donosi pregled nauka crvenog učiteljstva veznima za općenite stvari koje se tiču isključivo duše dok drugi dio donosi sve ono što je izravno vezano uz dušu bez čega ne možemo potpunije razumjeti dotičnu stvarnost.

Usredotočenost neće biti toliko na povijesnim podacima koliko na teološkim implikacijama, uzrocima i objašnjenjima gdje ćemo za svaku definiranu stavku donijeti teološku pozadinu kako bismo mogli potpunije razumjeti nauk. Kako će se to pokazati, kada je riječ o duši, nije samo posrijedi teološka već i filozofska problematika. Za teološka razjašnjenja najviše ćemo se poslužiti komentarima Tome Akvinskog budući da je on opširno pisao o stvarnosti duše, ali je i siguran od crkve proglašeni naučitelj stoga i mjerodavan kada je u pitanju obrazloženje crkvenog nauka.

Jer su primarna zanimanja ovoga rada iskazi crkvenog učiteljstva ovdje se neće obrađivati suvremena teološka promišljanja o stvarnosti čovjekove duše, već se rad ograničava isključivo na ono što je Crkva definirala kroz svoje učiteljstvo. Cilj je ukratko izložiti crkveni nauk o duši.

1. TEMELJNE POSTAVKE O DUŠI

U prvom dijelu slijedi kratki pregled izjava crkvenog učiteljstva o pitanjima koja se tiču izravno i isključivo duše kao takve. Ovdje je najviše poteškoća stvaralo pitanje porijekla i nastanka duše te njezinog odnosa prema tijelu. Pitanje duše, kao što ćemo vidjeti u nastavku, nije isključivo pitanje teologije već i filozofije jer će s obje strane doći naučavanja na koja će reagirati crkveno učiteljstvo kako bi nauk o duši očuvalo što čišćim.

1.1. Bog stvara dušu

Kada je riječ o izjavama crkvenog učiteljstva o stvarima koji se tiču isključivo duše kao takve, kroz povijest je najviše definicija i napora uloženo u obranu nauka da Bog stvara dušu. Uistinu, ništa nije tako često definirano, vezano uz stvarnost čovjekove duše, kao njezino porijeklo. Crkveno učiteljstvo se na ovom području susretalo s, možemo reći, dvije krajnosti. S jedne strane je bilo onih koji su tvrdili da je duša dio Boga, dok je oprečno na drugoj strani bilo onih koji su smatrali da roditelji stvaraju i dušu i tijelo.

Da je duša dio Boga tvrdili su Manihej i Priscilijan[1], a kasnije kroz povijest Albigenzi i Katari[2]. Albigenzi se javljaju u 12. i 13. stoljeću kao oni strogoga načina življenja, a njihov nauk počiva na dualizmu koji kasnije prelazi u radikalni dualizam (dva jednaka počela)[3]. Nauk o dualizmu slijede i Katari a upravo je to veza s Manihejem i Priscilijanom. Manija se povezuje s maniheizmom koji je sinkretizam judeokršćanskih i indoiranskih nauka[4]. Svima je zajednički nauk o dualizmu a na primjeru priscilijanizma uočit ćemo kakve to implikacije ima na učenje o stvaranju duše. Kristološki gledano, priscilijanizam je slijedio nauk apolinarizma kada je u pitanju božanska stvarnost Kristove duše[5]. Čini se da je svaku ljudsku dušu smatrao božanskom supstancijom iz čega je proizlazilo oholo preziranje materijalnog[6].

Ovaj detalj je bitan jer u ovom slučaju iz kristološke hereze dolazi do krivog poimanja duše. Jer Krist, prema priscilijanizmu, nije imao ljudsku dušu, nego božansku dušu, iz toga proizlazi da je i svaka ljudska duša božanska supstancija. Ovo za posljedicu ima nauk da bi onda i sva stvorena bića bila istobitna s Bogom. Međutim, to ne može biti, jer istobitnost se odnosi isključivo na osobe unutar Trojstva – Oca, Sina i Duha Svetoga. Sada možemo potpunije razumjeti definiciju crkvenog učiteljstva o porijeklu duše: “…da oni tvrde, da je čovjekova duša od božanske supstancije, i da se narav Stvoritelja ne razlikuje od naravi našega ustroja. Tu bezbožnost… osuđuje katolička vjera, znajući da nema tako uzvišenog i tako osobitog stvorenja, kome bi Bog bio njegova narav. Ono naime što je od njega isto je što i on, a to nije nešto drugo nego Sin i Duh Sveti. Osim te jedne istobitnosti najuzvišenijeg Trojstva, te vječnog i nepromjenjivog božanstva, ne postoji nikakvo stvorenje koje na svom početku ne bi bilo stvoreno od ničega”[7].

Kontinuitet naučavanja imamo i u ostalim izjavama učiteljstva: “A ljudska duša nije božanska supstancija, niti dio Boga…”[8], “Tko …vjeruje da je ljudska duša dio Boga, ili Božja supstancija, neka bude kažnjen anatemom”[9], “Tko vjeruje da su ljudske duše ili anđeli nastali iz Božje biti, kao što su govorili Manihej i Priscilijan, neka bude kažnjen anatemom”[10], “Vjerujem i ispovijedam da duša nije dio Boga, nego je stvorena iz ničega, a bez krštenja ima krivnju istočnoga grijeha”[11], “…jer je svojom svemogućom snagom zajedno od početka vremena iz ničega stvorio oba stvorenja, duhovno i tjelesno, anđeosko naime i svjetovno, a zatim ljudsko kao zajedno ustrojeno iz duše i tijela”[12], “…ljudska duša postoji po sebi, Bog je stvara”[13], “…dok nas vjera obvezuje vjerovati kako su duše izravno stvorene od Boga”[14] te i u Katekizmu Katoličke Crkve: “Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara…”[15] i “…čovjekova duša može imati svoje porijeklo samo u Bogu”[16].

Toma Akvinski teološki argumentira protiv istobitnosti duše s Bogom, tumačeći stvaranje čovjeka, iz čega se može vidjeti kako Crkva upravo iz objave crpi nauk o tome da Bog stvara dušu: “Prema tome kaže se da je Bog udahnuo dah u čovjekovo lice jer je čovjeku darovao dah života, a da ga nije otkinuo od vlastitog bivstva. Jer i onaj koji tjelesno puše nekom u lice – odakle je uzet slikovit izraz – u njegovo lice tjera zrak, a ne ubacuje u njega dio svoga bivstva”[17].

O drugoj krajnosti saznajemo iz definicija gdje se spominje Mechitriz kao onaj koji je širio dotični nauk[18]. Ovdje je pak posrijedi naučavanje da se i duša i tijelo prenose rađanjem i oboje nastaju od roditelja pri čemu Bog nije potreban kao stvoritelj. Opravdanje za takav nauk bio je istočni grijeh. Jer se svaki čovjek rađa u stanju pale naravi, podržavatelji tog nauka u tome vide potvrdu da su ljudi ti koji stvaraju i dušu, jer da ju je Bog stvorio ne bi imala ljage istočnoga grijeha na sebi. Zato ovdje više nije bilo dovoljno definirati da Bog stvara dušu, već i objasniti kako je moguće da Bog stvara dušu, a da ona bude u stanju pale naravi. Trebalo je to dvoje pomiriti.

Stoga se kaže da “neki krivovjernici tvrde da roditelji ljudskom pokoljenju predaju također i duh životvorne duše, kao što iz tvarnog sastojka predaju tijela. Dakle, kako to oni, protivno Božjim riječima i previše tjelesnim razumom tumače, da se duša koja je načinjena na Božju sliku, prenosi i usađuje sjedinjenjem ljudi…”[19] te nadalje: “Ukoliko oni možda misle, da pobožno i dobro govore, i da s pravom kažu da roditelji prenose duše jer su one vezane grijesima, ipak to moraju razlučivati pametnim razlikovanjem: Oni (roditelji) naime ne mogu ništa drugo predati osim onoga što je počinjeno njihovom zlom preuzetnošću, to jest krivnju i kaznu za grijeh, što jasno pokazuje potomstvo rođeno nasljeđivanjem, tako da se rađaju opterećeni i iskvareni ljudi. Jasno se vidi da upravo u tom Bog nema nikakvog udjela; da ne bi upali u tu nesretnu kob on im je to zabranio prijeteći im kaznom smrti koju je prorekao. I tako se pokazuje očitim što se prenosi nasljedstvom od roditelja, a što je od početka radio Bog i što će raditi do kraja”[20].

Pomirenje istočnog grijeha i stavke da Bog stvara dušu vjerojatno je ponajbolje opisano u Katekizmu gdje se ipak poštuje transcendentnost objave u smislu priznanja da ne možemo dati odgovore na sva pitanja: “Ipak je prenošenje istočnoga grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudski narav koju će oni prenijeti u palom stanju”[21].

Definiranjem da dušu Bog stvara, što je od svega vezanoga uz dušu najčešće definirano od učiteljstva, izbjegavaju se dvije krajnosti; prva koja proizlazi iz krivog kristološkog shvaćanja da bi duša bila istobitna s Bogom, te druga kojoj je problem spojiti ljagu istočnoga grijeha s dušom, zato se najprije definiralo da duša nije iz Božje biti, a  potom dodalo da duša ima i ljagu istočnoga grijeha na sebi.

Rješavanjem pitanja stvara li Bog dušu ili ne, tek je započela problematika vezana uz stvarnost čovjekove duše. Ukoliko je Bog stvorio dušu, sljedeće pitanje koje razumski proizlazi jest: kada Bog stvara dušu?

1.2. Protiv preegzistencije duše

U prethodnom smo dobili izjavu crkvenog učiteljstva na pitanje “tko stvara dušu”, a sada treba razriješiti problematiku “kada Bog stvara dušu”. Ovdje problematika nije samo teološke naravi kao u prethodnome, već i filozofske. Tako ovdje imamo s jedne strane teološke tvrdnje o preegzistenciji duše što su naučavali Origen na istoku te Laktancije na zapadu[22], te s druge strane filozofske postavke o preegzistenciji duše koje su zastupali osobito Platon i Aleksandar iz Afrodizije[23].

Najprije ćemo razmotriti teološku problematiku. Origenizam koji se povezuje s Origenom naučava preegzistenciju duša u smislu da je duša boraveći u nebu sagriješila te za kaznu dobila tijelo na zemlji[24]. Prema ovom naučavanju ne samo da je Bog dušu stvorio prije pa su “čekale” da se sjedine s tijelom, nego je još problematičnije što bi te duše u nebu sagriješile te za kaznu dobile tijelo[25]. Ovdje možemo u pozadini uočiti kako se na tijelo gleda kao na nešto negativno, dakle, opet imamo naznake dualizma.

Štoviše, prema Origenovom naučavanju o preegzistenciji duše, čini se kako bi okolnosti na ovome svijetu ovisile o postupcima na onom[26]. Protiv ovog Origenovog nauka izjašnjava se učiteljstvo: “Tko kaže ili tvrdi da su duše ljudi prethodno postojale tako da su bile duhovi ili svete sile, da su se međutim zasitile božanskog motrenja, okrenule se prema nečem gorem, zbog čega su se ohladile u ljubavi prema Bogu, pa su zato nazvane duše, a za kaznu su poslane u tijela, neka bude kažnjen anatemom”[27]. Kasnije također ponavlja: “Tko kaže da su ljudske duše ranije sagriješile u nebeskom boravištu i da su zato bačene na zemlju u ljudska tijela, kao što kaže Priscilijan, neka bude kažnjen anatemom”[28].

S druge strane, u čemu se sastoji filozofska problematika opisuje nam Toma Akvinski: “Stoga su oni koji su postavili da su ljudske duše u svojoj mnogosti besmrtne, naime platonovci, postavili i to da su bile od vječnosti, pa se sad sjedinjuju s tjelesima, sad se od njih oslobađaju; ta se izmjena događa u skladu s određenim nizovima godina”[29].

Tako bi Platonov nauk glede ovog pitanja išao ovako: “Onaj koji je dobro proživio vrijeme koje mu je pripadalo, opet bi pošao u boravište na odgovarajućoj zvijezdi da provodi blažen i skladan život. A komu to nije pošlo za rukom, u drugom će se rođenju pretvoriti u ženu, a tko ni tada ne bi odustao od zloće, prema načinu kojim bi pokazao svoju zloću, tako, u skladu s podrijetlom svojega vladanja, uvijek će se mijenjati u neku odgovarajuću životinjsku narav”[30].

Ovdje uočavamo i jednu sitnu razliku između naučavanja o preegzistenciji duše kod teologa i filozofa. Za filozofe duša od vječnosti preegzistira, dok teolozi dopuštaju da je ona možda stvorena skupa sa svijetom ili nešto ranije: “Doista, budući da po katoličkoj vjeri nije ništa vječno osim Boga, nisu postavili da su ljudske duše vječne, nego da su bile stvorene skupa sa svijetom, ili radije prije vidljivog svijeta, i da se kasnije pridružuju tjelesima”[31].

Ipak je ovaj detalj sekundaran budući da je preegzistencija kao takva, u kojem god obliku bila naučava, problematična. Ovdje ćemo se poslužiti argumentima Tome Akvinskoga protiv preegzistencije duše: “Kazna se naime protivi dobrom stanju naravi, te se stoga kaže da je nešto loše. Prema tome, ako je sjedinjenje duše i tijela kazna, nije za dobro stanje naravi. No to je nemoguće; k tome naime sama narav smjera: time se, doista, dovršuje naravno rađanje”[32]. Kada bi duša radi kazne bila poslana na zemlju ne vidi se kako bi se u to mogle uklopiti riječi objave iz Post 1,31: Vidjet Bog sve što učini i bijaše veoma dobro. Još više, ne vidi se kako bi se onda moglo govoriti o stanju izvorne nevinosti i pravednosti na početku.

S druge strane, ne vidi se smisao boravka duše u nebu prije boravka na ovoj zemlji kada je ovozemaljski život njezin odabir za vječnost. Zato i odijeljenost duše od tijela Toma Akvinski zove neprirodnim stanjem duše koji je prouzrokovao grijeh, a ovdje ga još ni nema a već bi duša bila u nebu bez tijela. Dakle, teološki je nemoguće da je duša sama prije egzistirala u nebu. Stoga, kada Katekizam Katoličke Crkve govori da Bog svaku duhovnu dušu stvara, nadodaje da se to događa neposredno[33].

[1] Usp. 1. SINODA U BRAGI, Anateme protiv priscilijanaca i dr. (1. V. 561.), u: Heinrich DENZINGER – Peter HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002. (dalje: DH).

[2] Usp. DH 800.

[3] Usp. Theo JANSEN, Albigenzi, u: Enciklopedijski teološki rječnik, KS, Zagreb, 2009., 26-27.

[4] Usp. Gennaro BOVE, Maniheizam, u: Enciklopedijski teološki rječnik, 612.

[5] Usp. Luigi PADOVESE, Priscilijanizam, u: Enciklopedijski teološki rječnik, 932-933.

[6] Usp. Isto, 933.

[7] DH 285.

[8] DH 190.

[9] DH 201.

[10] DH 455.

[11] DH 685.

[12] DH 800.

[13] DH 3615.

[14] DH 3896.

[15] HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., br. 366 (dalje: KKC).

[16] KKC 33.

[17] Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak prvi (knjiga I-II), KS, Zagreb, 1993., 793.

[18] Usp. DH 360 i 1007.

[19] DH 360.

[20] DH 361.

[21] KKC 404.

[22] Usp. Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, KS, Zagreb, 2003., 121-122.

[23] Usp. Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak prvi (knjiga I-II), 769.

[24] Usp. Luigi PADOVESE, Origenizam, u: Enciklopedijski teološki rječnik, 786-787.

[25] Usp. Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 121-122.

[26] Usp. Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak prvi (knjiga I-II), 769.

[27] DH 403.                                                                                 

[28] DH 456.

[29] Usp. Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak prvi (knjiga I-II), 769.

[30] Isto, 769.

[31] Isto.

[32] Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak prvi (knjiga I-II), 777.

[33] Usp. KKC 366.